Prikazujem sadržaj po oznakama: domagoj knežević

Dođe mi ponekad da pošaljem sve u neko mjesto, spakiram kofere, obitelj i odselim. Negdje gdje je država država, pravo pravo, a pravda pravda.
Negdje gdje se zna kako su postavljene stvari i kako funkcionira sustav. Gdje se zna tko pije, a tko plaća. U neku zemlju u kojoj se neću pitati „koja je ovo država“ i koja me svojim potezima neće natjerati do ruba. Do ruba psihičkog pucanja ili do ruba suza.
Razmišljam kako bi izgledao život u nekoj drugoj državi u kojoj je svaki segment države posložen onako kako treba. Točan, ispravan, pravedan i moralan.

Prošli tjedan pisao sam o početku nastavne godine i svemu što ona sa sobom donosi.
No, školstvo, prosvjeta, obrazovanje i nakon prvog tjedna nastave i dalje nas prate u stopu. Po svemu sudeći, neće nas tako lako napustiti, ali to je i jedino ispravno jer obrazovanje naše djece ulog je u njihovu budućnost.
Tjedan iza nas obilježila je i priča kako sin poznate televizijske voditeljice nije uspio upisati željenu srednju školu bez obzira na odlične ocjene i prosjek od 4.8.
Priča je to o kojoj su se raspisali brojni portali i za koju su zahvaljujući poznatom licu s malih ekrana, čuli mnogi.
Ne bi mnogo promijenilo u čitavoj stvari da se radilo o prodavačici iz supermarketa, cvjećarki, komunalnom redaru, vozaču autobusa ili radnici iz tvornice.

Ponedjeljak je.
I to ne bilo kakav ponedjeljak već onaj ponedjeljak.
Svi oni koji u kući imaju barem jednog školarca jako dobro znaju što znači ponedjeljak koji sa sobom u kompletu donosi i prvi dan nastave.
Komotno bih mogao napisati, sretna nova godina. Uz onaj dodatak „svima koji slave“.
Kod nas u kući nova godina ne počinje prvim danom siječnja već prvim danom nastave.
Taj rujanski novogodišnji trenutak nije rezerviran samo za četiri zida kuće nego je i na poslu tako. Već godinama.

Kol'ko imaš prijatelja na fejsu? – pitao me neki dan jedan prijatelj kad smo se sreli u prolazu i par minuta neobavezno porazgovarali. Onako usput.
Nemam pojma, toliko sigurno ne – odgovorio sam.
Ja imam devetsto šezdeset pet, još malo pa tisuću-  s ponosom je odgovorio i pritom me pogledao s malo sažaljenja. Istovremeno je pucao od ponosa jer on je bolji. Ima više.

Smjestili smo se u naše malo selo u okolici Zadra. Ležim na plaži i osjećam se baš dobro. Povremeno kroz sunčane naočale pogledam u plavo nebo. Baš plavo - nebeski plavo, a za potpuni dojam pobrinula se priroda koja je po plavetnilu savršeno rasporedila pahuljaste kumuluse.
Gledam u živi wallpaper. Opušten sam…guštam.
Gospoja se na ležaljci sa strane udubila u neku knjigu. Najmlađa ne izlazi iz mora ni nakon moje pete zamolbe, a srednja je sa slušalicama u ušima u nekom svom tinejdžerskom filmu.
Prava obiteljska idila.

Nakon posljednja dva tjedna odlučio sam kako se nikad neću rastajati.
Niti seliti. Jedno često podrazumijeva drugo, ali…
Sve je pod kontrolom u bračnim vodama. Da ne bi bilo zabune, ali dani koji su iza nas sami po sebi donijeli su neke zaključke. Sve u svrhu očuvanja zdravog razuma.
Ne znam kako to drugačije opisati, ali ja živim s hrčcima. Ljudima hrčcima koji spremaju i čuvaju svaku, pa i najmanju sitnicu.
U našem kućanstvu najveći problem sa spremanjem i čuvanjem stvari ima punica.
Živi kat ispod nas i opsesivno skuplja. Kao olakotnu okolnost u prilog joj ide i činjenica što je to i sama priznala neki dan. Bio je to onaj „moja tajna“ trenutak. Kao na onim grupnim sastancima podrške. Dobar dan, ja sam Nada i ja sam čovjek hrčak.

Da smo nacija koja voli sport i redovito daje podršku svim našim sportašima nije ništa novo. To je tako već desetljećima. Hrvatska je još davnih dana dokazala kako nije samo mala zemlja za veliki odmor već i mala zemlja za velike sportske uspjehe.
Sport je duboko ukorijenjen u hrvatski gen i naši sportaši fantastični su ambasadori Hrvatske u svijetu i ako se osvrnemo u hrvatsku sportsku prošlost, zaista se imamo čime ponositi.
Posljednja dva tjedna bila su u sportskom smislu – gotovo pa fantastična.
Uživali smo u natjecanjima hrvatskih olimpijaca koji su još jednom potvrdili status Hrvatske kao zemlje velikih i uspješnih sportaša, a medalje su se samo nizale.

Blago nama kad nam je pozadina Nives Celzijus najveća briga. Gledam, čitam i ne vjerujem. Ne mogu se dovoljno načuditi kako se oko jedne stražnjice podigla tolika buka.
Vjerujem da niste propustili ovu priču.  
Teško da je ikome promakla i tu ne mislim zbog dimenzije pozadine (jer i takvih komentara je bilo) već na silinu portala koji su ovu vijest prenijeli.
Nije da portali nemaju o čemu drugom pisati jer svakako ima bitnijih tema od stupnja zategnutosti nečije stražnjice, ali portali poslužuju ono što posjetitelji vole, žele, traže.
Na stranu što svatko od nas ponaosob ima i neke svoje vlastite interese. DIY video klipovi, klimatske promjene, globalizacija, štrikanje, uzgoj egzotičnog voća u neegzotičnim  zemljama jer bilo bi super imati plantažu banana u Gorskom kotaru. Ili nekoliko hektara ličija u okolici Pleternice.

Najstarija kćer napunila je nedavno osamnaest godina. Postala je punoljetna i time službeno preuzela odgovornost za sve svoje postupke.
Daleko je to od realnosti jer još uvijek ide u srednju školu, a vrlo vjerojatno će i na fakultet za godinu dana. Pod našim je krovom i za nju još odgovaramo mi bez obzira na godine.
Još uvijek se ne mogu načuditi kako je vrijeme prošlo tako brzo jer sjećanja iz rađaonice i lavina emocija koja je uslijedila zajedno s njezinim rođenjem još uvijek su svježi. Kao da je bilo jučer, a nije.
Prošlo je osamnaest godina. U trenutku, preko noći.
Ne mogu to ignorirati jer kumovi, prijatelji i obitelj došli su kako bi svi zajedno proslavili njezin rođendan. Okupili smo se, bilo je klope, cuge, kolača… I dvije torte.
Bilo nam je baš lijepo. Rođendanski, kako i priliči.

„Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali.“ svima je poznata rečenica iz legendarnih Smogovaca.
Mislim da nema osobe koje nije čula za Smogovce i koja nije pogledala barem jednu epizodu.
Starije generacije, u koju ubrajam i sebe ako se uspoređujem u odnosu na svoje klince redovito su pratile sva uzbuđenja i zgode koje nam je donosila vesela ekipa zagrebačkog Naselka.
Sve epizode Smogovaca pogledale su i moje kćeri. Dao mi je netko jednom na nekom USB-u i znam da smo uživali svi. One premijerno i svidjelo im se, a gospoja i ja smo gledajući - s nostalgijom se sjetili nekih davnih i prošlih dana.