• Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Utorak, 04 Rujan 2018

RUZINAVI BROD #22

Napisao
Ocijeni sadržaj
(6 glasova)
RUZINAVI BROD #22 foto:pixabay.com

Dolje uprava
Ovo sve skupa ide u krivom smjeru. Definitivno. Izgubljen je neki pravi smjer, a kompas je očito poludio i ne zna više što je sjever, a što jug. O istoku i zapadu da ne pričam. Prema zapadu definitivno ne idemo. Netko je izgubio kormilo.


Radnici Uljanika i 3. maja u trenutku dok ovo pišem nisu dobili plaću za srpanj, a vrlo vjerojatno će kasniti i ona za kolovoz. Vlada će nešto pokušati, održati će gomilu sastanaka s predstavnicima radnika, predstavnicima sindikata, upravama, nadzornim odborima i potencijalnim ulagačima i brojnim drugim predstavnicima svih u ovoj neveri uključenih strana. Popiti će se more kava, sokova i vode, potrošiti će se gomila papira za printanje materijala za sastanke, potrošiti će se sati i sati na brojne razgovore da bi na koncu dobili izjavu nekog od vladajućih kako su se dogovorili da će se dogovoriti. Vau. Je*eno. Bravo. Aplaudiram.
Očito imam neka kriva poimanja o poslovanju, ali mislim da u svijetu odraslih to ide ovako: kad uprava neke firme ne radi dobro i ne stvara profit ili je barem na pozitivnoj nuli onda ista ta uprava, menadžeri ili dobiju crveni karton pa angažiraju neke koji znaju kako se radi posao ili firma ode u stečaj. Da ja u firmi u kojoj radim generiram minuse vjerojatno bih dobio cipelu po kratkom postupku. I to za one male minuse. A kamoli za ove s jako puno nula.
Kao laik i totalni nepoznavatelj brodogradilačke problematike, znam samo da firme ne radi dobro jer ne posluju pozitivno. Ne ostvaruju profit, a nisu ni na pozitivnoj nuli.
Znam i to da je država samo ove godine u brodogradnju ubacila 14 milijardi kuna, ako sam dobro shvatio resornog ministra, ali da firma i nakon te gomile novca i dalje ne radi dobro.
U brodogradnju su ubačeni naši novci. Nisu Andrej ili Kolinda podigli madrac ili otvorili novčanike pa izbrojili četrnaest milijardi i odnijeli u firmu u vreći i stavili novce na stol i rekli, evo vam. Za prvu ruku, nek' se nađe.  
Ne, oni su dali novce poreznih obveznika. Čitaj, tvoje novce i moje novce. I to čitavih 14 milijardi kuna. Sića. Da ne govorimo o svim godinama prije. Kolike su milijarde otišle još prije. Kome? Za koga? Za što?
Neki ekonomist koji materiju poznaje malo bolje došao je do neke matematike kako je svaki građanin Hrvatske do sada za spas brodogradnje od 1999. pa do danas dao nekih tisuću eura. Nas je u obitelji petero. Znači, mi smo za brodogradnju participirali s pet tisućica. Eura.
To je nekih 37 000 kuna. I to mi nije baš neka špica jer sam dao novce za nešto, a onda nove naočale (bez kojih eto ne mogu) moram plaćati na rate isto kao i školske knjige za najstariju. Sad će najesen u srednju školu. Komplet knjiga 1800 kuna. Da ne spominjem bilježnice i ostali pribor.
Pa kaj ne bi bilo bolje da sam sav taj luksuz i hoštapleraj u vidu dioptrijskih naočala i knjiga za školu za dijete financirao iz ove hrpe od skoro pa četrdeset somova kuna. To bi mi nekako bilo lakše.

I dok naš brod plovi, plovi…i gubitke lovi
Imam osjećaj da se brodogradnja sporadično pojavljuje svakih par godina. Ništa, ništa pa onda odjednom boom. Brodogradnja na svakom koraku. Problemi, dugovanja, restrukturiranja, planovi spašavanja i ostale kombinacije koje idu uz vruću temu brodogradnje.
Sjećam se k'o danas kad je prije par godina bila neka emisija na televiziji u kojoj su se okupili svi stručnjaci. Sve jedan veći od drugog. U tom probranom društvu našao se i jedan predsjednik uprave. Neki nešto. Neka njuška nekog brodogradilišta.
Nakon što je izjavio kako je iznimno sretan i ponosan na sebe što su prošle godine imali samo deset milijuna kuna gubitka više od planiranog imao sam osjećaj kao da me netko polio hladnom vodom. Nisam sada  siguran je li baš rekao deset milijuna, ali znam da je bila neka cifra od koje sam se smrz'o. Dva puta sam procesuirao tu rečenicu. I da, njuška je fakat izjavila da je sretan što su imali gubitak samo XY milijuna kuna veći od planiranog. Veći od planiranog.
Pa dobro njuško jesi se ti čuo? Jel' ti čuješ sebe koje bisere prosipaš? Imaš migrenu, glavobolju. Oštećenje mozga. Jesi zaboravio popiti lijekove?
Pa u kojem to poslovnom svijetu prva njuška firme planira gubitak. I onda je sretan što je napravio samo određeni broj milijuna kuna gubitka. I onda se time hvali na nacionalnoj televiziji. O isuse dragi. Mora da se predavači na svim ekonomskim fakultetima, MBA dodatnim usavršavanjima i ostalim fensi šmensi dodatnim edukacijama jer volimo cjeloživotno obrazovanje - križaju lijevom i desnom rukom. Prvo jednom, pa zatim drugom. Onda s obje istovremeno.
Tu rečenicu nisam mogao probaviti nikako. I valjda takva sranja još samo u ovoj našoj zemlji mogu proći. Netko to fakat još puši?
Planirani gubitak. I osjećaj ponosa što nije napravio još veće sranje.
Ma ljubi te majka tako pametnog. Srećo bakina. Diko djedova. Poslovnjaku bez premca. Care. Bizmis menu. Da, M je namjerno.
Ja kad zaje*em kalkulaciju za sto kuna podvijem rep pa plaho odlazim vlasniku firme i priznajem da sam usr'o. Tko radi, taj i griješi. Ali ovaj griješi opako. Pravi igrač. Ma nema te država. Ustvari ima. Na našu veliku žalost. I još se biser hvali milijunskim gubicima.
Pa u kakvom to je*enom svijetu mi živimo. Njuška iz brodogradnje planira gubitak.
Ma dobio bi otkaz isti tren u bilo kojem sektoru i mogao bi raditi samo kao promatrač rasta trave. Ili čuvar nacrtanih ovaca. Prije svega jer planira gubitak, a zatim što je usr'o i napravio veći gubitak od planiranog. Pa tko takvog genijalca ne bi želio u timu. Ne bi ga htio ni Tim Orešković u svom timu.
Ajmo malo mantrat: planirani gubitak, planirani gubitak, planirani gubitak, planirani gubitak. Zbljuv.
Kažu da izgovorena laž nakon što ju izgovoriš ne znam koliko puta postaje istina. Ne mogu dovoljno puta izgovoriti planirani gubitak pa da mi dobije neki smisao. Ne mogu. Protivi se svim mojim uvjerenjima, poimanjima, znanjima – ma kakvi god oni bili.
Možda je njuška pobrkao pojmove. Možda mu je netko rekao da će biti glavna njuška među ostalim njuškama ako „prebaci normu“.
Vjerojatno je negdje usput, onako ovlaš na nekom poslovno/radnom ručku (čitaj: gablec za 30 kuna, grah i kobasica – nemam ništa protiv, i ja volim) čuo nešto o prebacivanju norme za susjednim stolom i kako je netko za to dobio pohvalu i povišicu. Pa je onda i njuška na krilima novog slučajnog stručnog usavršavanja krenuo opravdati svoje postojanje i prebaciti normu. Premašiti plan. Njuško, promašio si plan.

Predi, predi maco mala
Da stvar bude još bolja, ili gora jer sve je relativno. I vrijeme je relativno kao i ona uzrečica „još minutu“. Minuta je relativan pojam. Sve ovisi s koje strane WC-a se nalaziš.
Da stvar bude bolja/gora, u nekim brodogradilištima država je suvlasnik. Negdje je taj udio veći, negdje manji. Negdje je država penetrirala s više, a negdje s manje centimetara. Ali ako dođe do penetracije, onda je tu i snošaj. To tako ide. K'o u Balaševićevoj Al se nekad dobro jelo… jer gdi je ćurka tu je prase. Gdje je pentracija tu je snošaj. U ovom snošaju ne znam tko uživa. Apsolutno nitko. Čemu sav taj trud. U cijelom tom grupnjaku zna se tko je glavni faker. Tko je potegao više. Tko se naradio, tko se uznojio ispod pazuha.
Njuška. On je prebacio normu. Napravio više od planiranog.
Sigurno ga je tadašnji premijer (koji god da bio) uzeo u krilo i gladio ispod njuškice. K'o pufastog maltezera s roza mašnom na glavi, a ovaj je veselo mahao repićem. Repić u ovom slučaju može biti i tada aktualni financijski izvještaj. Whatever.
Predsjednik/ca je zasigurno čuo/la za ovakvog genijalca pa ga je željeo/la upoznati.
Njuška se kao mala maca motao oko predsjedničkih nogu sve dok ga predsjedničke ruke nisu podigle visoko, ponosno pokazale razdraganom mnoštvu i počele ga maziti i tepati mu. Totalno ona scena iz Kralja lavova kada Mufasa podiže Simbu. A mnoštvo kliče.
Predi, predi maco mala.
Ja sam na životinjske dlake ovakvih njuški alergičan mada inače volim životinje.
Uglavnom, država je suvlasnik ovakvih firmi. Firmi čije prve njuške prebacuju plan. U poslovnom svijetu nesposobnu upravu treba mijenjati. Ako je država u ovom slučaju u nekoj ulozi nadzornog odbora, onda treba mijenjati i nadzorni odbor, ali da tragedija bude veća neke pametne alternative nema. Ni za nadzorni odbor, ni za upravu. Jer ako zadnjih dvadeset godina nadzorni odbori i uprave ne znaju raditi svoj posao – onda neki vrag opako preskače. U zadnjih dvadeset godina nit jedan odbor, niti jedna uprava nije uspjela napraviti neki dobar plan za brodogradnju. Očito. A milijarde se troše. Naše milijarde. Tvoje i moje.
Kaže Andrej neki dan u jeku ove krize kako će imati posebnu sjednicu vlade u Rijeci te na taj način pokazati javnosti, radnicima, predstavnicima da vlada misli na ovaj problem.
I još se drznuo izreći kako se nada da će zajedničkim snagama s najboljim stručnjacima pokušati pronaći plan da hrvatska brodogradnja postane profitabilna.
Ej, premijeru. Ej prajm ministru – nećeš. N e ć e š. Ja bih jako želio da ti to ostvariš, ali nećeš. No way. Izazivam te Andrej, bacam ti rukavicu. Spasi hrvatsku brodogradnju. Ajde frajeru.
Ako to nije uspjelo svima prije tebe, teško da ćeš i ti uspjeti napraviti neki ozbiljniji iskorak i odvesti hrvatsku brodogradnju u neke mirnije vode. Budi kapetan i uzmi kormilo u ruke. Ovo čak ima i neke simbolike. Pomalo i patetične.
Samo, dragi prajm ministru znaš onu staru – kapetan zadnji napušta brod. Jel' znaš plivat'?

Kako ću joj reć' da varin?
I eto radnika dva velika hrvatska brodogradilišta u štrajku. Nisu dobili plaću pa su ljuti i napižđeni. S punim pravom. Prvo su prosvjedovali u Puli i Rijeci pa su došli u Zagreb. Po svoje. Vladi su dali ono njihovo, ono što ih pripada – prema zaslugama.
Asocijacija na pelenu koju su ostavili pred zgradom i kanta fekalija koju je novinarka  Anzulović nedavno ostavila na istom tom mjestu sasvim je slučajna.
Radnici su svoj dio odradili. Svakog dana dolazili na posao, napravili ono što su morali. Vrlo vjerojatno i prebacili normu. E to je norma koju je poželjno prebaciti.
I da se razumijemo, posao u škveru nije lupanje po tipkovnici, vođenje papira u nekom knjigovodstvenom servisu, niti aranžiranje izloga nekog butika. Ne obezvrjeđujem niti jedan posao – sve dok se pošteno radi, ali rad u škveru je teška fizikalija u još težim uvjetima i ti ljudi su krvavo zaradili svoju plaću.
Slušao sam jednog zavarivača koji je opisivao svoj posao. Ljudi moji - čudo. Svaka čast majstore. Cijenim to i onda mi ona pjesma Kako ću joj reć' da varin potpuno ima smisla. Na stranu što današnji komadi cijene neke druge stvari. Svaka čast dečki i svi ostali koji radite u cijelom tom procesu gradnje brodova.
I onda je njuška na čelu upravnog odbora, a pod patronatom nadzornog odbora pobrkala lončiće i prebacila normu u totalno krivom smjeru. Otjerala brodogradilište u minus, u dugove. Dugove teške milijune, milijarde.
Kao radnik koji isto radi za mjesečnu plaću znam kako je to kad čekaš plaću koja ne dolazi. U bivšoj firmi sam ju čekao dva mjeseca. Treći mjesec sam ih poslao u materinu i otišao dalje.
Zaslužujete svaku teško zarađenu kunu i kao radnik imam potpuno razumijevanje za vas. Imate obitelji, kredite, obveze – bez novca se ne može. Banka želi svoje, račune treba platiti, na stol treba staviti nešto djeci. I vaša jedu svaki dan – kao i moja. I vaša borba za vašu zarađenu kunu je potpuno ispravna i nadam se da ćete ju dobiti što prije.
Kao građanin i porezni obveznik ne vidim smisao u tome da imamo firme koje grade brodove. Sve u svjetlu činjenice da takve firme samo gomilaju dugove. Pa onda država mora krpati rupe novcem poreznih obveznika. To mi se ne sviđa. Radije bih da se ti novci prebace za neke druge stvari. Potrebnije. Vrtiće, škole, zdravstvo, socijalu.
Ako ne ide – ne ide. Ako gradnja broda košta dvadeset, a njuška isti taj brod proda za petnaest jer ne može za više – pa čemu sve to skupa? Netko ne zna osnove matematike.
Neka se prodaju brodogradilišta i napravi na istom tom mjestu nešto što će donositi profit. Zbrinite radnike, dajte im otpremnine i dosta više s tom agonijom. Samo se produžuje.
Nije mala stvar ostati bez posla, uvjerio sam se na svojoj koži, ali ako imaš obvezu i odgovornost – ideš dalje, tražiš, nađeš. Ako ne u struci - prekvalificiraj se. Cijela obala vapi za radnicima u turizmu i ugostiteljstvu i to ne za loše plaće da se razumijemo.
Uvijek se pronađe neko rješenje. Ja sam i čistio bazene, i prodavao grudnjake koje je susjeda švercala iz Njemačke. I konobario u birtiji, i u kineskom restoranu, i prodavao Tupperware posuđe. Sve je to bila neka privremena varijanta jer raditi se mora, jer živjeti treba.
Ili prodajte to nekome tko će znati proizvesti za dvadeset, a prodati za dvadeset i pet. Pa će ljudi zadržati posao i svi sretni i zadovoljni. Ako ima volje, ima i načina. Mora ga biti i mora ga se pronaći da se ne pitamo uzalud kud' ide ovaj brod. Kako god nemirno more bilo.

© 2018. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.