Subota, 15 Listopad 2022 10:54

NAJBOLJE DA DJECU ZAKLJUČAMO U ŠKOLU #242

Napisao
Ocijeni sadržaj
(2 glasova)
NAJBOLJE DA DJECU ZAKLJUČAMO U ŠKOLU #242 foto: Vedran Tolić

Nije se rodio onaj koji bi svima ugodio jer uvijek će biti onih koji će imati nešto protiv. Što god da se kaže, osmisli, napravi, izvede – netko neće biti zadovoljan.
Teško je svima udovoljiti i oko toga nema dvojbe jer to je u ljudskoj prirodi. Uvijek će postojati netko kome nešto neće odgovarati. To je jednostavno tako.
Dodajmo još i tome statistiku. Određeni postotak onih koji će biti protiv – postoji.
Na tragu nezadovoljnih, pročitao sam prošli tjedan članak u kojem se spominju roditelji učenika osmih razreda splitskih osnovnih škola.
Kako piše u članku „tako razgovaraju roditelji“ bez konkretnijih informacija.
Pomalo mi je to u rangu „anonimne dojave“ ili „zabrinutog građanina“, ali…



Problem, ukoliko to uopće tako možemo nazvati je raspored jer djeca neće „ni mjesec dana sjediti u klupama“.
Roditeljima se ne sviđa što će učenici do kraja školske godine imati „racjepkan raspored“.
Čovječe, pa nastava je tek počela. Malo više od mjeseca dana su djeca u školi i eto već drame.
Nisam ja imun na roditeljsku brigu i nemam ništa protiv toga što roditelji brinu jer i sam sam otac troje djece, ali zašto raditi dramu tamo gdje je nema. Ili je ne bi trebalo biti.
Ja problem u tom famoznom rascjepkanom uopće ne vidim. Ne isključujem mogućnost da ne vidim dobro ili ne razumijem neke stvari, ali…

Trenutno su sva moja djeca u obrazovnom procesu. Jedna je u osnovnoj školi, druga u srednjoj, a treća je krenula na fakultet. Imam djecu koja će imati rascjepkani raspored
Da, i?
Ne kužim? Gdje je problem?
Roditelji iz članka bune se jer tek što je počela nastava, djeca su već otišla na terensku nastavu u Vukovar. Vraćaju se u četvrtak i pitanje je što će biti s nastavom u petak.
Čovječe…
Što bi bilo s nastavom u petak?
Ako se vraćaju u četvrtak, onda će na nastavu doći u petak. Kraj priče. Nema oko ovog detalja apsolutno nikakve potrebe za raspravom.

Hoće li netko biti možda biti malo umoran od puta i zgusnutog programa? Naravno da hoće, ali ne zaboravimo da su djeca bila na terenskoj nastavi. Izletu.
Nisu kopali u polju, hodali kilometrima, bili gladni i žedni.
Autobusom su došli na neku lokaciju, imali neki program, bili zbrinuti, siti i napiti. Spavali su krevetu.
Čemu uzrujavanje?
Ne zaboravimo da su djeca nakon više od dvije godine konačno počela putovati. Maknuli su se od računala i online nastave.
Vratila su se djeca u školske klupe, a time i svim onim stvarima koje školu i sve što ide u kompletu - djecu toliko veseli.

Nije problem samo terenska nastava. Potencijalni problem vidi se i u takozvanom malom maturalcu jer neki će zbog korone tek ove godine na maturalac. Prije nisu mogli.
Osmaši će opet gubiti od nastave.
Za neke roditelje – tragedija.
Poštujem, ali ne razumijem.
Ispada kako bi nekima odgovarala opcija da djecu zaključamo u školu.
Pa ti školski izleti od svih školskih stvari – najbolja su stvar.
Neki roditelji kao da su zaboravili da su i oni nekad išli u školu, bili osmaši i veselili se upravo tom maturalcu.
Pa klincima je to vrhunac osnovne škole.
Prije svega, neće četiri dana ići u školu, a neće biti ni pod roditeljskim nadzorom, a napravit će i gomilu planova od kojih se dobar dio neće ostvariti, ali…

Mnogo prije maturalca dogovarat će se tko će s kim biti u sobi. Netko će pokušati prošvercati i neki alkohol, pojavit će se možda i neka kutija cigareta. Probati će to sve sakriti od nastavnika koji će tih dana brinuti za njih i ostat će bez većine tih „zabranjenih stvari“, ali pokušat će.
Zajedno će provoditi 24 sata dnevno.
Možda će u gradu u kojem će boraviti biti i neka škola iz nekog drugog grada. Netko će se nesretno zaljubiti, a netko po prvi put možda i poljubiti.
Netko će možda upravo na maturalcu odlučiti prići svojoj simpatiji i pokušati nešto.
Osjetiti čari osnovnoškolske ljubavi.

Ne mogu se ne sjetiti svog maturalca…bilo je to prije oho ho godina. Tada mi se jako sviđala Sandra. Imala je dugu, valovitu svjetlo smeđu kosu i velike zelene oči.
Na tome „sviđala mi se“ je i ostalo. Nisam imao hrabrosti bilo što poduzeti.
Na maturalcu će se stvoriti i neka nova prijateljstva dok će neka druga prijateljstva očvrsnuti. Postati možda trajna. Ona koja će trajati cijeli život.
Roditelji će s druge strane brinuti jesu li u te dane djeca redovito jela, spavaju li dovoljno, je li im hladno ili vruće…jesu li im dali dovoljno novca (ne znajući da je i baka ili susjeda tutnula sto kuna)…

Nastavnici koji će provesti dane s djecom će se samo nadati da prođe sve u najboljem redu. Bez ikakvih izvanrednih situacija.
Budimo realni, na njima je isto velika odgovornost.
Svemu tome i brojnim drugim stvarima služi maturalac.
Ostat će neke lijepe i trajne uspomene.
Siguran sam kako nitko od učenika ni u jednom trenu neće pomisliti na školu i biti žalostan zato jer je s ekipom na maturalcu, a ne na satu fizike, povijesti, kemije ili matematike.
Njima je dobro, a ako je njima dobro, i roditeljima bi trebalo biti dobro.
Očito nekim roditeljima nije jer eto „iskazuju zabrinutost“.
Ne mogu razumjeti čemu tolika briga i uzrujavanje.

Pobrojani su u tom tekstu vrlo detaljno i svi neradni dani, svi školski praznici. Sve zbog čega će osmaši izostajati iz škole, a što dio roditelja očito vrlo zabrinjava.
Ponavljam, poštujem zabrinutost, ali ne razumijem.
Nisu školski praznici, svi neradni vjerski blagdani i državni praznici nešto novo. Postoje već godinama. Kako u ovoj nastavnoj godini, tako i u svim onim prethodnim kao i u onima koje tek dolaze.
Siguran sam kako se svim tim neradnim danima najviše vesele upravo školarci. Podjednako osnovnoškolci i srednjoškolci.
Uvjeren sam kako se oni uopće ne brinu zbog toga što će „izgubiti“ od nastave. Nadam se da će se zabrinuti roditelji ugledati u svoju djecu.

Gdje ima volje ima i načina. Samim time i neki nedostaci iz škole vrlo lako se mogu pohvatati.
Nema razloga da roditelji pretjerano brinu, a brinu.
Ispada da je sukus svega – imati što bolje ocjene na kraju godine.
Priča koja se ponavlja već godinama i o kojoj sam dosad pisao već nekoliko puta.
Da, slažem se kako su ocjene bitne, ali ne pod svaku cijenu.
Mišljenja sam kako je bitnije da djeca u školi budu opuštena, sretna i zadovoljna. Da provode vrijeme među svojim prijateljima i vršnjacima, druže se. Stvaraju prijateljstva i jednostavno budu djeca, a istovremeno stvaraju sve one osobine koje će ih danas sutra učiniti ljudima na koje ćemo biti ponosni.
Ljudima koji će jednom isto postati roditelji, biti opušteni i koji neće brinuti zbog „rascjepkanog“ rasporeda nastave svoje djece.

© 2022. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.