Domagoj Knežević

Domagoj Knežević

Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Pisao sam prije nekoliko tjedana o avanturi upisa u srednju školu naše srednje kćeri.  Proceduri, nelogičnostima, željama i mogućnostima. O tome kako nije upisala željenu srednju školu kao i o tome kako ništa nije nepovratno izgubljeno ukoliko se u budućnosti vidi u farmaciji.
Neki dan sam dobio mail od jedne osobe kao osvrt upravo na tu moju kolumnu. Nebitno za priču radi li se o muškoj ili ženskoj osobi.

U našoj kući odlazak na more je događaj sezone. Vjerujem kao i kod svih onih koji nemaju svoju nekretninu ili rodbinu na moru koja rado prima rođake s kontinenta usred ljeta na tjedan ili dva.
To je jednostavno tako. Nama s kontinenta odlazak na more je baš velika stvar. Kad se tome još pridoda i činjenica da si na godišnjem odmoru nakon dugo vremena, to je dobitna kombinacija.

Pričam s frendom neki dan o godišnjim, tko kad ide, tko kud ide pa mi usput spomene i Nikolinu Pišek. Pita me jesam li čuo za priču. A tko nije?
Ljut je na cijelu tu priču i uvjeren je kako tu nešto definitivno ne štima. Nije mu jasno kako neki ljudi mogu ići s toliko novca i vrijednosti na godišnji. Pita me usput što mislim o tome.
Ne mislim.
Moja pokojna baka je imala uzrečicu „sinko moj, meni ni iz džepa ni u džep“.

Bez obzira što će uskoro polovica kolovoza, u mojoj obitelji ljeto je počelo tek neki dan. Prije se jednostavno nismo mogli ufurati u taj ljetni film jer tako su se posložile stvari.
Da budem konkretniji, tako su se posložili upisi.
I to ne bilo kakvi upisi već upisi u srednju školu.

Prošli tjedan jednostavno nisam stigao pratiti vijesti i dnevna društvena događanja. Nije bilo vremena za preletjeti portale, skrolati po news aplikacijama na zaslonu mobitela.
Pri kraju sam s nekim projektom, rokovi su se približili i nisam imao vremena.

Pročitao sam neki dan članak u kojem se jedna žena žali na to kako njezin dečko želi seks više puta dnevno, a njoj se to ne sviđa. Nesigurna u „prihvatljiv“ broj odnosa u jednom danu, potražila je pomoć svojih problema na internetu.
Ogolila je svoju dušu, iznijela svoju intimu pred internet zajednicom u želji da joj nepoznati ljudi pomognu.

Ne znam u kojem smjeru sve skupa ide, ali ovaj u kojem je krenulo nimalo mi se ne sviđa.
Kao da nas zahvaća kolektivno ludilo. Ne sve, bogu hvala, ali pojedinci se teško nose s trenutnom situacijom.
Moram priznati da se pomalo čak i bojim jer ovo kao da je tek početak. Kao da su ovakvi slučajevi tek u povojima.

Podivljao sam neki dan. Generalno. Zbog ormarića.
Prebacilo me i došlo mi je da uzmem taj ormarić u ruke i bacim ga kroz prozor. Fakat sam popi*dio.
Nisam mogao otvoriti ladicu, a znao sam da je ono što tražim unutra.
Budući je ladica bila prepuna, nešto se zaglavilo.

Dobro došli u novi tjedan. Tjedan bez predizborne kampanje, tjedan bez digitalnog silovanja raznih političkih opcija. Kampanja je s trgova i ulica preselila u svijet ekrana.
Televizijskih, računalnih, ekrana mobitela.
Prošli četvrtak dogodila mi se nestvarna situacija. Reklama jedne stranke, u stotinku sinkronizirana, se istovremeno vrtjela na televiziji i zaslonu mog mobitela. U najmanju ruku -scary i osjećao sam se baš čudno. Neugodno.

Juuuuuuupiiiiiii, konačno je gotovo.
Nastavna godina došla je do svog kraja i možemo odahnuti. Barem nakratko.
Podjednako učenici, roditelji, učitelji - i mislim kako su svi s istim veseljem dočekali zadnje zvono.
U našoj smo kući u čast tog zadnjeg zvona napravili i slavlje.

Stranica 1 od 14
© 2020. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.