• Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Utorak, 11 Prosinac 2018 23:10

BOK, JA SAM FRANJO #36

Napisao
Ocijeni sadržaj
(17 glasova)
BOK, JA SAM FRANJO #36 foto: pixabay.com

I nogom u guzicu je korak naprijed

Mislim da nema osobe u Hrvatskoj koja nije čula za profesora Franju iz Čakovca i nezapamćeni „incident“ koji se dogodio. Svi bruje o tome. Djeca, odrasli. U tramvaju, u dućanu, na placu, na kavama.


Nije mi na kraj pameti osuđivati gospodina Franju jer ga mogu razumjeti. Današnji klinci su apsolutna katastrofa. Da se razumijemo, ne svi i uopće ne želim generalizirati, naprotiv, ali ovi koji su katastrofa su fakat kata/fuc*in/strofa. Užas.
Neki dan sam se vraćao iz Budimpešte i prilikom izlaza iz WC-na nekom odmorištu  gledam u klinca koji ljutito starcima objašnjava kako „Ovi naplaćuju pišanje – je*o im pas mater mađarsku u pi*ku“. Kraj citata.
Strava i užas.
Mali po mojoj procjeni ima deset/jedanaest godina. Ne više, a psuje k'o da ima četrdeset. Četrdeset godina psovačkog staža.
Roditelji nisu trepnuli na ovo pas mater u pi*ku. Ništa. Nula. Zero.
Došlo mi je da izvadim šaku mađarskih kovanica i bacim im na pod – evo vam pa pišajte, ali sjetio sam se da nije dobro bacati bisere pred svinje pa valjda to vrijedi i za forinte pred psovače.
Moram priznati da mi je trebalo nekoliko minuta da dođem sebi, ali i u ovom trenu se ne mogu prestati čuditi ima li zaista takvih roditelja i takvih klinaca. Očito da ima i ta činjenica me brutalno žulja. Ne da mi mira. Ždere me. Jer i sam sam roditelj. Njih tri i u svim odgojno obrazovnim stupnjevima – vrtić, osnovna škola, srednja škola…
Gospodin Franjo je učenika udario nogom u „stražnji dio tijela“. Mogu pretpostaviti što su ovi učenici napravili i koliko su čovjeka iznervirali kada je uspio puknuti i popizditi. I izbaciti učenike iz razreda pri tom jednog udariti nogom u „stražnji dio tijela“. Pa mene je ovaj mali na benzinskoj toliko izbacio iz takta da bi mu najradije odvalio šamar i dao sapun da opere ta prljava usta.
Na stranu sad da li ga je gurnuo nogom, odgurnuo nogom ili koja već kombinacija – 'ajmo pojednostaviti priču, gospodin Franjo je bahatom, bezobraznom, prostom, nekulturnom klincu dao vritnjak. Ne opravdavam profesora i ne slažem se da se učitelji fizički obračunavaju s učenicima – kategorički ne, ali ovaj vritnjak nam je bio prijeko potreban. Fakat nam je trebao. Ako se vratimo u prošlost, sjetimo se Josipa Gržanića koji je vritnjakom u Saboru počastio Khuena Hedervarya. I onda nam je opako trebao taj vritnjak jer su se stvari onda pokrenule.
Nogom u guzicu je korak naprijed – odgovorno tvrdim.
I ovaj vritnjak gospodina Franje će biti korak naprijed. O da, hoće. Hvala vam gospodine Franjo.

Historia et magistra vitae
O tome je li povijest učiteljica života možemo razglabati do imendana. Ne svaki put, ali da bi trebali učiti iz povijesti – trebali bi.
Kad sam već počeo kopati po prošlosti, ne mogu ne sjetiti se svojih školskih dana. Ja sam blizu četrdesete i u moje vrijeme je bilo sve drugačije. Obrnuto proporcionalno ovom što se danas događa na školskim hodnicima, učionicama, dvorištima.
Čudna vremena su došla, jako čudna i moram priznati da ih se pomalo bojim.
Otkad je svijeta i vijeka jako dobro se znalo koga se treba cijeniti – doktora, svećenika i učitelja. I šlus.
Tako je bilo i dok sam ja išao u školu. Učitelj je bio bog i batina. Svetinja. Neprikosnoveni autoritet i nikome nije palo na pamet proturječiti mu. I kada nije bio u pravu jer i oni griješe, jako si se potrudio uvjeriti ga u svoju istinu na najbezbolniji mogući način.
Na satu je bila tišina, profesora se slušalo, vjerovalo mu se. U moje vrijeme bila je još uobičajena praksa da te učitelj povuče za uho, počupa za kosu…
Sjećam se još profesora iz geografije koji je kad te primio za uho prvo vukao uho za gore pa je govorio – plima, a onda je uho povlačio dolje i govorio – oseka.
Sjećam se i profe iz tjelesnog koji me jednom počupao za kosu toliko jako da mi je čak i iščupao par vlasi. I istresao ih ispred mene. Srećem tog profesora i dan danas. I dalje ga neizmjerno respektiram. I ne zamjeram mu. Bio sam kriv – prekršio sam pravilo, moj grijeh. Takva su bila vremena.
I još sam bio toliko naivan da sam to rekao starcima pa sam onda još dobio kaznu neizlaska dva tjedna jer sam bio kriv. Starci uopće nisu preispitivali odluke učitelja. Ako si bio kažnjen od učiteljske ruke bio si kažnjen s razlogom i tu je sva rasprava završavala.
Najgore od svega je bio odlazak pedagogu ili ravnatelju, to su bila „traumatična iskustva“. Danas klinci pedagoge tjeraju u materinu. U moje vrijeme je bilo i te kako drugačije. Imao si strah prema uredu ravnatelja ili pedagoga.  Jednom smo se napucavali loptom u školi i razbili staklo. Ups. Prvo ribanje kod pedagogice, a onda još zovi starce u školu.
Osim što su starci morali platiti popravak stakla, još sam i doma popio porciju jezikove juhe i izdržavao kaznu. Kućni pritvor i bez telke. Tugica.
Škola je bila ustrojena pa skoro k'o vojska i disciplina je bila na zavidnoj razini. Za razliku od danas. Imam osjećaj da danas klinci rade što žele i svima su puna usta učeničkih prava.
Nas nitko nije pitao koliko smo puta tog dana odgovarali, koliko smo taj tjedan pisali kontrolnih. Pisao si  kontrolni kada je učitelj rekao da se piše, odgovarao si kada si bio prozvan. I koliko si znao toliko si dobio. Danas postoje pravilnici koliko puta tjedno učenik smije odgovarati, koliko testova smiju pisati u jednom tjednu. Ma daj me nemojte zaje*avat.
Pa klinci jedino što trebaju raditi jest učiti.
Da stvar bude bolja, današnji klinci se vrlo rado pozivaju na taj pravilnik. To znaju.
Gradivo barem za dva – ne znaju. Sramota.
U ovom omjeru snaga situacija je potpuno drugačija i nismo ništa naučili iz nekih „starih“ dana.

Moja supruga je Franjo
Moja gospoja radi u prosvjeti, predaje povijest u osnovnoj školi i moja gospoja je Franjo. Spletom životnih okolnosti velik broj prijatelja, rodbine i kolega je također iz prosvjete i usudio bih se reći da prosvjetarsku struku poznajem jako dobro. I svi oni su Franjo.
Pisao sam već o prosvjetarima i koliko ih volim i cijenim stoga me ova Franjo situacija dovodi do ludila.
Strahovito mi ide na živce stav kako prosvjetari ne rade ništa. Sve u kontekstu, je*eš takav posao, radiš par sati dnevno, bereš super plaću i imaš tri mjeseca ferija.
E pa vi svi koji mislite tako, zabijte si tih par sati dnevno i tri mjeseca ferija u neko mjesto. Prosvjetarima njihov posao nije posao, prosvjetarima je njihov posao poziv.
Da, učitelji jesu u razredu 5-6 sati dnevno, a što je prije, a što je poslije.
Vi ju ne vidite, ali ja ju vidim.
Gledam svoju gospoju kako svaku večer sjedi do ne znam kojih sitnih noćnih sati i bavi se svojim pozivom. Unosi ocjene u e-imenik, rješava administraciju, odgovara na mailove roditeljima i nemam pojma što sve ne radi. Ustaje u pola šest ne bi li za klince ispekla friška peciva jer obilježava se Dan kruha.
Ne pije kavu sa mnom, ne gleda sa mnom neki film na telki. Mali iz razreda ima frku, mora se s mamom dogovoriti oko svega.
Nismo otišli na koncert jednom jer je donijela more testova i morala ih je taj vikend riješiti jer se bližio kraj školske godine. Moram – govorila je. Moram to ispraviti, pogotovo za osmaše, upisi su skoro u srednju i moram to riješiti.
O maratonskim telefonskim razgovorima s kolegicama da ne govorim. Uvijek nešto, zove Petra, zove Mara, zove Dijana – razgovaraju o klincima jer uvijek je neka situacija. Satima.
Pokušavaju naći najbolje moguće rješenje za svakog klinca koji malo „kiksa“ iz ovih ili onih razloga.
Prosvjetari zaista žive svoj posao svim svojim bićem i mislim da nema trenutka u danu kada nisu barem djelomično mislima na poslu. Sa svakim našim/vašim djetetom.
Živim s gospojom pa samim time živim i sa svom vašom djecom…iz dana u dan. Ja sam taj koji smiruje prosvjetarku koja je na rubu očaja jer još uvijek ne zna što se događa s Markom. Ona pretpostavlja da kod Marka doma nešto ne štima i ne spava zbog toga jer Marko se promijenio u zadnjih mjesec dana, a roditelji ne dolaze na informacije. I ne zna što je. I to ju muči do neprepoznatljivosti.
Još danas si predbacuje što prošle godine nije uspjela dogovoriti s kolegicom da malu Petru pita za višu ocjenu jer joj je nedostajao taj jedan bod za upis u željenu školu.
Prosvjetari zaista žive za djecu koju poučavaju i ti klinci su im bezbroj puta dnevno na pameti i vrlo često tema razgovora. I svi su takvi.
Sjećam se k'o jučer kad smo bili kod Sandi na kavi, ona predaje u nižim razredima u jednoj osnovnoj školi i s toliko ponosa nam je pokazala knjigu/spomenar koju su joj darovali klinci za kraj školske godine. Ta gomila iskrenih emocija i toliko lijepih riječi na jednom mjestu otapa i najledenije srce. Bjutiful.
I Sandi je Franjo.
Pa ti reci nešto protiv prosvjetara.

Horor priče iz hrvatskih škola – pa tko je tu lud?
U ovoj cijeloj situaciji pokrenuta je akcija #ijasamfranjo gdje profesori anonimno pišu svoja svjedočanstva s problematičnim klincima.
Zaguglaj…ako imaš želudac.
Čitao sam neke priče i ostao šokiran onime što sam pročitao. Na tragu ovog šmrkavca iz Mađarske. I gore.
Užas. Strahota. Sramota.
Djeca vrijeđaju učitelje, omalovažavaju učitelje, fizički napadaju učitelje. Uništavaju im automobile, ucjenjuju, prijete. Čisti mobing u najgorem mogućem obliku. Mobing.
Djece prema odraslim osobama. Od strane učenika prema učiteljima. WTF?!?
Pa dobro – u kojem se to trenutku pila okrenula naopako. U kojem su to trenutku djeca postala razredni šerifi? Pa tko je tu lud?
Na priču jedne učiteljice kako ju je dijete udarilo zato jer ga je opomenula zbog ponašanja i pritom podigla malo glas – pedagoginja je pitala „čime si ju izazvala“. Ma halooooooo….
Službe unutar škola koja bi trebale biti na strani učitelja iste te učitelje koji imaju problema s ovakvim biserima ne podržavaju…pa učitelji bivaju dvostruko traumatizirani.
Pa koliko sustav mora biti trul kad struka ne štiti struku. Ne kažem da je ovakva situacija u svim školama, ali sudeći po gomili učiteljskih svjedočanstava, broj ovih škola je zabrinjavajuće velik. I jedna situacija je previše, a kamoli ovoliki broj.
Čime si ga izazvala, ako ih ne možeš smiriti nisi za ovaj posao, ako je bezobrazan – vjerojatno je bezobrazan s razlogom. Ti si kriv(a) zato što te šalje u pi*ku materinu – nisi mu trebo(la) dati jedinicu.
To su odgovori koje su učitelji dobivali na svoje vapaje prema višim instancama u školama u kojoj rade. Vapaje prema pedagoškim službama, ravnateljima.
Žalosno, ali istinito.

Roditelji – sramite se
Učitelji su na prvoj liniji s klincima ovakvog odvratnog ponašanja. Najgoreg moguće. Oni trpe uvrede, maltretiranje. Od djece, ali i roditelja.
Uostalom što očekivati od roditelja djece koja se ponašaju ovako kako se ponašaju. Ništa dobro. Još su gori od svoje djece koju toliko štite.
Roditelji, sramite se što ste odgojili ovakvu djecu. Ustvari, ne bi bilo pošteno to uopće klasificirati kao odgoj. Ovo je totalni fail u odgoju. Zanemarivanje, nekultura, bahaćenje, glumljenje veličine i liječenje kompleksa, ali na krivim mjestima i prema krivim osobama.
Djeca su preslika svojih roditelja – i točka. Za ovakve #ijasamfranjo klince monstrume krivi su isključivo i samo roditelji.
Krećem od svoje djece, djece svojih frendova.
Ocjene su mi uvijek bile sporedna stvar jer mi je uvijek bilo važnije ponašanje.
Da, sretan sam ako su ocjene dobre, ali da me netko u školu pozove zbog neke poput ovih grozota koje sam pročitao – game over.
Prije svega umro bih od srama i doživio bih to kao svoj veliki osobni poraz. Odrekao bih se vlastitog djeteta preko novina. Da mi vlastito dijete nešto ovako priušti – nema dalje.
Ma da je sto puta moje i koliko god da ga volim – gotovo. Tolerancija na ovakvo ponašanje ne postoji. Nema je. Ne postoji.
Snašle bi je sve moguće kazne ovog svijeta. Možda bi čak i dobila koji šamar – ne garantiram da mi u žutoj minuti ne bi poletjela ruka. To su one situacije kada izgubiš kontrolu, pukneš, izbezumljen si, ne odgovaraš za svoje postupke.
Od povlastica modernog doba, moje dijete bi za ovakvo ponašanje ostalo bez svega - do punoljetnosti. Krevet i topli obrok. I to je to.  
Kakvi su to roditelji koji su „odgojili“ ovakvu djecu. Razumijem ja i pubertet, i hormone, i da je potrebno praviti se važan, pokušati ponekad i prijeći granicu, ali za ovakve situacije nemam razumijevanja. Niti ću ikada imati.
Ne mogu jer se kosi sa svim mojim svjetonazorima.
Uostalom, što reći kad sam prije nekih par mjeseci čuo u kafiću za susjednim stolom curu (srednja škola) koja je roditeljima rekla kako je dobila jedan iz nekog predmeta. Kako su roditelji reagirali?
„Ma pusti kravetinu glupu, otići ću ja kod ravnatelja“ – odgovorio je ponosni otac.
Ja sam u svoje vrijeme za jedan dobio zabranu izlaska, a danas roditelji odlaze u školu rješavati jedinicu s ravnateljem. Prijete otkazima, zovu inspekcije, viču, psuju.
Dajte prestanite štititi te svoje neodgojene klince jer danas-sutra vas neće biti i neće ih imati tko štititi, a jednog dana kada ostanu sami će bez vas biti izgubljeni. Pritom još i neodgojeni, bahati, bezobrazni i nesposobni za život. Uopće im ne radite uslugu. Ne radite od njih biljke. Dajte im da koji put lupe glavom u zid. Da – boli, ali uči pameti.

Sankcije – nema ih
Ima li uopće kakvog načina da se ovakvim klincima stane na kraj? Nema. Obrazovni sustav je tako „dobro“ posložen da su djeca zaštićena da zaštićenija ne mogu biti.
Pljuješ u razredu, govoriš učiteljici kako ju želiš je*at, govoriš joj neka jede govna, gađaš učitelja zapaljenim papirićima, pitaš učiteljicu smiješ li ju gurnuti niz stepenice, govoriš joj neka ti puši ku*ac, prijetiš da ćeš ju udariti šakom u glavu jer ti ide na živce, govoriš učiteljici da je stara kurva, na napisanu opasku u dnevnik pišeš učiteljici „napuši se ku*ca kozo nedoje*ana“, pokazuješ učiteljici golu guzicu, skidaš hlače pred učiteljicom i želiš joj pokazati svog pitona…
Da, ovo gore su samo neki primjeri koje su odlučili s javnosti podijeliti revoltirani učitelji.
Da, ovo je dio grozota s kojima se susreću neki učitelji u obavljanju svog poziva.
Da, ovo su strahote koje su učenici osnovnih i srednjih škola izrekli svojim učiteljima.
Primjere roditeljskih prijetnji ne želim spominjati jer su mnogo gori od ovih dječjih.
Sustav je definitivno zakazao u ovoj situaciji. Potpomognut nekulturnom djecom još gorih roditelja.
Učitelje ne štiti ništa. Prepušteni sami sebi.
Postoje pedagoške mjere koje bi trebale sankcionirati ovakve situacije, ali s tim mjerama učitelji si ne mogu pomoći, a klincima samo daju vjetar u leđa.
Mogu dobiti opomenu, ukor, ukor pred isključenje ili čak isključenje iz škole. S time da u osnovnoj školi ne mogu biti izbačeni iz škole nego mogu biti premješteni u drugu školu.
Uuuuuuuu, sav sam premro od straha. Big deal. Fakat strašne kazne.
I sve to skupa beskonačno dugo traje, a učitelj je i dalje u razredu s učenikom koji mu je prijetio, vrijeđao, ucjenjivao ili pak fizički napao.
Bravo. Bravo. Bravo. Sjedi sustavu – jedan. I neka roditelji dođu na informacije. To bi kao bila ministrica – hm, možda bolje ne.
Ajde probajte zamisliti kako je jednoj učiteljici kojoj jedan klipan priušti ovakvu gomilu sranja i mora ga gledati svaki dan u školi. Ili učitelju.
Može li ta učiteljica ili učitelj uopće normalno funkcionirati. Ne samo u školi nego i izvan nje. Biti koncentrirana na posao, na svoju obitelj, svoju djecu…prijatelje.
Ne može.
I ne treba nas sve ovo pretjerano čuditi kad nam na državnoj razini sustav ne funkcionira. Pa poslušajte samo retoriku u Saboru. Čobanluk.
Današnji klinci nisu glupi, prate vijesti, vide što se događa.
Nikome se ne događa ama baš ništa pa im to samo daje dodatan poticaj. Sinkope, bježanja u druge države, ponovljeni procesi… - zajednički nazivnik – nikom ništa. Mogu oni, mogu i ja.
I tome treba što prije stati na kraj.

Hodaj – Za sigurnu školu
Učitelji su odlučili javno istupiti, okupiti se i ukazati na probleme s kojima se susreću. I ako već u ovoj državi možemo hodati za sve i svašta, hodajmo onda i Za sigurnu školu.
Budi dio promjena. Dođi u subotu u 11 sati ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu – jednog od oltara hrvatske kulture (kakva lijepa simbolika) i podrži prosvjetare. Prošeći s njima do trga.
Hodaj uz svoje prosvjetare. Hodaj uz svoju majku, hodaj uz svog oca, hodaj uz svog prijatelja, baku, strinu, suprugu ili supruga. Hodaj uz moju gospoju i njezine kolegice i kolege. Hodaj uz svog učitelja.
Hodaj za promjene u školstvu, hodaj za povratak poštovanja učiteljskog zanata i zanimanja u hrvatskom društvu. Hodaj za to da se prosvjetari maknu s margine društva.
Hodaj za zaštitu prosvjetara od nasilnika. Hodaj za sustav koji će strože kažnjavati one koji vrijeđaju i maltretiraju profesore. Hodaj za korjenite promjene u obrazovanju. Hodaj da tebi bude bolje u školi. Hodaj za neke nove generacije koje će danas sutra voditi ovu državu i neće im na pamet pasti ideja kako je 3000 kuna dovoljno za dostojan život. Hodaj protiv bilo kakvog nasilja u školi. I od strane učenika i od strane učitelja. Hodaj uz učitelje pa da ona „na mladima svijet ostaje“ – dobije svoj smisao.
Tek kada se naprave promjene možemo govoriti o školama za život i svemu ostalom o čemu se priča posljednjih godina. Dokle god se to ne postigne – pomaka neće biti.
Učitelji su ti koji su s vašom i mojom djecom dobar dio dana. Više nego mi roditelji i oni su uz nas drugi mama i tata našim klincima. Inspiracija. Zamašnjak za budućnost.
Oni usađuju u te mlade glave ideje koje će učenicima usmjeriti život. Oni su ti koji uvelike utječu na budućnost naše djece. Oni od naše djece stvaraju nove mehaničare, liječnike, znanstvenike, inovatore, umjetnike…
Formiraju ih i pretvaraju u odrasle ljude. Uče ih misliti svojom glavom.
Podrži učitelje u subotu i neka dođe do promjena pa da u što skorije vrijeme ova akcija padne u zaborav i u budućnosti pričamo samo o onim dobrim, finim, pristojnim klincima kojih je tako velik broj, a koji su sada nažalost pali u potpuno drugi plan.
I oni pate na svom obrazovnom putu zbog ovih loših. Oni su uvijek u sjeni jer uvijek se priča o onim problematičnima. I to nije ispravno.
Hodaj za prosvjetljenu prosvjetu subotu. I sve ono što ona sa sobom nosi.

© 2019. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.