Uglavnom, tipa i njegovu bolju polovicu upoznao sam na zboru. Bilo mi je na prvu malo čudno kako je takav „starčić“ postao otac u tako poznim godinama, ali sam shvatio da je kit oženio komada mojeg godišta. Ok, respect buraz.
Kako su djeca dva puta tjedno pjevala, tako smo se i mi dva puta družili. On i ja, njegova žena i ja, moja žena i on, moja žena i njegova žena.
Ako pročitaš zadnje dvije rečenice još jednom i daš malo pokvarenoj mašti na volju onda ćeš pomisliti kako to malo baca na neki svingeraj, ali nema veze s tim. Pauza. Jesi pročitao još jednom? Aha, jesam ti rek'o. Idemo dalje.
Radi se samo o tome tko je vozio klince na zbor. I nakon nekog vremena, postali smo obiteljski prijatelji. I to baš ono, pravi obiteljski frendovi i to je tak' genijalno kad imaš tako neke ljude na koje se možeš osloniti u bilo  kojem trenutku i spreman si isti taj oslonac vratiti natrag. To je u današnje vrijeme tako rijetko i baš zato je genijalno jer svi nekog boga kalkuliraju, razmišljaju, pomalo su možda i proračunati i uvijek neka zadrška, neki lagani otklon…nešto. Uglavnom, moj dragi drug je napunio pola stoljeća. Je*ote. Pedeset godina, kak' to puno zvuči. Pa treba ti cijela minuta samo da nabrojiš do pedeset. I onda skužiš kako godine ne da idu nego lete jer znamo se već fakat dugo.

40
Na nekoj kavi neki dan, jedna druga obiteljska frendica kaže kako će i ona za godinu dana napuniti pedeset. Opet šok, pa kako čovječe. Kolega i kolegica s posla su isto godište i oni će iduće godine napuniti šezdeset godina. Ej, šezdeset?! Pa to ja deset više od pedeset.  Pa ono, vi ćete za koju godinu u penziju. O jesus. Od ovog mog frenda pedesetogodišnjaka žena je neki dan proslavila četrdeseti rođendan. Pa kud prije? Nekako se potrefilo da svi oko mene uskoro slave neke okrugle rođendane. I ti okrugli se moraju nekako posebno obilježiti. Tako u našem društvu nalažu dobri običaji, to je kao valjda neki znak da svakim okruglim rođendanom postaješ fakat star i da se moraš onda po logici stvari uozbiljiti ili nešto u tom odraslom điru. Ne znam i još me ne zanima.
I sjedim ja neki dan onako bez veze poslije podne, gluvarenje neko i razmišljam malo o svim tim ljudima kako stare i postanem svjestan činjenice da će i moja gospoja ove godine proslaviti okrugli rođendan. Vrtim malo film u glavi jel' to fakat ove godine pa onda sebe provjeravam jesam li ja to dobro izračunao. I fakat, nisam se zeznuo. Okrugli stiže, he he, i to četrdeseti. Da, ona je starija dvije godine. Ja sam našao starijeg komada. Pa kud prije četrdeset zlato moje? Ne u smislu kako mi je žena stara nego u smislu kud prije tih četrdeset godina na grbu. Pa ona i ja smo skupa od 2000. godine. Znači, ove godine će biti punih osamnaest godina od dana kad sam ju pitao jel' hoće furat sa mnom. I srećom pristala je. Trebalo ju je malo nagovarati, ali… tu smo gdje jesmo. I to već dugo, ali možemo još.
Ako mi je nešto brzo prošlo, onda je to upravo to. Kao da je jučer bilo kad smo profurali, a za koji dan gospoja će četiri banke. I stavio bih ruku u vatru da nemam apsolutno nikakav osjećaj niti išta na njoj govori da ima toliko godina. I dalje ista, nepromjenjiva i neprocjenjiva. Duhom isto šašava i previše brižna kao i prvog dana. Tijelom isto, kad ju štipnem isti osjet, isti otpor. Gravitacija još nije započela svoje. A opet, ima godina. Četiri desetljeća, nije to malo.

30
Ja ću ove godine napuniti tek trideset i osam godina i da odmah razjasnimo, to nije ni blizu četrdeset. Preostaju još pune dvije godine da ulovim svoju četrdesetu. Do onda moraju još proći 24 mjeseca / 104 tjedna / 730 dana / 17520 sati ili 1051200 minuta.
U odnosu na svoju gospoju, zajedničku frendicu i frenda ja sam još balavac. I slobodno me svi oni mogu poslati po šibice i ako treba mogu im i persirati. I otići ću vam po te šibice i mogu vam persirati jer mi nije bed i jer ste stariji. He he.
Ja se još ne dam prebaciti u te neke zrelije godine. Paše mi imati trideset i koju mada me godine ne uzbuđuju uopće. Pogotovo ne u ovom smislu koliko je netko star. Više o tim godinama razmišljam u ovom brojčanom pogledu. Do 30-te je sve nekako laganica, ali kada prijeđeš tu četrdesetu onda se već malo zamisliš, promišljaš o onome što se sve dogodilo u proteklih četrdeset godina. Još više razmišljaš o tim stvarima kada prijeđeš pedesetu. Ovako s trideset i kusur ima toliko svakodnevnih stvari o kojima moraš misliti da jednostavno nemaš vremena razmišljati o bilo čemu drugome. Uvijek neka strka, neka jurnjava – pos'o, kuća, žena, klinci… vrijeme samo leti. I te tridesete ustvari uopće ne osjetiš, ne doživiš, one samo prođu…. Fiju. Nema ih. A u tridesetima je još sve i više no dobro. Psihički si ok, suvisao, maksimalno predan, savršeno organiziran i pouzdan, možeš kontrolirati nervozu i dobro se nosiš sa stresom. Fizički isto sve štima, za prostatu ne znaš ni koja joj je funkcija, a kamoli da bi išao na pregled. Erektilna disfunkcija je tamo neki daleki, imaginarni i u potpunosti nepoznati pojam. Dobro se osjećaš i pomalo vježbaš.  Možda si već skužio da s nečim imaš malo više problema, nešto što bi moglo postati kronično, ali ništa zabrinjavajuće. Kod doktora ideš tek u onom zadnjem trenutku kada te baš skrši neka gripa ili prehlada i ništa što imaš kod kuće ne pomaže i do sada u firmu nisi odnio niti jednu doznaku. Oženio si se, kreditno se zadužio zbog auta ili nekretnine. Još uvijek ne planiraš djecu jer bi s boljom polovicom malo uživao, putovao, trošio lovu bez puno kalkulacija i razmišljanja. Onako, laganica. Easy. Ja nisam tipični tridesetogodišnjak u smislu kredita, djece, putovanja i trošenja love. Preskočio sam taj dio, ali meni su moje tridesete zakon. I red.

20
Imati dvadeset godina je cool, fora, guba. Baš ok. Simpa i genijalno. I kad već napuniš osamnaest govoriš svima da imaš dvadeset jer onda te shvaćaju ozbiljno, doživljen si kao odrasla osoba i tko kaže da s osamnaest nije ni jednom zaokružio da ima dvadeset – laže. Svi smo to radili, pogotovo kad smo bili u nekoj interakciji (bez ikakvog seksualnog konteksta) s nekim koga je trebalo  impresionirati. Da ne spominjem situaciju kada si probao upecati nekog starijeg od sebe, onda se ta mala laž nametnula po inerciji. Pa nećeš ispati klinjo pred komadom s druge ili treće godine faksa, a tak' ti je napeta. Fakat je tak. Ak' oćeš barit starijeg komada i ti moraš bit' stariji. To tak' ide. I ja sam to radio. Sjećam se jednog fašnika u Samoboru, ona je bila s Bukovca i druga godina medicine. Ja sam bio treći srednje. I kako to biva za fašnik, svi smo veseli i svi smo si dobri, zabrijali smo. I prodao sam joj priču da sam prva godina filozofskog, komparativna i etika. I sve je prošlo super, i dao sam joj broj telefona, i ona meni. I trebali smo se naći idući tjedan u Zagrebu i bio sam si tak' ponosan.
Ali stara je usrala stvar. Ona je nazvala doma. Na fiksni jer onda mobitela još nije bilo i rekla dotičnoj da sam u školi. Ok. Ne moram dalje objašnjavati da sam se obruk'o k'o nikad. I bio sam si glup. Beskrajno glup. Kakav fail.
To ti je tak' kad hoćeš bit' stariji. Uostalom, pa zar nismo svi naglašavali i onih „pol“ godina. To je bilo tak' jako bitno. Petnaest i pol, šesnaest i pol…
Imati dvadeset godina i dalje je cool, ali nije cool kada se to stavi u kontekst da će ti najstarija uskoro petnaest pa onda za koju godinu i osamnaest pa će svim govoriti da ima dvadeset. Pa će onda ona bariti starijeg tipa ili će neki balavac pokušati bariti nju.  U tom slučaju to nije nimalo cool jer se osjećaš staro. Sve je ok dok imaš malo dijete, dok još guraš kolica, guralicu ili nešto slično što se gura, a u čemu se nalazi malo dijete. Dok ti svi prilaze pa gledaju dijete, dive se i tapšaju te po ramenu, a ti cvjetaš od ponosa k'o poriluk na mjesečini. I dok imaš tako malo dijete i ti si mlad. Pa čovječe i sad mi se čude kad me pitaju za djecu pa im odgovorim da će mi najstarija petnaest godina kroz mjesec dva. Gledaju me kao da sam pao s Marsa. Kao da sam postao tata s dvanaest.  Ma daj, ti to ozbiljno? Ma ne, nemoguće. Sereš.
Ne dam, ma da  - ozbiljno, moguće je i ne - ne serem.
Pa ne kužim čemu toliko čuđenje oko toga. Da postao sam otac s dvadeset i tri godine. Ne, nije gospoja ostala trudna pa smo se morali vjenčati. Hodali smo, počeli živjeti skupa pa se onda uzeli. I odlučili odmah rađati djecu, dizati kredite i sve ostalo što ide u kompletu. Da ne časimo časa i dok smo još mladi. Fakat mi se neki put ne da objašnjavati zašto i kako imam tako veliko dijete. Pa nije se rodila s pet godina. Rodila se nakon devet mjeseci uredne trudnoće i do sad je ostarila. Već je dogurala do petnaeste.
Tako da imati dvadeset godina i onih par godina prije kad se još pretvaraš da ih imaš je precool, ali not cool kad imaš dijete od dvadeset. Da me se krivo ne shvati, totalno je cool imati dijete. I super je što odrastaju i super je što će imati dvadeset godina, ali not cool samo u tom malom detalju da i ti u tom slučaju imaš dvadeset godina više tj. da je prošlo već dvadeset godina. Pa kud prije?

Ma boli te kifla za godine
U konačnici nije bitno koliko imaš godina već je sam bitno kako se osjećaš. I da te služi zdravlje. Da znam, te spike o zdravlju prodaju starci i do tog zaključka dođeš kad si star. Ok, onda jesam, ali tako je. Kad si zdrav, onda sve možeš i sve je lakše i boli te kifla za godine.
Moj frend s pedeset godina je cool tip, njegova žena je genijalna. Moje kolege koji će iduće godine imati šezdeset su super škvadra. Moja frendica koja će iduće godine pedeset je već baka, ali luda k'o šiba. Moja gospoja u rujnu će četrdeset, a i dalje je koka i pol, i dalje je super, i dalje se nas dvoje toliko dobro zabavljamo da ponekad ne mogu vjerovati da smo nakon svih tih provedenih godina i dalje toliko bedasti. I sve ih jako volim. I njihove godine isto.
Ja imam trideset i kusur. I dalje volim raditi pizdarije i spačke. I dalje ću punici koja je preko šezdeset kad ju vozim u dućan ubaciti u košaricu tri kutijice kondoma pa nek' se crveni pred blagajnicom. Kakav smijeh….
I dalje ću gospoji koja ima četrdeset poklanjati totalno čudne poklone za razne godišnjice jer što je krivo u pečenom piletu, mirisnoj vodi za peglu, ispitivaču napona, posebnoj salami s paprikom,  Rondo C bonbonima.
I dalje ću svog frenda koji je napunio pedeset voditi na Baretove koncerte.
I dalje ću „sramotiti“ svoju kćer koja će uskoro petnaest pa za nekoliko godina osamnaest tj. dvadeset jer ona gdje god odemo kad ja nešto napravim samo govori – daj tata.
I dalje ću. Hoću. A sad se moram malo odmoriti. Treba se i odmarati. Skoro pa sam star, a kad uđeš u te neke godine, treba redovito odmarati. Uzet ću break. Uzmi i ti. Ja častim.