• Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Srijeda, 26 Lipanj 2019 05:27

U JEDNOM TRENU, ZBOG JEDNE GREŠKE, MIJENJAJU SE SUDBINE #64

Napisao
Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)
U JEDNOM TRENU, ZBOG JEDNE GREŠKE, MIJENJAJU SE SUDBINE #64 foto: Vedran Tolić

Grč u želucu
Prošlo je već više od dva tjedna od stravične nesreće u Novskoj i cijela ta tragična priča još uvijek je aktualna. Nažalost biti će aktualna još jako dugo. Biti će aktualna zauvijek.


Ive i Renate, dvije četrnaestogodišnjakinje iz Dalja, dvije nerazdvojne i najbolje prijateljice više nema.
Iza njih ostala je samo neopisiva bol. roditeljima, obitelji, prijateljima, učiteljima, mjestu.
Ne ponovilo se nikad više.
Ostao sam zgrožen kad sam čuo za ovu nesreću, a nakon prvog šoka uslijedila je tuga.
U jednom trenu oblio me hladan znoj jer moja srednja kćer vratila se s maturalaca prije nešto više od tri tjedna. Isto sedmašica.
Umjesto Ive i Renate, to su mogle biti moja kćer i njezina prijateljica. Bilo čije dijete koje je otišlo na školski izlet.
Trenutak zbog kojeg sam se naježio, trenutak koji me je duboko pogodio, uznemirio i dotukao je onaj trenutak kad se autobus vratio u Dalj i kada su djeca iz autobusa izlazila i tražila utjehu u roditeljima.
Toliko težak trenutak, toliko teška slika da bih ju najradije izbrisao iz pamćenja, ali ne mogu. Strahovito me potresla ta slika djece koja neutješno plaću, roditelja koji plaću još više. Onaj trenutak kad se emotivno raspadneš, rasipaš u tisuću komadića i osjećaš se prazno.
Potpuno prazno.
Potresla me ta slika kao roditelja, kao čovjeka. I kad god se sjetim te slike osjetim samo grč u želucu. Nervozu i nemir.
U takvim trenutcima postavljaš si gomilu pitanja zašto?
Tisuću puta zašto? Tko odlučuje o ovakvim okrutnim sudbinama?
Svemir, Bog, karma, sudbina, splet nesretnih okolnosti?
Tko ili što god da odlučuje o tomu – neka prestane jer ovakvo nešto ne zaslužuje nitko, a pogotovo roditelji. Ne mogu ni zamisliti bol, tugu koju oni trenutno prolaze. Za njih život više nikada neće biti isti i svaki novi dan je još jedan dan akumuliranja boli, patnje, tuge.
Nažalost, poznajem neke roditelje s kojima se život isto poigrao na najokrutniji mogući način i koji su morali pokopati svoju djecu. To više nisu isti ljudi. Niti će ikada biti.
Ne ponovilo se nikad više.

Ukradeno djetinjstvo
U ovakvim situacijama shvatiš kako život nije fer i ne samo da nije fer nego se život ponekad pokazuje u svom najgorem mogućem obliku. Mučki provokator. Đubre.
Život pokazuje svoje najodvratnije lice. Ono koje nikada ne želiš susresti u svom životu jer znaš da u trenutku kad ćeš ga ugledati i kad ti se unose u lice- slijedi nešto loše. Crno, tužno. Beskonačno tužno i crno, a sve je trebalo biti tako lijepo dok netko nije odlučio uzeti sav životni kolorit i ukrasti nečije djetinjstvo. S kojim pravom?
Iva i Renata krenule su tog jutra na školski izlet. Maturalac, mali maturalac, terensku nastavu, školu u prirodi. Kako god se to zvalo – ekipa iz male škole iz zlatne Slavonije krenula je na izlet na naš lijepi Jadran. Pa može li ljepše od toga?
Iz prve ruke znam koliko je klincima taj maturalac bitan. To im je od životne važnosti. Sve ostalo je nebitno i može mjesecima stajati po strani. Maturalac je centar sedmog razreda. Nikakva kemija, biologija, hrvatski, odlazak u kazalište – cijela ta školska godina ima samo jedan smisao, a to je maturalno putovanje.
Kao da je jučer bilo kad smo mi roditelji s razrednicima odabrali destinaciju, datum i sve ostale detalje uz njihovo putovanje, a onda su s pripremama krenuli klinci. Tko će s kim biti u sobi, što smiju, što ne smiju. Postoji li disco u hotelu? Hoće li moći navečer izaći malo van? Na stotinu pitanja jer maturalac je nešto što se ne zaboravlja i trajno ostaje u uspomeni.
Onoj najljepšoj – školskoj, dječjoj. Iskrenoj i neiskvarenoj.
Tu radost i uzbuđenje oko putovanja osjetili smo svi u kući, a i šire. Kupovina još onih par prijeko potrebnih komada odjeće bez kojih se na maturalac ne ide. Sunčane naočale i nove tenke koje smo joj obećali. Koliki džeparac će dobiti? Sve to ide u pripremno predmaturalno razdoblje, a kulminira u tjednu kad se treba krenuti na put. Kofer jer već odavno spakiran i u njega se samo još dodaju stvari, ne spava se mirno od silnog uzbuđenja, mi roditelji svakodnevno trubimo oko pravila lijepog ponašanja i hrpom korisnih savjeta, ali uzalud – jer oni nisu više mali. Tako oni kažu, ali daleko je to od istine.
Pa onda odlazak i onaj neki lagani roditeljski nemir hoće li biti sve u redu jer ipak smo najsretniji kad su nam barem tu negdje. Blizu. Na oku.
Dvije mlade djevojke nažalost nisu imale sreću osjetiti tu sreću kao ni sve ono što je tek trebalo doći u njihovim mladim života. Njihovo djetinjstvo je nepravedno ukradeno.
Ne ponovilo se nikad više.

Zakazalo je što?
Cijela ta situacija oko ove tragedije bila je dosta preispitivana – od struke, javnosti pa do institucija. Neosporno je da je vozač kamiona ugasio dva mlada života, a o razlozima što je uzrokovalo nesreću možemo samo beskonačno dugo raspravljati.
Ive i Renate više nema, još dvije osobe su teško ozlijeđene i nažalost vrijeme ne možemo vratiti i pokušati ispraviti ovu nepravdu.
Ono što me dodatno zasmetalo u cijeloj ovoj priči jest činjenica da je vozač kamiona kad god bi se pojavio u nekom kadru na televiziji dovodili u lisicama. Poput najgoreg mogućeg kriminalca. Kao da će pobjeći. U tim trenutcima vidiš kako pravo i pravda nisu jednaki za sve. Za neke je „pravija“ i pravednija. Koliko je samo poznatih lica dolazilo na sud s osmijehom od uha do uha. Skoro pa uz fanfare i kanape sendviče. Strašno.
Vozaču je još i određen jednomjesečni pritvor zbog opasnosti od ponavljanja dijela.
Pa dobro ljudi u institucijama – jeste li vi kršteni? Kao da bi čovjek nakon ovakvog nečeg odmah sjeo za volan. Siguran sam da mu je vožnja kamiona zadnja na pameti.
Internet stručnjaci nižu teoriju za teorijom oko toga što je točno uzrokovalo nesreću.
Jesu li otkazale kočnice, je li zablokirao famozni uređaj koji brzinu vozila održava stalnom ili nešto treće – nebitno.
Nekako se sve željelo pripisati tehničkim poteškoćama da bi se na kraju ispostavilo da je u pitanju ipak ljudski faktor jer s tehničke strane sve je bilo u redu.
Vozač je dan ranije bio kod liječnika i dobio zabranu daljnje vožnje, iz firme su trebali poslati drugog vozača – nisu. Greška firme? Greška vozača koji je iz samo njemu znanih razloga odlučio nastaviti voziti unatoč zabrani liječnika?
Gomila je pitanja na koje samo vozač zna odgovor. Je li u pitanju pritisak poslodavca, strah zbog gubitka posla, egzistencije… jer i on ima obitelj – kombinacija svih ovih razloga – to zna samo on i siguran sam kako bi vrlo rado mijenjao svoj život za živote ove dvije djevojke jer uz roditelje i obitelj djevojaka, netko kome će biti strahovito teško do kraja života je upravo vozač kamiona. Bez obzira na to koja kazna mu bila dosuđena, teret koji će nositi na leđima nikada neće biti lakši i niti jedan dan mu više neće biti isti i taj osjećaj, to saznanje da je odgovoran za smrt dvije djevojke je nešto s čim će se buditi i lijegati svaki dan.
Ne ponovilo se nikad više

Ljudski faktor
Ljudski faktor kriv je nažalost za ovu nesreću kao i za nedavnu brodsku nesreću u Budimpešti kada je život izgubila cijela grupa turista iz Koreje. Tragedija kakvu Mađari ne pamte u svojoj povijesti. Greška, glupa greška. Trenutak nepažnje promijenio je sudbinu gomile ljude, svih onih koji su svoj život završili tisuće kilometara daleko od svojih domova, svojih najmilijih.
U hladnom Dunavu.
Ljudski faktor je kriv za većinu nesreća jer strojevi se kvare, a ljudi griješe.
Tko radi, taj i griješi i to je normalno za sve one koji rade i složit ćete se sa mnom da su greške u poslu uobičajene, događaju se i svi mi što god da radimo, volimo da ih je što manje. Problem je tome što nisu svačije greške iste težine, a to ovisi o poslu koji radimo. Nečije greške su lako popravljive i zanemarive, a nečije u potpunosti mijenjaju živote.
Ja na poslu mogu napraviti krivu kalkulaciju, poslati krivu ponudu – sve se to da ispraviti. Mogu napraviti tipfeler u tekstu pa urednik u hipu to ispravi. Pekaru može zagorjeti kruh – ispeći će novi. Kuhar može presoliti jelo – nije problem. Stolar može uzeti krive mjere i napraviti krivi namještaj, ali ni to nije preveliki bed. Napraviti će novi element i sve u redu.
Neka zanimanja jednostavno ne toleriraju pogreške. Nikakve i ni u kom slučaju – naprimjer liječnici. Oni su posebno osjetljivo zanimanje i njihove greške izravno utječu na nečiji život.
Ili smrt.
Profesionalni vozači kao i svi ostali koji mogu na ovaj ili onaj način utjecati na nečiji život u istoj su toj kategoriji. Ulozi u takvim zanimanjima su nemjerljivo veliki, a stres s kojim se ljudi takvih zanimanja susreću je golem. Na dnevnoj bazi. Iz sata u sat. Iz dana u dan.
I tako prema novom prijedlogu mirovinske reforme sve do šezdeset i sedme godine.
Neka zanimanja bi trebala imati beneficije u bilo kom pogledu, ali vjerujem da postoje stručne službe koje bi o tomu trebale odlučivati. I čitava ta ideja oko rada do šezdeset i sedme godine po mom mišljenju nije dobro postavljena samo iz razloga što nisu sva zanimanja podjednaka i ne može koncentriran na posao podjednako s trideset i šezdeset godina biti liječnik ili vozač autobusa ili kamiona. Policajac, vatrogasac…
Jesu li zakazale institucije koje bi trebale možda češće kontrolirati osobe koje se bave ovako delikatnim zanimanjima. Alate i strojeve koje isti ti ljudi koriste za obavljanje svog posla. Možda, ali definitivno se nešto treba promijeniti kako više ne bi trebali svjedočiti ovako ružnim i tužnim pričama.
Ne ponovilo se nikad više.

Kako pronaći mir
Slaba je to utjeha roditeljima koji su zbog nečije greške ostali bez svoje djece jer kao što sam već i ranije pisao, djeca su nama roditeljima centar svijeta i većinu toga što radimo, radimo upravo zbog njih, za njih. I ovakva jedna tragedija je nešto što ne želim niti jednom roditelju da iskusi na svojoj koži jer bol je prevelika. Grozna i teška. Izjeda iznutra polako i podmuklo.  
Teško je u cijeloj ovoj mučnoj priči biti objektivan, racionalan. Emocije su i te kako pomiješane i svaka strana mora nositi svoj dio tereta. Nepovratno su uništeni životi onih koji su ostali nakon smrti dva mala anđela koji nikada neće imati priliku osjetiti i proživjeti sve ono što bi djevojke njihove dobi trebale. Odabir srednje škole, zanimanja, prve ljubavi, izlasci. Pred njima je bio život sa svim lijepim i manje lijepim izazovima. Jednostavno prekinut.
U sekundi.
Na odmorištu uz autocestu. Na putu prema moru s društvom iz razreda pred kraj školske godine tek nekoliko dana prije početka ljeta kojem se svi školarci toliko vesele.
Nije fer. Zaista nije fer.
U jednom trenu – u najbenignijem trenutku zbog jedne greške nestaju životi, mijenjaju se sudbine. Na najgori mogući način i to je ono što nikada neću moći shvatiti.
Zašto? Gdje je tu pravda?
U javnosti se pojavilo i pismo koje napisala kći vozača koji je skrivio ovu nesreću. Teško pismo, potresno pismo – i njihova obitelj trajno je obilježena, a svi koji ostaju iza ove tragedije moraju nekako pokušati pronaći mir koliko god to bilo teško jer ovakve nesreće ostavljaju trajne posljedice.
Ova priča je i pouka svima nama koji svakodnevno sjedamo za volan svojih automobila jer nema garancije da se nešto ovako ne može dogoditi i nama.
Može. I te kako može.
Svaki dan, svaki put kad okrenemo ključ u automobilu i krenemo negdje izloženi smo i potencijalni sudionici nesreće. Našom krivnjom ili tuđom krivnjom. I mi vrlo lako možemo skriviti nesreću jer toliko je malo potrebno. Jedan pogled na mobitel, samo trenutak namještanja stanice na radiju, sekunda traženja upaljača u torbi.
Ne moramo uvijek biti krivi mi i koliko god da pazili na sebe, moramo paziti i na ostale sudionike u prometu jer tako je malo potrebno da se dogodi najgore.
Sekunda nepažnje mijenja živote. Jedna greška može uzrokovati tragediju.
Neka ovo bude opomena svima nama kako opreza u prometu nikad dosta.
Dugujemo to našoj djeci, tuđoj djeci.
Dugujemo to Ivi i Renati. Svim klincima koji putuju na maturalce.
Ne ponovilo se nikad više.


© 2019. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.