Ljudi moji, je li to moguće?
Ni u najluđim scenarijima nisam očekivao da ću u nekoj prilici citirati sam sebe, ali eto i to se dogodilo.
U prošlotjednoj kolumni napisao sam: „I kad pomisliš da je hrvatsko pravosuđe doseglo svoj vrhunac upitnih i diskutabilnih odluka, isto to pravosuđe tvoju utopističku misao pretvori u balon od sapunice koji u jednom trenu samo nestane. Kao da ga nikad nije ni bilo. … Visoki sud potrudio se ljestvicu pravosudnih apsurda podići još više.“
Pretpostavljao sam da smo jedno vrijeme mirni, ali pretpostavka je majka svih…

Dođe mi ponekad da pošaljem sve u neko mjesto, spakiram kofere, obitelj i odselim. Negdje gdje je država država, pravo pravo, a pravda pravda.
Negdje gdje se zna kako su postavljene stvari i kako funkcionira sustav. Gdje se zna tko pije, a tko plaća. U neku zemlju u kojoj se neću pitati „koja je ovo država“ i koja me svojim potezima neće natjerati do ruba. Do ruba psihičkog pucanja ili do ruba suza.
Razmišljam kako bi izgledao život u nekoj drugoj državi u kojoj je svaki segment države posložen onako kako treba. Točan, ispravan, pravedan i moralan.

Prošli tjedan pisao sam o početku nastavne godine i svemu što ona sa sobom donosi.
No, školstvo, prosvjeta, obrazovanje i nakon prvog tjedna nastave i dalje nas prate u stopu. Po svemu sudeći, neće nas tako lako napustiti, ali to je i jedino ispravno jer obrazovanje naše djece ulog je u njihovu budućnost.
Tjedan iza nas obilježila je i priča kako sin poznate televizijske voditeljice nije uspio upisati željenu srednju školu bez obzira na odlične ocjene i prosjek od 4.8.
Priča je to o kojoj su se raspisali brojni portali i za koju su zahvaljujući poznatom licu s malih ekrana, čuli mnogi.
Ne bi mnogo promijenilo u čitavoj stvari da se radilo o prodavačici iz supermarketa, cvjećarki, komunalnom redaru, vozaču autobusa ili radnici iz tvornice.

Ponedjeljak je.
I to ne bilo kakav ponedjeljak već onaj ponedjeljak.
Svi oni koji u kući imaju barem jednog školarca jako dobro znaju što znači ponedjeljak koji sa sobom u kompletu donosi i prvi dan nastave.
Komotno bih mogao napisati, sretna nova godina. Uz onaj dodatak „svima koji slave“.
Kod nas u kući nova godina ne počinje prvim danom siječnja već prvim danom nastave.
Taj rujanski novogodišnji trenutak nije rezerviran samo za četiri zida kuće nego je i na poslu tako. Već godinama.

Kol'ko imaš prijatelja na fejsu? – pitao me neki dan jedan prijatelj kad smo se sreli u prolazu i par minuta neobavezno porazgovarali. Onako usput.
Nemam pojma, toliko sigurno ne – odgovorio sam.
Ja imam devetsto šezdeset pet, još malo pa tisuću-  s ponosom je odgovorio i pritom me pogledao s malo sažaljenja. Istovremeno je pucao od ponosa jer on je bolji. Ima više.

Smjestili smo se u naše malo selo u okolici Zadra. Ležim na plaži i osjećam se baš dobro. Povremeno kroz sunčane naočale pogledam u plavo nebo. Baš plavo - nebeski plavo, a za potpuni dojam pobrinula se priroda koja je po plavetnilu savršeno rasporedila pahuljaste kumuluse.
Gledam u živi wallpaper. Opušten sam…guštam.
Gospoja se na ležaljci sa strane udubila u neku knjigu. Najmlađa ne izlazi iz mora ni nakon moje pete zamolbe, a srednja je sa slušalicama u ušima u nekom svom tinejdžerskom filmu.
Prava obiteljska idila.

Nakon posljednja dva tjedna odlučio sam kako se nikad neću rastajati.
Niti seliti. Jedno često podrazumijeva drugo, ali…
Sve je pod kontrolom u bračnim vodama. Da ne bi bilo zabune, ali dani koji su iza nas sami po sebi donijeli su neke zaključke. Sve u svrhu očuvanja zdravog razuma.
Ne znam kako to drugačije opisati, ali ja živim s hrčcima. Ljudima hrčcima koji spremaju i čuvaju svaku, pa i najmanju sitnicu.
U našem kućanstvu najveći problem sa spremanjem i čuvanjem stvari ima punica.
Živi kat ispod nas i opsesivno skuplja. Kao olakotnu okolnost u prilog joj ide i činjenica što je to i sama priznala neki dan. Bio je to onaj „moja tajna“ trenutak. Kao na onim grupnim sastancima podrške. Dobar dan, ja sam Nada i ja sam čovjek hrčak.

Da smo nacija koja voli sport i redovito daje podršku svim našim sportašima nije ništa novo. To je tako već desetljećima. Hrvatska je još davnih dana dokazala kako nije samo mala zemlja za veliki odmor već i mala zemlja za velike sportske uspjehe.
Sport je duboko ukorijenjen u hrvatski gen i naši sportaši fantastični su ambasadori Hrvatske u svijetu i ako se osvrnemo u hrvatsku sportsku prošlost, zaista se imamo čime ponositi.
Posljednja dva tjedna bila su u sportskom smislu – gotovo pa fantastična.
Uživali smo u natjecanjima hrvatskih olimpijaca koji su još jednom potvrdili status Hrvatske kao zemlje velikih i uspješnih sportaša, a medalje su se samo nizale.

Blago nama kad nam je pozadina Nives Celzijus najveća briga. Gledam, čitam i ne vjerujem. Ne mogu se dovoljno načuditi kako se oko jedne stražnjice podigla tolika buka.
Vjerujem da niste propustili ovu priču.  
Teško da je ikome promakla i tu ne mislim zbog dimenzije pozadine (jer i takvih komentara je bilo) već na silinu portala koji su ovu vijest prenijeli.
Nije da portali nemaju o čemu drugom pisati jer svakako ima bitnijih tema od stupnja zategnutosti nečije stražnjice, ali portali poslužuju ono što posjetitelji vole, žele, traže.
Na stranu što svatko od nas ponaosob ima i neke svoje vlastite interese. DIY video klipovi, klimatske promjene, globalizacija, štrikanje, uzgoj egzotičnog voća u neegzotičnim  zemljama jer bilo bi super imati plantažu banana u Gorskom kotaru. Ili nekoliko hektara ličija u okolici Pleternice.

Najstarija kćer napunila je nedavno osamnaest godina. Postala je punoljetna i time službeno preuzela odgovornost za sve svoje postupke.
Daleko je to od realnosti jer još uvijek ide u srednju školu, a vrlo vjerojatno će i na fakultet za godinu dana. Pod našim je krovom i za nju još odgovaramo mi bez obzira na godine.
Još uvijek se ne mogu načuditi kako je vrijeme prošlo tako brzo jer sjećanja iz rađaonice i lavina emocija koja je uslijedila zajedno s njezinim rođenjem još uvijek su svježi. Kao da je bilo jučer, a nije.
Prošlo je osamnaest godina. U trenutku, preko noći.
Ne mogu to ignorirati jer kumovi, prijatelji i obitelj došli su kako bi svi zajedno proslavili njezin rođendan. Okupili smo se, bilo je klope, cuge, kolača… I dvije torte.
Bilo nam je baš lijepo. Rođendanski, kako i priliči.