Četvrtak, 04 Kolovoz 2022 18:35

LEGENDE KOTRLJAJU DALJE – I NE MISLE STATI #232

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
LEGENDE KOTRLJAJU DALJE – I NE MISLE STATI #232 foto: www.vienna.at (APA-Hans Klaus Techt)

Ponekad se stvari poslože onako baš kako treba. Oni lijepi trenuci kad se karte podijele na najbolji mogući način. Ranije definiran godišnji nije bio upitan, ali je imao uvertiru kakva se rijetko događa.
Taman prije nego što je počeo godišnji, bio sam u Beču. Ne poslom, ali s ekipom s posla.
I našim pratnjama.
Beč je grad u kojem sam u posljednjih dvadesetak godina proveo mnogo vremena i nema sumnje kako se radi o gradu superlativa, ali uz dužno poštovanje svemu što Beč nudi svojim stanovnicima i posjetiteljima, sve je to palo u drugi plan. Ovaj put.
Razlog našeg odlaska u Beč bio je sasvim druge prirode.

Išli smo na koncert. I to ne bilo kakav koncert.
Jedan od onih koncerata.
Koji se pamti.
Išli smo na Stonese.

Nakon što je prošle godine preminuo Charlie Watts, brojni obožavatelji pitali su se što će biti dalje. Podjednako kao Mick, Keith i Ronnie, Charlie je dio identiteta ovih glazbenih legendi, duboko utkan u svaku notu i poru Stonesa, a Charliea više nema.
Hoće li Stonesi nastupati i dalje ili je došao trenutak za glazbenu mirovinu?
Stonesi su nebrojeno puta potvrđivali kako „Show Must Go On“, a da su razmišljali o mirovini, na taj potez odlučili bi se prije petnaestak ili dvadeset godina kad su realno i bili u dobi „za mirovinu“.

Danas 79-godišnji Mick, 78-godišnji Keith i 75-godišnji Ronnie jasno su dali do znanja kako će bez obzira na sve nastaviti svirati.
I na radost svojih obožavatelja u posljednja dva desetljeća su umjesto bezbrižnih, usporenih i jednoličnih penzionerskih dana odlučili biti aktivni i vrlo produktivni.
Objavili su dva studijska, četiri live i četiri kompilacijska albuma.
Dodajmo tome kako su ovi glazbeni velikani odradili i sedam velikih turneja (Licks Tour 2002./2003., A Bigger Bang Tour 2005./2007., 50 & Counting Tour 2012./2013., 14 On Fire 2014., Zip Code Tour 2015., America Latina Ole Tour 2016., No Filter Tour 2017./2021.).

Ovom respektabilnom popisu koji se protegao na gotovo sve kontinente, dodajmo i posljednju, aktualnu turu – Stones Sixty Europe 2022. Tour koja je započela prvim danom lipnja u Madridu, a završila prošle srijede u Berlinu.
Turneja kojom slave svojih šezdeset godina na sceni dodatno je potvrdila status globalnih legendi, a fenomen Rolling Stonesa već je odavno dio glazbene povijesti.
Iz godine u godinu potvrđuju kako su „zeleniji“ od svakog „evergreena“.
Oni koji ih prate dugi niz godina, slažu se oko toga kako su Stonesi kao vino – što su stariji to su bolji.
Prkose vremenu, a po svemu sudeći – ne misle stati.

Zašto i bi kad ono što rade posljednjih šezdeset godina – rade neopisivo dobro.
Od trojice sad već vrlo vremešnih glazbenika, neki na koncertima ne očekuju mnogo jer godine su ipak godine, ali već na prvih nekoliko taktova demantiraju svakog nevjernog Tomu koji se drznuo pomisliti kako žive na staroj slavi. Niti slučajno.
Upravo suprotno - Stonesi bez zadrške kotrljaju i dalje.
Potvrdio je i to koncert na bečkom stadionu Ernst Happel u kojem je uživalo 56000 ljudi.
Oduvijek sam bio fan velikih stadionskih i dvoranskih koncerata.
Dugogodišnji posao na radiju, što u eteru, što kao glazbeni urednik omogućio mi je da u onome što radim – beskrajno uživam. Poklopilo se.

Teško je pobrojati sve koncerte na kojima sam bio u proteklih tridesetak godina, a bilo ih je uistinu mnogo. I domaćih i stranih izvođača. U nekima sam baš guštao, a neki su se jednostavno zbog posla – samo odradili.
Glazba je nešto bez čega ne mogu zamisliti svakodnevicu. Ujutro se u našoj kući prvo uključi radio, a isti taj radio zadnje je što se u našoj kući isključuje.  
U autu, na poslu…uvijek nešto svira.
Ljubav prema glazbi jednostavno se u nekom trenu dogodila, a traje i dalje i to je nešto za što sam siguran da se nikad neće promijeniti. Imam neke prijatelje koji glazbu uopće ne „zarezuju“ i potpuno im je nebitna.
Poštujem, ali ne razumijem.

Možda sve ide od kuće? Dok sam bio klinac, pamtim kako se u našoj kući slušala glazba. Generacija sam koja je briljirala u presnimavanju kazeta, snimanju omiljenih pjesama s radija, a ni gramofonske ploče nisu nam bile nepoznanica.
Koliko god ovo djelovalo pomalo retro – retro su i izvođači koje jako volim.
Više zbog utjecaja stare koja je voljela Janis Joplin, Doorse, Black Sabbath, Stonese, Bajagu, Azru, Riblju čorbu… jer stari je više brijao na Duo Peglu i Ivu Fabijana…
Stonesi su slušali i u našoj kući i definitivno su jedni od onih koje volim slušati i za koje znam otkad znam za sebe.
Ruku na srce, kad sam se rodio oni su iza sebe imali već osamnaest godina karijere, a budimo i realni, većina zna za Stonese otkad znaju i za sebe.

Pjesme Stonesa mnogi od nas pjevušili su od djetinjstva i siguran sam kako ne postoji osoba koja ne zna barem nekoliko njihovih hitova. Bez obzira bili njihovi obožavatelji ili ne.
Takvi su jednostavno Stonesi – jedinstveni, originalni i neponovljivi.  
Ovo je bio jedan u nizu od onih koncerata koji se pamte za cijeli život.
Kao što je to bio U2, George Michael, James Brown, Simple Minds, Robbie Williams, Spandau Ballet, ZZ Top…
Postoje svirke koje jednostavno spremiš u memoriju i po potrebi vadiš van.
Stonesi su jedni od tih.
Institucija, legende, znalci, brend i malo tko se s njima može mjeriti.
Kad su prvi put gostovali u Zagrebu nisam bio ni rođen, a kad su 1998. ponovno došli, bio sam u vojsci. Nije bilo suđeno i bilo mi je žao što sam ih propustio uživo.

No, zahvaljujući neograničenoj energiji kojom pršte ovi glazbeni genijalci koji nakon šezdeset godina ne staju, naš susret se ipak dogodio.
Od koncerta je prošlo malo više od tri tjedna i mogao sam o koncertu pisati i prije, ali bio sam na godišnjem i fokus je bio na nekim drugim stvarima.
Nema tu mnogo filozofije - ikone zaslužuju dužno poštovanje makar ono bilo i s trotjednim kašnjenjem.
S ovim odmakom i dalje kad listam galeriju u mobitelu, pogledam fotografije ili video s koncerta – usta se sama od sebe razvuku u osmijeh i tijelom prođe neki dobar osjećaj jer na koncertu je bilo toliko dobro.
Bilo je nestvarno dobro. Desetak dana sam pjevušio Let's Spend The Night Together…

Već pri samom izlasku iz podzemne, glas iz razglasa na stanici ponavljao je: „Došli ste na stanicu Ernst Happel stadion. Želimo vam dobru zabavu i uživajte u koncertu Rolling Stones-a“.
Masa ljudi oko stadiona bila je nepregledna, a u trenutku je sve preuzela neka nevidljiva, ali pozitivna energija. Na tisuće i tisuće ljudi…svi idu u istom smjeru i svi iz istog razloga.
I sve je u znaku Stonesa. Kape, majice, prsluci…u bezbroj Rolling Stones varijanti.
Oni su jedni od rijetkih bendova koji na svojim koncertima mogu okupiti toliko široku publiku. Od sedam pa do sedamdeset i sedam godina.
I svaka od tih generacija ima i imat će posebnu povezanost s ovim svevremenskim glazbenicima jer svatko sa Stonesima ima neku svoju osobnu priču.

Kolegica iz ureda srela je na putu za Beč prijatelja s kojim je išla na prvi koncert Stonesa u Hrvatskoj…bilo je to prije četrdeset i šest godina.
Da, bilo je to prije gotovo pola stoljeća, ali i ovaj mali detalj samo potvrđuje nedostižan status ovih glazbenika.
Upravo zato što su toliko dugo na sceni, u publici su se mogle vidjeti obitelji koje su na koncert došle u punom sastavu koji je uključivao tri naraštaja.
U redu za pivo sam osim njemačkog čuo i talijanski, mađarski, češki…u prolazu manju grupu Slovenaca, a u Beču je bio i veliki broj obožavatelja iz Hrvatske.
Svi fantastično raspoloženi, svi euforični, svi pozitivni. Svi kao jedan. 56 000 ljudi kao jedan.
Čudesno.
Glazba uistinu povezuje, a ovakvi detalji čine je posebnom.

Ne znam kakvi su bili Stonesi bili uživo prije dvadeset ili trideset godina, ali oni se unatoč desetljećima i desetljećima na sceni, turbulentnom (i rockerskom) načinu života na bini nimalo ne štede.
Dokazuju kako su godine uistinu samo broj, a godinama uspješno prkose.
To su pokazali i na koncertu u Beču. Nisam se mogao načuditi Jaggeru jer on nije stao.
Respect.
Ovakvom bendu teško je odabrati pjesme i napraviti set listu za svaki koncert, ali što god da su odabrali, ne bi pogriješili.
U svakoj od izvedenih devetnaest pjesama publika je podjednako uživala. Pogled s tribina na cijeli stadion i 56 000 ljudi kako u ritmu plješće i pjeva teško je riječima opisati.
Ta energija, vibra…čudo (link na video s koncerta na kraju teksta).

Bio je to jedan od onih koncerata koji se ne gledaju.
Jedan od onih koncerata koji se ne slušaju.
Koncerti ovakvih glazbenih legendi mnogo su više. Radi se o doživljaju.
Od kojih te nekoliko puta prođu trnci od glave do pete.
Kada sve ono loše s čim se suočavamo na dnevnoj bazi jednostavno nestane.
Nađeš se u jednoj sasvim novoj dimenziji, u nekom mikrosvijetu u kojem je tebi zajedno s preostalih pedeset i šest tisuća istomišljenika sve dobro.
Loše ne postoji i nadaš se da će taj osjećaj potrajati što dulje. Sve to zahvaljujući glazbi, glazbenim velikanima i stadionskim spektaklima koje priređuju, a koji imaju zavodljivu energiju, posebnu draž koja u jednom trenu postane čarolija.
Upravo čarolija dogodila se u Beču. Iako je Mick pjevao kako ne može dobiti zadovoljstvo, pedeset i kusur tisuća ljudi zadovoljstvo (satisfaction) je dobilo. O da… I to kakvo.
Subjektivan sam, ali imam na to pravo.
Glazbeni velikani, glazbene legende postoje.
Hvala vam Stonesi na nezaboravnoj večeri i neka vam je sretnih prvih šezdeset.

Video sadržaj

ROLLING STONES VIENNA 15072022
© 2022. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.