Srijeda, 08 Siječanj 2020 08:36

SVU SREĆU POŽELIO SAM KOLINDI, A SAD JU ŽELIM I MILANOVIĆU...#95

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
SVU SREĆU POŽELIO SAM KOLINDI, A SAD JU ŽELIM I MILANOVIĆU...#95 foto: Vedran Tolić

Bilo jednom u Americi
S velikim nestrpljenjem sam dočekao kraj debate predsjedničkih kandidata. Ove posljednje u nizu. Petak, Nova TV.
Kolinda i Zoki. Po treći put u tjedan dana. Ista predstava svaki put i ne mogu se oteti dojmu bi li debate svrstao pod komediju stand up komediju ili dramu.


Možda i mjuzikl jer su se u posljednjoj debati dotakli i glazbe. Novi val i Cesarica.
Dan nezavisnosti i kokice.
Još kokica.
Bilo jednom u Americi. Za one koji znaju engleski, Zoki je rekao „Once upon a time in America“ - kao najdraži film.
Čisto da budemo sigurni kako se služi stranim jezicima. Nisam siguran je li poliglot kao i bivši premijer, odnosno budući korisnik zatvorskog punog pansiona koji je u svoju kolekciju presuda uvrstio još i ovu novu – šestogodišnju zatvorsku kaznu za slučaj INA-MOL. Nepravomoćnu još uvijek – da budem precizniji, ali pravda je ipak dostižna.
Ili ona druga – Pravda ponekad spava, ali nikad ne umire.
Bivši premijer rekao bi – Dormit aliquando ius, moritor nunquam.
Jer na latinskom ipak sve bolje zvuči. Pa makar to bila i činjenica da si osvojio novih šest godina zatvora.
Ja ne znam latinski, nisam ga nikad učio, ali ovo zvuči baš moćno.
Moćno poput toliko puta spominjanih citata Malog princa kojeg se dotakla i u tom trenutku još uvijek aktualna predsjednica koja je Malog princa navela kao omiljenu knjigu.
Pri tom smo, mada nitko to od predsjednice nije tražio, dobili i okrnjeni kratki sadržaj ove lektire koju kao obaveznu čitaju svi osmaši. Pa i naša predsjednica.
Poneke rečenice predsjednice izgovorene u debatama su i bile na tragu četrnaestogodišnje uznemirene pučkoškolke koja kao da je nesigurna i nervozna oko promjena koje se događaju na njenom tijelu.  
Ako zbog ničeg drugog, sretan sam što će neki koji vrlo rado na društvenim mrežama objavljuju citate ovog remek djela francuske književnosti – sada barem djelomično znati o čemu se zapravo radi jer mislim kako dio tih djelitelja „maloprinčevskih“ mudrosti nema pojma o čemu se u knjizi zapravo radi niti bi mogli prepoznati slona u zmiji.
To je šešir.
Kužimo se.

Predsjednica brije na junaštvo i kokice
Zabrinuo sam se i za Zokijeve grickalice jer dok je Kolinda kokice spomenula više puta nego Mareković Sretan rođendan u istoimenoj pjesmi ili Meri Cetinić more u More – Zoki nije spomenuo grickalice niti jednom, ali je izjavio kako se udebljao pa je to možda razlog zašto uz omiljeni film šakom ne trpa kokice u usta.
Ne fura se na predsjednicu.
Korijen celera je zdravija i bolja varijanta jer treba se mora malo dovesti u red.
Pa gle' predsjednicu kak' se stesala.
U nekim internetskim komentarima na zadnju debatu – netko je pitao: Pa jel' predsjednica bila isto takva na prošlim izborima?
Vrlo brzo je uslijedio odgovor jer je netko napisao: Ne, bila je deblja.
Malo zločesto – ispod utegnutog predsjedničkog struka, ali…
Život nije film, a kamoli Dan nezavisnosti.
Što reći o  Danu nezavisnosti?
Izvan svih kategorija.
Neprocjenjivo.
Ako se ne varam, u Danu nezavisnosti - američki predsjednik je ispao baš faca.
Fajter od kojeg bi se u gaće usrali Schwarzenegger i Stallone u kompletu.
U filmu je američki predsjednik opaki alien motherfucker i u finalnoj borbi protiv svemirskog neprijatelja uzima avion, upravlja njime bolje nego ministrica Žalac Peugeotom 308 i uništava nemilice svemirske letjelice.
Pucaju svemirske letjelice pod predsjedničkom paljbom k'o kokice na gornjem lijevom plinskom ringu u predsjedničinoj kuhinji u nedjeljno poslije podne - dok se opušta.
Imam „problem“ jer sam vizualni tip i slike u glavi dolaze same od sebe. Sorry, kriv sam.
Vidim Jakova kako nemilice trese rajnglu naprijed-nazad, da kokice ne zagore dok nedjeljno opuštena i razdragana predsjednica držeći palac na play gumbu daljinskog upravljača iz boravka viče neka ne trese toliko tu teću jer šteta je da se ošteti.
Pa tek nedavno ju je kupila - odmah drugi dan nakon što joj je preko veze, savjetnica donijela posljednje dvije naljepnice koje su joj nedostajale. Savjetnica poznaje blagajnicu u dućanu, susjeda joj je pa joj je uvalila više naljepnica od onog što joj prema iznosu računa pripada.
Petnaest naljepnica za nevjerojatnih 70% popusta na rajnglu.
Fantastičan je lonac. Za sarmu – za kokice – za sve.
Vratimo se Danu nezavisnosti.
Meni je vrlo jasno zašto je to predsjednici najdraži film. U filmu je predsjednik super junak.
I sasvim je normalno da se predsjednica poistovjeti s američkim filmskim kolegom.
Također predsjednikom.
I to je jedino logično i ispravno. Jednostavnije joj je to jer ne bi bilo nimalo cool niti predsjednički poistovjetiti se sa Soledad iz Prodavačice ljubičica.
I predsjednica želi biti junakinja. I to ne bilo kakva. Naj junakinja.
Veća od Mije Tomića i Matije Ambroza Gubeca zajedno.
Možda predsjednica baš brije na te akcijske scene. Na prvoj je liniji. Spašava svoj narod, zemlju.
Remontiranim hrvatskim borbenim zrakoplovom.
Po završetku akcije kad se riješi i posljednjeg mrskog joj dušmana, izlazi iz aviona s cigarom u ustima, grize vrh, pljuje ga u daljinu te pali cigaru na još vruć motor MIG—a 21.
Istovremeno skida kacigu dok joj se bujna plava kosa poput plitvičkih slapova spušta niz jaka hrvatska pleća.
Ako to nije filmski jaka scena onda ne znam što je.
In your face Bill Pullman.

Kad hoćeš biti duhovit, dogodi se da malko slažeš
Pitanje je samo protiv kog bi se naša predsjednica u tom novom junačkom pothvatu novije hrvatske povijesti borila. Tko bi bili neprijatelji? Ne želim niti nagađati jer bih mogao ispasti politički nekorektan.
Ima cijela priča taj jedan militantni štih, uostalom predsjednica je i vrhovna vojna zapovjednica. Predsjednici leži ta priča jer vojno je vižljastija.
Zokiju to baš i ne polazi za rukom – sjetimo se samo kako je pao s oklopnog vozila u vojarni u Petrinji.
Nije se snaš'o i jako mi je teško zamisliti ga u Rambo maniri – crna potkošulja bez rukava, mitraljez u jednoj ruci, bazuka u drugoj, nož u ustima dok trči i spašava hrvatski karakter i stav.
Ne zaboravimo frizuru – mješavina Thompsona i Mattea Cetinskog s početka karijere.
Sorrry – ne ide. No, s novom funkcijom/dužnosti morat će malo poraditi i na tomu.
Predsjednica ipak ima malo više šmeka za to. Bila je i u NATO-u pa kužim tu fiksaciju vojnim stvarima. NATO plaći, NATO otpremnini ili dodatku za mirovinu – možemo tih navodnih sto tisuća eura nazvati kako god.
Promjena naziva ne umanjuje vrijednost ni za cent.
Opčinjena je i vojnim avionima. Spominjala ih je dosta u posljednjoj debati.
Nejasno je samo, ako se vratimo malo na debatu – lete li hrvatski avioni ili ne?
Predsjednica tvrdi da ne lete. Selak kojeg je prozvala zbog sumnje u korupciju oko remonta kaže da lete - oglasio se preko društvenih mreža i tvrdi kako predsjednica „besramno laže“, a možemo se složiti kako ne priliči predsjednici da laže, a kamoli besramno.
Odgledao sam sve četiri debate koliko god to mazohistički sad ovako zvučalo. I onu prvu sa svih jedanaest predsjedničkih kandidata.
Tu prvu je bilo zaista teško gledati – previše kandidata, promašena pitanja i ega puno previše za onoliki studio.
Loše, ali priznajem - bio sam znatiželjan. Želio sam vidjeti lica nekih kandidata, čuti ih, pokušati ih osjetiti.
Prokleta ta moja znatiželja. Nakon debate sam se osjećao iscijeđeno, potpuno prazno, nevoljko priznajem, malo sam se počeo bojati Katarine Peović.
Ne znači to da su neki njezini stavovi pogrešni. Ne.
Samo osjećam neku neobjašnjivu nelagodu.
Ja sam onaj tip – smooth jazz i The Girl from Ipanema. Paović je neka death metal brija.
Pratio sam i preostale tri i bio u nekom uvjerenju (ispostavilo se krivom) da će možda jedna od tih debata proći normalno.
Pristojno, kulturno. Na nivou koji bi trebao biti primjeren kandidatima koji se natječu za predsjedničku dužnost.
Nije ova „laž“ oko zrakoplova bila jedina laž izgovorena u debati jer su u sve tri debate vrlo često riječi njezinog suparnika bilo kako njezine tvrdnje nisu točne odnosno kako predsjednica ne govori istinu.
Koliko su mene naučili, ako ne govoriš istinu – onda lažeš.
Nije ni predsjednica ostala dužna jer optužbe za netočne tvrdnje / neistine / laži -  pljuštale su i s jedne i druge strane.
Kiša laži. Pljusak. Prolom oblaka laži.
Blago rečeno – katastrofa. I mi smo moral birati između takvih kandidata. Nebitno u ovom trenutku jesu li u debatama izrečen laži zaista laži, ali diskurs sasvim neprimjeren za budućeg predsjednika ili predsjednicu. I to nije laž - to je 100 % istina.
Ili su možda kandidati pokušali samo biti duhoviti.
Predsjednica to najbolje zna jer je čitala Malog princa.
Kad hoćeš biti duhovit, dogodi se da malko slažeš. (Antoine de Saint-Exupery: Mali princ).

Kad ti do koljena nije ni Kendall Jenner
Sve debate bile su mučenje gledatelja. Netko je čak prozvao Milanovića za retoričko nasilje, a ako je on bio retorički nasilan, onda je njegova protukandidatkinja bila iritantno i beskrvno smirena.
Blagi smiješak. Gutljaj izotoničnog napitka. Blagi smiješak.
U jednom trenutku pomislio sam kako predsjednica ima facijalni grč jer s onolikom količinom namještenog osmijeha teško bi se nosile i Gisele Bunchen i Kendall Jenner, ali predsjednici to polazi za rukom. Manekenka naša. Lijepa je predsjednica.
To je razlog zašto su i neki glasali za nju. Zapamtio sam jedne vijesti s početka izborne kampanje kada je Kolinda krenula u svoj hodočasnički pohod po Hrvatskoj pa su novinari pitali neku gospođu zašto će glasati za Kolindu.
„Zato jer je lijepa“ – spremno je odgovorila sredovječna gospođo.
Hrvatska zemljo – otvori se.
Blagi smiješak.
Mogu razumjeti da svatko ima neke svoje razloge zašto će glasati za ovog ili onog kandidata – sve je dopušteno i legitimno, ali ne radi se izboru ljepote već o izboru novog hrvatskog predsjednika ili predsjednice, a ako je ljepota jedini izborni kriterij kod ijednog jedinog birača – bojim se da nešto s dijelom društva jako ne štima i to me jako brine.
Snimke s predizbornih skupova su bile u najmanju ruke čudne, a dirigirana euforija koja je trebala izgledati jako spontano – samo mi je aktivirala žučne kiseline.
Tu konkretno mislim na Kolindine skupove i da razjasnim odmah – niti Zoki niti Kolinda nisu moj prvi izbor i ne želim da ispadne kako kritiziram samo jednog kandidata, ali kad nam je Kolinda davala toliko „štofa“.
Usudio bih se reći kako je ustvari u ovoj predsjedničkoj utrci pobijedila samu sebe. Nije joj trebao protukandidat. Istovremeno je sebi radila antikampanju, a Milanoviću kampanju.
Njezini skupovi su bili na tragu teatra apsurda.
Nije mi jasno zašto predsjednica toliko puno „drži“. Drži do ovog, drži od onog. Baš puno drži, ali u cijelom tom držanju – ne drži do sebe jer kako drugačije objasniti skup u Osijeku.
Ono je bilo tužno za gledati. Neprobavljivo.
Da bar drži do sebe koliko drži do drugih stvari – onakvo nešto, tada još uvijek aktualna predsjednica ne bi si smjela dopustiti. Nikad.
Plaću od osam tisuća eura za mlade u Hrvatskoj, a za koje ima dogovorrrrrre je nešto što ne bih niti želio komentirati. Pa tko imalo razuman može progutati ovu priču.
Poražavajuća je istina kako se dio birača navukao ovo prodavanje magle. To su oni - predsjednica je lijepa – ne bi ona nama lagala – vidi je kako je lijepa – i još ćemo dobiti plaće od osam tisuća eura.

Obećanje – ludom radovanje
Poštujem oba predsjednička kandidata. I Kolindu i Zorana – to nije upitno. Obrazovani su, imaju iza sebe međunarodnu karijeru, političkog iskustva, govore strane jezike i sve ostalo što ide u kompletu s državnikom novog kova i bilo bi nepošteno ne priznati te kompetencije no narod je taj koji u konačnici bira.
Milanović je u kampanji bio puno umjereniji u obećanjima dok je Kolinda obećavala brda i doline – razbacivala se obećanjima i gotovo da nema segmenta koji nije zahvatila obećanjima.
Plaće, mirovina, gospodarstvo, ekonomija, demografija, porezi, obrazovanje, socijala, branitelji – i to je ponavljala neprestano.
Čitavo vrijeme. Recitirala je tih nekoliko rečenica k'o svaki drugašić Grgu Čvarka – dok je vrlo vjerojatno ponosni stranački tata gledao sa strane pun ljubavi prema svojoj politički posvojenoj kćeri.
Kao da je zaboravila na činjenicu što su ustvari predsjedničke ovlasti i koliko predsjednik može napraviti. Realno – ne mnogo, ali neki su na to zaboravili.
Obećavala je mnogo u kampanji, a da pritom nije ispunila ono što je obećala prilikom pobjedničkog govora prije pet godina.
Jednu njezinu rečenicu dobro sam upamtio: „Hrvatska će biti među najrazvijenijim zemljama EU i svijeta“.
Nisam tada vjerovao u nju jer sam znao da je nerealna, ali kod ovakvih stvari volim kad me se demantira i uvjeri u suprotno. Nemam ništa protiv.
Nije se dogodilo ništa – nismo postali najrazvijeniji i u startu sam Kolindu odbacio kao kandidatkinju na ovim novim izborima jer predsjednica nije ispunila svoje obećanje. Točka. Uz sve to i čitav niz nes(p)retnosti kroz čitavu kampanju.
Na zadnjoj debati rekla je „Kako će promicati interese hrvatskih tvrtki otkud god one dolazile“.
Ha??? I dalje mi je nejasno.
Milanović je s obećanjima bio puno suzdržaniji, nije se razbacivao medom i mlijekom.
Nudio je karakter. I stav.
Da ga ima – ima. Ponekad i previše pa se u nekoliko navrata i nije baš ponašao fair prema svojoj političkoj suparnici. Znao je prijeći granicu pristojnog, ali srećom u svom stožeru ima nekog tko mu je dao po prstima pa se malo primirio dok Kolinda nije imala te sreće – njezini savjetnici nisu joj baš pomagali.
Od pokušaja prekida debate pa do ispada njezinog savjetnika Mađara nakon jedne od debata. Debaklata.
Gomila vremena bačena je uludo potrošena na na roštanje po prošlosti – tko je što napravio. Kolinda je dobar dio debatnih minuta prozivala Milanovića za poteze iz premijerskih dana, a on još više vremena na odgovaranje i opravdavanje. Zabarakadirali su se u nekim prošlim vremenima i nisu išli prema naprijed.
Taj bitan detalj ostavili su negdje po strani, a birače, narod - zanima budućnost.
I te kako ih zanima.
Uvijek će biti onih koji su zadovoljni rezultatom izbora i onih koji će biti jako razočarani, možda i ljuti i to je u demokratskom društvu sasvim ispravno.
Znam da ima i nekih kojima je u nedjelju navečer nedostajao Karamarkov poklič: „Imamo preeeeeecjedniccu“.
Nemamo. Imamo predsjednika.
Promjena će zasigurno izazvati utjecati na vladajuću garnituru u kompletu s koalicijskim partnerima i slutim kako dolazi vrlo živahna politička godina. Karte su se u ovom miješanju drugačije podijelile i političkog uzbuđenja zasigurno neće nedostajati. Pitanje je kako će sve ovo utjecati na zagrebačkog gradonačelnika. U novonastaloj situaciji netko bi mogao zapjevati „Save the last dance for me“.
Vrijeme će pokazati svoje.
Vjerujem da je svima laknulo nakon još jednog kruga predsjedničkih izbora. Ovaj politički igrokaz je iza nas i po tom pitanju smo mirni narednih pet godina.
Imamo predsjednika.
Bio on naš prvi izbor, drugi izbor ili uopće nije naš izbor – imamo ga i to moramo prihvatiti.
Kao što sam intimno u sebi - svako dobro i uspjeh poželio sada već bivšoj predsjednici na početku njezina mandata, a koja me na koncu nažalost razočarala - svako dobro i puno uspjeha na novoj dužnosti želim i novom predsjedniku.
Hoće li me predsjednik razočarati ili ne pokazat će vrijeme i siguran sam kako temu za jednu od kolumni na početku 2025. imam.
Do onda Take A Break.

 

© 2020. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.