• Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Ponedjeljak, 27 Kolovoz 2018

TATA VOZI POLAKO #21

Napisao
Ocijeni sadržaj
(14 glasova)
TATA VOZI POLAKO #21 foto:pixabay.com

Tuga na n-tu
Od same pomisli na činjenicu da roditelj mora pokopati vlastito dijete mi je muka. Zaista. I neizrecivo teško. Od same pomisli.
Kao ocu triju kćeri ova pomisao me još više sablažnjava, uzrujava i rastužuje. I to neizmjerno. Toliko jako da kad malo više razmišljam o ovoj posljednjoj situaciji s naših prometnica osjećam kako su mi zasuzile oči, ali suzdržavam se.


Tamo negdje u drugom srednje, u nesreći je poginula Ivana. Iz trećeg ulaza. Tada dvije godine starija od mene. Mlada, zgodna, pametna, simpatična, draga i uvijek vesela. Išla je van s ekipom. Nije se vratila.
Ujutro smo saznali kako Ivane više nema.
Ivane više nema. Strava, užas, grč u želucu jer nam je poginula frendica. Curka iz kvarta s kojom si odrastao. Curka s kojom si se družio, igrao skrivača k'o klinac zajedno s ostalom ekipom iz zgrade, dijelio bombone. Curka koja je bila dio ekipe.
Curka koja je u srednjoj školi postala takav komad da ti je uopće imponiralo što se uopće druži s tobom. Toliko jednostavna. Ivane više nema.
Da tuga bude još veća, još mučnija, još odvratnija i bezobraznija - Ivana je bila jedinica. Moram li uopće pisati na što se sveo život njezinih roditelja. U beskrajnu bol i tugu. Svakog dana sve veću i goru. Onu koja te proždire iznutra, nagriza ti dušu i ne da ti disati. Onu najgoru.
Danas kada sam roditelj – još mi je teže. K'o danas se sjećam studenog prošle godine kada je žena na samoborskom trgu autom udarila šestogodišnje dijete. Koje je poslije umrlo. Krikovi te majke i danas su mi u uhu. Stravično. Baš smo u tom trenu naišli, nije još ni hitna stigla. Užas. Horor.
Jedan mladi život nepotrebno je ugašen prošlog četvrtka. Laure više nema.
Čitam po portalima kako je Laura nedavno završila faks. Laura je bila vesela, vedra, pozitivna. Curetak od dvadeset i dvije godine. Bila.
Je*em ti sve da je*em sve sto tisuća puta i životu i ovakvim situacijama. Kad o Lauri sada moramo govoriti u perfektu. Bila.
Tuga. Fakat tuga.
Ovaj petak je to bila Laura, prije mjesec dana je to bila neka druga Laura, prije dvadeset godina to je bila Ivana. 18.11. to je bilo šestogodišnje dijete. Za koji mjesec to će biti neka treća Laura ili Ivana. Užas.
Ne mogu i ne želim to prihvatiti. Ljuti me. Diže mi tlak.

Zašto se nisi vezala?
Čitam po portalima lijepu priču o Lauri. Njezini prijatelji puni su superlativa za Lauru. Kako je Laura bila ovakva i onakva s najljepšim mogućim predznacima, ali opet u perfektu. Bila. Je*em ti život da ti je*em život. Bila.
U nekoj od fakultetskih zadaća Laura je napisala:
„Za deset godina vidim svijet u kojem su ljudi cijenjeni prema onome što jesu, po svojim vrijednostima. U takvom svijetu vidim sebe. Vidim svijet u kojem nema korupcije, laži i krađa. Svijet u kojem je radost i smijeh. Svijet u kojem pučke kuhinje ostaju bez posla, a bolesnici imaju dovoljno lijekova. Vidim svijet u kojem vodim za ruku svoju djecu koja hodaju uzdignute glave neopterećena ovom našom civilizacijom.“
Pa ako ovo nije toliko lijepo i toliko pozitivno razmišljanje o budućnosti i to od strane jedne mlade osobe u ovakvoj nam zemlji – ne znam što je. Za svaku pohvalu. Ali.
Laure više nema.
Neki su napisali da nije bila vezana. Laura – zašto nisi vezala pojas? Vjerojatno bi sve bilo drugačije. Vjerojatno ja sada ne bih bio toliko ljut na tebe i na sve ovo što se dogodilo, a ne poznajemo se. Nažalost, neće ni biti prilike. Podsjetila si me na Ivanu koje isto više nema. Dala mi na razmišljanje kao roditelju triju kćeri koje će danas sutra isto voziti, sjesti s nekim u auto. Rastužila si me.
Možda bi bilo sve drugačije da si vezala pojas. Možda?
Teško je sada biti pametan. Teško je sada pronaći prave riječi. Teško mi je zbog tvojih roditelja. Ne mogu znati kako im je i ne želim znati kako im je i ne želim da itko ikada zna kako im je i ne želim da ikada itko doživi ono što su doživjeli tvoji roditelji i što proživljavaju, ali suosjećam. Zaista suosjećam. No, moje suosjećanje im u njihovoj boli ne može pomoći. Ništa im ne može pomoći jer vrijeme nažalost ne možemo vratiti.
Kažu da vrijeme liječi sve rane. Ne vjerujem. Bojim se da u ovakvim slučajevima ne liječi. Ne može. Ne na ovaj način. Ne smiju djeca odlaziti na ovaj način. Ne, ne i ne.
I koliko je teško roditeljima koji se nađu u ovako mučnoj i teškoj situaciji. Nije to više situacija. Nadalje to je samo muka.
Prokleto vrijeme. Prokleto su dugi dani. Prokleto će biti teška ta jutra i večeri. I subote i utorci. I blagdani. Uf, da sto puta uf. I dvjesto i tristo puta uf. Uf.
Empatija je jako osobna stvar. Ili ju imaš ili nemaš. I uvijek sam ju imao, ali otkad sam postao roditelj, ona se samo multiplicirala. Sa svakim djetetom sve više i više. I danas me mogu rastužiti sitnice, pogotovo ako su vezane uz djecu. Sve što ima veze s klincima utječe na mene. Gledamo neki film pa je neka situacija – scena onako teška, tužna i zasuze mi oči. I uvijek gledam da me gospoja ne vidi pa odem u kuhinju. Da ne vidi. Nije me sram, ali dirne me. I to jako. Ako sam mekušac – nek' sam. Nije me sram priznati. I znam da je to film, ali me strese. I ovo me streslo. I to jako. Kao vozača, kao suvozača, kao roditelja.

Otkud – kako – zašto?
Balavac koji je vozio ima tek dvadeset godina. Gotovo pa duplo mlađi od mene.
Dvadeset  godina.
Najstarija kćer mi ima petnaest. Od frenda mali će sada osamnaest. Moje kumče ima dvadeset i pet. Od kolegice s posla kćer ima trideset.
Nekako si dajem za pravo imati mišljenje o stanju svijesti mladića od dvadeset godina.
O Marinu smo iz medija saznali neke informacija, a ono što mi je privuklo pažnju su činjenice da je Marin bivši savjetnik uprave jedne zagrebačke radijske postaje. Ok, ne želim dovoditi u pitanje ničije kompetencije, ali s dvadeset godina biti „bivši savjetnik uprave“ – halo. O čemu mi pričamo. Ne znam živimo li u istoj Hrvatskoj Marin i ja, ali ja nekak' brijem da posao savjetnika uprave ipak iziskuje dugogodišnje iskustvo u poslu i prije svega rezultati. Ako je sve to uspio u neke dvije godine radnog iskustva – ok, respektiram.
Ono što me još ubolo u oko je auto koji je Marin vozio. Marin je vozio bijesni Mercedes. Ne dedin Mercedes ili dvadeset godina star Mercedes koji mu je stric poklonio za osamnaesti ročkas. Marin je vozio bolesno brzu Mecu koja ima 510 konja. Kad zbrojim konje svih automobila koje smo gospoja i ja promijenili u posljednjih osamnaest godina ne mogu doći to te brojke. Nikako.
510 konja. Ej – pa to je formula. Ja da vozim takav auto vjerojatno bi prvih mjesec dana vozio kako bi moj frend rek'o „k'o da sam se usr'o“. Takav auto nisam vozio nikada u životu, a vjerojatno niti neću. I ne patim za tim. Dobar mi je i deset godina star Megane. Idealan.
Bode me u oko i činjenica da taj auto navodno košta 750 000 kuna. Ej, 750 000 kuna. Pa to je sto tisuća eura. Pitam se otkud dječačiću od dvadeset godina takav auto. Ako je sam svojim znanjem, vještinama zaradio tu lovu – svaka čast. I ja bih onda želio biti „bivši savjetnik“. Pa ja da radim deset godina ne mogu zaraditi za tako skup auto. A da pritom nisam ništa pojeo ni popio. Meni je to potpuno imaginarno.
Ako mu je netko i dao takav auto – onda bi se taj isti tko mu je dao takav auto trebao zapitati neke stvari. I to me je zasmetalo. Budimo realni, to je ipak prenabrijani auto za vozača početnika. Zašto mu je netko dao takav auto? Mogao mu je dati i probušeni padobran. Klinci u tim godinama definitivno nisu dovoljno zreli i odgovorni za vožnju takve mrcine.
Piknula me u oko i činjenica da je Marin predsjednik udruge čiji je osnovni cilj „promicanje sigurnosti prometa i prometne kulture te podizanje razine svijesti, odgovornosti i znanja u svrhu smanjenja nepropisnog i rizičnog ponašanja svih sudionika cestovnog prometa s naglaskom na djecu i mlade“.

Spavaš li mirno Marine?
Marine, failao si. I to gadno. Da se razumijemo, nemam ništa protiv da voziš Mecu vrijednu sto tisuća eura. Nemam ništa protiv da budeš savjetnik uprava. Nemam ništa protiv da budeš predsjednik udruge. Sve je to ispravno i to je super. I dobro je da su mladi probitačni, ambiciozni, i uspješni. Ako je k tome i još sve legitimno i unutar  zakonskih okvira – dapače, neka vas je što više. Na vama mladima svijet ostaje. Budite takvi, i morate biti takvi – gurajte, trudite se.
Ali sam jako protiv da kao predsjednik udruge za promicanje sigurne i odgovorne vožnje napraviš sranje koje će ti promijeniti život.
Jako se trudim i pazim da ne upotrijebim neke grube riječi, trudim se biti racionalan, ali usrao si, zaje*ao si. I to opako. Spavaš li mirno Marine?
Kao predsjednik jedne takve udruge napravio si sve ono što protiv čega se tvoja udruga bori. Nesreće se događaju svima onima koji su u autu. Svakodnevno smo mi vozači na lutriji jer tako je prokleto malo potrebno za sranje u prometu. Krivo ocijeniš ajnšlag pa oguliš auto. Ne izlaziš dovoljno dobro s parkinga shopping centra pa udariš u susjedni auto pa opet sranje. Kreneš prerano na semaforu ili ne zakočiš na vrijeme pa udariš lagano auto ispred sebe. Sve je to moguće kad si u prometu. Dovoljan je sasvim mali trenutak dekoncentracije i eto cirkus. Gledaš prema mobitelu koji već peti put zaredom zvoni ne bi li prepoznao broj, tražiš žvake u torbi, paziš na psa za kojeg nisi siguran hoće li istrčati ili neće, procjenjuješ jesi li dovoljno smanjio brzinu jer stotinjak metara ispred sebe vidiš klinca koji prelazi cestu.  
Gomila je situacija u kojima je moguće failati dok si za volanom. I s tim smo suočeni svi mi koji smo svakodnevno u prometu. Nitko nije cijepljen protiv toga i to je rizik koji preuzimaš svaki put kad sjedneš u auto i kreneš. Svaki put – bez iznimke.
To su stvari koje se događaju. Nažalost i nesreće se događaju.
Činjenicu da si suludo jakim i brzim autom jurio po gradu i pri tom napravio to što si napravio ne mogu ti oprostiti. Ne mogu ti oprostiti niti činjenicu da svoju suvozačicu nisi upozorio da se veže. Ako su istinite priče da si se još i utrkivao s nekim i nagazio taj auto do vrtoglavih 150 na sat – ni to ti ne mogu oprostiti. I neću. Činjenicu da si sve to radio na Ilici – u gradu i to u devet sati navečer – niti to ne mogu oprostiti.
Sve to kao predsjednik udruge za promicanje odgovorne i savjesne vožnje. Spavaš li mirno?
Ne poznajem te kao što nisam ni poznavao Lauru koju si vozio tu večer u autu. Ne znam kakav si? Možda si baš super tip, zabavan, pozitivan, možda si bio i odličan učenik u srednjoj školi – učenik generacije, izuzetan prijatelj i najbolji unuk svojoj baki. Možda te krase sve te vrline – ne znam. I ako je tako – super. To je skroz ok, ali sada nebitno jer četvrtak navečer ti ne mogu oprostiti. Neodgovorno, nepromišljeno, nezrelo, ishitreno, suludo – nemam riječi.
Nemam riječi kojima bih mogao opisati to što si napravio. Za svaku osudu. Prestrašno. Ako si već želio osjetiti sav taj adrenalin koji donosi brza vožnja zašto nisi otišao na neku stazu. Cijena najma staze za sat vremena ne košta ni 500 kuna. Barem je tako na automotodromu u Rijeci. Tamo je mjesto gdje se stišće gas. Ovako sam samo nemiran, ljut i tužan.

Nešto je trulo u državi…
Svojom neobzirnošću promijenio si živote mnogih. U tih sekundu/dvije na navodnih sto pedeset kilometara na sat učinio si mnogo toga lošeg. Dva života si oduzeo, a živote mnogih doživotno promijenio. Svi koji su sudjelovali u toj strašnoj nesreći više nikada neće živjeti isto. Ne samo oni nego svi njihovi bližnji. Prijatelji, rodbina – obitelj. Ne može više biti kao prije – nikako. Nažalost.
Promijenio si i svoj život i život cijele svoje obitelji i to doživotno jer ništa više neće biti kao prije – a ti se nosi s tim. Živi s tim. Kako god znaš i umiješ. Probaj. Razmišljaj o svima onima koji su se tu večer našli u Ilici 422. I o njihovim obiteljima, prijateljima. I preuzmi odgovornost. Budi toliko hrabar. Znam da je u zemlji sinkope sve moguće, ali preuzmi odgovornost. Punoljetan si i sam odgovaraš za svoje postupke. Ja krećem od tog načela. Svatko odgovara za svoje postupke. I one dobre i one loše.
Pokušavam to gledati i s roditeljskog aspekta. Pokušavam se staviti u ulogu roditelja i s jedne i druge strane – koliko god da je to teško – da moje dijete napravi sranje – neka za njega odgovara i to odgovorno tvrdim. Ljubav prema vlastitom djetetu nema granica. Esencija altruizma, ali za svoje postupke moja djeca će odgovarati i snositi posljedice nepromišljenih poteza sama, koliko god da to meni kao ocu bilo teško.
Gledajući s druge strane, da netko mom djetetu uzme život na ovakav način – nisam siguran da li bih bio dovoljno miran i da ne bih uzeo pravdu u svoje ruke. Nisam siguran - pa bilo to za osudu ili ne.
Posljednjih tjedana svaki dan vijest o nekoj nesreći s nekoliko poginulih. Eto danas, nedaleko moje kuće, u našem malom Samoboru, troje ljudi izgubilo život. Stravično.
Nešto u sistemu ne valja. Nije postavljeno kako treba. Nešto je trulo u državi Hrvatskoj i pod hitno treba mijenjati.
Možda je problem u auto školama koje nedovoljno dobro educiraju vozače. Možda?
Možda je problem u zakonodavstvu koje ne pazi dovoljno na propise i regule oko mladih vozača. Možda?
Možda je problem u policiji koja ne radi dobro svoj posao u ovom segmentu. Možda?
Možda je problem u nedovoljno visokim kaznama i sankcijama za prekršitelje pa svatko radi što hoće. Možda?
Možda je problem što se s policijom pokušava dogovoriti – za „bez računa“. Možda?
Možda je problem u tome što u trenutku kada netko dobije kaznu zove bratića od strica koji radi u policiji pa će on riješiti stvar. Možda?
Puno je tih možda, ali neka oni koji možda imaju utjecaj konačno naprave nešto pa da vijesti ne budu obojane u crno. Da obitelji ne budu u crnini. Da oni koji su ostali bez svojih najdražih ne koračaju u sivilu.
Vi koji možda imate utjecaj – dajte nam malo boje.
Neka vam na tom semaforu pronalaženja rješenja uvijek bude zeleno, a prometni znakovi ne pokazuju ograničenje brzine.

© 2018. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.