Svrha i namjena ovog proizvoda je da se njime masira intimno područje. Da ne cifram sad nadugačko i naširoko, radi se o vibratoru. U DM-u se stvarno može kupiti umjetni falus, dildo, veseljko…-whatever. Ima tih masažera u raznim veličinama, oblicima i bojama. Možda sam malo konzerva po tom pitanju, ali nekak' mi tomu nije mjesto tamo. Postoje specijalizirane trgovine (čitaj: sexy shop) pa neka se to prodaje tamo. Da se razumijemo, nemam ništa protiv bilo kakvih dodataka koji će malo začiniti aktivnosti u krevetu i tko voli nek' izvoli, ali ne možeš mi intimni masažer prodavat' uz Domestos. Uvijek razmišljam na način da će me gospoja poslat u DM po aluminijsku foliju i tablete za suđericu i onda ću ja uzet najmlađu sa sobom pa će ona gurat svoja kolica, ja svoja i onda će vidjeti šareni masažer, svidjet će joj se boje, primit će ga u ručice i preko pola DM-a urlat: „Tata – ja bi ovo da mi kupiš.“  Pa zamisli bruke. Zemljo otvori se. Nije da se mogu crvenit baš za svaku glupost, ali ovaj scenarij je moguć i totalno bedast. Iz tog razloga mi intimni masažer ne ide uz Domestos. Jer ako je sada uz Domestos u DM-u, onda će mi kroz koji mjesec i teta na benzinskoj uz gorivo nuditi i to. Neće više biti: „To je sve – možda Milka čokolada ili osvježivač za auto na akciji?“ Sad će mi nuditi i Supreme Intime XF 4500 uz koji idu i četiri AA baterije gratis. Pa će mi uz gorivo htjet' uvalit i dildo. E nećeš. Ionako mi idu na živce kad mi silom hoće uz gorivo utrpati još neke bedastoće koje su „na akciji“. Nemoj me pilat'. Pusti me na miru, natankao sam i hoću ići dalje. Ok, ne uvaljuj mi čokoladice, osvježivače, vibratore.

Prije ćeš dobit na lotu nego upast „tranu“
Otišao sam skroz u drugom smjeru - vratimo se testu na trudnoću. I taj pozitivni rezultat mijenja sve. Neki se rezultatu vesele jako pa zovu užu i širu rodbinu ne bi li podijelili lijepe vijesti jer to su htjeli, to su čekali i na tome su radili. Posebno oni kojima je trebalo nešto više vremena. Pa di ćeš ljepših vijesti. Otvoriš bocu najskupljeg vina, žeste i nazdraviš. Samo ti. Ona je trudna i ne smije. ?
Naravno, ima i onih koji oko tog rezultata i nisu baš toliko euforični i ne raduju se pozitivnom rezultatu. Negativni bi ih više veselio, ali zaje*ali su se. Figurativno i doslovno. Još su maloljetni, bilo je to samo na jednu noć, nisu u ozbiljnoj vezi i gomila još drugih razloga. Opravdanih ili neopravdanih – nebitno za priču.
Kad smo već u tom điru, čuo sam super vic neki dan. Pričaju dvije frendice i kaže jedna drugoj: „Stara, moj muž je konačno otišao na vazektomiju.“ Na to će ona druga prvoj: „A joj, pa sad ćeš stvarno morat pazit'.“
Dobar, jel da?
Ako ste do sada uživali u dvoje, gotovo je. Više nećete. Ne mislim da nećete više uživati, ali nećete u dvoje. Sada će to biti u troje, četvero, petero…
Djeca u potpunosti promjene dotadašnji lifestyle i sve ono na što ste navikli do rezultata testa nestaje. Do sada ste sve podređivali sebi i ugađali sebi, a od sada ćete sve podređivati djetetu i njegovom ritmu. I to je krasno jer klinci ti promjene život i rasture svakodnevicu u potpunosti, ali na najljepši mogući način.
U nekom trenutku treba dijete upisati u vrtić. Tako to po inerciji ide, a upisati dijete u vrtić je u današnje vrijeme ravno dobitku na lotu. Ne znam iz kojeg razloga je tako, ali stvarno ne znam nikoga od frendova s klincima, a da je netko predao zahtjev za vrtić i da se do objave rezultata nije živcirao hoće li mu dijete biti upisano ili ne. I mi smo imali istu situaciju kad smo upisivali ove dvije starije. Predaš zahtjev uz vrtić i uz to još gomilu raznih potvrdi koje ti treba ovjeriti firma, država, banka, crkva, susjed – kaj ja znam tko sve ne. More je tih papira. I onda čekaš i čekaš. I popizdiš jer su napisali da će liste izvjesiti na vrtić nekog tamo petog u mjesecu, a budući da živimo u moderno doba, eto i mali dodatak pa će „popis upisane djece objaviti na mrežnim stranicama vrtića“. Ma brus. Nit' štogod visi na vratima vrtića, a tri puta si išao provjeravati; od toga dva puta biciklom plus još što si jednom zvao frendove koji žive blizu da idu provjeriti. Siluješ i internet, ali ni nakon dvjesto refreshanja mrežne stranice vrtića ti i dalje ne znaš jel' mala upala ili nije, a petak je. I 16:30 i produženi vikend. Znači ništa do utorka. Pa je*ote fakat živimo u krasnoj državi. Ne mo'š dijete upisati u vrtić, a svaka od garnitura se busa o prsa o pozitivnim demografskim politikama. Ma daj me nemojte.
Ništa drugačije nije bilo ni s trećom, predali papire, provjeravali, zvali neke „poznate“ da provjerimo situaciju i isto se živcirali kao i prethodna dva puta, ali upala je mala. Zbog veze ili bez veze, ali mala je „tranu“.

Nemoj me davit' s new age glupostima
Moje sve tri kćeri u vrtić su išle s napunjenih godinu dana. Mjesec-dva simo-tamo nebitno. To znači da su još nosile pelene, nisu samostalno jele, a nisu niti hodale, ali ako mi je nešto strahovito išlo na živce su bila zgražanja činjenicom da ćemo dijete upisati u vrtić, a nije napunilo tri godine. Isuse moj bože, svi anđeli i sveti - zamisli strahote koju smo napravili. Upisali smo dijete s godinu dana u vrtić, pa dobro da nam nisu rekli da ćemo gorjeti u paklu. Ima roditelja koji su mišljenja da dijete do tri godine ne smije prdnut bez roditeljskog odobrenja, a kamoli ići u vrtić. Ono čime su meni i gospoji takvi „jasveznaminajpametnijisam“ roditelji iskljucali mozak i redovno dizali tlak je uvjeravanje da to nije u redu, da se to ne preporuča jer su tako u nekoj tamo studiji napisali neki tamo pedijatri/psiholozi i cijela grupacija liječnika s tamo neke klinike. Nemam ništa protiv toga da netko upiše dijete u vrtić s tri godine. Ma upiši ga i s deset, fakat me ne zanima. Školuj ga kod kuće, daj mu posao, kreditiraj ga – ne zanima me. To je tvoj izbor i ja ga poštujem, ali nemoj me uvjeravati da su moji stavovi neispravni, a tvoji su jedini prihvatljivi i ispravni. Nemoj me davit'.  A oko klope bih mogao napisati cijeli serijal tekstova. Smije li dijete do 65 godine uopće pogledati omot od čokolade, treba li soliti hranu? Izbacili smo sve televizore iz kuće zbog djetetova razvoja. Moje dijete kaka kad mu je ponuđeno. Ha?!? Ja ne koristim kupovne pelene. Dojiti ću dijete dokle god bude tražilo. Moje dijete jede samo organsko i iz bio uzgoja. Ok, kupi si vrt, kupi kokoši, kravu i svinju - neka životinje vježbaju jogu, meditiraju i jedu isključivo hranu po zen i feng shui principima. Skupljaj njihov izmet, gnoji isključivo za punog mjeseca tim prikupljenim organskim gnojivom, zalijevaj vrt vodom s izvora i hrani si dijete nikad špricanom mrkvom. Peri pelene do kasno u noć na obali rijeke, izbaci sve televizore iz kuće. Nemam ništa protiv. Tvoj izbor, ali me nemoj maltretirat'. Moja mala je bila „tranu“ s godinu i dva mjeseca i mi smo bili sretni. I jela je već čokoladu i prezačinjenu hranu i gleda Pepu Prase na televiziji na udaljenosti od 15 centimetara i nosila je kupovne pelene. Ne Pampersice nego one druge – Pufies, em su imale fora mustru em su fantastično dobro upijale, nikad promočile i mala se nikad nije uprištavila tj. nije dobila pelenski osip.

Svi smo mi teta Dragica/Ljiljana/Vlasta/Jasminka/Ines/Ana/Tihana...
Mišljenja sam da je vrtić za klince pregenijalna stvar. Neka mi bake koje čuvaju djecu do škole ne zamjere, ali klinci u vrtiću napreduju puuuno bolje nego dok su kod kuće na bakinoj brizi. Bake ih neizmjerno i bezgranično vole, razmaze ih i to im je zadaća, bake to moraju. Ipak, ne mogu klinci toliko napredovati s bakom koliko mogu u vrtiću. Ok, bake će im čitati, s njima će čitati, razgovarati, dozvoliti im da im pomognu pri kuhanju bez obzira što će kuhinja poslije izgledati kao da je kroz nju prošao tornado i to je u opisu baka servisa. Ima tu vjerojatno i drugih stvari koje bake daju svojim unucima koji ne idu u vrtić, ali budući da naša djeca nisu bila u tom režimu – ne znam pa unaprijed isprike svim bakama koje su čuvale svoje unuke i od njih napravile super klince.
Znam da je klincima u vrtiću super i da smo gospoja i ja svakog poslijepodneva nakon što bi ih pokupili u vrtiću skužili da opet imaju neku novu foru, da su nešto novo naučile. Prije svega postoji cijeli program kroz koji je u potpunosti prilagođen određenoj dobi i s klincima se radi na apsolutno svim segmentima razvoja (motoričkog, psihofizičkog, socijalnog…itd….itd.) i tete su za to educirane. Mogao bih sada nabrajati sve prednosti vrtića, ali neću. Želim sljedeće riječi posvetiti tetama.
S tetama smo fakat imali sreće. Tete od ove dvije starije su bile mrak, a i tete u jasličkoj grupi su također bile apsolutne carice. Mislim da se tetama iz vrtića pridaje premalo pozornosti, a ponekad i poštovanja. Tete su klincima sve. Mama, tata, djed, baka, brat i sestra. Hvala svim našim tetama, Ljiljani, Dragici, Vlasti, Ines, Nadi, Ani, Tihani, Jasminki, Snježani, Tuši, Karmen, Ivani, Ivi, Idi...i sorry ako sam neku zaboravio.

Molim vas da joj obavezno popravite frizuru jer mora biti lijepa – WTF ?!?
Neki dan sam furao malu u vrtić. Odradili smo jutarnji ritual u urednom prolaznom vremenu tj. uspio sam ju relativno brzo probuditi, maznula je zdjelicu čokolina i usput pogledala Ju hu hu nešto na drugom programu. Stavila mala na sebe tajice i majicu i otišli mi u vrtić. I dok smo se vozili slušali smo Franka Sinatru. Ne znam zašto, ali maloj to u zadnje vrijeme paše i traži Fjenka – i sretan sam zbog toga.
Dok smo u vrtiću obuvali šlape, čuo sam na vratima susjedne grupe jednu mamu kako teti govori: „Molim vas da joj obavezno popravite frizuru jer mora biti lijepa i nemojte slučajno da si zmaže haljinu.“ Kraj citata. WTF ?!?
Malo sam se stilt'o, pogledam diskretno napirlitanu žensku i iznad glave imam sto i jedan upitnik. Kaj ova brije rano ujutro?
I kucam na vrata grupe naših pilića, otvara teta nasmijana od uha do uha i veselo nas pozdravlja. Malo smo poćaskali i neposredno prije no što sam zatvorio vrata viče teta da će se klinci danas fotkati i da će obavijest o fotkama biti na oglasnoj ploči. Super – odgovaram i gibam dalje.
I u tom trenu mi je zazvonilo u glavi i skužio sam zašto je ona napirlitana baba gotovo pa naredila „svojoj“ teti da obavezno maloj popravi frizuru i neka pazi da mala ne uprlja haljinu. Klinci se danas fotkaju i mala na fotki mora izgledati super. Ok, svi volimo da nam klinci izgledaju na fotkama ok i da su slatki, ali otkud ti pravo babo jedno napirlitana da teti „naređuješ“ da maloj popravi frizuru i da pazi na haljinu. Ton ti definitivno nije bio ispravan. Pa zar je to kako dijete izgleda na fotki fakat toliko bitno? Ne kužim. Moja mala neće nositi rep i vječito je raščupana. U češlju vidi mrskog neprijatelja. So what?
Pa otkud ti pravo tako se razgovarati. Pa žena od koja očekuješ da tvojoj maloj bude privatna frizerka i garderobijerka te je komotno mogla poslati u neko mjesto, ali nije jer je pristojna i voli tvoje dijete. Kao i što sve ostale tete vole svoje klince jer tete u vrtiću nemaju posao, one imaju poziv. Poziv.

Pa dobro tete na čemu ste?
Vozim se prema Zagrebu pomalo uzrujan. To je jedna od onih mama koja ima vremena na sebe nanijeti kilu šminke rano ujutro, nabiti na glavu naočale veličine portabl televizora i ne odzdraviti na tvoje dobro jutro. Pa dobro kaj je tako teško kimnuti glavom, ne moraš čak ni reći dobro jutro, reci samo jutro. Budi kulturna, budi fina. Nemoj bit' zatucana koza. Ili budi, ali ja ću te uvijek pozdraviti.
Pa kaj ta „super su mi obrve“ ne shvaća da je teta njezinog djeteta njezinom djetetu sve. Isto kao što su teta Ana i teta Tihana mom djetetu sve. Tete s njima provode više vremena nego što to provodimo mi roditelji. Naše tete su s našim djetetom osam sati dnevno. Ti za to vrijeme radiš i imaš možda i suludo težak dan na poslu i umoran i nikakav dolaziš po dijete. I onda si s djetetom poslije vrtića nekih četiri i pol do pet sati jer dijete ide spavati ne bi li ujutro opet otišlo u vrtić. Umorno je već i dijete, a umoran si i ti.
Tete su centar svijeta i o tvom djetetu znaju gotovo sve. One mu ujutro daju doručak, igraju se s njim, tješe ga kad padne za vrijeme igre, ušuškaju ga pri svakom poslijepodnevnom odmoru, uče ga boje, pomažu mu napisati prvo slovo, ohrabruju ga u izazovima, grle ga kada su tužni i neutješno plaču za tobom, rade s njim čestitku za Majčin dan koje će ti tvoje dijete ponosno dati na nedjeljno jutro. Pomažu mu oko ručka i užine, uče ga kako se koristiti vilicom i nožem, brišu mu musavo lice i presvlače od vodenih boja uprljanu majicu. Mijenjaju mu pelene i bezbroj puta ako treba i slave s njim svaki put kad stigne do WC-a. I brišu mu šmrklje po dvadeseti put tog  jutra jer si bolesno dijete dovela u vrtić. I od tvog dijeta naprave zvijezdu dana kada slavi rođendan i cijeli dan posvete njemu. I s njim proslave sve blagdane - rade kuglice za bor i farbaju uskršnje pisanice.  Odgajaju ga i od njega čine čovjeka. I imaju za izvoz strpljenja za klince. A koliko primjećujem i za roditelje također. One su tom djetetu roditelj isto kao i mi.
I to sve za nekih u prosjeku šest, šest i pol tisuća kuna mjesečno i to sve s kroničnim nedostatkom pedagoškog materijala i didaktičkih pomagala. I iz ničega stvaraju čuda ne bi li tvom djetetu boravak u vrtiću bio što ljepši. I uvijek su bezobrazno i „iritantno“ dobre volje. Barem naše Ana i Tihana; mislim da u ove tri godine nisam niti jednom primijetio da nisu bile ujutro vesele ili da sam na njima primijetio da imaju „loš dan“. One ga nemaju. Možda i imaju, ali nemaju za tvoje i moje dijete. Pa dobro tete na čemu ste? Dajte i meni malo.
Ove naše su suludo inspirativne, a o kreativnosti da ne pričam – pa to je na rubu Einsteinove genijalnosti. Dofuraj im kutiju od veš mašine, one će ju prefarbati, napraviti vrata i prozor, ubaciti unutra neke LED žaruljice i guba jastuk pa klinci imaju svoj neki mirni kutak. Daj im pola A4 papira i karton od role kuhinjskih ručnika i napravit će jato labudova, sto origamija i dvorac sa šest kula, pokretnim mostom i još će im ostati materijala za neki novi projekt. Pa kak?
I otkud onda pravo tebi jednoj teti ujutro naređivati da tvojoj maloj popravi frizuru za sliku. Jel' imaš srama? Ako imaš – lijepo te molim, koristi ga. I voli svoju tetu. Pa nemoj se igrat' s njom jer ona od pola papirnate maramice može napraviti raketu i lansirati te u svemir.    

Moje dijete je Spiderman
I super su ove nove generacije teta, otkačene i moderne i ono što je najbitnije nisu isključive i u razmišljanjima ograničene.
U vrijeme karnevala ili fašnika kako mi to u Samoboru zovemo uvijek je posebna atmosfera u vrtiću i klinci cijeli tjedan u vrtić dolaze maskirani. Moja mala je rekla da za fašnik želi biti Spiderman. Ne, ne želi biti ni Elsa, a ni Ana. Ni Sven, ni  Olaf. Voli ih, ali ne želi. Ona će biti Spiderman. I kupili smo mi njoj kostim Spidermana, odjenuli joj ga ujutro i krenuli u vrtić. I dok smo opet obuvali šlape, jedno desetak mama je zgroženo pogledalo prema mom djetetu dok je mala sjedila na klupi u svom Spiderman kostimu. Neke su se čak drznule i pitale zar nije htjela biti princeza. „Pa kak' to da je Spiderman?“ Pa tak gospođo, zakaj ne. Da su mogle, valjda bi i Spidermanu i njegovom ocu zabranile ulazak u vrtić taj dan. Imao sam osjećaj da me streljaju pogledom, razmišljaju o tome kako se moje dijete ne uklapa u osamdeset i pet princeza, četrnaest vila i tucet drugih Disney junakinja. Te iste valjda redovito i potpisuju sve Markićkine referendumske liste. Koze. Idite brstiti lišće i gledajte Frozen.
Moj Spiderman je ušao u svoju grupu i teta je bila oduševljena, dala joj je pet, viknula bravo i zagrlila ju.
Ne znam što je s tom Spiderman opsesijom, ali nije to prošlo nakon fašnika. O ne.
Imala je najstarija prije par tjedana krizmu i svi smo nešto sredili za crkvu. Najstarija pogotovo, a i mi ostali onak' kak' se šika. Odijelo, kravata, fensi cipele. Sve po PS-u. Mala je rekla da će ona obući Spiderman odijelo. Iskreno, meni ne bi smetalo da ode na sestrinu krizmu u Spiderman odijelu, ali najstarijoj baš nije to bilo po volji, a mogu zamisliti reakciju naše male ruralne sredine kad bi Spiderman ušao u crkvu. Škandal.
I prodao sam joj neku priču da ako ode k'o Spiderman u crkvu da će onda svi znati da je ona Spiderman i da to više neće biti tajna i da mora na sebe staviti nešto drugo. I uspjela je ta fora i mala je išla u najlonkama, balerinkama, suknjici i vestici u crkvu. Negodovala je, ali bude. U trenutku kad je završila misa i kad smo izašli iz crkve mala je skinula taj šosek i bacila ga na pod uz riječi kako ga je ona nosila, sad je gotovo i više ga ne treba nositi. A kad smo došli doma uzela je svoje Spiderman odijelo i nastavila u svom điru. Pa genijalna je.
Ima tu fiksaciju super herojima i to ju drži sada…čak i već neko duže vrijeme. Eto, prošli tjedan joj je baka napravila onu superheroji masku za oči pa je s tim išla u vrtić. Neke mame su opet zgroženo gledale, a teta ju je pozdravila i rekla kako je sretna što će ih danas super heroj cijeli dan čuvati.
To su tete iz vrtića. I one su naši super heroji. I treba ih čuvati i diviti se svim njihovim super moćima. Jer one ne odmaraju, na AA Duracell baterijama uvijek su tu za naše klince, a trebale bi  ponekad uzeti break. Od roditelja - ne od klinaca jer klinci su super. Heroji.