Sve je to tamo „negdje daleko“. To „negdje daleko“ ne znači da ne suosjećamo i da nam nije stalo, ali daleko je. I upravo ta udaljenost nam daje određeni osjećaj sigurnosti.
Gledajući na ovu situaciju između Rusije i Ukrajine, ništa više nije daleko.
Mađarska je nama susjedna zemlja, a Ukrajina je susjed Mađarskoj. Od Zagreba do granice Mađarske i Ukrajine je nekih 670 km.
Ako stavimo to u kontekst da od Dubrovnika do Zagreba ima 600 km, ovo je zaista blizu.
Dovoljno blizu da se ne osjećamo ugodno.
Dovoljno blizu da budemo zabrinuti.
Nisam osoba koja je sklona panici, razmišljanju o tisuću i jednom mogućem scenariju, ali da osjećam određeni unutarnji nemir – osjećam.
I priznajem, ne osjećam se dobro zbog toga.
Nije riječ niti o strahu, ali nije mi svejedno. Zaista nije.

Otkud sad odjednom rat?
Zategnuti su odnosi posljednjih mjeseci na relaciji Rusije i Ukrajine. Rusije i brojnih drugih zemalja.
Pune su vijesti političkih aktera. Kako naših domaćih, tako europskih, a i onih preko mora.
Američki predsjednik od samog početka ove krize uključen je u priču. Na dnevnoj bazi daje izjave kako će sa saveznicima povući „oštre mjere“. Što god te mjere značile.
Ne znam kako vi, ali ja ne gajim pretjerane simpatije prema američkom predsjedniku. Čovjek ima 79 godina. To su godine kad treba uživati u mirovini, unucima i uređivanju vrta. Ima mlađih, sposobnijih – onih kojim će biti lakše i jednostavnije obnašati predsjedničku funkciju.
Ni njegov prethodnik mi nije pretjerano drag, ali on je ionako bivši.
Na neki način dio je povijesti, a kažu da je povijest učiteljica života.

Po svemu sudeći netko nije shvatio niti usvojio kako „Historia est magistra vitae.“
Pojedinci nikako da nauče. Ili ne žele naučiti.
Kako god da okreneš, situacija nije nimalo dobra. Zabrinjavajuća je jer moramo biti svjesni kako je Rusija velik i bitan igrač na svjetskoj geopolitičkoj karti, a povijest, kako ona starija, tako i novija - to najbolje pokazuje.
Ne mogu prestati misliti na to kako je 24.02.2022. počeo oružani sukob na istoku Europe.
Kako dođe do toga? U današnje vrijeme, moderno doba…u Europi.
Hrvatska je svoj ratni put prošla. Bilo je to prije trideset godina. Svjedočili smo tomu.
Tada sam bio klinac, desetogodišnjak. Srećom, u dijelu Hrvatske u kojem nije bilo sukoba, ali pamtim brojne odlaske u sklonište, rodbinu koja je došla k nama iz Slavonije, sirene koje označavaju opću ili zračnu opasnost.
Rat je mnogima odnio poznate i drage ljude.

Teško mi se pomiriti s činjenicom kako svjedočimo novim sukobima. Onima koji su dovoljno blizu da nas čine nemirnima, a taman kao da je konačno krenulo.
Korona je nakon gotovo dvije pune godine počela pomalo popuštati. Svi smo se počeli veseliti i razmišljati kako je ovo teško i izazovno razdoblje iza nas.
Korona ide prema svome kraju i uskoro se vraćamo normalnom životu.
To je nešto za što smo se svi ulovili jer ne zaboravimo, živimo u Hrvatskoj.
Najljepšoj zemlji na svijetu u kojoj je ponekad vrlo teško i izazovno živjeti.
Za to se redovito brinu političke strukture. Kako pozicijske, tako i opozicijske.
Oni su ti koji nam kvare svakodnevicu, a posljednjih nekoliko tjedana afere se nižu jedna za drugom.
Tragično je što smo se na to već naučili i takve stvari su postale uobičajene. Nažalost.

Taman kad smo ugledali svjetlo na kraju tunela i kad su se stvari polako počele vraćati u normalu, dogodi se oružani sukob. Rat.
Svjedočimo i svjedočit ćemo ružnim i tužnim slikama iz Ukrajine.
Vojska, rakete, pucnjevi, bombardiranje, detonacije, mrtvi i ranjeni.
Postoji uzrečica kako u ratu država daje topove, bogati volove, a sirotinja sinove.
Žene će ostati bez muževa, majke bez sinova, djeca bez očeva.
I u ovom sukobu opet će najviše ispaštati narod. Mali, obični ljudi koje nitko ništa neće pitati i koji neće moći birati jer dovedeni su pred gotov čin.
Njima nije do rata. Nikome nije do rata.
Koliko god nastojim razmišljati na način da smo mi ljudi kao vrsta dovoljno napredovali da sukobe rješavamo mirnim putem, bez oružja i ljudskih žrtava – javljaju se sukobi.
Bliski istok, afričke zemlje, terorizam….

Ovaj put sukob Rusije i Ukrajine.
I pitaš se zašto? Zbog čega i zbog kakvih to uvjerenja?  Zbog kojih interesa?
Što te natjera, u ovom slučaju Putina, da kreneš u ovakvom smjeru.
Za čitav svijet – potpuno krivom i pogrešnom jer problemi se mogu riješiti za stolom. Razgovorom oči u oči, a ne preko nišana.
Bio sam uvjeren kao i većina, kako će čitava ova situacija potrajati nekoliko tjedana.
Kako će doći do usijanja, zategnutih odnosa i visoke napetosti, ali da će završiti na najbolji mogući način.
Diplomatskim putem. Onako kako bi se problemi trebali rješavati u 21. stoljeću.
Sve drugo je potpuno pogrešno, a neki rade greške.
Teško je prognozirati kako će se dalje razvijati ova situacija.
Nadam se da će završiti što prije i uz što manje žrtava.
Zbog unutarnjeg mira.
Prije svega unutarnjeg mira svih onih koji su ovaj sukob nevoljko uvučeni.
Zbog unutarnjeg mira svih nas koje ova situacija zabrinjava.