Sretan vam prvi dan srpnja. Ne znam kako vi, ali ja se u ljetni đir prebacim tek početkom sedmog mjeseca. Nema veze što je ljeto počelo koji dan prije. Proljeće kao da i nismo imali. Više je to izgledalo kao jesen, a manje kao proljeće. Kako god.
Srpanj je počeo, ljeto je stiglo. S ljetom i sezona.
Čovječe, ove godine ranije no ikad krenuli su izvještaji s obale.
I ove godine, kao i nekoliko ranijih godina, medijskim prostorom dominiraju šokantne cijene s našeg mora.
Fotografije računa vjesnik su sezone. Kao visibabe ili jaglaci u proljeće, tako visoki računi ukazuju da je ljeto počelo i kako se još jedna sezona zahuktava.

Budući da smo ušli u eurozonu ovo je prva sezona računa koji su iskazani u eurima, a bez obzira koja valuta se našla na tim računima…ima svega. Šok visokim cijenama neovisno o valuti – podjednak.
Kako god da okreneš, sve je skupo. Ležaljke, cijeđeni sok od naranče, kroasani, taksi, pizza trokuti, pivo, bureci, kokteli…
Imam osjećaj da je sve što se može kupiti tj. platiti pronašlo već svoje mjesto na društvenim mrežama ili medijima.
O sladoledu da ne govorim. Posljednjih dana se o sladoledu baš mnogo govori.
Ne znam kako protumačiti izjavu ministra financija koji je pred okupljenim novinarima na nekoj pressici ogolio svoju dušu.
Osim što mnogo radi ne sjeća se kad je zadnji put pojeo sladoled.

Ne znam kako protumačiti tu informaciju. Nije rekao da ne jede sladoled nego da se ne sjeća kad je zadnji put jeo sladoled.
Ako je kuglica sladoleda problem za jednog ministra kako neće biti za nas prosječne građane.
Može se ova izjava protumačiti i na način da nam je država uistinu u teškoj situaciji ako kuglica sladoleda predstavlja problem za ni više ni manje - ministra financija. Taj bi bar trebao znati s novcem.
Imao financ ministar novca za sladoled ili ne, šalili mi se na taj račun ili ne, možemo se složiti oko toga kako je kuglica sladoleda po tri ili četiri eura stvarno preskupa.
Gledam uvijek to iz neke svoje perspektive. Nas je u obitelji petero. Da odemo na sladoled i uzmemo po dvije kuglice za klince, a po jednu za nas odrasle (jer moramo biti šparni), to je skoro trideset eura. Nije to baš malo.

Realno, poskupjelo je sve. Hrana, higijenske potrepštine, gorivo, prijevoz, odjeća, obuća… sve je otišlo gore. Prešli smo na taj euro, pa inflacija…pa ovo…pa ono…
Uvijek nešto.
Zajedničko svima nama je da je sve poskupjelo. Zajedničko većini nas je činjenica da plaće uglavnom nisu pratile poskupljenja, inflaciju i sve ostale pa ovo…pa ono…
Skupo je kontinentu, a na moru još i skuplje.
Pratim sporadično tu cijelu priču oko cijena na moru. Mi domaći odavno smo se prestali čuditi cijenama na obali, ali ove godine situacija se očito promijenila je cijenama se čude i stranci. Nijemci, Francuzi, Amerikanci… pa čak i dobrostojeći Švicarci „kukaju“ kako je ove godine u Hrvatskoj skupo.
Prosječna plaća (bruto) u Njemačkoj je oko 4100 EUR, Švicarskoj oko 10000 EUR. Teško Hrvati sa svojih 1500 EUR mogu tome parirati.
Ako je njima na obali skupo…pa kako je tek nama?!

Neki bi mogli pomisliti kako nije nužno dok si na moru jesti po restoranima, ispijati koktele, unajmljivati pedaline ili lizati sladoled.
Obrok se može skuhati u apartmanu, sladoled se može kupiti u dućanu, a hladno pivo ne mora se nužno piti u bircu. Hladno pivo je hladno pivo. U kafiću ili na plaži.
Ovo na plaži je jeftinije, romantičnije i pomalo retro. Vraća u mladost. Uostalom, retro je uvijek u modi.
Ok, slažem se. Možeš na moru malo prištedjeti.
No, čemu onda sve to. Hrmbaš, radiš, vučeš cijelu godinu. Ubijaš se ponekad od posla. Čekaš taj godišnji k'o ozebli sunce – da se bar malo odmoriš, priuštiš si ono što si možda i ne priuštiš kroz godinu. Svima nam treba godišnji.
Dođeš na more, plažu…kad tamo hladan tuš.
Ustvari bez hladnog tuša. Hladan tuš košta pedeset centi.
 
Odlazak na ljetovanje svima nama koji imamo obitelj, a nemamo baku, tetka, strica, ujnu, šogoricu, nevistu, zaovu, bratića ili kuma s nekom nekretninom na obali je dosta skup sport.
O hotelima jedna hrvatska obitelj s prosječnim primanjima i djecom koja više ne ostvaruju popust je nedostižan san. Pisao sam o tome prije dvije godine.
Cijene su tada bile visoke, a ove godine hotelijeri su cijene podigli još i više.
Hotele smo mi davno izbacili iz plana za godišnji jer nas petero tjedan dana košta mnogo. Nisam išao duboko u analizu, ali stranica jednog hotelskog lanca nam nudi za sedam dana krajem srpnja najjeftiniju opciju 3500 EUR. Neka srednja cijena je 7900 EUR.
Nek' je prosjek 5500 EUR. Za naša primanja – mnogo previše.
Uostalom, meni nema smisla dati šest tisuća eura za tjedan dana boravka u hotelu. To je ozbiljan novac. Treba to zaradit'.
Ostani doma – pomislit će neki ako nemaš za more. Ok, cijenim svačije mišljenje.

I ove godine, kao i svih godina ranije odlučili smo se za privatni smještaj. Iznajmit ćemo neki apartman. Dvije opcije koje smo koristili do sada nažalost nisu moguće. Prekasno smo se sjetili i traženih datuma sve je popunjeno.
Stavio sam upit na nekoliko stranica i stiglo je dosta ponuda.
Malo je reći da sam ostao iznenađen. Za cijene još kako tako. Ljudi mogu cijeniti svoj apartman koliko god žele. To je njihovo pravo. Kao i moje kao kupca da nešto kupim ili ne.
Ponuda za 150-200 EUR za jedno noćenje u apartmanu (prosječno opremljenom) bilo je uistinu mnogo. Mislim da je to za studio apartman previše.
Bilo je i onih - povoljnijih.
Iznajmljivači su se javili, napisali nekoliko rečenica i većina ih rado poslala slike svojih apartmana.
Neke smo odbili isključivo na temelju fotografija.

Ne znam kako pojedinci imaju obraza poslati fotografije. U nekima je interijer ostao u osamdesetima, ali cijene nisu. Prilagođene su 2023. godini.
Ne kužim…
Bilo je raznih ponuda i na koncu smo se odlučili za jednu opciju koja nam se uklapa u planirani budžet.
Dogovorili se sve sa simpatičnom gospođom, uplatili akontaciju i idemo na neviđeno.
Ni prvi ni zadnji put. Nismo zahtjevni po pitanju apartmana. Bitno nam je da je čisto i funkcionalno. Ne mora biti najmoderniji i najnoviji namještaj, ali ne mora baš sve biti „iskombinirano i s poodmaklom godinom proizvodnje“.
Svaka roba ima svog kupca. Istina.
Bili smo u svakakvim apartmanima. Moderno uređenim, prosječno uređenim, skupljim, jeftinijim. Prilagodi se čovjek na sve opcije. Nije frka. Nismo grintavi i ne cendramo.

Jednom smo čak i došli u malo mjesto u okolici Splita, a apartman nas nije dočekao.
Klinci, tada još njih dvije – male, nervozne… ma cijeli show.
Na koncu je sve završilo ok. Uvijek nekako sve sjedne na svoje mjesto.
Kad čovjek vrati film unatrag i prisjeti se – zaista je bilo svega. Bit će dobro i ove godine.
Upoznali smo mnogo dragih ljudi. Neki su bili baš vrlo ugodni domaćini. Za neke smo bili samo gosti. I to je isto ok – da me se krivo ne razumije.
Godišnji smo ovako (last minute) riješili, a na Braču još nismo ljetovali.
Moram primijetiti da su i cijene privatnog smještaja dosta poskupjele. Vlasnici apartmana naći će opravdanje za poskupljenje. Oni koji apartman trebaju unajmiti - toliko poskupljenje ne mogu razumjeti.

Definitivno je ova godina najskuplja do sad. Hoće li i koliko se to odraziti na sezonu pokazat će vrijeme. Kao i to jesu li svi oni koji zarađuju od turističke sezone ove godine ipak pretjerali.
Pokušavam staviti sve u naše, hrvatske okvire. Prosječne hrvatske plaće i ovogodišnje cijene.
Mnogi će upravo zbog cijena ove godine ostati kod kuće. Ljetovanje je postalo luksuz.
Ono što me smeta su situacije koje se događaju na našoj obali. Pokušaji prevara. Prošli tjedan je navodno jedan taksist od Splita do Trogira naplatio vožnju američkom vojniku naplatio 900 EUR. Ej, 900 EUR…
Ako me sjećanje dobro služi, prošle godine su se na Hvaru brodari koji voze goste na izlete potukli oko gostiju.
Pojedinci su postali obijesni i pohlepni, a to je nešto za što nemam opravdanja.
Kako bilo da bilo, „a nigdar ni bilo da ni nekak bilo“ stigao je srpanj. Ljeto je tu.
Gdje god da otišli na godišnji. U planine, na more, kod bake na selo ili ostali u svom mjestu ili gradu – uživajte.
Priuštite si i koju kuglu sladoleda. Što košta da košta…

Prošlo ljeto na nekoj stranici sam vidio da samoborsko Pučko otvoreno učilište, a u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje organizira edukacije odraslih. Kako se dio financira iz europskih novaca, edukacija može biti i besplatna putem vouchera.
Spomenute vouchere mogu podjednako koristiti i zaposleni i nezaposleni. Sve u cilju cjeloživotnog obrazovanja, stjecanja novih znanja, veće konkurentnosti na tržištu rada…itd.
Edukacija se odnosila na Internet marketing i brendiranje i zazvučalo mi je baš zanimljivo.
Od onih sam kojih smatraju kako ne treba po završetku formalnog školovanja prestati sa stjecanjem novih znanja.
Neke nove vještine uvijek dobro dođu i čovjek nikad ne može biti preeduciran jer nikad ne znaš kad će ti neka nova znanja zatrebati u životu.

Prvi je dan mjeseca svibnja i međunarodni je praznik rada. Davne 1886. godine u Chicagu dogodio se veliki prosvjed u kojem je sudjelovalo više od 40 000 radnika koji su iskazali svoje nezadovoljstvo radnim uvjetima. Bili su željni promjena, a zahtijevali su 8-8-8 koncept koji bi se sastojao od osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja.
Intervenirala je policija - u sukobima je ubijeno šest, a ranjeno oko 50 radnika.
Nakon prosvjeda u Chicagu diljem svijeta svakog prvog svibnja okupljaju se radnici nastojeći se izboriti za još bolja radnička prava.
Koncept osmosatnog radnog dana funkcionira i danas za većinu zaposlenih. Za to su se počeli boriti radnici prije 137 godina.

Sigurno ste čuli za slučaj zagrebačke srednje škole i snimku profesora kemije koji je izvodeći jedan od pokusa – malo je reći - pretjerao. Ne znam je li ga ponijela kemija, ali u kemijskom zanosu prilikom pokusa iz staklene posude – ne znam je li bila epruvete, Petrijeva zdjelica ili Erlenmeyerova tikvica jer kemiju sam imao samo u osnovnoj školi – izlazilo je pjena…nešto…, a profesor je cijelom performansu dodao i zvučne efekte.
Referirajući se na slučaj Monice Lewinsky i Billa Clintona i njihove svjetski poznate afere iz ovalnog ureda.
Profesor je pod dojmom kemijske reakcije govorio: „Shake it, baby… I’m shaking, sir… Oh, oh… C’mon baby… I’m Bill Clinton… Oh, Monica, Monica…“ dok je „pjena/nešto“ štrcala po stolu i podu razreda.

Gibonni je prošli tjedan održao dva fantastična koncerta u zagrebačkoj Areni. Dva puta je napunio Arenu. Oba koncerta su bila poseban doživljaj za sve one koji su se prošle srijede ili petka našli u Areni.
Je li uistinu bilo tako ne mogu potvrditi osobno jer nisam bio niti na jednom niti na drugom koncertu. Nisam tako veliki fan da bih otišao na njegov koncert. Mislim da sam ga jednom slušao prije o ho ho godina. Ne sjećam se točno gdje, ali bilo je nešto vezano uz moj tadašnji radijski posao. Pamtim da mi je bilo ok. I to je u principu to. Iako nisam njegov zagriženi fan, poznajem njegove pjesme, zapjevušim ponekad pjesmu kad čujem na radiju.