• Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Subota, 16 Veljača 2019 18:32

ČITAJ – KNJIGA TI MATERINA #46

Napisao
Ocijeni sadržaj
(2 glasova)
ČITAJ – KNJIGA TI MATERINA  #46 foto: pixabay.com

Kako uloviti lovca u žitu
Apsolutno ludilo posljednjih dana.
Javnost se digla na zadnje noge, a o ovoj vrućoj temi priča se na kavama, na poslu, u autobusu, tramvaju. Od tržnice do sabora.


Televizije, portali, radijske postaje – svi samo pričaju o lektiri. Lektira je postala nacionalno pitanje broj jedan. Sve ostalo je irelevantno i ispada kako će u trenutku kad postignemo konsenzus oko popisa lektire za učenike osnovnih i srednjih škola sve biti ljepše.
Svi problemi će se instantno riješiti i eto meda i mlijeka. U izobilju.
Čitava Hrvatska živjeti će bajku. Najljepšu, najraskošniju, najslikovitiju.
Bajku prepunu biranih hiperbola, metafora, metonimija i sinegdoha.
Bajku prepunu perpetuum mobile gradacija, oksimorona i svih ostalih stilskih figura.
Kad riješimo konačno taj popis lektire, kad se usklade struka i oni koji daju zadnju točku na taj popis, imati ćemo bajku kakve se ne bi posramili ni Andersen, braća Grimm i Perrault zajedno.
U trenutku kad vratimo Grgu Čvarka na popis školske lektire vjerojatno više niti jednom sucu niti sutkinji neće pasti na pamet izreći jednogodišnju zabranu približavanja spomeniku. Spomeniku. Halo?!?
I ti Smogovci isto – daj više neka odluče što će s njima. Moramo znati hoće li Dunja, Mazalo, Buco, Cobra, Crni Jack i sva ostala ekipa i dalje biti s nama ili ne.
To moramo znati zbog svih Vragecovih. I Naselka.
Kad riješimo Smogovce – nekim čudom će se pronaći način kako izbjeći recesiju koju nam najavljuju. Juuuuuppppiiiiii.
Stoga, molim da se usuglasite oko Smogovaca. I Hitrec to želi.
Mene više smeta to što najstarija kći nije mogla do svog primjerka školske lektire. Nije bilo knjige u školskoj knjižnici, a niti jednog Salingera ni u samoborskoj gradskoj knjižnici.
Pa daj ti reci? Kako uloviti lovca?
Dan za predaju lektire se opako bliži, a mi niti knjige nemamo. Slažem se sa svima koji će u ovom trenutku pomisliti – „pa kaj je čekala mala zadnja dva tjedna“. Sve to stoji, ali ne znam koliko je klinaca koji školsku lektiru pročitaju, napišu i imaju spremnu za predaju mjesec dana prije roka. Postoje li takva djeca? Moji nisu takvi, od frendova nisu takvi, od kumova nisu takvi. Nisam još upoznao takvog klinca, a ako kojim slučajem imate takvo dijete doma, vi ste onda jedni od rijetkih.
Vi ste stvarno rijetkost. Rijetkost k'o primjerak obvezne lektire u knjižnici. I ako imate takvog klinca doma, odvedite ga na sladoled od lješnjaka i pistacije. S preljevom. I ne limitirajte broj kugli jer vaše dijete će uskoro biti zaštićena vrsta. Hvala vam.
I što mi je preostalo u tom trenutku? Iskoristiti veze i poznanstva jer frendica radi u gradskoj knjižnici u Zagrebu. Nazvao sam ju i uspjela mi je pribaviti jednog Lovca u žitu.
Čovječe – mi glavu razbijamo o Petru Panu i Poštanskoj bajci, a do školske lektire moraš preko veza i poznanstava. Tragedija u maniri Williama Shakespearea.
Kako bi rekao spomenuti: „Svijet postoji negdje drugdje“.

Toliko knjiga, tako malo vremena
Današnji klinci ne čitaju dovoljno. I točka.
Pričao sam baš s ovom frendicom koja radi u knjižnici koja mi je riješila „lektiru prek' žnjore“ primjećuju li oni - ljudi iz svijeta knjižnica kako klinci danas manje čitaju jer meni se čini da čitaju manje. Iskreno, nismo se mogli usuglasiti oko toga budući da ljudi koji dolaze u knjižnicu po „defaultu“ – čitaju pa ljudi s kojima se ona susreće nisu referentni.
Sudeći po svojim kćerima, klinci danas ne čitaju.
Starija ide u prvi srednje, a srednja je sedmi razred i moja djeca ne čitaju.
Da, nerado to priznajem, ali tako je. I ako ću biti iskren, to doživljavam kao neki svoj roditeljski poraz. Roditeljski fail, a samo iz razloga što gospoja i ja čitamo.
Oduvijek, puno, zauvijek. Takvi smo. Čitamo.
Na knjige smo potrošili fakat dosta novca, police u dnevnom boravku nam pucaju pod teretom svih tih „knjižurdi“ koje smo dovukli doma i dvojbe oko toga treba li neku knjigu kupiti ili ne – nema. Ne postoji.
Pamtim k'o danas kad smo prije par godina bili u Beču pa smo posjetili muzej u Hofburgu i došli u suvenirnici do dijela s knjigama.
Ona profesor povijesti, ja povremeno radim kao turistički vodič - i gomila knjiga o Habsburgovcima.
K'o klinci u dućanu sa slatkišima. Daj svega i daj puno. Što košta da košta.
Prošle godine smo u Istanbulu budžet za ručak i večeru za taj dan spizidili na knjige u suvenirnici Dolmabahce palače pa smo jeli kebabe sa štanda, dva puta taj dan – koji su by the way bili super, ali eto na polici stoje tri super knjige. Vuk sit i knjige na broju.
Još dok su klinke bile male, kupovali smo slikovnice, priče…čitali im knjige – od prvih dana njihovog života. Kupili im more knjiga prilagođene njihovom uzrastu, od cjelokupnog opusa Sanje Pilić pa do sada diskutabilne Anne Frank. Nema Interlibera na koji nismo otišli i to na svaki nekoliko puta. Jednom samo mi, drugi puta s curama. Odredili im budžet koji mogu potrošiti. Kupile su i one knjige. Jesu. Imaju knjiga da mogu opremiti jednu manju školsku knjižnicu. Jesu li ih pročitale – nisu. Eto, stoje na policama i skupljaju prašinu.
I zbog toga mi je baš bed jer u tom segmentu nismo uspjeli, a imali su sve inpute s roditeljske strane i koliko god da ih i danas potičemo na čitanje jer imaju neki „role model“. Jok. Ništa. Tu i tamo koja knjiga i to je to i potajno se još uvijek nadam da će se taj stav promijeniti i da će početi čitati jer kako kaže Frank Zappa: Toliko knjiga, tako malo vremena.

Kome zvono (za uzbunu) zvoni?
Na tragu ove cjelokupne čitalačke problematike, surfao sam malo po netu na tu temu. Jesu li napravljena neka istraživanja o tome koliko mladi danas čitaju. Postoje li neki podatci o toj problematici.
Nažalost jesu - i rezultati su poražavajući. Ne samo kod nas, nego i u zapadnom svijetu kojem toliko težimo i na koji se htjeli furati.
The Washington Post nedavno je pisao o tome kako samo 16% maturanata nešto pročita svaki dan. Pod nešto se odnosi na bilo što u tiskanom obliku (knjiga, časopis, novine…), ali su zato svaki dan na društvenim mrežama.
U Hrvatskoj 67 % mladih iz generacije Z (rođeni u drugoj polovici devedesetih i početkom 2000-ih) na društvenim mrežama dnevno provode više od četiri sata.
Ej, četiri fu*in sata…
Podaci o kojima su pisali novinari The Washington Posta dobiveni su na temelju istraživanja Američke udruge psihloga i trend nečitanja dovodi do teškoća u kognitivnom i socijalnom razvoju, teškoća u komunikaciji i socijalizaciji, nesposobnost kritičkog, apstraktnog, složenijeg razmišljanja i izražavanja.
O svim negativnim utjecajima nečitanja na mlade ljude vrlo lako bi se mogla napisati knjiga, ali čemu kad ju neće imati tko čitati.
Po pitanju nečitanja, situacija u Hrvatskoj je identična kao i u zapadnim zemljama.
1700 maturanata nije uspjelo prepoznati stih „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda.“
Šimić se vjerojatno u grobu okreće zbog ove poražavajuće činjenice i ako ovo nije Opomena – što opomena onda jest?
Hrvatski sociolozi su radili istraživanje prije par godina među srednjoškolcima. Trećina srednjoškolaca te godine niti jednom nije otišla u gradsku knjižnicu. U pojedinim gradovima čak i polovina ispitanih nije imala potrebe skoknuti do knjižnice.
Interes za čitanje knjiga prema istraživanjima koja su provedena u Hrvatskoj pada u trećem i četvrtom razredu osnovne škole, a potpuno se izgubi do šestog razreda.
Neovisno o tome radi li se o osnovnoškolcima ili srednjoškolcima, više od polovine njih ne čita. Čitaju samo ono što moraju – lektiru, a i tu lektiru čitaju nevoljko.
Preko volje i bez ikakvog interesa.
I dobro je da postoji lektira jer da nema lektire, dobar dio učenika, mladih – ne bi čitali apsolutno ništa. Za njih bi knjiga bila nepoznati pojam. Nešto što stoji i smeta na polici. Nešto što stariji ponekad drže u rukama.
I to za većinu. Naglašavam većinu jer znam da ima školaraca koji vole čitati i čitanje je nešto što ih veseli i bilo bi nepravedno ne spomenuti ih, ali oni su nažalost manjina među mladima. Mladima čitanje danas i nije neka špica jer svaka aktivnost je bolja od čitanja.

Godota je lakše čekati uz ćelavu pjevačicu
Pitam svoju srednjoškolku kakva je situacija kod njih u razredu, čitaju li njezini frendovi, idu li u knjižnicu. Brije li njena ekipa na knjige?
Odgovor je bio vrlo jasan: ne, ne i ne.
Čitanje je totalno out. Tek dvije cure iz razreda čitaju knjige, a da te knjige nisu lektira. I te cure su ok, nisu čudne, nisu na margini, asocijalne ili bilo što negativno. I ostatak ekipe iz razreda nema ništa protiv toga, oni su prihvatili da ove dvije cure „imaju problem s knjigama“.
Ono što mene muči u cijeloj ovoj situaciji je ta silna pompa i frka koja se digla oko te lektire. Apsolutno svi su imali potrebu nešto reći na tu temu, dati neki svoj sud, kritiku, zgroziti se, čuditi…eto i mene zajedno s njima.
U konačnici zašto se toliko živcirati oko nečega, u ovom slučaju školske lektire kad klinci jednostavno – ne čitaju. To im je strahovita tlaka i lektira je nešto što je većini roditelja samo tema oko koje se svađaju s vlastitom djecom jer ovi ne iskazuju interes. Nikakav.
Djelomično ne krivim mlade što imaju taj neki animozitet prema čitanju lektire jer pokušavam se sjetiti sebe u osnovnoj i srednjoj školi, a čitao sam suludo. Knjige koje nisu bila lektira.
Fakat jesam jer u moje vrijeme nije bilo mobitela, interneta, društvenih mreža, tisuću televizijskih programa i svih ostalih čuda koji su uz dva klika dostupni današnjim klincima. Čitanje mi je bilo špica. „Seen-ao“ sam veliki broj knjiga, lajkao svaki novi naslov u knjižnici i nema te snapchat vatre koja može raspiriti maštu kao što to može raspiriti dobra knjiga.
Lektiru sam čitao, ali ne baš svaku s jednakim oduševljenjem.
U osnovnoj školi sve je bilo ok do osmog razreda. Obvezna lektira je do osmog bila baš super, ali u osmom razredu krivulja interesa bila je u opakom padu. Mali princ bio mi je totalna engima. Nisam ga mogao u potpunosti shvatiti.
Danas mi: „Govor je izvor svih nesporazuma“, „Oči su slijepe. Treba tražiti srcem“ i „Djeca trebaju biti vrlo strpljiva s odraslima“ i te kako imaju smisla.
Od Kolarove Breze i danas imam traume jer sam bio u bedu kad je Janica umrla. Ta knjiga me opako ražalostila i u tom trenu sam mislio – pa dobro, zašto mi to čitamo?.
O srednjoj školi da ne pričam, pogotovo prvi srednje.
Čovječe, ako me to nije ubilo u pojam, ništa nije.
Od nekih lektira i danas imam traume. Kad se sjetim Ilijade i Odiseje i muzina zaziva i danas me prođu trnci: Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina, pogubnu, kojano zada Ahejcima tisuću jada.
Bio sam jadniji od svih Ahejaca zajedno i pun srdžbe. Nedavno sam opet listao Ilijadu. Samo listao. Ja to ni danas s trideset i kusur godina ne mogu čitati.
 
Zločin i kazna u obliku lektire
Prvi je bio najgori, ali što ćeš kad se prvi pamte pa i dan danas pamtim problematične lektire iz prvog razreda srednje: Antigonu, Okovanog Prometeja, Eneidu.
Bilo je takvih patnji i u drugom razredu jer teško je shvatiti Petrarcu, Boccaccia, Dantea i Marulića s petnaest godina. Nije nemoguće, ali nije baš ni jednostavno.
Treći i četvrti su bili super jer je bilo zaista dobrih knjiga. Bulgakovov Majstor i Margarita i danas su mi genijalni.
Lektiru više pa(m)tim po lošem nego po dobrom, a ni današnji mladi vjerojatno nemaju drugačiji stav prema lektiri.
Mislim da na svijetu ne postoji osoba koja je u toj dobi pročitala Ilijadu ili Odiseju s guštom i zadovoljstvom. Ako postoji takva osoba – big respect, zaslužuje medalju, javnu pohvalu i besplatnu članarinu u svim svjetskim knjižnicama.
I uzalud mi razbijamo glavu oko toga treba li Anna Frank biti dio lektire ili ne jer po mom mišljenju problematičnija je činjenica što mladi ne čitaju.
I tko odlučuje o tome što treba čitati za lektiru. O svemu odlučuju odrasli. Je li itko ikada pitao djecu što bi željeli čitati.
Da, slažem se da treba definirati popis lektire, slažem se i s tim da Dnevnik Anne Frank mora biti dio lektire, ali mislim da neke stvari treba izbaciti i pozabaviti se prvenstveno usmjeravanju mladih prema čitanju. Prije svega pametnim izborom lektire. Naslovima koji će klincima biti razumljivi, lako čitljivi…nešto s čim se moći poistovjetiti i što će moći doživjeti i proživjeti.
Ne treba ukinuti Ilijadu ili Antigonu, Marulića ili Brezu. I trebaju klinci znati tko je i što napisao Shakespeare.
Naprotiv, tu cijelu policu „teških“ lektira ne smije se zaobići, trebaju se obraditi, ali možda na neki drugačiji način.
Struka treba pronaći dobar sadržaj koji će biti prilagođen novim generacijama, ali prije svega osmisliti kako mlade potaknuti na čitanje. Nisam iz struke i ne znam kako bi se to moglo, ali vjerujem da je prvi korak dobar sadržaj kojim će se privući mlade uz knjigu, a onda tu novostečenu naviku samo oplemenjivati i obogaćivati.
Gdje ima volje ima i načina.
Zašto klinci u srednjoj školi ne bi mogli imati grupu na fejsu i raspravljati o lektirama. Dobrim lektirama. Lektirama koje će im biti špica. Zašto lektire ne bi skupljale lajkove.
Lektiru većina mladih doživljava kao „kaznu“ i sve više i više se udaljavaju od čitanja i knjige.
Nešto se zasigurno može napraviti i mora se pronaći način kako to promijeniti jer po svemu sudeći kroz desetak godina nove knjige držati će samo stare ruke, a za taj „zločin“ biti ćemo odgovorni mi.  

Knjiga nije hrana, ali je poslastica
Tek kada se uspije u tom naumu možemo reći da se nešto napravilo jer imperativ je osvijestiti klince o svim dobrim stranama čitanja, a kad oni to shvate imaju dovoljno vremena i mogu potpuno samostalno birati sadržaje koje će čitati.
Možda netko doživi Ilijadu u punoj ljepoti tek s trideset godina. Meni Mali princ ima puno više smisla danas nego onda.
Netko se možda u pedesetoj zaljubi u hrvatsku srednjovjekovnu književnost.
Što brani dvadesetogodišnjoj mladoj osobi da nesmetano uživa u najljepšim stihovima ljubavne poezije.
Kada stekneš naviku čitanja sva vrata su ti otvorena i svijet je pod tvojim nogama.
Čitanje knjiga je aktivnost koje se nikada ne treba odreći.
Uz knjigu učiš, proširuješ vidike, razumiješ, znaš.
S knjigom u ruci iz udobnosti dnevnog boravka možeš proputovati cijeli svijet, odletjeti u svemir, doživjeti najuzbudljivije avanture, razriješiti najkompliciranije detektivske slučajeve… S knjigom u ruci možeš što god želiš jer granice ne postoje.
Usporedi knjigu s filmom. Nikad isto. Nema tog filma koji će dočarati onu atmosferu koju tvoja mašta može stvoriti u tom čarobnom trenutku čitanja jer čitanje knjiga je čarolija.
U svojoj glavi ti si istovremeno pripovjedač, glavni i sporedni glumac, kostimograf, scenograf i režiser.
Uostalom, knjiga u ruci je i neko tvoje vrijeme. Ionako nas svakodnevica tjera da jurimo od jutra do navečer. Od ponedjeljak do nedjelje. Od siječnja do prosinca. Od godine do godine.
I tako u krug. Neprestano.
Treba pronaći u cijelom tom šušuru i vrijeme za sebe jer vrlo često zaboravljamo na sebe same i previše se dajemo za druge što je također potpuno ispravno, ali treba misliti i na sebe.
Ima li boljeg načina ugoditi sebi nego uzeti u ruke knjigu i čitati.
Čitati ono što želiš i voliš. I to te opušta i ispunjava - kako fizički tako i psihički.  
Čitanje nam je potrebno kao što su nam potrebni zrak i voda.
Čitanje nam je potrebno kao što nam je potrebna i hrana.
I kako kaže hrvatski velikan Tin Ujević – knjiga nije hrana, ali je poslastica.
Napravi pauzu, uzmi break - knjigu u ruke i otplovi, maštaj, sanjaj, uči, razumij.
Samo čitaj - knjiga ti…

© 2019. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.