Takvih knjiga u današnje vrijeme ima koliko ti srce poželi i možeš saznati gotovo sve o osnovnim stvarima. Oni koji su nadobudni i vole se informirati već do kraja drugog tromjesečja znaju apsolutno sve o bebama. Kako će izgledati porod, kako kupati bebu, što beba mora jesti, kako mijenjati pelene, čime mazati pupak, u kojem trenutku će nestati tjemenica, što ako je drekec zelenkast, a što ako je svjetlo smeđ. I sasvim je normalno da se mladi roditelji žele informirati o svim tim temama jer biti roditelj nije mala stvar.

Svatko u današnje vrijeme može biti roditelj, ali je pitanje svih pitanja da li bi svatko danas trebao biti roditelj. Za gotovo sve u današnje vrijeme moraš imati neko odobrenje, certifikat, licencu, dozvolu. Za vozačku dozvolu odeš u auto školu i uz malo truda te pokoji pad iz vožnje – eto te s vozačkom u ruci. Za voditelja brodice ista stvar, par sati teorije, malo vožnje po nekoj vodi (čak i Jarun prolazi) i možeš ploviti morima. Želiš biti samostalni računovođa u nekoj prekvalifikacija shemi – ok može. Odslušaš predavanja, položiš ispit i evo certifikata. Ti si računovođa i boriš se s poslovnim knjigama, bilancama, izvodima. Podopolagač, stručnjak zaštite na radu…ma nema problema, sve je moguće.

Sve te silne dozvole i potvrde koje dokazuju da nešto znaš, da si dovoljno educiran nisu apsolutno nikakva garancija da ćeš u onome za što imaš papir biti dobar i uspješan.

Kod roditeljstva je situacija malo drugačija. Svi mogu biti roditelji i za to im ne treba apsolutno nikakva dozvola koja će potvrditi da su pojedini za to sposobni. Ako ogolimo stvari, potreban je samo jedan snošaj, jedna ejakulacija u rodnicu, jedan jedini spermij i jedna jajna stanica i voila – ti si roditelj. Piece of cake.

Kad bolje razmislim ta još uvijek nepostojeća knjižica ne bi trebala biti knjižica nego cijeli set teških debelih knjižurdi koje će uredno numerirane stajati na polici pa kad ti nešto nije jasno konzultiraš literaturu i u trenu postaneš naj mama ili naj tata. I taj user manual trebao bi odgovarati na sva ona pitanja na koja ranije navedena literatura ne odgovora. A takvih pitanja je bezbroj i uglavnom se tiču onog nekog psihološkog djela na koje odgovora nema. NEMA i TOČKA. I nije bez veze ona uzrečica mala djeca mala briga, a velika djeca velika briga.

Ili možda još bolja varijanta neke telefonske korisničke podrške, sad svi nude besplatni telefon za svakakve pi*darije. Pa zar ne bilo genijalno okrenuti 0800 nešto i dobiti sve informacije od agenta. Nema veze što balavac s druge strane još studira i blage veze nema o djeci, ali on je odradio trening, zna proceduru, ima user manual i najvažnije od svega - ima certifikat.

I sranje je lakše riješiti kad je umotano u pelenu
Budući da je iza mene već gotovo petnaest godina roditeljskog iskustva, ja ću se složiti s ranije navedenom uzrečicom. Dok su cure bile male onda su se redom pojavljivale uobičajene stvari. Je li sisala? Je li nakon sisanja bljucnula? Je li nakon sisanja i bljucanja bila dovoljno dugo tapšana po leđima ne bi li podrignula? Je li podrignula? Je li kakala? Je li piškila? S prvom povišenom temperaturom dvojba oko toga tko će tako malom djetetu staviti čepić i izmjeriti temperaturu. Za vas koji još niste roditelji, malom djetetu se temperatura mjeri u guzici, a u istu tu guzičicu ide i čepić. Ako ću biti iskren mislim da sam nekako to sve delegirao na gospoju. Pusa zlato.

Onda varijanta s rota virusom kad u određenom, savršeno sinkroniziranom trenutku ne znaš da li dijete više povraća ili sere. Da, sere. To nije kakanje u smislu buci buci, je li beba kakala….treba li presvući pelenicu. Ne, ne i ne. Brate mili to je sranje epskih proporcija, a o smradu da ne pričam, to se standardnim riječima ne da opisati. Zaista, taj smrad ne mogu usporediti ni sa čim zemaljskim. I sad kad se sjetim toga, nakostriješe mi se sve dlake i prođe me jeza od glave do pete. Uf.

Kad smo već kod tih shit varijanti, nekako dok su bile male i nepotreban višak praznile u pelenu sve je bilo lako, razmotaš pelenu, obrišeš (vječita slava onome tko je smislio vlažne maramice), staviš čistu pelenu i to je to, ali sada dok vidim shit onako bez pelene, nije mi svejedno. Eto situacije od prije desetak dana. Lijepo nedjeljno poslijepodne, maznuli smo za ručak juhu, pile s mlincima i neku salatu i kako to već priliči u dane vikenda otišli na zasluženi odmor poslije ručka. Ja se nekako nisam mogao sastati sam sa sobom pa sam ustao. Gospoja ostala spavati i ova najmanja isto. Ove velike se povukle u svoje sobe i „uče“. Aha.

Čujem da netko trči, čujem kahlicu, čujem malu kako nakon par minuta viče i doziva u pomoć. Sirotica je dobila proljev i nije stigla skinuti sve sa sebe pa je shita bilo i po gaćama, i po hlačama, i po kahlici, i po podu. Gledam izdaleka, plaho se približavam, a u njezinim očima kao neonska reklama treperi HELP, HELP, HELP, HELP.
Skeniram cjelokupnu situaciju, mozak radi na najvišem mogućem broju okretaja i smišljam plan rješavanja usput misleći - o sranje (figurativno i doslovno). Žao mi buditi gospoju jer je opeglala četiri mašine veša, pripremila ručak, a večer je odlučila posvetiti ispravljanju testova svih šestih razreda pa znam da ju trebam poštedjeti. Ok, nije bio onaj trenutak duboko udahni pa kreni jer disanje je bilo svedeno na najmanju moguću mjeru, ali uzeo sam par sekundi. Uzimam rukavice iz kutije, grabim neku bočicu parfema s njezine kupaonske police, špricam suludo po hodniku i obilato kragnu svoje majice. Stavljam majicu preko usta i nosa i bacam se na prvu liniju. Grabim malu, stavljam ju u kadu i usput skidam tu pokakanu odjeću pri tom pokušavajući ne početi povraćati. Da, gadljiv sam i malo je falilo da ne krenem, ali uspio sam to zatomiti nekako u sebi. Operem malu, kompletno ju oribam, omotam u ručnik i stavljam na fotelju u dnevni. Sad treba riješiti još kahlicu i hodnik. O čovječe, želudac mi se diže u naletima, ali uz još malo parfema (kako taj spasonosni parfem dobro miriši….zahvalan sam sam sebi što sam baš taj izabrao za neku nedavnu prigodu) i situacija je riješena. Dijete čisto, hodnik čist, kahlica čista, ja malo potresen, ali ok. U svom tom metežu ustaje i ona i eto hrpa pitanja Kaj se događa? Kaj radite? Zakaj sve miriši?

Kaj se događa? Aha. Kaj se ne događa? Spremno odgovaram. Ma ništa gospojo, sve je ok. Hoćeš kavu.

Sve ove stvari su čisti kikiriki prema onomu što tek dolazi kad krene pubertet.

Uz pljugu i red bull vodku sve je lakše
Moje su kćeri, barem ove dvije starije još relativno ok, bilo je nekih situacija, ali u razgovoru s frendovima koji imaju djecu sličnih godina u posljednje vrijeme čujem svakakve priče i bojim se. Fakat se bojim sveg onog što dolazi. Jedan poslovni suradnik mi priča kako je neki dan kćeri u sobi našao kilu duhana i šest paketa rizli. Nije mala dobro sakrila. Failala je.  Ej, kilu duhana (tisuću grama) i šest, š-e-s-t paketa rizli. Ma halo. Ide mala u srednju školu, drugi je razred, ali to ju ne amnestira od toga da u sobi ima kilu duhana i šest paketa rizli. Ne znam kako je to riješio, bio je dogovoren neki izvanredni sastanak cijele obitelji, to mi je spomenuo, a poslije se nismo čuli. Nadam se da je mala ok, a da je i on dobro.

Ne bih želio da ispadne kako su moja djeca anđeli. I oni failaju, ali budući da je jedna šesti, a druga osmi, ne failaju još toliko. Ova najmanja za sada faila u smislu da ne stigne do kupaone pa se ushita po hodniku. Srednja je još u fazi da ne faila, a starija je failala na način da nam je prešutjela neke stvari. Prije dva mjeseca imali smo situaciju da je išla frendici na rođendan. Idu do grada, njih nekolicina curka, otići će na pizzu, malo se podružiti i eto nje s busom doma do pola jedanaest. Ok. Može, idi, zabavi se i vidimo se navečer. Gospoja i ja smo otišli na neki rođendan, druženje, nešto što nije trebalo dugo trajati i vratili se nešto prije male doma. Stigli mi, stigla ona. Kak je bilo? Ma ono sve ok, sve super, umorna sam, idem spavati. Subota, pola jedanaest navečer i ti si umorna i ideš spavati. Hm. Nešto je bilo sumnjivo pa je gospoja otišla u izvidnicu i vratila se nakon par minuta. Izvješće s terena – sve ok. Ne smrdi ni po cugi ni po pljugama. I meni i njoj upitnici iznad glave jer ih uvijek moramo tjerati na spavanje i bile bi budne od 0-24 da je moguće, ali ok. Prošla noć, a ujutro akcija. Krenuli zvonit' telefoni, zove mama jedna, zove mama druga, razgovori neki čudni. Rezime „idemo na pizzu i malo se podružiti“ je imao sasvim drugačiji scenarij u naravi. Nisu bile u kafiću u kojem su rekle da će biti već su završile u jednom drugom gdje je bio red bull vodka party, a ista ta red bull vodka prodavala se po popularnoj cijeni od šest kuna. Ej buraz – šest kuna ?!? WTF?!? Kak' red bull vodka može koštat' šest kuna. Kaj sam destiliraš alkohol i radiš neki home made red bull doma u podrumu? Uz sve to jedna iz društva je otišla u tobacco i kupila litru vodke i na eks strusila više od pola boce. Ma bravo. Maestralno. Sad već možeš naslutiti što se dogodilo s curom. Osmi razred, pedeset i kusur kila i nekih 6-7 decilitara vodke na eks. Pa i meni bi betoniralo, a kamoli ne malu. Mala se srušila u nesvijest, pa su zvali hitnu pa ju hitna odvezla u bolnicu na ispumpavanje. Mogu zamisliti starce kad su ih nazvali iz bolnice. Srećom, nije bila moja kćer, ali mogla je biti. Zato jer su u tim godinama beskrajno bedasti i failaju. Misle da su pametni, a nisu. Glupi su k'o noć. Precijene se i failaju. Sreća je i to što je ova mala koja je završila u bolnici ok. Bila je dan dva u bolnici i pustili su ju.
Poslije kad smo radili rekonstrukciju cijele večeri saznali smo da je i moja mala pila red bull vodku (za šest kuna?!?), ali je samo probala i nije joj bilo fino. Ma zlato tatino. Ok, da ne glumim ni ja sad ne znam što, svjestan sam da mora probati, svjestan sam da će se jednom morati napiti jer ne zna i da će failati, ali ja ne bi da to bude baš sad, pa tek je osmi razred.

Ono na što sam generalno popizdio je to da klinke s 14 godina mogu u bircu kupovati cugu, da mogu kupovati pljuge, a šlag na tortu je poražavajuća činjenica da djeca od 14 godina u tobaccu mogu kupiti litru vodke. E fakat sam popizdio. I ne samo ja nego svi mi starci čiji su klinci tu večer bili vani. Tata Ivica i ja smo idući vikend odlučili krenuti u akciju, uzeli smo za ruke naše kćeri, dali im lovu i rekli neka idu u isti taj tobacco i neka kupe litru vodke. Uz naše dopuštenje.  Mi  ćemo čekati vani i pratiti situaciju. Naravno da smo stali s druge strane ceste i mobitelom fotkali ulazak naših curka, kupnju i izlazak.

I da, teta u tobaccu je failala. I to jako. I to smo joj tata Ivica i ja jasno dali do znanja. Prvo je mislila da smo murjaci jer smo je upoznali s činjenicom da je prodala alkohol maloljetnicama. I to ne maloljetnicama u smislu da će za dva tjedna imati 18, nego djeci, fakat djeci. Stara, failala si. Onda je počela razmišljati da smo ipak iz financijske jer djeci za kupljenu bocu vodke nije dala račun. Ne, nije. I na to smo ju upozorili. Stara moja, failala si.

Odradili smo razgovor, zaprijetili da ćemo zvati policiju, rekli joj što se dogodilo prošlu subotu kada je failala i napravila isto sranje i prodala bocu vodke djetetu koje je završilo u bolnici, ali smo se na koncu dogovorili da ju ovaj put samo upozoravamo. Žena se tresla k'o prut. Idući put zatvaramo tobacco. Ja sam to u stanju napraviti. Ne želim da moje dijete niti bilo koje drugo dijete s 14 godina faila na ovaj način. Ne s 14. Pa da ne povjeruješ kud je ovaj svijet otišao. O je*ote.

Uvjetna kazna bez mogućnosti pomilovanja
Prekjučer smo imali neko obiteljsko okupljanje. Skupila nas se gomila, sve dragi ljudi koje ne vidiš onoliko koliko često koliko bi želio, ali eto postoje te prigode kada se ipak nađete pa onda u nekoliko sati pokušavati nadoknaditi svo izgubljeno vrijeme. I pričaš malo s jednim pa malo s drugim, izmjenjuju se brojne teme, od politike, istanbulske konvencije, Lucićevih seks izleta, pa preko posla i do djece. I što meni kaže moja draga frendica. I njezino dijete je failalo. Njezina mala ide u šesti razred i puši. Pronašli su joj cigarete i upaljač i uz one klasične isprike, nije to moje, to mi je od prijateljice kojoj ja to čuvam. Bla, bla, bla…. Pa nismo ni mi starci blesavi. Failala si i sada snosi posljedice. I kad smo već bili kod teme naših još uvijek jako mladih klinaca koji failaju pitam ja nju kako su to riješili. Ima li kakve kazne? Ma može li genijalnije od ovoga pa citiram: „Uskraćeno joj je sve osim redovite ishrane i ležaja.“ Draga moja, volim te. Ovo je top topova, vrh vrhova i sukus svega onoga s čime se mi starci predburtetlija i pubertetlija borimo.

Ja sam za to da se klinci nečim moraju kazniti. Jer ako smo postavili neka pravila igre, onda ih se moraš pridržavati. O da, ima krasnih metoda i načina kako kazniti failove naše djece.  Da se razumijemo, najstrože osuđujem bilo kakvo fizičko kažnjavanje, ali da su ti naši klinci već dovoljno zreli da snose posljedice za svoje ponašanje jesu. Ako su u stanju kupiti litru vodke onda su u stanju i trpjeti kaznu bez mogućnosti pomilovanja jer su failali.

I kad bolje razmislim, pokakane pelene, grčevi, povišene temperature, rota virusi, nestizanja do kupaone – sve su to slatke brige i tako benigne i jednostavne. Jer su djeca mala.

Sada se moramo boriti s nekim drugim problemima, veća djeca, veće brige. I prirodno je da klinci failaju. I mi kao roditelji ćemo možda koji put failati, ali sve u dobroj namjeri. Failali smo i mi kao klinci. A tko nije. Ja jesam i to nekoliko puta, ali to je tema za neku drugu priču. Do onda odmori, take a break.