Subota, 02 Srpanj 2022 06:15

SREDNJOŠKOLCI I POSAO PREKO LJETA – DA ILI NE? #229

Napisao
Ocijeni sadržaj
(2 glasova)
SREDNJOŠKOLCI I POSAO PREKO LJETA – DA ILI NE? #229 foto: Vedran Tolić

Prošli četvrtak odvezao sam najstariju kćer u Istru. Odlučila je ovo ljeto raditi na sezoni. Neće je biti dva mjeseca sigurno, a možda i tri. Ovisi kakva će biti situacija. Cijeli srpanj, kolovoz, a možda i dio rujna ona će biti daleko od kuće.
Ok, nije 250 kilometara strašna udaljenost, ali po prvi put bit ćemo razdvojeni toliko dugo. Mi od nje, ona od nas.
Sreća je što je uspjelo sve stati u auto. Ne znam što je sve ponijela sa sobom, ali znam da je kofera, vreća, torbi bilo podosta. Uz sve stvari trebali smo ponijeti i bicikl. Ni više ni manje.


Nisam ništa preispitivao jer ja „ionako ništ' ne kužim“ pa sam samo mirno slagao stvari u nadi kako će sve stati.
U sebi sam samo potiho zahvalio na svim satima koje sam kao klinac proveo igrajući Tetris jer kao da sam znao da će mi barem jednom u životu zatrebati umijeće slaganja i kombinatorike.

Umjesto ljeta koje je mogla iskoristiti za odmor, izlaske i zabavu, ona je odlučila ljeto provesti radno. Početkom godine prijavila se posao turističkog animatora, prije Uskrsa otišla na obuku i s nestrpljenjem čekala rezultate. Hoće li biti primljena ili ne…
Podjednako smo svi u kući bili uzbuđeni, a kad su rezultati konačno stigli – sreća.
Prije svega odmorit ćemo se malo jedni od drugih. Znam da ovo možda zvuči pomalo neroditeljski, ali siguran sam kako se svi roditelji ponekad žele odmoriti od vlastite djece. Naša nam djeca ponekad idu na živce.
Pritom to ne znači da je manje volimo ili da nam, ne daj Bože, smeta i kako smo jedva čekali da je se „riješimo“. Ni slučajno.
Uvjeren sam kako će ova razdvojenost djelovati pozitivno i poticajno. Prije svega na nju.

Čude se neki kako smo je pustili.
Nemamo mi nju što puštati ili ne puštati jer punoljetna je. Za koji dan će i devetnaest. I dalje živi s nama, ovisi o nama, nije krenula u samostalni život i naravno da se i nas nešto pita.
I pitalo nas se.
Pitalo nas se i prošle godine kad je ideja oko odlaska na sezonu također bila aktualna tema. Tada je nismo pustili jer je trebala otići nekoliko tjedana prije završetka nastave i to jednostavno nije bila opcija. Prioriteti se moraju znati, a dokle god idu u školu, škola im je prioritet. I jedina obveza.
Ove godine isto nas se pitalo, a kako je srednju privela kraju i odlučila pokušati upisati fakultet, sama je rekla da će ići raditi kad riješi sve oko državne mature.
Nije nam preostalo ništa drugo nego samo dati roditeljski blagoslov.

I dok se jedni čude što smo je pustili, drugi brinu i propituju da li i mi brinemo jer „ipak je to daleko. Ona je mlada, izlasci, utjecaj društva, alkohol, droga…“
Naravno da brinemo i oko toga nema rasprave, ali budimo realni – „utjecaj okoline, društva, alkohol, droga…“ jednako su joj dostupni u Samoboru kao i u Rovinju i ako je baš naumila zastraniti, podjednako zastraniti može u Samoboru, Rovinju, Zaboku, Gospiću. Nema tu nikakve razlike.
Ono što gospoji i meni preostaje je nadati se kako smo napravili dobar roditeljski posao i od nje napravili djevojku, sada već mladu ženu koja zna razlikovati što je dobro, a što nije.
Što je poželjno i prihvaćeno ponašanje, a što nije.
Sigurno smo da smo na tom putu dali sve od sebe.
Uostalom, djecu ne možeš držati pod staklenim zvonom čitav život. Isti taj život će ih dostići prije ili kasnije pa kad se taj susret dogodi, neka budu barem djelomično spremni.

I srednja kćer se već sprema za život jer i ona će ovo ljeto provesti radno. Još prije završetka nastave govorila je kako će ona pokušati pronaći neki posao preko ljeta.
I tu ideju smo pozdravili. Što će, gdje će…razne su bile opcije, ali u konačnici i ona je našla svoj ljetni posao.
Obje kćeri rade već duže vrijeme. Najstarija već dvije ili tri godine, a srednja posljednjih godinu dana. Jedna je konobarila u jednom kafiću, a druga prala suđe u drugom kafiću.
Dok se jedni tome čude, drugi u tome ne vide ništa sporno.
Ja sam od onih koji ne vide ništa loše da djeca za vrijeme srednje škole nešto rade.
Uvjeti i oko ovih poslova dok traje nastava su bili dovoljno jasni – dok posao ne utječe na školu, nema nikakvih problema jer prioriteti se moraju znati. Ocjene nam nisu toliko bitne, pisao sam o tome prije nekoliko tjedana, ali u školi sve mora biti pod kontrolom.

Moj prijatelj razmišlja drugačije od mene i misli da djeca ne bi trebala raditi preko ljeta. Djeca preko ljeta trebaju odmarati i ne trebaju raditi.
Ok, poštujem mišljenje i niti u jednom trenu nisam krenuo analizirati njegov stav. Sve je ok i sve je legitimno.
Ono što želim napomenuti, čisto da ne bude neke zabune. Moje kćeri rade zato jer su one same tako odlučile. To je u potpunosti njihov izbor i odluka. Mi s time nemamo ništa, a angažirali smo se samo na način da smo im dali neke smjernice.
U smislu – pazite da ne kasnite na posao, kako ćete se ponašati, držite se i ispoštujte ono što ste dogovorile sa šefom jer riječ je riječ…
Posao vikendom dok traje nastava i posao preko ljeta – njihov je izbor.

Mislim kako im posao u ovim godinama može samo pomoći i dobro djelovati na njih. Zanimljivo mi ih je promatrati par dana prije plaće. Rade se planovi, planira se odlazak u shopping, vesele se. I najmlađoj sestri kupe neku sitnicu.
S roditeljske strane, ne mogu biti ništa drugo nego – ponosan.
Svoj zarađeni novac troše onako kako žele, a klinci u tim godinama imaju neke svoje želje.
Mi im ne možemo i ne želimo priuštiti sve što zažele.
Nisu ni gladne ni gole ni bose. Dobiju svaki mjesec novac za užinu i džeparac. Po našem mišljenju dobiju dovoljno, a kako će raspolagati tim novcem, na njima je.
Nek' uče raspolagati mjesečnim budžetom.
Ponekad malo zastrane pa me žicaju da im prebacim nešto novca na račun. Visoki je datum i vratit će na plaći.
Genijalno.

Svaka zarađena kuna u toj dobi ima svoje prednosti. Sjetim se sebe i svojih poslova za vrijeme srednje škole. Prali smo bazene. Nismo se financijski obogatili, ali smo imali besplatan ulaz i klopu cijelu ljeto. Ostala je i koja kuna. Pa di ćeš bolje?
Na stranu svačije mišljenje i stav, ali mislim da mladima bilo kakav posao ne može odmoći.
Naučit će se odgovornosti, upoznati autoritet, osjetiti atmosferu na poslu i kako je to biti dio tima. Susrest će se možda i s nepravdom, (ne)kolegijalnosti, shvatiti koliko vrijedi novac i da kune ne padaju s neba. Kao i da sve košta, a u posljednje vrijeme – košta sve više.
Samo nek' rade. Ništa im neće biti.
Između ostalog, i ja ponekad profitiram zbog njihovog posla. Počaste me kavom ili sladoledom.
Dvije kugle s preljevom.
Inzistiraju da one plate.
Uskoro će im plaće, veselim se. Pa di ćeš bolje?

 

© 2022. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.