• Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Utorak, 05 Ožujak 2019 17:37

BAŠ SVATKO MOŽE BITI OTAC, ALI NE MOŽE SVATKO BITI TATA #48

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
BAŠ SVATKO MOŽE BITI OTAC, ALI NE MOŽE SVATKO BITI TATA  #48 foto: pixabay.com

Ida je jučer navečer zaspala u dnevnom boravku po ne znam koji put jer nikako da joj uđe u naviku da u trenu kad joj se počne spavati, ode do kreveta, ušuška se i zaspi.
Ne, ovako je bolje. Ljepše.

Šćućurila se pored mene, prebacila preko sebe deku i rekla: „Tata, dragaj me.“
I jesam. Po ne znam koji put – mazio to svoje malo čudo koje je vrlo brzo preuzeo san. Našla je neki svoj mir.
I ja svoj.
Osjećaš neku ugodnu energiju, ispunjen si. Sretan si. Uživaš u trenutku i želiš da traje.
Pogledao sam vijesti do kraja, pričekao da još malo čvršće zaspi pa ju odnio u njezin krevetić.
Dok sam ju nosio vidio sam i da je gospoja u svijetu snova. Zaspala je u fotelji u svojoj standardnoj pozi. Neka je.
Sjeo sam na pod pored kreveta i gledao u svoju najmlađu kćer preko sat vremena. Možda i dva, nebitno. Uživao sam.
U tišini.
Čvrsto je zagrlila svog medu bez kojeg ne ide spavati, malo se meškoljila ne bi li našla najudobniji položaj i spavala. Mirno, spokojno.
Dječji nevino i sretno.
U kući apsolutna tišina, mala spava, gospoja spava. I ove starije dvije su već zaspale.
Ta noćna tišina ima neku posebnu vibru. Smirujuću. Sve kao da je stalo. Kao da je netko stisnuo pauzu i čeka da dođe jutro.
Jedini znak da vrijeme nije stalo u ovom svetom trenutku bio je zvuk kazaljki sata u kuhinji. Podsjetnik da ovaj zen neće trajati zauvijek. Podsjetnik da će ovom miru doći kraj s prvim jutarnjim alarmom nekog od ukućana.
U svim drugim večerima ja sam inače miran. U svim drugim, ali ne i ove večeri.
Meni je u glavi bio apsolutni kaos. Košmar. Tornado pomiješanih emocija. Gledam to svoje malo dijete, slušam kazaljke i osjećam kao da će mi glava eksplodirati svakog trena.
Ljutnja, bijes, tuga, nervoza, neobjašnjivi unutarnji nemir.
Razmišljam o vijestima i četvero djece s Paga.
Opet – po ne znam koji put zadnjih nekoliko dana.
Ne izlaze mi iz glave bez obzira što radio - ne zato što mediji samo o tome izvještavaju nego zato što me ova tragedija baš pogodila. Kao i svakog od nas. Kao čovjeka, kao roditelja. Kao tatu. Na najgori mogući način.

5
Osjećam da su mi oči pune suza i kako je vrlo malo potrebno da suza klizne niz obraz, ali suzdržavam se. Ne priliči muškom da plače.
U glavi si postavljam na tisuće pitanja vezanih uz cijelu ovo tragičnu priču, ali ni na jedno pitanje ne nalazim odgovor.
Zašto? Zašto? Zašto? Zašto? Zašto? Zašto?
Što se to mora prelomiti u tebi da napraviš ovako nešto?
Grozno, monstruozno. Nema riječi kojima bi se ovaj čin dao opisati.
Nema. Ne postoje.
Koja se to trauma, koja se to ljutnja, bijes, nezadovoljstvo mora akumulirati u tebi da odlučiš baciti četvero vlastite djece s balkona. Vlastite, tuđe…nebitno.
Bacanje djece s balkona.
WTF?!?
Kakvo te to ludilo mora uloviti, kakav to poremećaj mora biti da se odlučiš u rano jutro uzeti dijete i baciti ga s balkona. Uzeti dijete u najljepšem mogućem trenutku, dok mirno spava zagrljeno sa svojim plišancem i baciti ga s balkona. I to ponoviš četiri puta.
Dijete od tri godine.
Dijete od pet godina.
Dijete od sedam godina.
Dijete od osam godina.
Ja imam troje djece.
Najmlađa, ovo malo čudo ima četiri. I opet mi se srce slama.
I prolaze me trnci.
Oni neugodni, hladni, opaki.
Pa jeb*****%$#“/()********#$“&/(%$$##$%(/)(/&%$$##********?=)(/%&$#$%&
I životu. I tebi. I ljudima. I društvu. I ludostima. I bolesti. I svemu.
I lakše je kad u sebi izgovoriš sve ono što se inače ne izgovara na glas.
Uf.
Za ovakvo nešto nema opravdanja, nikakvog. Nema. I sto puta točka.
Nema tog životnog problema, nema te situacije u obitelji, braku, na poslu - koja te može natjerati na nešto ovakvo. Nema tog ludila koje te može amnestirati od ovakve gnjusobe.
Ovakve odvratnoće. Ovakvog užasa. Ovakvog horora.
Gledam svoju Idu kako lijepo spava, a mozak mi radi tisuću na sat.
Koja nedaća te natjera na tako nešto jer i sam znam da je život težak. Nekoliko puta sam to osjetio i na vlastitim leđima. Ima situacija koje te doslovno sažvaču i ispljunu i od kojih ti treba određeno vrijeme da se oporaviš, ali guraš dalje.
Život zna biti vrlo opaki igrač. Neprijatelj. Igra se s tobom, testira te. Ispituje ti granice. Postavlja ti izazove.
Obiteljske situacije te ponekad izbace iz takta. Naljutiš se, popizdiš. I u redu je i popizditi i posvađati se s klincima, ženom, majkom, punicom, ali…
Ne bacaš djecu s balkona, ne spremaš vlastitu sestru u zamrzivač, ne pretučeš vlastito dijete, djevojku, ženu. Ne.
Prihvati izazov, bori se.
Budi fajter, a ne primitivna seljačina koja svoje frustracije liječi šakama na slabijem od sebe.   

7
Ispao je Idi medo i gledam ju kako ga u snu traži. Tapša rukicom oko sebe i pokušava ga pronaći. Stavljam medu pored nje na jastuk i čekam. Sekunda/dvije i medo je opet čvrsto u ruci. Smije se. U snu. Može li ljepše od toga.
Razmišljam o tome kakav ju svijet čeka jer nešto se opako događa u posljednje vrijeme. One najgore stvari o kojima smo čitali u novinama, gledali na filmovima, slušali u vijestima. Sve te „bed“ stvari koje su do neki dan bile dio nekog drugog svijeta, negdje daleko od nas došle su k nama.
Taj naš koliko-toliko imaginarni balon „živimo u nekom drugom, boljem svijetu“ rasplinuo se kao balon od sapunice. Nestao je. Nema ga. Više ne postoji.
Loših priča bilo je i prije, daleko od toga, ali nekako smo u posljednje vrijeme bombardirani lošim vijestima. Kao da se nešto čudno dogodilo u ovoj godini i ružne priče samo se ponavljaju. Iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec. Kao da nije dovoljno što smo na dnevnoj bazi u borbama sa svakodnevicom i svim onim što svakodnevnicu zna učiniti toliko teškom i izazovnom. Tražimo malo boje na svakom koraku jer nije lako, a ovakve ružne priče šire se kao tumor i donose crnilo i sivilo. Polako nestaje onaj lijepi životni kolorit.
Pa dobro do kad?
Što će ostati za ove klince koji su tek na početku svog puta, koji su tek zakoračili u život. Kakvo društvo ih očekuje? Kakva svakodnevica? I ova trenutna je prebrutalna, a nekih naznaka da će biti bolje baš i nema. Bez obzira što sam vječiti optimist, u ovoj situaciji koliko god se trudio, ne nalazim ni dašak optimizma. I to me proždire iznutra.
Ne zbog mene, jer lako za mene. Brinem zbog djece. Moje djece, tvoje djece, naše djece.
Mojoj Idi je briga pronaći medu koji se negdje zagubio. Djeca s Paga brinu hoće li ih bolesni otac baciti s balkona.
Pa o čemu mi pričamo? Zar je ovo svijet koji čeka našu djecu?
Ova situacija s Paga samo je jedna horor priča kojoj smo svjedočili u posljednjih nekoliko tjedana.
Otac brutalno premlatio 14-godišnju kćer. Ne bilo kakav otac - bivši policajac, uvjetno pušten iz pritvora kako bi pričuvao vlastito dijete dok je majka u bolnici. Pričuvao, a on ju premlati.
39-godišnjak pretukao svoju partnericu pred očima djece i pokušao ju strpati u gepek.
14-godišnjak u Trilju izbo majku nožem, nanio joj teške ozljede te pored majke koja je ležala u krvi snimao selfie.
Ubila sestru pa ju skrivala osamnaest godina u zamrzivaču.
Klinac od 19 godina organizirao humanitarnu akciju za nepostojeću djevojčicu. Pokupio lovu i potrošio na skupu odjeću.
Pitam se, ali ne nalazim odgovor – u kojem je to trenutku sve skupa otišlo u tri krasne…
 
8
Još uvijek gledam Idu. Mrmlja nešto u snu. Vjerojatno opet nešto lijepo sanja. Koliko puta ju čujemo po noći kako priča, raspravlja sa starijim sestrama, prijateljima iz vrtića.
Tko zna kakve avanture sada proživljava? Opet se smije.
Kakve te životne avanture tek čekaju, mačak moj mali.
Ova priča o devetnaestogodišnjem klincu još je jedan od dokaza kako je nešto u društvu jako otišlo u krivom smjeru. Koja kazna je dovoljna za ovakvo nešto.
Koja kazna je dovoljna za Josipa Rođaka, oca koji je četvero vlastite djece bacio s balkona.
Čitam komentare po portalima. Ovaj horor je šokirao Hrvatsku, regiju, svijet. Nažalost je - jer nešto ovoliko gnjusno se još na našim prostorima nije dogodilo i nadam se da nikad više neće, ali nada je…utopija?
Spominje se i ubrojivost????
Ma halo…o čemu mi pričamo. Kakva ubrojivost???
Kakve dvojbe uopće oko toga, ali u državi sinkopa, nesposobnosti za praćenje rasprava, nasilnicima koji zbog procedure slobodno šeću gradom sve je moguće. Fuj.
Neki bi oca ovih četvero jadnih mališana po kratkom postupku osudili na smrtnu kaznu. Citiram: „metak u čelo i bok“.
Neki spominju doživotni zatvor, drugi se pak tome protive jer monstrum i dalje živi, a sve to na trošak poreznih obveznika. Moj trošak, tvoj trošak.
Koja god kazna da mu se odredi – premala je. Nedostatna -  jer životi ove djece više nikada neće biti isti. Ta djeca su nažalost nepovratno uništena i možemo se svi zajedno nadati da će stručne službe uspjeti pronaći način kako tu djecu opet vratiti u „normalu“.
Što je normalno? Što su normalni uvjeti? Prema slikama kuće u kojima su živjeli, a koje su se pojavile u medijima – životni uvjeti u kojima su ova djeca odrastala su bili sve, ali ne i normalni.
Da stvar bude tužnija, i otac i majka ranije su bili osuđeni zbog zanemarivanja djeteta i povrede djetetovih prava.
I opet smo došli na onu već izlizanu floskulu od koje mi se diže kosa na glavi – počinitelj je od ranije poznat policiji/sudstvu/stručnim službama.
U većini slučajeva je od ranije poznat, ali to ga ne priječi da napravi grozotu. I tko je za to kriv?
I ova obitelj je bila pod nadzorom socijalne službe što znači da su od ranije poznati. I ovdje je netko zakazao. Tko?
Traži se hitna smjena ministrice Murganić, one koja je za nasilje u obitelji izjavila da je „to tako u braku“.
Zaista ne bih želio da ispadne da ovaj posljednji slučaj bude okarakteriziran kako je „to tako u obitelji“.
Nije. Ne smije biti. Nikada. Ni u kojoj obitelji.
Ministrica je javno izjavila kako su nakon hitnog inspekcijskog nadzora uočeni teški propusti Ureda za socijalnu skrb u Zadru.
I ona je i dalje ministrica???? Da ima trunku morala, podnijela bi ostavku.
Nije ona osobno kriva za ovaj slučaj, ali je na čelu ministarstva koje se takvim slučajevima bavi -  i da ministrice, ako niste u mogućnosti uvesti reda u vašem resoru i spriječiti ovakve užase – onda se povučete.
Vi ste na čelu ministarstva koje ne obavlja svoj posao i kao čelna osoba, vi ste odgovorni.
Niste uspjeli ustrojiti svoje službe, a propusti za koje ste odgovorni u potpunosti će promijeniti nečije živote.
U ovom zadnjem slučaju živote –
trogodišnjeg djeteta bačenog s balkona,
petogodišnjeg djeteta bačenog s balkona,
sedmogodišnjeg djeteta bačenog s balkona,
osmogodišnjeg djeteta bačenog s balkona.
Tona princes krafni i stotinu puta pročitana Ježeva kućica neće biti dovoljna za ispraviti ovakav propust. Vaš propust.
Spavate li mirno?

Svatko može biti otac, ali ne može svatko biti tata
Priželjkujem da će se nešto promijeniti jer se bojim bi još jedan ovakav slučaj bio previše.
I jedan je previše, a bilo ih je toliko prokleto mnogo.
Sve što ima veze s djecom strahovito me pogađa.
I ranije sam bio osjetljiv na klince. Kao i svi jer imaš ili bi barem trebao imati izražen osjećaj empatije, ali kad postaneš roditelj to se uvelike promijeni. Ili bi se trebalo promijeniti.
Otkad imam svoje klince postao sam drugačiji. Pojave se neki novi osjećaji koji su se poslije samo dodatno multiplicirali rođenjem druge i treće kćeri. Otvorili u meni neki novi pogled na svijet, promijenili način razmišljanja. Promijenili mene kao osobu.
O prioritetima da ne govorim. Nema više ja, ja i ja. Ili gospoja, gospoja i gospoja.
Uvijek su to oni, oni i oni. Ema, Nika i Ida centar su našeg svijeta. I stotinu puta se odrekneš nekih stvari da njima bude bolje. Želiš njima od života napraviti neku lijepu priču, a ne horor.
I taj osjećaj – biti tata je fantastičan. I osjećaš se ispunjeno svaki put kad pokupiš najmlađe dijete u vrtiću pa trči prema tebi i zagrli te najjače što može. Osjećaš tu ljubav i želiš da taj trenutak traje zauvijek.
Veselje i ponos kada ti srednja kćer kaže da je ispravila dvojku i zahvali ti na pomoći pri učenju i u ruke ti da čokoladu koju je kupila kao znak zahvale.
Osjećaš se guba i jako važno kada ti kćer tinejdžerica pošalje fotku i pita te da li je dobro složila odjevnu kombinaciju.
Ej - to pita tebe, svog starog, a u tim godinama samo joj je ekipa važna.
Pa 'ajd nemoj bit' ponosan. 'ajd nemoj bit' tata.
Djeca su izbor, možeš izabrati želiš li krenuti u roditeljsku avanturu ili ne.
I poštujem svačiji odabir. Netko se vidi u roditeljskoj ulozi, a netko ne i to je potpuno ispravno.
Ja sam od onih koji u roditeljstvu vidi smisao, sreću, zadovoljstvo i mir. Moja obitelj je moja utvrda. Mjesto gdje bježim nakon napornog radnog dana, nagomilanog stresa, teških situacija. I to ispunjava svaki dio mog života jer to sam izabrao.
Možeš birati, ali ako već biraš, biraj biti tata.
Otac može biti svatko. To postaješ začećem.
Biti tata je sve ono što te očekuje nakon rođenja.
I neće biti lako jer nikada nije lako. Toliko izazova to roditeljstvo postavlja pred tebe da se ponekad pitaš ima li izlaza.
Ima. Uvijek ima.  
Ne možeš ni zamisliti, ali ta tvoja uloga tate je da te izazove pobijediš, napraviš sve što je u tvojoj moći da riješiš sve probleme i uživaš u svom djetetu.
Prvom, drugom…petom…nebitno.
Rasteš s njim, smiješ se s njim, plačeš se s njim.
Ljubav tate ili mame prema djetetu je esencija altruizma i to je nešto što se ni sa čime ne može usporediti, a djeca to znaju jako dobro vratiti.
Iskreno, neiskvareno, nevino.
Na najljepši mogući način.
I na tom svom roditeljskom promijeniti ćeš brojne uloge.
Biti ćeš prijatelj, policajac, super heroj, psiholog, učitelj, liječnik, majstor, ali jedno je sigurno, ono što ćeš biti uvijek – biti ćeš tata.
I zato je važno biti tata, a ne otac.
Čuvajmo naše i tuđe klince, reagirajmo kad god se može i napravimo djeci neku lijepu bajku koliko god je to moguće jer tako brzo odrastu pa neka bar djetinjstvo pamte kao nešto lijepo i bezbrižno jer život ih čeka. Svakodnevica ih čeka. Društvo ih čeka.
Nadam se s puno više boje nego što je ovo naše trenutno.

© 2019. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.