„Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali.“ svima je poznata rečenica iz legendarnih Smogovaca.
Mislim da nema osobe koje nije čula za Smogovce i koja nije pogledala barem jednu epizodu.
Starije generacije, u koju ubrajam i sebe ako se uspoređujem u odnosu na svoje klince redovito su pratile sva uzbuđenja i zgode koje nam je donosila vesela ekipa zagrebačkog Naselka.
Sve epizode Smogovaca pogledale su i moje kćeri. Dao mi je netko jednom na nekom USB-u i znam da smo uživali svi. One premijerno i svidjelo im se, a gospoja i ja smo gledajući - s nostalgijom se sjetili nekih davnih i prošlih dana.

Načelno nisam tip od kukanja i cendranja. Ne volim se čak ni žaliti ako to nije nužno potrebno. Uvijek sam za onu drugu varijantu. Onu kad je potrebno nešto ili nekog pohvaliti. Nemam problem teti na šalteru zahvaliti na susretljivosti ili trgovcu na ljubaznosti i trudu. Cijenim taj neki svaki mali angažman koji ljudi naprave da bi se ti osjećao bolje i ugodnije. I sam radim s ljudima, u uslužnom sektoru i svjestan sam koliko je upravo takav pristup bitan.
To je nešto što bi trebalo biti pravilo, a sve je češće iznimka. Nažalost.

Tjedan dana prošlo je od utakmice i strasti se još uvijek nisu smirile.
Svaki novi dan donosi neke nove trenutke. Krivi grbovi, nove snimke (iz drugog kuta) Gvardiola kako pije vodu te brojne teorije zašto je Rebić par minuta prije kraja prvog poluvremena morao preobuti kopačke.
Bez obzira na sve nove snimke i brojna objašnjenja činjenica je kako je za našu reprezentaciju ovogodišnje europsko prvenstvo gotovo. Točka.
Moglo je možda biti „from Russia with love“ u slučaju da se neka od utakmica igrala u St. Petersburgu, a ovako se sve završava s „pozdravom iz Rovinja“.
Ne zaboravimo u cijeloj priči ni na škotsku reprezentaciju. Nije ni njima lako. Oni se nakon ispadanja čak nisu mogli ni „vratiti doma“ jer su na domaćem terenu i igrali.

Koliko god se trudili iskoristiti svaki dan na najbolji mogući način, postoje situacije kad ti se dan okrene u sasvim drugom smjeru.
I sve što ti nije u planu krene već od samog jutra. Neću reći da krene loše jer nije prevelika drama, ali jednostavno ne ide onako kako si si zacrtao.
Čitava koncepcija sruši se kao kula od karata. Rasprsne se kao mjehurić od sapunice.

Kad je moju mamu zanimalo kakva je situacija u školi po pitanju mojih ocjena, spremila se, otišla u školu u vrijeme informacija te se našla oči u oči s razrednikom.
On je tada pred nju stavio veliki, teški, tvrdo ukoričeni tamno plavi dnevnik koji je u sebi skrivao i onaj drugi dio. Imenik.  
Tanji, zelenkastoplavi (ako me sjećanje dobro služi), a u koji su se upisivale ocjene.

Posljednja dva tjedna sam baš sretan i gotovo da ne prođe dan da se ne dogodi nešto lijepo. Ne znači to da su se do nedavno događale samo loše stvari. Naravno da nisu, ali sve je nekako živnulo.

Još jednom postali smo svjedoci nasilničkog ponašanja i Hrvatska opet svjedoči ružnom slučaju.
Slučaju u kojem je žena pretrpjela nasilje. Seksualno.
Ovaj put nasilje je pretrpjela maloljetna djevojka iz Splita.
Ova vijest možda nije doprla do većine javnosti jer se dogodila u tjednu prije drugog kruga lokalnih izbora i izgubila se u moru vijesti oko sučeljavanja, debata, otkrivenog prljavog veša pojedinih kandidata. Taj tjedan politika je bila važnija i bitnija.
Žao mi je što je slučaj iz Splita nije glasnije odjeknuo u javnosti.

Ponedjeljak…konačno.
Novi tjedan…konačno.
Predizborni i izborni folklor gotovi. Konačno.
Bez obzira koju političku opciju preferirate više ili manje, možemo se složiti oko toga da će nam sada svima biti lakše jer „preživjeli“ smo izbore.
Oči većine javnosti bile su usmjerene prema većim hrvatskim gradovima gdje je kampanja do posljednjeg dana bila u najmanju ruku dinamična, ali to ne znači da smo i mi u manjim sredinama bili pošteđeni (pred)izbornih igrokaza. Niti najmanje. Nažalost ne, ali ok.
Konačno je i to gotovo.

Postoje dani kad je teško biti roditelj. Svatko tko ima klince zna da se povremeno pojave trenutci kad je roditeljska uloga baš zahtjevna. Sve to ide u kompletu s odrastanjem i svaka djetetova dob nosi neke svoje specifične izazove.
Moram priznati da smo se gospoja i ja malo opustili. Uljuljkali se u tu neku kolotečinu kad je sve više-manje ok. Na epizode u kojima se istovremeno nađu hormoni – pubertet – tinejdžeri više ne reagiramo burno. Tek ponekad i to u trenutku kad pređu onu imaginarnu granicu za koju samo mi roditelji znamo gdje je jer oni ne znaju gdje je. Ili se prave da ne znaju i pokušavaju ju vrlo često pomicati, ali naša fleksibilnost nije beskonačna.
Red se mora znati. Točka.
Na tom polju sve je nekako ok. U granicama normale. Podnošljivo.

Moja najmlađa kćer, ona koja još ide u vrtić, neki dan se posvađala s prijateljicom iz grupe. Oko pastele, bojice ili flomastera određene boje. Roze, smeđa…nebitno.
Djevojčice su se posvađale, a teta se u ključnom trenutku uključila, riješila situaciju i sve ok.
Danas kad sam ju odvezao u vrtić, ova malena s kojom se posvadila potrčala joj je u zagrljaj i veselo su otrčale igrati se u vrtićku sportsku dvoranu.
Case closed.
Nisam od onih roditelja koji će raditi dramu oko dječjih svađa u vrtiću niti se uplitati u dječje svađe. Toga je bilo i dok smo mi bili klinci, ima ih sada dok naši klinci idu u vrtić, a bit će ih i kad će klinci naših klinaca ići u vrtić.

To jednostavno tako ide s klincima. Jedno poslijepodne došlo je i do zahlađenja odnosa s malenom susjedom iz kuće preko puta. Znam da su se u jednom trenutku igrale jer sam bio radio nešto po dvorištu i vidio sam ih. U drugom trenutku moja kćer vratila se u suzama.
Nešto je bilo, nije mi htjela ispričati sve detalje, ali ok.
Dokle god se ne tuku i ne časte se ružnim riječima– mirujem. Ne miješam se jer dječje stvari su dječje stvari.  Dvadeset minuta kasnije već su se igrale kao da se ništa nije dogodilo.
Case closed.
Sve ovo ostalo dođe i prođe, ali preko fizičkih obračuna i eventualnih psovki ne prelazim. Nije srećom bilo takvih situacija, ali to je neka granica do koje sam imun na sve dječje razmirice.

Kod odraslih ta granica je mnogo mnogo niža. Izuzetno niska jer me teško može bilo tko razuvjeriti kako odrasle osobe u slučaju nekog sukoba ili razilaženja u mišljenju ne mogu pronaći zajedničko rješenje. Ne mora to rješenje nužno biti win/win jer život nije bajka s dobrim vilama i jednorozima, ali rješenje mora postojati ili se mora pronaći.
Nečiji argumenti trebali bi ipak biti jači, objektivniji. Netko mora biti u pravu, a netko mora biti u krivu koliko god da to toj osobi teško palo. Tako je kako je. Neke stvari treba prihvatiti. I sam sam se našao u situacijama kad sam bio uvjeren da sam u pravu, ali su me razuvjerili i nemam problem s tim. Priznati pogrešku, posuti se pepelom ako treba i nastaviti dalje.
Case closed.

Sve eventualne sukobe, odrasli bi trebati riješiti po žurnom postupku. ASAP. Urgent.
Bilo kakvo odugovlačenje i izbjegavanje pronalaska rješenja samo dodatno otežava cijelu situaciju, a preispitivanje tuđih granica ne donosi ništa dobro.
U to su nas u proteklom razdoblju uvjerili predsjednik, predsjednik i predsjednik.
Predsjednik republike, predsjednik Vlade i predsjednik Sabora.
Nekima je na početku to čak i bilo pomalo smiješno. Meni nije bilo niti onda, a nije mi smiješno niti sada.
Tri ključna politička aktera u našoj zemlji ponašaju se gore nego moja šestogodišnja kćer i sve njezine prijateljice iz grupe zajedno.
Nema apsolutno ništa smiješno u njihovom ponašanju. Nema tu nikakvih elemenata komedije. Ovo što oni rade u posljednje vrijeme je tragično, tužno, žalosno i sramotno.
Sramite se predsjednici.
I dok se ljestvica zagađenja javnog i medijskog prostora ovog predsjedničkog trisa samo podizala i bilo je pitanje koliko to daleko može ići i gdje je granica koju ne bi bilo uputno prijeći, dogodio se Jandroković.
Jandroković obnaženog torza u slip kupaćim gaćama.
I tu je fotografiju predsjednik Sabora objavio na svom facebook profilu nakon prozivke predsjednika republike kako je „nasilnik bez mišića“.
Može li gore od ovog i pritom ne mislim na umjetničku kvalitetu i dojam fotografije.
Mišići ili ne?
Ljepota je uvijek u očima promatrača i stvar je subjektivnog dojma.
Mislim na činjenicu kako je predsjednik Sabora na podbadanje predsjednika republike reagirao objavom fotografije u kupaćim gaćama.
Fotografije ovog tipa u medijski prostor plasiraju starlete, wannabe pjevačice željne medijskog prostora i pažnje. To ne bi smio raditi predsjednik Hrvatskog sabora.
Kako i zašto se to dogodilo?
Što je iduće?
Skrotum nekog političara?
Only fans?

Nakon ovog facebook istupa mislim da su skinute sve rukavice te da će ovo verbalno šamaranje i prepucavanje na relaciji predsjednik-predsjednik-predsjednik biti samo još gore.
Ukoliko je to uopće i moguće?
I ovako je već prešlo sve granice dobrog ukusa, pristojnog i uljuđenog ponašanja kakvo se očekuje od visokoobrazovanih odraslih ljudi koji vode državu.
U svibnju 2021.
Jadna li smo zemlja upitne budućnosti s ovakvim političkim liderima.
Ne navijam za nikog u stranačkom smislu niti u ovom slučaju imam svog favorita ili favorite jer sasvim je nebitno je li trenutni politički vrh u sinergiji s mojom ili vašom političkom ideologijom i uvjerenjem. Kao i činjenica jesu li vam predsjednik, predsjednik i predsjednik simpatični više ili manje.
Na svojim su funkcijama jer su izabrani na demokratski način većinom glasova i tu sva priča počinje i završava. Tako je to u demokratskim državama. Funkcije se dobivaju izborom većine.

Nama se taj izbor može sviđati više ili manje, ali ga moramo poštivati. Poštujem svaku od navedenih predsjedničkih funkcija kao i imena koja stoje iza tih funkcija. Ne mislim da oni svoj posao rade fantastično dobro ili katastrofalno loše. Posao im je sve samo ne lak jer globalno su sve zemlje u problemima. Među njima i naša.
Tu su, rade, a novi izbori pokazati će što o odrađenom poslu misle birači.
Trenutna situacija i način na koji se prezentiraju svaki iz svog kuta ovog predsjedničkog trokuta je zabrinjavajuća.
Gledam na sve ovo kao prosječni građanin Lijepe naše. Osoba koja živi i radi u Hrvatskoj, plaća poreze, otplaćuje kredite, podiže na noge svoju djecu. Živi jednim normalnim životom i čija je jedina mogućnost utjecaja na politiku – jedan glas na izborima. Kap u moru, ali svejedno kap.
Politika mnogo više utječe na mene nego što ja mogu utjecati na nju i normalno je da me smeta i ljuti kad se na političkoj sceni igraju ovakve besprizorne, isprazne i za većinu nas, nepotrebne predstave.

Glavni glumci  u ovoj tragediji trebali bi se baviti bitnijim stvarima, a ne replicirati jedan drugome putem medija.
Ponavljam - da se ne zaboravi, riječ je o tri najmoćnije političke osobe u državi.
Je li problem u egu, kompleksima, mišićima?
Ne znam, a vrlo vjerojatno ne znaju više ni oni sami jer ovo već (pre)dugo traje pa su se možda i oni sami pogubili u jezičnom pripetavanju.
Klaun, klataranje, besmislen, strvinar, nered, licemjer, komunistički gojenac, loš, nerazuman, plameni jazavac, šmrkavac, bully, terminalno nesposoban, ljepotan s Pantovčaka, orao, nilski konj, iskompleksirani ljubomorni lažljivac, vjeverica...
Boza, viski, gusti sa šlagom, krkanje kremšnita, kroasani…
?!?
Ovo su samo neke od govorničkih bravura u rukavicama koje su jedni drugima uputili oni koji su na vrhu političke piramide u Hrvatskoj.
Ljudi koji su odgovorni jer to od njih iziskuje funkcija - za državu i sve njezine građane. Ljudi koji predstavljaju našu zemlju u inozemstvu.

U cijeloj priči nebitno je tko je prvi započeo jer na prvu provokaciju, tko god da ju je uputio, po meni bi bilo bi skroz ok da ju je druga strana u potpunosti ignorirala.
Sapunica, trakavica, loš stand up – nazvali to kako god, u tom slučaju ne bi se niti dogodio.
Na radost svih nas.
Odgovarali oni jedni drugima „u fušu“ ili za vrijeme radnog vremena, putem televizije ili društvenih mreža, većem dijelu javnosti sasvim je nebitno. I meni je nebitno.
Nadam se kako će što prije prestati te da će se predsjednik, predsjednik i predsjednik početi manje baviti stvarima koje uveseljavaju samo njih same te fokus prebaciti na, za nas građane, važnije stvari.

Ovaj politički reality show sve je teže i mučnije za gledati, a nažalost emitira se svugdje i teško ga je ignorirati. I da hoćeš, ne možeš.
Gorak okus ne popravlja ni gusti sa šlagom.
Ne mogu shvatiti zašto nitko od njih ne želi riješiti problem. Nije teško jer odrasli ljudi rješavaju probleme na odrastao i civiliziran način. Za stolom, primjerenom i pristojnom komunikacijom.
Predsjedniče, predsjedniče i predsjedniče - sjednite, olakšajte si dušu, pokažite mišiće, recite si sve što vam je na srcu, nađite kompromis i rješenje pa da na sve ovo stavimo case closed.
I nastavimo dalje.
Ako to nije problem mojoj šestogodišnjakinji, vjerujem da ne bi trebao biti niti vama.

Prošli tjedan u kući smo imali situaciju.
Situaciju koja je još uvijek ostala neriješena, nije se pronašao krivac, a ja sam i dalje neutješan jer ne mogu prihvatiti kako „nitko nije“.
Ne znam zašto, ali vikendom volim poslije ručka malo leć'. Odrijemati pola sata/sat. Horizontalni položaj me jednostavno zove, a ja poziv pristojno prihvaćam.
Paše mi, godi mi i ne odupirem se prepustiti tom poslijepodnevnom odmoru. Ne znam ide li to s godinama, ali znam da traje već godinama i ako je vikend neradni, nema mi ljepše nego se malo ispružiti.
Ono što u stopu prati poslijepodnevni odmor je nizak šećer kad se probudiš. Siguran sam da vam je poznat onaj osjećaj kad otvoriš oči, ustaneš i razmišljaš kako bi bilo dobro pojesti nešto slatko.

Stranica 1 od 17
© 2021. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.