Ne znam sjećate li se i koliko su vam svježa sjećanja na one prve mobitele. Ne mislim tu na one mobitele koji su bili dimenzija manjeg kofera ili cigle i kojima su se važni pravili ozbiljni i poslovni ljudi već oni mobiteli koji su bili dostupni široj populaciji. Meni, vama, nama.
Svatko se sjeća svog prvom mobitela. Ja čak i njih nekoliko.
Bio je tu famozni Siemens C35i. To mi je bio prvi mobitel - k tome još i službeni.
Sa svojih tek napunjenih devetnaest godina bio sam si jako važan. Osjećao sam se jako cool kad sam u kafiću na stol mogao staviti i mobitel.
Sada, s odmakom od dvadeset i dvije godine takvo ponašanje mi je onak' – baš jadno jer nitko ne voli ljude koji se prave važni, ali ok. Što je bilo, bilo je.
Bio sam samo klinac, sa službenim mobitelom.

Druge nedjelje u svibnju diljem svijeta slavi se Majčin dan. Djeca izrađuju male poklone koje taj dan daruju svojim majkama. Čestitka, cvijet, crtež… sve da se mami izmami osmijeh upravo na taj, Majčin dan.
Sjećam se kako su kod nas doma, dok su starije kćeri još bile u višim razredima osnovne škole iznenadile mamu. Ranom zorom uvukle bi se u kuhinju i u maniri specijalaca u potpunoj tišini napravile doručak. Kava, sok, palačinke, namazi… stol bi bio prepun hrane i čekao gospoju da se probudi, a ako bi kojim slučajem one bile gotove prije nego što bi se mama probudila, tišinu je zamijenilo „slučajno“ lupanje posuđem pa su se ukućani koji su još spavali bili prisiljeni probuditi. Između ostalog i njihova mama koja bi ulaskom u kuhinju bila ugodno iznenađena i ne bi skidala osmijeh s lica, a djeca su pucala od ponosa.

Proljetne praznike smo odlučili provesti na putovanju. Gospoja i ja smo već bili u Istanbulu prije nekoliko godina. Počastili smo se za godišnjicu braka i otišli bez djece. Grad nas je potpuno oduševio i tada smo već odlučili kako moramo doći ponovno i da taj idući posjet bude obiteljski.
Trebali smo otputovati još prije dvije godine, ali putovanje je odgodila korona.
Sad kad su mjere popustile, odlučili smo se za termin proljetnih praznika jer dok traje nastava to nije moguće. Gospoja radi u školi i nije tako jednostavno dobiti godišnji za vrijeme nastave. Uz sve to, srednja kćer je išla na natjecanje pa smo morali biti oprezni s datumima. Teško je ponekad uskladiti apsolutno sve, ali gdje ima volje, ima i načina.

Maske su pale…konačno.
Ne znam kako je ova vijest utjecala na vas, ali mene je baš jako razveselila. Više od dvije godine živimo pod maskama i uz toplije i sunčanije dane vjerujem kako smo ovu odluku svi dočekali s veseljem.
Bio sam na par koncerata i predstava nedavno – publika s maskama na licu… Nije sreća. Uopće nije bitno jeste li pobornik maski ili ste od onih koji su maske izbjegavali i ranije.
Došao je trenutak kad one višu nisu potrebne. Zanemarimo onih par mjesta gdje će i dalje morati nositi.
Svugdje drugdje neće biti potrebne.
Kažu mi neki moji kako će oni maske i dalje nositi u zatvorenim prostorima. Meni je to ok. Sve se svodi na individualni osjećaj. Odgovornosti i manje ili veće bojazni od bolesti.
Sve je legitimno. Kao i činjenica da u dućanima, kafićima, restoranima, kazalištu…maske više nisu potrebne.

Ne znam kako vi, ali ja do nekih stvari baš jako držim. To može biti kućni odgoj, bonton, kulturno ponašanje…
U nekim stvarima sam vrlo konzervativan, tradicionalan. Staromodan?! Može, ok.
Na to sam ponosan i to je nešto za što sam siguran da se neće promijeniti do kraja života.
Netko će možda reći kako neke stvari nemaju veze s tradicijom i (ne)konzervativnošću.
Ok, možda su u pravu.
U svakom slučaju - red je red, a red se mora znati.