Srijeda, 15 Siječanj 2020 11:31

NAŠE KĆERI TINEJDŽERKE SE SELE, AHA – MOŠ' MISLIT #96

Napisao
Ocijeni sadržaj
(4 glasova)
NAŠE KĆERI TINEJDŽERKE SE SELE, AHA – MOŠ' MISLIT #96 foto: Vedran Tolić

Okružen ženama ponekad gledam tekmu
Internet je genijalna stvar. Sadržaji koji tamo mogu pronaći još bolji.
Pokušavam biti uvijek u toku. Pregledam nekoliko portala, bacim oko na naslove, a ako mi nešto zapne za oko – kliknem na članak i bilo bi lijepo kada bih vremena za surfanje imao više, ali nemam ga. Deficit.


Neke sadržaje izbjegavam s namjerom, a to je većina onih priča koje idu pod rubriku crna kronika.
Ne volim te teške priče. Sveprisutni su dio svakodnevice, ali kad pročitaš neki članak – budeš malo u bedu. Pogotovo ako ti je empatija bliska.
Znaju ti neki crnjaci čovjeka baš jako uzdrmati. Neke od mojih kolumni su i nastale upravo zbog takvih članaka, ali to su bili trenutci kad sam neki svoj unutarnji bijes, ljutnju, frustraciju situacijom u društvu, pojedinim događajima mogao izbaciti pisanjem.
To je bila svojevrsna terapija tako da koliko mogu – crnu kroniku izbjegavam.
Izbjegavam i sport.
Da – znam. Svi pravi frajeri briju na sport. Znaju sastave svih momčadi domaćih prvoligaša, lige prvaka, lokalnih klubova...
Real Madrid i/ili Bayern Munchen.
Osvojene naslove većine natjecanja u zadnjem desetljeću recitiraju k'o tablicu množenja.
Znam ih dosta takvih i sve je to ok, ali ja jednostavno za to nemam vremena i bojim se uopće pratiti neki sport na redovnoj bazi samo iz razloga što često putujem i onda ću u nedostatku prijenosa samo biti nervozan ako neću moći pogledati neku tekmu.
Ako baš i nađem negdje prijenos, drugi ključan faktor je slobodno vrijeme kojeg nemam dovoljno pa je onda možda bolje ne upuštati se još i u to.
Nisam sportski tip i ako me to čini manje frajerom – mogu s tim živjeti.
Ne moraju baš svi biti frajeri.
Kompenziram to činjenicom da najstarija kćer trenira karate.
Ja ju ponekad vozim s treninga.
Pa to ti skoro dođe k'o da i ja sam treniram.
Praćenje sporta se ne odnosi na repku – to se obavezno prati.
Rukomet, nogomet… -sve se to gleda. Ne samo da se gleda, nego i sve ono što s gledanjem ide u paketu, a vjerujte mi kako i te kako zanimljivo gledati tekmu okružen ženama.
Sve redom se jako uznemire. Od gospoje pa do prve, druge i treće kćeri.
Ponese ih atmosfera. Utišavaju jedna drugu, ruše grickalice sa stola, ustaju s trosjeda, daju savjete trenerima, prozivaju suce…
Viču… i ne dao bog da netko slučajno stane ispred televizora.
I onda me pitaju jel' mi bed što nemam sina.
Niti najmanje.

Hvala kćerima na dodatnih 1554 dana života
Pazi ovo – prema nekom novom istraživanju, pročitao sam neki dan u nekom članku na netu – uspjeli su utvrditi kako ženska djeca utječu na očeve pa tako svim tatama kćeri produžuju život.
Čovječe…?!
Studija je čak i izbacila brojku i zna se koliko točno ti žensko dijete produžuje život.
Očevi koji imaju kćeri – žive dulje, a svaka kćer ocu produžuje život za 74 tjedna.
Matematika je u ovom slučaju vrlo jednostavna – tri kćeri x 74 tjedna daje 222 tjedna koji idu meni u korist.
222 tjedna odnosno 1554 dana tj. 4,26 godina živjet ću duže zahvaljujući svojim kćerima ukoliko su podaci istraživanja točni.
Ne znam bih li se smijao od uzbuđenja, vrištao od sreće ili ridao od tuge.
Emocije su mi itekako pomiješane jer ako se osvrnem na nekoliko proteklih tjedana moje curke ne da su mi produžile život za 4,26 godina nego su ga skratile za 4,26 godina.
Dvije od tri kćeri su u pubertetu, tinejdžerice. U najluđim godinama.
Da stvar bude izazovnija, one neke priče kako se menstrualni ciklusi ženama koje zajedno žive ili rade – pod našim krovom nisu se ostvarile.
Jok. Niti približno. To je utopija. Jedna od želja na listi mojih želja. Usklađenje ciklusa svih žena u kući je nešto što bi bilo baš ok.
Ovako svaka ima svoj PMS u različito vrijeme. Okružen sam s tri tjedna PMS, ali gospoja je ok. Nju već kužim, znam kako se ponaša, način na koji razmišlja i uspješno balansiram s promjenama raspoloženja.
Ova dva tinejdžersko/pubertetska PMS-a nisam još provalio. Još.
Ponekad se ove naše velike cure baš teško nose s pubertetom, a kad je u kompletu i PMS…to je idealna kombinacija za cirkus u kući. Recept za svađu, raspravu, suze…
Oni dani kad tinejdžeri podivljaju.
Oni dani, kad ti naši klinci, još nedovoljno iskusni za nositi se sa svim promjenama koje su ih snašle – naprave predstavu. Dramu u tri čina koja se samo zahvaljujući prisebnosti nas odraslih ne pretvori u dramu s produžetcima. Ta pubertetska drama obojana PMS-om, osim svih elemenata drame vrlo često započinje monodramom pa se vrlo brzo pretvori u nekog križanca kazališnih predstava. 3 u 1.

Otvoreni plamen na benzinskoj
Teatar apsurda, satiričko kazalište, komedija – pubertetski trenutci obuhvate apsolutno sve.
Isuse, kak' su ti klinci bedasti u tim godinama. Pa to je čudo jedno.
Ja sam milijun posto siguran kako mi nismo bili takvi.
Mi smo bili totalno cool.
Siguran sam i kako se moja stara s tim ne bi složila, ali „kaj starci znaju“.
I mi roditelji imamo pretplatu. Za sve - pretpremijeru, generalnu probu i premijeru.
Ono što mi najviše ne da mira jest činjenica kako je razlog tih pubertetskih predstava apsolutno trivijalan. Ti razlozi su esencija trivijalnosti, koncentrat benignosti i po mom mišljenju nema apsolutno nikakve potrebe za takvim scenama, ali tko nas starce išta pita.
Krivi sestrin pogled, neoprane hlače, novi prišt na čelu, loša ocjena, neka mala nesuglasica s BFF… - whatever.
Podivljaju zbog bilo čega i živjeti ovih dana nama roditeljima s tinejdžerima u kući je gotovo isto kao hodati otvorenim plamenom po benzinskoj.
Nikad ne znaš kad će planuti, a oni buknu kao olimpijski plamen i uvjereni su kako u disciplini testiranja roditeljskih živaca i strpljenja moraju osvojiti zlatnu medalju.
Da stvar bude još zanimljivija toliko se predaju tom svom cilju da je to nevjerojatno i jako bih volio kad bi istim žarom pristupali nekim drugim stvarima koje se od njih očekuju.
I dok oni izgaraju – mi roditelji gasimo.
Uh.
Te predstave u koje smo nevoljko gospoja i ja uvučeni znaju i potrajati. Nisam još shvatio postoji li neki obrazac kad točno neka od kćeri plane. Postoji li neki vremenski period, neki raspored za koji se možeš uloviti pa da taj dan pobjegnem glavom bez obzira negdje daleko gdje nema ni signala na mobitelu.
Nisam još ulovio „modus operandi“ tako da se moram nositi s tim, ali to ide u roditeljski staž.
Super je kad imaš tinejdžere u kući među kojima je razlika od nekoliko godina i točno kužiš kako evoluiraju u tim svojim „lošim danima“.
Od prolazne nevoljkosti, preko „pusti me na miru“ pa do demonstrativnih odlazaka u sobu sa suzama u oku.
Ponekad se i upgrade-aju pa dođe i ono razdoblje kad:
-su totalno neshvaćeni i mi ih nikako ne možemo razumjeti, ne znamo mi kako je njima
-nitko ih ne voli pa čak ni mi roditelji
-najbolje da ih nema
-njih volimo manje nego sestru
-najmanje su voljeni u obitelji
-zašto moraju obje slušati prodike ako je sve započela ona druga
-i more drugih ovak' jako pametnih izjava…u nedogled
Kimam glavom k'o onaj retro pesek kojem se glava laganini klima gore-dolje, a u glavi kaos.
Pa čovječe - ja ću se ranit'.

Seoba naroda – migracije tinejdžera
Kad upgrade nije samo upgrade nego postaje upgrade delux onda dolazi razdoblje selidbe.
Seoba naroda.
Obje su imale tu ideju. Ova najmanja još čeka. Ima pet godina i ok joj je s nama, ali ne sumnjam kako će i ona jednom doći na ovu genijalnu ideju.
Oni odlaze i čvrsto su odlučili kako odlaze iz sigurnosti i topline obiteljskog doma jer „roditeljski teror“ je postao nepodnošljiv.
To je najbolja moguća varijanta za sve jer onda će svi biti sretni i svi će imati svoj mir.
Osim što tako „povremeno sele“ još bi bilo i zgodno, zahtjev od nedavno - kad bi im mi iznajmili i stan.
Ma kako da ne – biraj lokaciju i kvadraturu…
Isuse, kak' su ti klinci bedasti. Istovremeno i urnebesno smiješni, ali ne smiješ se smijati baš jako i na glas jer onda samo potpiruješ vatru, a istu treba gasiti. Vodom, ne benzinom.
Od ideje oko selidbe odustanu vrlo brzo čim ja kažem kako nemam ništa protiv i kako ću im osobno pomoći spakirati stvari i možemo s pakiranjem krenuti odmah.
Nema potrebe odgađati. Željezo se kuje dok je vruće. Usijane glave ohlade se vrlo brzo. Čim krenem po kofer.
Genijalni su ti klinci. Genijalni. Biseri koje nižu samo se redaju. Iz dana u dan, iz tjedna u tjedan.
Izjava jedne od mojih tinejdžerki od neki dan je bila kako smo mi nju napravili samo zato „kako bi imali nekog tko će se rano dizati i ići po kruh dok smo na moru“.
O krušnu ti mrvu *****.
Ova izjava ide u obiteljski almanah. Nemamo ga, ali sam mišljenja kako bi ga uskoro trebali imati.
Kakva maštovitost na djelu. Čudo jedno.
Na ovo nismo mogli ostati cool – vrištali smo od smijeha, a i ona nam se pridružila nakon par trenutaka. Nisam ni znao kako u kući imamo stand up komičarku.  
Friška mi je još epizoda od prije par tjedana. Taman sam se vratio s puta, bila je nedjelja navečer i baš sam se jako veselio ugodnom i ležernom ostatku večeri.
Tuš pa izležavanje u boravku uz telku. Mir i tišina.
Tišina i mir.
Rasplinula se ta moja ideja kao balončić od sapunice jer niti je bilo mira niti tišine. Tinejdžerska predstava. Još jedna u nizu. O živote – robijo.
I potrajala je ta predstava duže vrijeme u tu gotovo pa idealnu nedjeljnu večer.
Svatko je imao svoje argumente, svoje krive i prave razloge. Svatko je imao nešto za reći. Svi su bili uključeni. Gospoja i ja smo se izmjenjivali u onoj varijanti dobar/loš policajac, ali smo se i mi u nekom trenu pogubili i nisam bio više siguran jesam li good cop ili bad cop.

Kakvi su takvi su – naši su i savršeni su
U cijeloj toj raspravi bilo je i povišenih tonova. Bila bi laž kad bi rekao da ne vičem na klince ponekad. Vičem. Znam povisiti glas.
Rijetko, ali kad vičem onda sam definitivno izbačen iz takta. Bude mi poslije i žao, ali ponekad te baš izbace iz takta. Ponekad popizdiš jer ti nije jasno kako nakon ne znam koliko potrošenih rečenica, argumenata, rasprave i ne znam čega sve ne – oni i dalje ne kuže stvari. Uvjereni su kako je samo njihovo mišljenje ispravno i uopće ne žele prihvatiti činjenicu da su možda i oni pogriješili.
I da se ništa loše neće dogoditi ako priznaju pogrešku ili prihvate tuđe mišljenje, pogotovo roditeljsko – to im je valjda najteže.
Niti gospoja, a ni ja, nismo od onih roditelja koji svoje klince samo hvale i koji uporno svima tvrde kako sa svojim tinejdžerima nemaju apsolutno nikakvih problema.
Poznajem neke takve roditelje i mislim da lažu jer to je nemoguća misija i s nekim u tom lancu nešto zasigurno nije u redu.
Ili s roditeljima ili s tinejdžerima. Pa ne može sve biti k'o u bajci. Vile i jednorozi.
Ma daj me nemoj…
Poštujem mišljenje, poštujem uvjerenje, poštujem tu neku jako toplu obiteljsku priču kako je riječ o idealnoj, gotovo filmskoj obitelji, ali u to ne vjerujem.
Ne mogu.
Kosi se s mojim zdravim razumom i nakon takvih nekih roditelja čovjek se možda malo i propituje, ali nema potrebe preispitivati neke naše roditeljske odluke jer čvrsto stojim kako radimo fantastičan roditeljski posao. Brutalno izazovan, ali fantastičan.
Nitko nije rekao da će biti lako. Svi koje poznajem, a imaju već odrasle klince kažu da je u tim tinejdžerskim danima – biti roditelj vrlo teško, naporno.
Kako ćemo potrošiti mnogo živaca, neprospavanih noći, na tisuće sati razgovora…
Svjestan sam i sam sada tih riječi. Borba.
I postajem svjestan kako su ovih mojih 1554 dana dužeg života na račun tri kćeri ustvari kompenzacija upravo za ovo tinejdžersko doba. Hvala vam cure.
Ok. Potpisujem. Lajkam.
Kakvi su takvi su – naši su.
Sreća u svemu je što nakon svake predstave, nakon svake rasprave, nakon suza dođe smijeh i ono krasno vrijeme koje provodimo zajedno.
Sreća je u tome što su dani kad su predstave na repertoaru puno rjeđi od onih drugih.
Onih lijepih - onih koje pamtimo, koje volimo.
Onih koje memoriramo negdje duboko u sebi i po potrebi prizivamo u sjećanje.
Onih koje nam izmame osmijeh na lice i od kojih nam bude toplo oko srca.
Sve zahvaljujući tim našim klincima, savršeno nesavršenim tinejdžerima bez kojih nam svakodnevnica ne bi bila potpuna i ne bi imala smisla.

 

© 2020. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.