• Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Utorak, 09 Listopad 2018

ŽULJAJU ME TUĐE CIPELE #27

Napisao
Ocijeni sadržaj
(12 glasova)
ŽULJAJU ME TUĐE CIPELE #27 foto: pixabay.com

Hrvat – poluhrvat – krivi Hrvat
U ponedjeljak je bio Dan neovisnosti. Priznajem da nakon što su promijenili Dan državnosti s 30. svibnja se sve skupa malo teže hvata i prate državni praznici, ali tako je. Barem je meni trebalo određeno vrijeme da sve to skupa polovim. Prije se nekako sve znalo i čovjek se taman privikao na praznike i eto promjena. Nije više u svibnju nego je u lipnju. Ok. Vjerujem da će se pojaviti dežurni dušebrižnici koji će ovu moju zbunjenost prokomentirati na način „da si pravi Hrvat – znao bi točno što koji dan slavimo“. Ali.


Piše mi u dokumentima da sam Hrvat, i kad moram negdje popunjavati neke dokumente gdje me se traži taj podatak – isto napišem da sam Hrvat. Imam i državljanstvo – hrvatsko. Za dušebrižnike možda zbog ove činjenice da me zbunila promjena datuma obilježavanja dana državnosti me čini manjim Hrvatom ili možda čak krivim Hrvatom. Poluhrvatom. Ne znam postoji li još neka varijacija ne temu, ali i dalje se u našoj državi pomno broje krvna zrnca i nema te rasprave na internetu, nekog teksta – suvislog manje ili više, a da se ne povede pitanje o tome tko je Hrvat, a tko je Srbin. To ne znači da nema pozitivnih komentara, argumentiranih komentara, pa čak i kritika, ali uvijek, ali baš uvijek postoji netko tko to pokvari kroz prizmu nacionalnosti.
Pa zašto pobogu?!?

Skandalozna tegla ajvara na hrvatskom portalu
I ono što me i dalje trajno čudi je činjenica da tema o kojoj se piše/govori/raspravlja apsolutno nema veze s tim tko je Hrvat, a tko nije, uvijek se nekako provuče i to pitanje. Jednom sam čak i prohrvatski komentar vidio i na nekom webu koji se bavi kulinarskom tematikom. Neka gospođa je uz smjesu za najbolje pljeskavice stavila i sliku ajvara. Pored fino pečene pljeskavice na fotografiji je bila i tegla ajvara.  
Slutiš u kom smjeru idem.
Uz gomilu komentara kako je omjer svih sastojaka fantastično pogođen i kako su brojne domaćice nahvalile recept naravno da je netko prokomentirao ajvar. Proizvođač, mislim da je bila Bakina tajna ili nešto slično je iz Srbije. I onda se netko razvezao na to i postavio brojna pitanja zašto je ajvar iz Srbije, zar nemamo hrvatske proizvođače, svi su na tom portalu Srbi i bla bla bla.
Dotičnom očito treba objasniti da ako jedeš ajvar iz Srbije nećeš postati Srbin, ali nisam išao za tim jer nema smisla. Borba protiv vjetrenjača. Uzaludan trud, trošenje vremena.    
Ne kužim taj strah od srpskog ajvara. I to srpsko-hrvatsko pitanje me strahovito smeta. Na stranu sad političke igre i vječita podbadanja od naših susjeda. Ni s tim se ne slažem, ali to su neke druge sfere. Meni je nejasna ova svakodnevna podjela. Ej, ajvar na fotki uz pljeskavicu nekog smeta. WTF?!? Ajvar. Pa dokle idu pojedinci?
Ja uvijek krećem od toga da ili jesi čovjek ili nisi čovjek. Pa bio Slovenac, Amerikanac, Rus ili Nigerijac. Ili Hrvat koji jede srpski ajvar. Ili si čovjek ili nisi. I točka. Što god da ti pisalo u domovnici.

Dan neovisnosti
Vratimo se Danu neovisnosti koje je iza nas. Eto prošla dva dana od neradnog ponedjeljka i državnog praznika. Neki moji poznanici nemaju pojma što smo obilježili 08.10., a Hrvati su. I oni su se malo pogubili, ali svejedno sam mišljenja da neke stvari moraš znat'. Stvar opće kulture.
I ja sam na prvu bio malo zbunjen, ali budući da je gospoja povjesničarka i k tome još poprilično patriotski nastrojena (veći je Hrvat od mene, priznajem) i u bobu zna što se i kako dogodilo koji dan i ja sam polovio sve te detalje. Pa da ponovimo gradivo za one koji ne znaju.
Nije baš tako davno bilo, ali evo samo mali podsjetnik da je Hrvatski sabor prije dvadeset i sedam godina donio odluku o raskidu državnopravnih veza republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. I to je bilo dan nakon raketiranja Zagreba i Banskih dvora, a na sjednici sabora u podrumima zgrade INE.  I sada taj dan slavimo kao Dan neovisnosti.
Ovaj detalj, oko mjesta održavanja sjednice iz današnje perspektive je tragikomičan jer INA više nije naša. I to smo u kasnijoj neovisnosti uspjeli pokvariti.
Kako bi Mađari rekli - Még a falnak is füle van.
Ako mi ne vjerujete, pitajte Sanadera.
Prije toga, u lipnju je Sabor donio ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti, ali ne želim sada ići u širinu i da se razumijemo, ne želim vrijeđati niti preispitivati ničije hrvatstvo niti ljubav prema domovini. Ne želim ni osuđivati nečije nedovoljno dobro poznavanje detalja obilježavanja državnih praznika jer i sam sam svojevremeno bio zbunjen. Želim barem djelomično, barem u ovom odlomku djelovati edukativno.

My name is Kors, Michael Kors
I da ne zaboravim čestitati jer bilo bi neprimjereno. Sretan vam Dan neovisnosti. Onako, od srca. Hrvatskog, poluhrvatskog, krivohrvatskog. Kako god, ali neka vam je sretan. Od mene prema vama.
Ima nekih kojima bih baš ponaosob čestitao. Oni zaista zaslužuju posebnu, individualiziranu čestitku. Na stranu što je popis tih osebujnih individualaca podugačak, ali neke od njih spominjao sam i u onoj priči o spomeniku domovini. Oni su svoje mjesto već našli tamo pa ih ovog puta ignoriram jer im ne želim dati na značaju. I koliko god da ih čovjek pokuša ignorirati, potisnuti, izbrisati – ne možeš. Jer su tu. I nažalost su bitni i njih se pita. Ti i ja smo u ovoj nekoj sferi onih o kojima se ne priča i nismo bitni. Mislim, bitni smo svi mi. Svaki pojedinac je izuzetno bitan, ali o nama se neće pisati, o nama se neće govoriti jer mi smo mali. Utopljeni u masi istih kao i mi, ali kad bolje razmislim, ne bih se niti želio naći na istoj strani kao i ovi o kojima se piše. Ne bih želio u isti lonac kao i oni. Ne, ne i ne.
Pa krenimo onda s pobjednicima tjedna. Onima koji su uoči Dana neovisnosti zasjali malo više nego drugi. Ima ih dosta, ali biram jednu. Zvijezdu nad zvijezdama. Teško da će ovo itko ikada nadmašit'.
Sretan dan neovisnosti gospođi iz Centra za socijalnu skrb iz Zaprešića. Ne znam jeste li uopće čuli za ovu priču, ali toliko je nevjerojatna da sam išao dva puta provjeravati koji je datum jer sam u jednom trenu mislio da se radi o prvotravanjskoj šali. Gospođa iz centra je zvijezda tjedna.
Naime, u nekom dućanu u nekom od trgovačkih centara na blagajnu je došla gospođa s Michael Kors tenisicama. Nije ništa sporno u tome da netko kupi Michael Kors tenisice. Nije ništa sporno ni u činjenici da te tenisice koštaju 1500 kuna. Sporno je samo to što je dotična gospođa prilikom kupnje zatražila R-1 račun na Centar za socijalnu skrb Zaprešić. E to je sporno. Sporno mi je to isto kao i što splitska nadbiskupija prikupljenu odjeću prodaje na kile putem javnog natječaja objavljenog u lokalnim novinama.
Gospođa je kupila fensi skupe tenisice i to će staviti na trošak Centra za socijalnu skrb. Ej, pa tko je tu lud? Kors, Michael Kors tenisice. O je*ote led.
Ne Adidas, Lotto, Erbacher, Nike…nego Michael Kors. Ima i Nike tenisica za soma i po' kuna, daleko od toga, ali Michael je ipak Kors.

Cipele na bonove
Novinari k'o novinari – znatiželjni po prirodi otišli su malo dalje i kontaktirali spomenuti centar ne bi li provjerili o čemu se zapravo radi i je li moguće da se fensi tenisice koje je njihova djelatnica kupila zaista mogu staviti u troškove poslovanja.
U ugovoru koji centar ima sa svojim zaposlenicima navedeno je i definirano kako radnik ima pravo na nadoknadu troškova za obuću u iznosu od 500 kuna. Nije zabranjeno da djelatnici koji ostvaruju to pravo mogu dostaviti račun za obuću i na više iznose. 700 kuna, 800 kuna, 900 kuna, soma kuna, Michael Kors tenisice…, ali maksimum koji refundiraju je 500 kuna.
Ako gledamo s pravne strane i pokušamo biti racionalni – sve je čisto k'o suza. Ne bi se sada trebali ništa pretjerano pjeniti, uzjoguniti, živcirati.
Gospođa „kupujem kors tenisice na R-1 na centar za socijalnu skrb“ je mirna pred poslodavcem, državom sa svim njenim institucijama. Sve štima i sve je potpuno legitimno.
Ali ne štima, je*eno ne štima.
Ako gledamo s one ljudske, emocionalne, svakodnevne strane – ne da je krivo, nego je totalno krivo i kod ljudi može izazvati zgražanje, negodovanje i ljutnju.
Ja sam fakat popizdio na Dan neovisnosti zbog jednog fuc*in para tenisica. I to jako.
Da prostiš na izrazu, je*eno nije u redu.
Na internetu piše što sve spada u djelokrug rada centara za socijalnu skrb i na tom popisu jasno piše kako centri za socijalnu skrb brinu o korisnicima koji ne mogu sami osigurati sredstva za osnovne životne potrebe, djeci bez roditeljske skrbi, djeci s poteškoćama u razvoju, djeci s poremećajima u ponašanju, trudnicama i mladim roditeljima bez obiteljske potpore i uvjeta za život, obiteljima kojima je potrebna pomoć zbog poremećenih odnosa, beskućnicima, osobama s invaliditetom ili zdravstvenim teškoćama, žrtvama nasilja, starijim i nemoćnim osobama koje ne mogu skrbiti o svojim potrebama, osobe ovisne o alkoholu ili opojnim drogama. Moram li dalje? Pametnom dosta.

Kriva slika, kriva poruka
Pa sretan Dan neovisnosti gospođo iz zaprešićkog centra za socijalnu skrb još jednom.
Ne znam jeste li u zadnje vrijeme pogledali čime se sve bavite ili bi se trebali baviti u djelokrugu svog posla. Ako niste dajte se malo podsjetite – osvježite pamćenje jer to je neophodno i to učinite što prije kako vam ovakvi shopping izleti ne bi opet pali na pamet.
Razumijem da je nadoknada od 500 kn vaše pravo kao radnika i to je ok. Razumijem i to da je u opisu vašeg radnog mjesta i rad na terenu jer morate obilaziti sve gore navedene ljude koje sam spomenuo, a za koji se vaš centar mora brinuti. I to je ok.
Razumijem i to da morate imati dobru obuću. Ne impliciram na to da morate hodati odjeveni u staroj i potrganoj odjeću te da pritom morate imati i potrgane i stare cipele. Zaiste ne.
Ali, je*em mu mater sto puta i u krasan klinac dvjesto puta – ne morate baš ni nositi fuc*in Michael Kors tenisice za posao. Fakat ne morate jer zaista nije primjereno.
Ne možete tražiti beskućnika koji je vaš štićenik (sorry ako sam se neispravno izrazio) u tenisicama za soma i po' kuna.
Ne morate obilaziti obitelji koji jedva krpaju kraj s krajem i koji su i više nego socijalni slučajevi u novim Michael Kors na R1 tenisicama.
Fakat ne morate.
Zaista, ali zaista nije primjereno. Usudio bih se reći, a vi me demantirajte ako griješim – vi se tim ljudima rugate. Opako, bezobrazno, ravno u lice. Tužno, zabrinuto, od teške svakodnevice izborano. Lice. Napaćeno.
Stavite se u njihovu situaciju. Jedva krpate kraj s krajem, niste sigurni hoćete li imati dovoljno novca za kruh i mlijeko drugi dan, kasnite s plaćanjem računa za struju već četiri mjeseca, čekate da se konačno netko iz centra za socijalnu skrb javi na sedamdeset i sedmu poslanu molbu za jednokratnom pomoći i onda mu vi banete na vrata u „soma i po kuna tenisicama“.
Ma bravo. Genijalno.
Bez ljutnje, ali torpedirao bih vas iz kuće u trenu. U sekundi. Dok kažeš Michael Kors vi ste već na povratku otkud ste i došli.
Vaš posao je izuzetno težak i odgovoran. Imam prijatelja koji radi sličan posao kao i vi i dajem  si za pravo tvrditi da relativno dobro poznajem sve dobre i loše strane posla. Znam i to da vam nije lako pogotovo ako imate srca i empatije. Definitivno nije lako. Teret na vama je prevelik, a odgovornost još veća.
I upravo iz tih i još gomilu drugih nenabrojanih razloga vi, gospođo iz centra morate ne biti uzor – nego uzor nad uzorima. Vi gospođo iz centra morate biti moralna vertikala. Morate biti primjer.
Vi gospođo iz centra morate ljudima za koje brinete biti sve. Otac, majka, brat, sestra, prijatelj. Liječnik i psiholog. Dobar susjed i ruka spasa, a sve to u najtežim životnim trenucima u kojima su se pojedinci našli. U takvim danima ljudi vas trebaju više od svega i morate preuzeti brojne uloge. I ove ranije spomenute i sve one druge.
Nisam siguran možete li to u Michael Kors tenisicama. Bojim se da to nije ispravan način. Dapače, siguran sam u to. To je zaista jedna pljuska onima o kojima brinete i definitivno krivo odaslana poruka istim tim ljudima. U konačnici, tko financira sve to. Porezni obveznici pa samim time i ja. Vratite mi molim vas centimetar žniranca. Ne dam da ga nosite. Ne u radnoj obući Michael Kors. U slobodno vrijeme – svejedno mi je što kupujete i na što se furate, ali ne na poslu. Nije u redu.

Pa neka vam je sretan dan neovisnosti i po treći put. Zapitajte se je li ova naša domovina zadovoljna vama i ovime što radite. I način na koji to radite.
Je li to ispravna neovisnost?
Je li to ispravno u našoj državi za koju svi jako dobro znamo koliko težak put je prošla do svoje neovisnosti.
Hodate li ponosno u novim tenkama?
Osjećate li se ok? Možete li se pogledati u ogledalo svako jutro bez da se zapitate: „pa dobro možda baš nisam trebala kupiti Michael Kors tenisice“?
Nadam se da se pitate ovo pitanje. Barem jednom tjedno jer prema mojim pogledima na svijet, odgoju i svjetonazoru ovo što ste napravili zasigurno nije ispravno. Nije i nema tih argumenata kojima ćete me uvjeriti da promijenim mišljenje.
Neću sigurno. Ja hodam nekim drugim moralnim stazama.
Vi očito nekim drugim – možda je i hodanje po krivom putu jednostavnije u Michael Kors tenisicama. Ne znam, a ne želim ni znati, ali se mogu pogledati u ogledalo svako jutro.
Nadam se da će vas bar malo nažuljati, da će vam bar malo prisjesti ovaj zadnji par obuće koji ste kupili.
Želim da vam budu ugodne isto kao i što je ugodna svakodnevnica svim vašim korisnicima. Čitajte između redaka. Pa onda korak po korak u novim tenisicama– možda pronađete i bit.

© 2018. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.