Prikazujem sadržaj po oznakama: domagoj knežević

Ravnateljica jedne osnovne škole u karlovačkoj županiji završila je na stupu srama jer je odbila učenicima dati obrok i četvero djeca ostalo je gladno.
Morali su sjediti i gledati svoje prijatelje iz razreda kako jedu jer ravnateljica je „zatvorila pipu“.
Prijavljena je županijskom uredu, pravobraniteljici za djecu i saborskom zastupniku Kajtaziju jer je četvero gladnih prvašića romske manjine.

Prošli petak sam s obitelji otišao na izlet. Išli su i frendovi s nama. Skoknuli smo do Plitvica.
Jer to si sad možemo priuštiti.
Dok traje akcija i dok ulaznica košta pedeset kuna.
Društvene mreže prepune su objava jednog od naših najposjećenijih nacionalnih parkova.

Kažu da muškarac u životu ima posebnu povezanost sa samo tri žene.
Ženom koja ga je rodila.
Ženom koja mu je rodila.
Ženom koju mu je rodila.

Situacija je jednostavna onoliko koliko ju sam pojednostaviš odnosno komplicirana koliko ju sam zakompliciraš.
Naravno da se ovo ne može uzeti zdravo za gotovo uvijek i u svakoj situaciji, ali u velikom broju slučajeva – funkcionira.
Tako je i sa srećom.

Stvari se polako počinju vraćati u normalu. Ovog ponedjeljka nastupio je prvi krug popuštanja mjera. Živi bili pa vidjeli – čekamo drugi, pa treći.
Sve u nadi kako će se sve skupa što prije vratiti u normalu jer ova situacija ne odgovara nikome od nas.
Hrvatska je stala na mjesec dana i ne događa se apsolutno ništa. Poslušno smo ostali doma i čekamo.

Bok, ja sam Domagoj i moja gospoja radi u školi. Ona je prosvjetarka.
Ovih dana treba imati hrabrosti za izjaviti tako nešto.
I čitav niz mojih prijatelja radi u prosvjeti – osnovnim školama, srednjim školama, fakultetima.

Sretan vam Uskrs ako ste ga slavili.
Neki slave, neki ne slave. Neki vjeruju, a neki ne.
I to je u današnje vrijeme potpuno legitimno. Stvar pojedinca, stvar izbora i poštujem svačiji izbor. Nikad nisam i nikad neću suditi osobu zbog svjetonazora. Niti po pitanju vjere jer to je toliko kompleksna stvar.
Vjera, kao i neimanje iste vrlo je osjetljivo područje pa ne volim o tome niti pisati niti razgovarati – stvar je jednostavno vrlo osobna.

Izolacija i dalje traje, a tek je početak travnja. Život na kakav smo se navikli već se izvlači iz nekih kutaka naših sjećanja. I te kako nam svima nedostaje, ali tu smo gdje jesmo.
Ne možeš ni naprijed ni natrag. Sve to s dva metra propisanog razmaka.
Ono što nam je prije bilo nezamislivo, sada nam je postala svakodnevica i svatko se u tome može pronaći na ovaj ili onaj način.

Kad bi barem mogli stisnuti delete
Više ni ne pamtim koliko smo dana već kod kuće. Tjedan, dva. Mjesec.
Ulovim sam sebe kako ponekad ne znam ni koji je dan, a ni datum.
Prošli petak pričao sam s frendom pa smo si zaželjeli ugodan vikend.

Vjetar vani podmuklo huče, zavija, tutnja, lupa. Mučki podsjeća na jutro.
Izdali su upozorenje za jake udare vjetra.
Pa kud baš noćas?