• Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Utorak, 25 Rujan 2018

SOLO BRIJAČI(CE) #25

Napisao
Ocijeni sadržaj
(8 glasova)
SOLO BRIJAČI(CE)  #25 foto: pixabay.com

Biti solo je valjda IN
Pitam neki dan svoju najstariju kćer jel' ima dečka?
Nije mi ništa trebala odgovoriti jer sam u pogledu dobio sve odgovore: ti nisi normalan, kakav dečko, kaj me to pitaš, to se ne pita, i da imam ne bi ti rekla.


Isti taj pogled je i dozivao: mama, mama jel' čuješ kaj me stari pita, mama, mama, maaaaaaammmmmaaaaaa.
Ona je baš krenula u srednju, ima petnaest godina i nema dečka. Da se razumijemo, ništa ja ne forsiram. Što duže bez dečka to bolje ako gledamo na cijelu situaciju s aspekta otac-kći i ne bi bio baš pretjerano happy da sad s nekim dripcem šeće okolo po gradu držeći se za rukice pa da moram razmišljati s kim je i gdje je.
Ali opet ta indolencija prema suprotnom spolu me čudi. Taj dio da mladima nije neka fora imati nekoga. Ja sam u šestom ili sedmom razredu (ne mogu se sad sjetiti točno koji je bio) imao prvu curu s kojom sam se čak i poljubio. U usta. Za pravo. Onak' filmski. Zvala se Mirjana i bila je iz Osijeka. Ratne godine pa je silom prilika jedno vrijeme boravila u Samoboru. I ljubila se sa mnom. One sheme prvi poljubac nikad se ne zaboravlja mo'š mačku o rep objesit. Ne sjećam se uopće kako je sve to skupa izgledalo, ali znam da sam si bio jako važan u tom trenu. Sad kad se sjetim mi je to smiješno, ali onda – nitko veća faca od mene. Čovječe, kak' je dobro biti školarac. Nit' brige, nit' pameti.
Sjećam se i tog kako mi je stara vječito tupila kako mi je sad jedina obaveza škola i kako mi je sad najljepše, a ja sam samo čekao da ta škola završi i bio sto posto siguran kako stara trabunja gluposti i kaj ona zna.
Sad sam sto posto siguran da stara nije trabunjala i da je bila u pravu, ali…
Ovo povlači onu varijantu - joj da su mi tvoje godine, a ova pamet, ali da ne odemo u neke druge sfere i u neku self help shemu, završimo s tim. Ali stara je bila u pravu. I znam da će me stara zvat nakon ovog teksta uz riječi kako ona nije „stara“, ali sad sam vel'ki dečko pa mogu. He he.
Kad smo već u tom šestom/sedmom osnovne, pamtim i profu iz hrvackog (namjerno s c) samo da joj malo dignem tlak. Bila je super, draga, simpatična, ali smo se pokefali oko zadaćnice. I ta zadaćnica mi je malo veća tlaka jer se od tebe očekuje da na određenu temu napišeš minimalno određen broj riječi, a možda nisi tip za pisanje. Je*i ga, nismo svi za sve. Uglavnom, ja sam u zadaćnici napisao i citirao staru koja me zvala iz susjedne sobe i viknula  „Domagoj, idemo u grad.“
I onda je profa ispravila Domagoj u Domagoju i dala mi ocjenu manje. E popizdio sam. Generalno. I danas pod punom materijalnom i kaznenom odgovornošću tvrdim da me vlastita mater nije pozvala u vokativu. Sigurno nije. Ne zovem ni ja svoju djecu u vokativu. K'o sapunice na televiziji kad književno psuju. Ma daj me nemoj maltretirat. Ak' već misliš nekog poslat u neko mjesto, pošalji ga kak' se spada. Ne mo'š nekog književno poslat u materinu. Ili u falus. Ne ide pa ne ide. Nije prirodno.

I stariji i mlađi – svi briju isto
Vratimo se temi, ali to je tak'. Kreneš pisati o nečemu pa ti misli odu na skroz drugu stranu, ali sve je ok dok se možeš vratiti.
Najstarija znači nema dečka, nema simpatiju, a dečki u školi su jazavci. Zašto jazavci nemam pojma, to je sad valjda neka fora. Ne idem u prvi srednje pa ne znam kak' briju petnaestogodišnjakinje, a niti kak' briju jazavci. I briju li uopće jazavci?
Pitao sam i ovu srednju jel' ima dečka. Kaže da nema jer, citiram: kaj će joj to u životu. Ok. Sad ti ne treba, ali budem te pitao za pet/šest godina.
Samo ih čekam da počnu žicat duže izlaske jer idu s dečkima van. Jok. Kaj će vam to u životu.
Jedina koja ima dečka je ova najmanja. Ona ima četiri godine i ima dečka. Jedan tjedan to je David, drugi tjedan je to Alan. Ovaj tjedan mislim da je aktualni dečko Fran. Mala je skupila više frajera od početka devetog mjeseca nego što su ove dvije imale od početka školovanja.
Ludnica.
Dečki u vrtiću očito nisu jazavci.
Nisu samo ovi iz osnovne škole cijepljeni protiv ljubavi. Od frendova mali ide u srednju. I pri kraju je srednje i niti on nema curu. Nije to neka špica kaže. Pa pajo moj kaj ti je onda špica? Vremena su se definitivno promijenila jer nama je to bilo totalno in. Nama, tadašnjim jazavcima.
U salonu gdje me šišaju ima jedna mlada curka koja je pripravnica. Curetak nekih dvadeset i par godina. Ona me ne šiša, ali mi pere kosu. Kako to obično bude u frizeraju, uvijek se nešto priča. Malo je bed ak' je komorna atmosfera jer između komorne i komforne radije biram ovu drugu.
Zadnji put kad sam bio tamo baš smo nešto pričali o moru pa se pohvalila kako eto još par dana pa ide na godišnji i da se baš veseli.
Ja rek'o: super. Ideš s dečkom? Kud idete?
Neću više nikada nikog ispitivati o ljubavnom životu jer ispadam jazavac. Ne, nema dečka. Ne, ne ide s dečkom na more. Ide na more s frendicom i ne misle na moru tražiti dečke. Idu tulumariti i provoditi se. Ok, poštujem izbor. Ispao sam jazavac.
Njoj isto dečko u životu ne treba.
Da pojednostavnimo stvari, ne zabadam nos u nečiji privatni život, ali ta tema je nekak' uvijek svevremenska pa uz neizostavne: kak si, kaj ima, di radiš po inerciji ide i kak ljubav – imaš koga?
Očito sam postao staromodni jazavac jer neke evergreen teme više nisu in pa moram preispitati prije svega sebe, da ne preispitujem onda druge. Možda nekoga i dovodim u nezgodnu situaciju ako ispitujem te stvari. Možda se o tome danas ne priča, nije pristojno, nije prigodno. Nije. Tko će ga znat'? Možda zato i što su se vremena promijenila pa se mladi boje jednih drugih.

Sve je fejk?
U razgovoru s poznanikom koji je mlađi od mene nekih desetak godina na istu tu temu rekao mi je kako je totalni bed danas nać' curu jer sve briju na materijalno pa onda ako si na tom polju slab, nisi zanimljiv. Moraš imat' dobar auto, moraš imat' dobru odjeću i moraš furat originale jer cure skuže ako je fejk. I poželjno je da slušaš cajke.
Moraš imat love za rezervirat separe u klubu i moraš moć' naručit bocu Jackie-a i šest cola. Pa neka konobarica to nosi kroz cijeli klub u kibli s puno leda i prskalicama. Pa da svi vide tko je naručio i tko pije. Tko ima. Tko može.
Kad se sjetim našeg samoborskog parkića i žuje iz dućana, ili točene pive iz Vande ili Scouta, ovo mi zvuči totalno utopijski. Pa bogu hvala da sam se našao ženu. I ona mene. Bez separea i bez prskalica. I bez auta. Prvi auto koji smo imali je bio zajednički. Škoda Fellicia, crna polovna. Ma kakva nabrijana pila. Auto kupljen od penzića, s malo kilometara, iznutra k'o apoteka, a Jack Daniels je nama u ono vrijeme bilo nešto što su pili jako odrasli.
O je*ote led.
Druga stvar koja je postala otegotna okolnost u pronalaženju srodne duše je izgled. U konačnici frajeri, dečki, muškarci ne znaju s čim imaju posla jer je sve citiram „fejk“. Pa mi objašnjava kako je problem s današnjim komadima jer vidiš samo pakiranje. Omot, ambalažu.
Posebne hulahopke koje podižu guzicu da izgleda vau. Push up grudnjak koji od loše dvojke napravi fantastičnu četvorku, hlače koje prikrivaju sve možebitne mane i dobra štikla i to je to.
Tu se slažem s njim – oko štikle. Ženska noga fakat izgleda TOP u štikli i dobra štikla svaku nogu napravi lijepom i seksi. Jedino ako nisi Ž.M. Onda ti pomoći nema. Pa baš i da ima osam somova za „lobutinke“. Džabe.
Što se tiče lica – tu je priča mnogo kompleksnija. Objašnjava mi što sve cure stavljaju na sebe jer ima sestru pa je upoznat s procedurom. Podloga od pudera i korektora, pa rumenilo, sjenilo, pa konturiranje (što god to bilo, ali mijenja crte lica do neprepoznatljivosti). Onda ide highlighter. Umjetne trepavice za dramatičan pogled pa ruž za usne. Ako je cura vješta sa šminkom, poveća usta za dva broja u sekundi. Sve to treba na koncu fiksirati fiksatorom za šminku.
Sad sam išao guglati čemu služi fiksator šminke. Karmen i Iva su na svom blogu objavile cijeli traktat o fiskatorima za šminku. Nije mi se dalo ulaziti u dubinu, ali nije to tak' trivijalno kako zvuči. Nije to samo fiksator. To je vrlo kompleksna stvar. Guglaj ako te zanima, ali ja sam odustao. Ali bitno je u cijelom procesu.
I za kraj obrve. O obrvama znam sve iz prve ruke jer nešto moje djece također prati trendove pa crtaju obrve. Ne znam koji je klinac s tim obrvama, ali očito su jako bitne.
Crtanje obrva je postalo k'o pranje zubiju ujutro. Rutina. Nešto što moraš napraviti i bez toga se ne pojavljuješ u društvu. Pitao sam neki dan svoje klinke zašto crtaju obrve kad već imaju obrve, rođene su s obrvama – pa nije da im fale. Suvisli odgovor nisam dobio, a ono što me zbunjuje u čitavoj priči s obrvama je činjenica da najstarija uđe u kupaonu pa crta obrve. A ima ih već, postojeće. Svoje. I dalje ne kužim.
I to traje beskonačno dugo, a kad izađe van ja razliku ne vidim. Fakat. Ista k'o što je bila. Neću joj to priznat jer se bojim da će opet uć' u kupaonu, a i ja bi se trebao spremiti za posao. Obrve. Ma super su. Mrak.

Igra prepoznavanja
I u trenu kad mlada curka odjene sve što treba odjenuti, obavi blok sat likovnog plus dopunska iz obrva i eto je - spremna je za izlazak. Mladi bi rekli da je – namontirana.
I kaže meni Ivan kako je to citiram „brutalni za*eb“ jer vidiš samo ono izvana i nemaš pojma kak' komad izgleda bez svega toga na sebi.
Ja ga kužim jer većina mladih curki izgleda copy/paste. Sad sam bio nedavno u Lisabonu pa smo bili po nekim klubovima – ženske izgledaju sve iste što se tiče šminke. Identične. Hiperprodukcija iste škole šminkanja. K'o da si ih fotokopir'o pa im stavio istu sliku na facu.
Moraš bit oprezan jer lako se posklizneš. Ono neka shema uleta komadu pa ju pitaš jel' za cugu pa odeš do šanka. Uzmeš cugu, okreneš se i problem.
Mo'š se ti frajeru slikat'. Ne znaš više s kojom si razgovar'o. Sve su iste. Pa ako imaš sreće će ti mahnut tvoja konturirano/fiksirana obrva. Ako imaš sreće.
Ako nemaš – je*i ga. Imaš cugu viška. K'o u filmovima kad svjedok mora prepoznati krivca. Sve te onako čubaste i obrvate gledaju pa ti odluči koju ćeš. O sudbo kleta.
Ne bi volio biti ponovno mlad. Ok, bi - volio bi, ali ne bi volio da moram ponovno tražiti curu, komada, možda buduću ženu. O, ne, ne jer kad čujem sve ove priče nekako me prođe volja. Ja sam jazavac. Tko bi se sa svim tim sad borio.
Baš da i moram sve to ponovno prolazit' – OK. Upoznali smo se negdje vani, neki kafić, klub, nešto – whatever. Lagano neka spika, zašprehavanje, cuga…klikneš s nekom i dogovorite se za idući izlazak. I sretan si. Veseliš se idućem izlasku jer si uvjeren kako si upoznao ženu svog života. I pomno planiraš taj idući susret. Onako mučki…provokatorski.
Idući izlazak bi definitivno bio negdje na neku vodu. Jezero, more, bazen, toplice. Nešto s vodom.
Kupanje je definitivno prvi izbor jer ona mora skinuti svu dodatnu opremu sa sebe kao i fiksirane slojeve šminke. Pa tek onda možeš vidjeti kako cura zaista izgleda. I ako ovo zvuči malo seksistički, ne zamjerite, nije osobni stav nego samo razmišljam na glas, a na tragu današnjih trendova. Čast svim onim curama koje nisu niti malo kao ove koje sam prozvao, ali nisam ja, Ivan je.

Sve to skupa ide u tri…
Da svijet ide lagano u tri nečega upozorio me neki dan facebook. Sponzoriranih sadržaja je gomila i non stop iskaču neke reklame. Ok, neka, ali.
Ali.
Iskočila neki dan reklama za umjetnu mušku punđu.
Da, dobro ste pročitali. Mušku umjetnu punđu, a možemo to zvati i MUP.
Nije stvar u tome da ako imaš dugu kosu svežeš rep u obliku punđe pa si faca. Ne. Upravo obrnuto. Fora je u tome da ako nemaš dugu kosu, kupiš MUP pa si to učvrstiš na glavu. I to za samo 53 kune i još možeš birati hoćeš li ubosti plavu punđu, smeđu punđu ili crnu punđu.
Ako je suditi po reklami, 53 kune je prava sića za sve ono što ti pruža MUP. Nakon što staviš MUP na glavu otvaraju ti se sva vrata. Frendovi te časte cugom non stop i ljubomorno gledaju u tvoju punđu s dužnim strahopoštovanjem. Cure lete oko tebe, bacaju ti se pod noge i dive se tvojoj kosi, kolege s posla te obožavaju, a šef ti sprema povišicu.
Pa kaj to ne vrijedi 53 kune? Ma MUP je čudo.
Sreća pa ne pijem, imam već svoju gospoju, s kolegama sam baš ok, a i uvjeti na poslu su dobri.
Inače, ne bih uopće dvojio, kupio bih punđu pa baš da sam i ćelav.
I s hlačama je nešto jako otišlo krivo jer baš sam prije nekih mjesec dana išao kupiti traperice. Bili gospoja i ja nešto u gradu pa rek'o da usput kupim i traperice. O nije to samo tako jer nema više normalnih traperica. Muške traperice one normalne je teško pronaći. Sve su neke skinny, ultra skinny - nešto.
Uzmem broj koji inače nosim, ali to jedva navučem na sebe. Znam da se nisam baš tako jako uprasio, ali s nogavicama borba. I to epskih razmjera.
Zakopčam ja to bez problema da se razumijemo, ali traperice uske da uže ne mogu bit'. K'o da sam tajice stavio na sebe. Vidio sam ja po gradu da većina to danas tako nosi i k tomu još te traperice vise do pola guzice, ali ne mogu ja to. Pa da je ne znam po kojoj modi. Ja sam jazavac i hoću normalne traperice. Ma kakvi ove nove, moderne. Raritet je danas pronaći dućan gdje možeš kupiti takve hlače. Neću tajice, nisam Robin Hood.
I da stvar bude bolja, jedna od kćeri jer prije nekog vremena kupila hlače i ponosno ih pokazala kad je došla doma iz dućana i rekla kako si je ubola super „boyfriend“ traperice. Ha?
Boyfriend su ženske traperice, ali muškog kroja, široke. Tak' su mi objasnili.
Pa dobro tko je tu lud?
Dečki nose tajice, cure nose boyfriend hlače, svi se boje jedni drugih jer ne znaju tko kako izgleda. Pa kak' će ti mladi danas/sutra.
Čovječe, ako me nečeg strah onda su to ti novi trendovi. I muški i ženski trendovi jer imam tri kćeri koje prate trendove. Nadam se da će se uskoro promijeniti trendovi pa će skupiti hrabrosti i naći frajere. Ili frajeri njih. Ali strahujem da će mi danas/sutra u kuću dovest svoje dečke za koje se iskreno nadam da neće pratit' trendove jer zeta u tajicama s punđom na glavi kak' mi se prešetava po kući ne mislim gledat'.
Pa nek' sam sto puta jazavac.

© 2018. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.