Prikazujem sadržaj po oznakama: domagoj knežević blog

Posljednjih nekoliko dana svjedoci smo nove afere iz redova vladajuće stranke. Glavne uloge još jedne u nizu predstava iz žanra političkih afera preuzeli su jedan gradonačelnik, jedan saborski zastupnik i jedan nezavisni vijećnik.
Moja prva asocijacija bile su mi Gervaisove Tri nonice. Sjećate se pjesme:

Baka Zorka živi u zabačenom selu u okolice Petrinje.
Sama je.
Društvo baki Zorki rade dvije mačke i par kokoši.
Kuća bake Zorke dobila je crvenu naljepnicu.
Baka Zorka nema čizme, dovoljno odjeće i hrane.
Baka Zorka ima bezgraničnu toplinu, veliko srce i iskrenu zahvalnost.
Baka Zorka ima nas.

Prljavo kazalište – 300 000 kuna
Gibonni – 300 000 kuna
Petar Grašo – 300 000 kuna
Tony Cetinski – 300 000 kuna
Parni valjak – 300 000 kuna
Thompson – 150 000 kuna
Let 3 – 100 000 kuna
Nina Badrić – 80 000 kuna
Mia Dimšić & Marko Tolja – 80 000 kuna

Polako, ali sigurno idu dani. Za koji dan i eto nas već u sredini siječnja. Pomalo već zaboravljamo na prošlu godinu bez obzira što će nas neki događaji i dalje pratiti.
Nažalost, još dugo.
Za prošlu godinu većina bi se mogla složiti kako je poput nekog izuzetka, anomalije, predugo ostavljenog biskvita u pećnici, mamurluka nakon čašice alkohola viška…
Ujedno se većina nada kako se godina poput prošle nikad više neće ponoviti.
Nikad. Ikad.
Never. Ever.

Stigla je nova godina.
Prebacili smo se kalendarski u 2021. godinu.
Doček nove godine nikad sumorniji, tužniji. U Hrvatskoj 31.12.2020. nikome nije bilo do velikog slavlja.
Sve suzdržano, u krugu obitelji ili s tek par prijatelja, prigušeno i s grčem u želucu jer nikome nije svejedno. U mislima sa stanovnicima Petrinje, Siska, Gline…
Prošlog ponedjeljka pisao sam o sada već prošloj godini. O tome koliko je bila drugačija od svih onih koje smo do sada imali prilike upoznati.

Dočekali smo kraj godine. I to kakav kraj kakve godine.
Kad te u 06:28 probude uplašeni klinci jer se dogodio potres nije ti svejedno. Ne može ti biti jer ljudi smo od krvi i mesa.  
Klinci su se opet preselili u dnevni i pokušavaju zaspati, ali im ne ide, a u nas su se preselili oni isti osjećaji straha i nervoze kao i proljetos.
Ne vidiš ih, ali ih osjećaš. Kao i onaj unutarnji nemir koji ti je negdje u tijelu i za koji znaš da će te pratiti jedno vrijeme.  

Konačno smo dočekali taj famozni, lijepi i dugo iščekivani božićni tjedan i ako je ikad pravi trenutak barem na kratko zaboraviti na sve brige i probleme, onda je to upravo ovaj tjedan.
Božić dolazi i samo što nije stigao.
Ne znam kakvi ste vi po pitanju Božića i svega što u kompletu s Božićem ide, ali ja sam od onih koji je veliki fan. Kao i svi moji ukućani.

Posljednjih nekoliko mjeseci, usudio bih se čak reći od početka cijele ove situacije s koronom, u društvu pomalo kipi. Kao da je na štednjaku puna zdjela vrućeg ulja pa uslijed visoke temperature par kapi padne na štednjak koje se zapale.
Ponekad tih par kapi izgori u nekoliko sekundi, a ponekad izazovu pravi požar.
U društvo se uvukla neka kolektivna napetost i neizvjesnost i društvo nam je postalo lako zapaljivo.

Posljednjih dana moja obitelj i ja našli smo se u samoizolaciji. Znao sam da će taj trenutak jednom doći jer kad imaš troje klinaca od kojih svaki ide u svoju obrazovnu ustanovu to je neminovno. Dodajmo još i gospoju koja radi u školi i u kontaktu je s više od dvije stotine učenika svaki tjedan.
Hoćeš/nećeš velike su šanse da ćeš negdje pokupiti virus. Ili samoizolaciju.

Nedavno sam izdao svoju prvu knjigu i sretan sam zbog toga. Osjećaj je dobar.
Nakon dvije i pol godine redovito i aktivnog pisanja, od gotovo pa stotinu i pedeset tekstova odabrao sam njih pedeset i uobličio ih u knjigu.
Pedeset tekstova koji su mi dragi, gotovo svi odnose se na svakodnevicu, a većina njih na obitelj i sve one stvari koje imaju obiteljski predznak. O odnosima sa suprugom, klincima, svim izazovima kroz koje smo gospoja i ja do sad prošli s naše tri kćeri.