Halo, halo – ovdje radio Zagreb
Zbog konteksta potrebno je malo zagrebati po prošlosti. Da se zna, da se razumije. U svibnju davne 1926. godine, znači prije devedeset i dvije godine u Zagrebu je s radom krenula prva radijska postaja na našim prostorima. Spikerica Božena Begović imala je čast biti prvi glas u hrvatskom eteru, a prve riječi koje odaslane putem radijskih valova bile su: Halo, halo – ovdje radio Zagreb.
Složiti ćete se sa mnom da se od onda dosta toga promijenilo. Tehnologija je otišla warp brzinom naprijed, i još uvijek putuje. Ne staje i ne vidi joj se cilj. I pitam se o čemu će za devedeset i dvije godine pisati neki drugi ja.
I radio je u međuvremenu evoluirao i transformirao se i daleko je ono što danas čujem od onoga što je bilo prije deset godina, a kamoli od onog što je bilo prije trideset ili četrdeset godina..
U zadnjoj partiji gubiš makar jedeš šnicle
Život pred tebe vrlo često postavi brojne izazove s kojima se ti nosiš bolje ili malo manje bolje, ali da zna biti teško – zna. Fakat zna biti usrano. Uvijek tvrdim da može i gore, ali može i bolje. I sve je to tako prokleto nepredvidivo i može te tako zašamarat' da nemaš pojma gdje si i od kuda krenuti. Igra se tobom, testira te, stavlja te na kušnju, a onda je sve u tvojim rukama. I glavi. Jer nije isto kada život pred tebe posluži finu šniclu s hrskavim krumpirom, salatom i desertom i nije isto kada ti posluži stari kruh i pljesnivi sir, a da da pri tom plijesan nije ona fina, ona skupa, ona plemenita. Ne, nego je ona odvratna, stara i pokvarena. A bilo bi tako krasno, gotovo idealno, utopijski da je na meniju uvijek šnicla, ali nije.
Dobar dan, dobili ste korisničku podršku, za dijete do godinu dana pritisnite jedan
Ponekad se pitam da li bi bilo lakše kada bi uz svako dijete čiji roditelj postaneš došle i upute za upotrebu i korištenje. Neki user manual, instrukcije, nešto što bi ti pomoglo u pojedinim situacijama. Za svako dijete pri porodu nekom čudnom providnošću pri odlasku iz rodilišta u paketu uz dijete evo i male knjižice koja će ti pomoći. Ne mislim na one priručnike za majke tipa Kako početi dojiti, Prve tri godine djetetova života, Ishrana za bebe, 100 najboljih savjeta za novu mamu… Ili pak one opcije Biti tata nije mala stvar, Odgovori na najčešća pitanja koja ćete si postaviti kao otac, Vi, vaša supruga i vaše dijete…
Protiv prirode se ne može
Neke stvari su biološki uvjetovane već tisućljećima i to su one stvari na koje ne možemo utjecati. Kad bolje razmislim možemo, ali temelj/baza je ovdje, ona je nastala zbog biologije, prirode i kao takvu ju moramo prihvatiti jer je neosporna. Neosporno je i to da se šaka nalazi na distalnom dijelu ruke, da je anatomska građa vrlo složena, da se kosti šake dijele na kosti pešća, kosti zapešća i članaka prstiju. Treba uzeti u obzir i tri mišićne skupine koje se nalaze na šaci, a to su mišići tenara, mišići u sredini šake, mišići hipotenara. Itd….itd. O šaci bi mogli u nedogled. Isto kao i o sisi, dojci, grudima – kako god. Dojka ili mliječna žlijezda nalazi se na ventralnoj strani prsnog koša. Muška i ženska dojka se razvijaju jednako sve do početka puberteta. U tom trenutku se muška sisa prestaje razvijati, a ženska se razvija dalje do trudoće i dojenja. Dojku oblikuje žljezdano tkivo uloženu u vezivnu stromu koje je obloženo masnim tkivom. Na vrhu dojke nalazi se i bradavica, izbočena tvorba promjera i visine oko jedan centimetar, a oko bradavice je kružno pigmentirano područje. Ok? Dosta. Shvatili ste bit. Priroda je to tako zamislila i kreirala. I to je čudesno, fascinantno i uzbudljivo.
I nogom u guzicu je korak naprijed
Rekao mi je to još prije desetak godina jedan stariji kolega. Bio je pun životnih mudrosti i ovakvih zanimljivih citata kojima sam se ponekad na prvu smijao, ali nakon malo promišljanja shvatiš neku dublju poruku. Možda skrivenu na prvu, ali ona je tu negdje. Pričali smo nakon te noge u guzicu kako u životu uvijek treba gledati naprijed, postavljati samome sebi neke izazove, ciljeve, planirati i ne dopustiti da te životna kolotečina počne žvakati jer u nekom trenutku će te ispljunuti. U blato, na beton, asfalt, koprive…negdje. E pa ja ne bi. Barem ne još. Nakon nekih unutarnjih monologa, dijaloga (Da - možeš sam sa sobom komunicirati. Ponekad uspješno, a ponekad ne, ali možeš. Ja mogu.) odlučio sam krenuti u nešto novo. Pisanje bloga.
Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.