• Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Srijeda, 24 Travanj 2019 07:37

NEK' LJUDI TROŠE KAKO HOĆE ILI ZAŠTO SEREMO PO TUĐEM POSLU ?! #55

Napisao
Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)
NEK' LJUDI TROŠE KAKO HOĆE ILI ZAŠTO SEREMO PO TUĐEM POSLU ?! #55 foto: Vedran Tolić

Frizura za dva soma i dvjesto kuna
Neki dan su na netu rastegli frizerku jer je nekome za svoje usluge naplatila 300 EUR i tu su se lomila koplja. Brutalno su se lomila koplja.
U hrvatskim kunama, tih 300 EUR je 2220 kuna ako uzmemo tečaj 7,4.
Nema veze, dvadeset/trideset kuna gore/dolje. Sasvim nebitno.


Ako imaš za frizuru 2200 kuna onda ti ovih nekoliko kuna tečajne razlike ne stvara apsolutno nikakav problem.
Našla se gomila dušebrižnika koji su odmah krenuli drvlje i kamenje po frizerki i računu od dva soma kuna i kak' to nije normalno, kak' je to deranje itd. Pa kaj si ona misli i umišlja??
Itd… mogli bi do imendana.
Popizdio sam.
Prije svega jer ljudi pametuju. Pametuju skriveni iza nicka i pretvaraju se da su najpametniji na svijetu pa je krenulo seciranje računa od 2200 kuna. Nije mi znatiželja dala mira pa sam išao malo za tim i skužio da je vlasnica salona stanovita Kristina Šalinović.
Meni do tog trenutka potpuno nepoznata, ali sudeći po informacijama koje je ponudio google - cura se bavila manekenstvom, bila u top 30 svjetskih modela, bila na naslovnici VOGUE-a i bila vrlo uspješna u svojoj manekenskoj karijeri, ali je rekla dosta i vratila se u Hrvatsku. Ok. Njezin izbor.
Vratila se i otvorila frizerski salon i sad se bavi svim onim čime se bave frizerke. Šišanjima, farbanjima, feniranjima, pranjima, vikliranjima i svemu onomu što nudi svaki frizerski salon. Kad smo već kod frizeraja i kad malo bolje razmislim pitam se rade li se još trajne?
Sjede li žene još satima pod haubama? Hm…tak je bilo u moje vrijeme kad je mater išla kod frizera pa je usput i mene povela da me se ošiša.
U smradu kemikalija čekao sam svoj red na šišanje. Kakve traume. Uvijek je bilo nekoliko žena u tom salonu, uvijek nekoliko desetaka decibela preglasno, smrad tih raznih kemija, razbacane Arene i Mile po stolu i mislim da se još pušilo u salonima. Nisam sto posto siguran, ali mislim da je. Ono, prizor za popizdit'.
Teta Mira je bila simpa i uvijek mi uvaljala neki bonkas ili dva reda čokse - da ne popizdim dok čekam.
Ah ta retro vremena… Bilo je to doba kad je susjeda imala i neku haubu za po doma…kad sam znao otići do frenda, ona je znala sjediti u kuhinji s tim nečim na glavi…bilo je žuto i glasno. I izgledalo urnebesno smiješno, ali nitko se nije smijao.
Susjeda je bila žena zmaj…vikala je prečesto i gotovo uvijek nepotrebno i njoj se nisi smijao dok je na glavi imala haubu za po doma. Nitko nije bio tako hrabar. Ili si bio kuš ili si popio šamarčinu.

Čemu čuđenje
Vratimo se mi na vlasnicu salona, bivšu manekenku, a danas poduzetnicu. Sad znam i tko je Kristina Šalinović. Mlada, lijepa, uspješna frizerka i radi ono što želi, po cijenama koje ona određuje. Uložila je novac, vrijeme, živce u svoje školovanje, usavršavanje i žena radi to što radi. Točka.
Koliko sam uspio pročitati u komentarima, taj njezin salon je fancy, a ima i fancy cijene. Ok.
I pitanje svih pitanja oko kojih još uvijek nije postignuto zajedničko mišljenje - može li nešto, bilo što što se radi kod frizera koštati dva soma i dvjesto kuna.
Može.
Može i deset tisuća kuna. I dvadeset.
I pedeset tisuća kuna.
Ne branim sad frizerku jer njezino je pravo za svoj posao odrediti cijenu. Ona zna koliko to sve skupa vrijedi, od rada tj. ruku pa do materijala koji mora potrošiti za nečiju kosu. U ovom slučaju to neko „skidanje stare boje i farbanje u novu boju“, ako sam dobro shvatio - koštalo je dva soma i dvjesto kuna i cijeli proces je trajao oko šest sati.
Čudim se toj nekoj ženi koja je platila pa se buni i ostalima koji se bune na visinu računa za ovaj tretman.
Informirao sam se u svom salonu kod curka koje mene šišaju i ova cijena „drži vodu“ kažu.
Za mene sve jasno. Tko sam ja da sumnjam u cijenu nečijeg rada. I čudim se ženi što se čudi što je za ovakav tretman istresla dva soma i nešto kuna.
Pa znala si kud ideš i koju uslugu trebaš.
To je k'o da odeš u dućan, natrpaš puna kolica stvari pa se onda čudiš na blagajni zašto to košta petsto kuna, a ti si baš u glavi nekako računao na sto, možda sto i pedeset.
Pa bar u današnje vrijeme kada su sve informacije dostupne na svega nekoliko klikova ili možda dva telefonska poziva – ovakvih čuđenja ne bi trebalo biti.
To je kao da ja uđem u Mercedesov salon, pitam koliko košta nova meca pa se čudim jer košta sedamdeset/osamdeset tisuća eura. Brijem da košta i puno više, ali sve što je više od iznosa stambenog kredita koji otplaćujem do 2042.- meni je ultra skupo.
I onda ne samo da bih se trebao čuditi, nego bih još trebao i javno srat i prozivat Mercedes da koja im je to fora i jesu li oni normalni i kako mogu prodavati aute za toliko puno tisuća eura.
Ma ne pada mi na pamet.
Isto kao što mi ne pada na pamet ući u Mercedesov salon i kupiti auto.
Nemam ja tu lovu i da ne ispadne da prodajem pamet, da imam ne bi ni onda vozio mercedes jer mi to nije bitno bla bla…aha, yeah right.

Orošavanje vagine i fensi frizure
Da imam jako puno para, da nemam kredit i da sam u situaciji da ne znam kud bi s novcima, vjerojatno bih vozio neki fensi auto i moja gospoja bi vjerojatno išla na tretmane kose za dva soma kuna.
Kad imaš fensi auto onda imaš skoro pa šesto kuna za miris za auto. O tome sam pisao prošli tjedan, frajer u skupom auto salonu birao je skupi miris za auto. Jako skupi miris za auto. Ne znam i nikad neću saznati kako miriše šest stotina kuna u obliku mirisa za auto.
Je*i ga, život nije fer, ali ne cvilim. Nisam ljubomoran.
Isti taj tip vjerojatno vozi gospođu na orošavanje vagine i zatezanje lica. Ima para  - može, neka. Gospođa supruga je zategnuta, orošena i sretna.
Taman nakon svih tih tretmana uspjela je preko veze uletiti na vortex krstarenje pa je poradila na sebi.
Kuži sebe, kuži druge.  Spoznala je svoje pravo ja i shvatila što treba promijeniti na sebi.
Zna sve o temeljima učenja kreiranja vlastitog života, emocijama do manifestacije, principu ogledala, započinjanju dana svjesnih kreatora, kako biti izvor onoga što želi primiti i ostalih self-help kombinacija. Gospođa je sretna. I ja sam sretan zbog njezine sreće. Ako joj je to pomoglo u životu i za to je iskeširala svoju lovu – ja sam s tim fakat ok.
I gospodin koji vozi mirišljavi auto vjerojatno je zadovoljan svojom zategnutom suprugom orošene vagine jer taman je nešto zaškripilo nakon petnaest godina braka i kuži da se promijenila.
Pa kaj to ne vrijedi nekoliko desetaka tisuća kuna ako ih imaš i nije ti ih bed potrošit'.
A zakaj ne bi bio zadovoljan i sretan? Sreća je fakat u malim stvarima.
Nekome je to orošena vagina i self-help seminari. Nekome miris za auto od šesto kuna.
Nekome tretman kose za dva soma kuna.
Meni je apsolutna sreća što sam prošao na tehničkom neki dan. I što sam uspio preko veze pronaći limara koji je sredio pragove i još par sitnica na auto. Nisam sretan što sam umjesto planiranih šest i pol tisuća morao iskrcati osam tisuća i sto kuna, ali nemam izbora. Morao sam.
I baš je super osjećaj voziti se u autu s novim pragovima, popravljenim prednjim branikom i polakiranom haubom i super si izgledamo gospoja, klinci i ja u tom našem autu koji ima već dvanaest godina, a nov je. Sada je nov. Beba. Pa kak' ne bi bio zadovoljan i sretan.
I turbo sam zadovoljan svojom frizerkom koja već više od deset godina šiša moju kosu i plaćam za to koliko treba platiti. I ne košta dva soma kuna. Pusa Mirta.
Da, meni je plaćanje neke usluge kod frizera dva soma kuna brutalno puno, ali sve ima svoju cijenu i svoje kupce.
Svaka roba, svaka usluga ima svog kupca. Ova vortex krstarenja, točnije „vortex cruise“ jer cruise zvuči skuplje od krstarenja - koštaju šesnaest tisuća kuna.
Može koštati i sto i šezdeset tisuća kuna kaj se mene tiče, ali ja na tom krstarenju neću biti.
Isto kao što i neću ostaviti dvije tisuće kuna na tretman za kosu. Neću.
Meni je to besmisleno. Ne kažem da ne vrijedi, ali ja to sigurno neću kupiti.

Poštujmo tuđi posao – ne serimo po njemu
Ne volim ljude koji propituju tuđi posao, stavljaju pod veliki upitnik tuđa znanja, kompetencije, obrazovanje.
Uvijek ima onih koji sve znaju, koji su svakom loncu poklopac i bolje znaju od svih drugih.
Kristina ima potpuno pravo za svoje usluge tražiti dvije tisuće kuna. Tvoj je izbor hoćeš li ih platiti jer ako želiš iz tajanstvene crnke u jednom danu postati zanosna brineta ili vrckava plavuša – to zadovoljstvo košta. Dva soma kuna.
Vortex cruise košta šesnaest tisuća kuna i tvoj je izbor hoćeš li otići na njega ili ne. Gledao sam nekoliko intervjua i video clipova s Anom Bučević. Žena po mom mišljenju ne priča ništa loše, sve što govori je potpuno ispravno. U konačnici pozitivno i lijepo, potpisujem većinu toga i može za svoje savjete tražiti more para i nemam ništa protiv toga da ljudi krstare s njom, ali meni nije potrebna Ana ili bilo tko drugi iz sfere self-helpa da mi kaže kako se ponašati u braku, kako se odnositi prema roditeljima, prijateljima, kako poraditi na sebi. Osjećam se sasvim dobro u svojoj koži. Ima me i malo viška, ali…meni je sasvim ok.
Nekome je baš možda prijeko potrebno da ga netko u tom smislu usmjeri i ako ima šesnaest tisuća kuna za to – samo daj. Imat ćeš i šesnaest tisuća razloga za zadovoljstvo ako te to fakat promijeni i pomogne ti u životu. Zašto ne?
U kojem god segmentu angažiranja drugih ljudi za neke usluge ima tih ljudi koji bi nešto muktarili, ušićarili, iskemijali, umanjili, obezvrijedili.
I uvijek seru jer su najpametniji. Pametniji od google-a.
Imaš krštenje u obitelji pa se onda neki čude zašto kolači koštaju osamdeset kuna po kili. Pa kaj ima u njima. Ja to spečem za dvadeset. Pa peci onda. Ne seri po ženi koja peče kolače. Ne umanjuj njezino znanje i vještine.
Zašto majstor za plinski bojler uzima četiristo kuna za redoviti servis, a nije bio ni pola sata. Pa je*ena mu je satnica. Pa daj si onda sam servisiraj bojler ako si siguran da nećeš kuću dići u zrak.
Došao je tip napraviti servis klime, slušam frenda kako robogori, uzeo mi je tristo kuna za čišćenje klime. Je*ote, tristo kuna za čišćenje klime.
Stari, završi školu, educiraj se – pa čisti i ti klime za tristo kuna. Tko ti brani. Samo ne seri.
Limar mi je uzeo osam somova kuna za popravak auta i kaj sam trebao  - srati po čovjeku. Nikad. Ja to ne znam napraviti, on zna. Školovao se za to, a ja sam mogao ili pristati ili ne pristati na njegove uvjete. Nije baš da sam imao nekog velikog izbora, ali sam se informirao. Sve je to tu negdje što se cijene tiče. Toliko to košta i bok. Plati ako se hoćeš vozit'.
Krojačica je uzela sto kuna za skraćivanje hlača. Ok, pa neka je. Jel ih znaš sam skratit'? Ne znaš, onda plati. Ili kupi šivaću mašinu pa šij. Skraćuj.
I pjevaj „sjedila sam za mašinom šila sam.“

Nismo svi za sve
Instrukcije iz matematike koštaju nekih 60-70 kuna po satu i ako ne znaš matematiku ne mo'š si pomoć. Moraš platit' jer ne možeš svojem djetetu objasnit' iracionalne brojeve. I nemoj bit bezobrazan i okolo pričat kak' te koza za instrukcije dere sedamdeset kuna po satu. Poštuj njezino obrazovanje i znanje.
Gospoja bila neki dan kod zubara, malo brušenja, malo plombe i hop, 300 kuna. Ok. To je to. Uslugu moraš platiti bez da preispituješ nečije znanje i vještine. Doktorica se školovala za to. Ja nisam. Ni gospoja nije. Pa plaćamo plombe 300 kuna. I nemam apsolutno nikakav problem s tim jer ja niti znam niti imam svu potrebnu tehniku za popravljanje zuba. I basta.
Uostalom, kreni od sebe. Radiš negdje, baviš se nečim. Primaš plaću, honorar. Nešto moraš raditi da bi egzistirao. Za to nešto si se i školovao, educirao. Znaš to raditi i dobar si u tom poslu. Od tog posla živiš. I možda još kojeg dodatnog jer je teško raditi samo jedan posao i normalno živjeti. Pogotovo ako imaš troje djece i stambeni kredit. Ne ide pa ne ide. Ja zato radim tri posla i to mi je ok. Uspio sam se uklopiti u tri različite sfere, naoko bliske, ali opet različite i to su mi izvori prihoda, od toga živim, plaćam limare i plombe. Srećom, radim ono što volim i našao sam se u tome.
Da, naravno da si premalo plaćen za to što radiš, ali otkad je svijeta i vijeka neće se postići konsenzus oko toga da se radnik i poslodavac slože oko uvjeta rada i adekvatne plaće.
Poslodavac će po „defaultu“ biti uvjeren kako te plaća previše i kako sigurno ima mjesta za racionalizaciju i smanjenje troškova. Je*ala vas racionalizacija, a radnik će uvijek biti uvjeren kako je neadekvatno i premalo plaćen za svoj rad i da mu nitko drugi ne bi to radio za te novce. I sve se spremaš dati otkaz jer drugdje je sigurno bolje. Isto kao što je i u susjedovom vrtu trava zelenija.
I nismo svi sposobni za sve. Svatko od nas posebna je individua koja se u nekom trenutku počne razvijati u nekom smjeru. Otkrije ono nešto što će raditi u životu. I to je fakat genijalno. I nismo svi za sve. Osim nekih. Onih koji sve znaju i mogu raditi sve. Sigurno poznaješ nekog koji može raditi sve, voziti raketu, dijeliti self-help savjete, mijenjati pragove, popravljati zube, davati instrukcije, bojati kosu, vaditi slijepo crijevo. Ti super naporni tipovi mogu sve. Sve znaju. I idu mi na živce. Jer ne rade ništa, cvile doma kako je život težak, a vrsni su teoretičari. Genijalci. Svijet ih još nije prepoznao, ali doći će njihovih pet minuta i svi ćemo onda vidjeti. Prije ili kasnije. Aha.
Bojim se da nikad, ali neka čekaju…ništa loše u tome. Njihova stvar. I nek' kukaju kako je teško i kako  se ne može, a tako su prokleto dobri u svemu. Alkemičari. Od govna naprave pitu.

Mani se ćorava posla
Ponekad ti život daje mogućnost odabira i uvjeren si da možeš sve, ali onda na teži način shvatiš da ne možeš i nikad nećeš moći. Je*i ga, to je život.
Ja znam da sam stodeset posto nesportski tip. Gomila ekipe je opako brijala na sport, igrali su nogomet, haklali košaricu, imaju doma cijelu paletu boja karate pojaseva. Ja nemam.
Nikada se nisam uspio afirmirati u nekom klubu…imam dvije lijeve noge, nisam u ravnoteži, još gori u tehnici i izvedbi. Katastrofa, ali sam imao volju. Nije bila dovoljna ni za karate ni za judo. Za te timske priče sam totalni tuljan, ali zato sam danas opaki rekreativac…kardio i te sheme. I bicikl.
I pomirio sam se s tim jer ako ne ide onda ne ide.
Svatko je dobar u nečemu i toga nek' se drži i nek' radi ono u čemu je dobar.
Sjećam se k'o danas, dok sam još bio na radiju - i imali smo audiciju za nove voditelje.
Mene je vlasnik tada delegirao da to sve skupa pohendlam, preslušam, odradim testiranja i razgovore s kandidatima. Obavili smo sve što je trebalo, ali došao je i mali od njegovog frenda.
Onaj mali. Od frenda. Mali kojeg je pošto poto trebalo ubacit' jer mali bi baš radio na radiju. Ok. Nek' dođe.
Mali je bio truba. Raštimana. Banana. Fakat loš.
Snimili smo sve što je trebalo, probali, ali nije išlo i rekao sam šefu da ne ide i ako se mene pita, mali ne može raditi na radiju. Nema za to predispozicije.
Morao sam mu dati još jednu šansu i mali je došao kroz nekih desetak dana opet, nabubao vijesti napamet, reklame neke napamet…sve napamet, ali katastrofa…bez onog nečeg, bez osjećaja, kao rafalna paljba, du du du du du du du du du… fakat loše…, ali je imao volju.
To moram priznati, ali volja ponekad nije dovoljna.
Gle, ako ne ide – ne ide. Pokušali smo fejkati neki intervju, rekao sam mu neka odabere bilo koga s kim bi volio odraditi intervju i ja sam bio Mrle iz letovaca. Pa se mali stilt'o. Zanijemio. Razgovor nije potrajao niti minutu. Pitao sam ga čime se bavi. Rekao mi je da je završio za automehaničara, a na moje pitanje voli li taj posao rekao je da obožava i da je već u prvom srednje morao rastaviti i sastaviti mašinu nekog auta.
Buraz, respect.
Ja sam mu se povjerio kako je moj domet bilo čega oko auta - natočiti tekućinu za stakla i to je to. Tek nedavno sam skužio kak' se mijenjaju brisači. Sorry, ali nije me to sram priznati.
Pa me je mali zbunjeno pit'o da li fakat idem kod mehaničara kad trebam mijenjati ulje na autu. Pa me je sprd'o i smij'o mi se k'o lud jer sam ja kao papak koji ne zna promijeniti ulje na autu. I neka je, ne znam. I neću znati. I nek' sam sto puta papak.
Nekako sam ga uvjerio neka se mani ćorava i posla i neka radi ono u čemu je dobar i neka pošteno naplaćuje svoj rad i kako je poseban jer zna nešto što gomila nas ne znam i kako će jako dobro živjeti od nas tulipana koji ne znaju promijeniti ulje.
Bez obzira što mu je radio bio totalna špica i baš napet' - shvatio je. I bilo mi je žao što sam u njemu ubio zadnju nadu da će raditi na radiju, ali kad se sjetim koliko puta su meni ubili nadu. Uf.
I potrebno je ponekad lupiti glavom u zid ne bi li se osvijestio jer pojedinci nisu svjesni svoje nesvijesti.
Napeto je i meni kad vidim kako limar rastavi prednji branik u roku keks – respect…i kako sam pod lokalnom anestezijom razgovarao s doktoricom dok mi je operirala oko. Ej čovječe, žena mi je mijenjala leću u oku dok smo razgovarali o tetovažama i Stones-ima. Pa žena je carica. Fakat mi to je napeto i totalna mi je špica. I divim se ljudima koji su tako dobri u tome što rade, a o čemu ja nemam apsolutno nikakvog pojma. I niti ne pomišljam na to kako bih ja to radio sto puta bolje od njih. Aha…
Poštujem sva njihova znanja i cijenim njihov rad i ne preispitujem vrijedi li njihov rad više ili manje. Nemam to pravo. Mogu samo prihvatiti ili ne prihvatiti. I that's it.
Sve ima svoju cijenu, a ti ovisno u budžetu biraš i kupuješ.
Miris od od šesto kuna u fensi auto salonu ili onaj za deset kuna s blagajne na benzinskoj.

 

© 2019. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.