Muškarci tek 4,5 sata.
Svaka druga žena kraće spava kako bi stigla odraditi sve kućanske i obiteljske obveze.
U samo 16,6% veza muškarci ravnopravno sudjeluju u kućanskim poslovima.
Ruku na srce, ova statistika koja nimalo ne ide u prilog ženama, a još manje muškarcima je poražavajuća.

Tema kućanskih poslova ili muških i ženskih poslova često se nametne kao tema razgovora neovisno o tome je li društvo veće ili manje.
Muškarac i njegova uloga u kućanstvu uvijek nekako dođe na red.
Nisu to filozofske rasprave vezane uz patrijarhat ili matrijarhat te koja je uloga muškarca i koji je njegov trenutak u obitelji nego se te mini debate uglavnom vrte oko toga čiji muž što radi, a što ne radi po kući.
Razgovor je to koji je uvijek nepresušni izvor različitih stavova, argumenata i pogleda na čitavu stvar.
Žene su u većini slučajeva složne kako bi njihovi muževi ili partneri mogli u kući potegnuti „malo više“.
Muškarci će svoju pasivnost opravdavati napornim danom na poslu te kako im nije do ničega. Treba im samo malo mira u omiljenom naslonjaču uz mijenjanje televizijskih programa u potrazi za nečim zanimljivim i što će im barem nakratko odagnati misli od teškog radnog dana.

U većini slučajeva nije sve baš tako crno/bijelo i ne želim da ispadne kako generaliziram, ali da postoji određeno nesuglasje oko toga tko što po kući treba raditi – postoji.
Bez obzira na jednakost, emancipaciju…podjela na muško/ženske poslove u Hrvatskoj i dalje postoji. Među mojim prijateljima i poznanicima također imam one koji i dalje razmišljaju upravo na taj način. Muški poslovi – ženski poslovi.
Prema nekim „vrlo retro“ razmišljanjima, posao muškarca je otići na posao i zaraditi novac. Donijeti doma plaću i to je to. Tu čitava priča počinje i završava. To su muškarci koji kod kuće ne rade ništa. Ne samo da ne rade ništa nego su čvrsto uvjereni u to kako u kući ništa niti ne trebaju raditi.
Poznajem neke koji tako razmišljaju. Neke bolje, druge tek površno. S nekima sam čak pokušao i razgovarati na tu temu. Čisto da vidim na koji način oni gledaju ovu problematiku.

Onako iz čiste znatiželje jer ja razmišljam suprotno, ali oni jednostavno ne znaju i ne žele drugačije. Njihovi stavovi „zacementirani“ su, a nije mi namjera nikog preodgajati. Pogotovo ne ljude s trideset i kusur godina. To su godine u kojoj bi svatko trebao sam donositi neke zaključke. Znati što je u redu, a što ne.
Koliko god da ja ne razumijem njih, toliko oni ne razumiju mene. Po tim „retro“ razmišljanjima ja sam papučar. Papak.
Ok. Mogu živjeti s tim.
Poznajem i one koji nemaju problem s tim da obave neki od kućanskih poslova.
Budimo iskreni, žene u kući odrađuju više.
Vremena u kojima je žena čekala kod kuće i bila domaćica davno su iza nas i sve je manje žena koje su samo majke, supruge i kućanice. Žene danas uz sve to i rade.
Odvaljuju svoje smjene. Osam sati, devet sati, dvanaest sati... Ujutro. Poslijepodne. Noćna. Dvokratno. Dežurstva.
Rade i zarađuju. Neke žene i više od svojih muževa.

Osim posla tu je još i sve ono što treba obaviti u kući, a kućanskih poslova ima pregršt.
Radni dan žene traje dugo. Od ranih jutarnjih pa do kasnih večernjih sati. Uvijek se nešto po kući radi.
Iznimka su one obitelji koje imaju kućnu pomoćnicu, dadilju, vrtlara…
Da - postoje i takve obitelji, ali većina obitelji ipak je prosječna i u tim obiteljima većina žena dobar dio kućanskih obveza odrađuje sama.
Nije „outsource-ala“ niti jedan dio obveza, a mnogo ih je.
Kuhanje, pospremanje, suđe, veš, peglanje, čišćenje, bavljenje s klincima, stari(ji)m roditeljima, odlasci u dućan, informacije i roditeljski sastanci…
Gomila je stvari koje je potrebno obaviti kako bi kućanstvo funkcioniralo normalno.
Ova podjela kućanskih poslova je najbazičnija moguća. Svaka od gore navedenih kategorija može se još beskrajno mnogo proširiti jer svaka ima i čitav niz potkategorija.
I onda se te potkategorije još dodatno dijele.  

Na primjer – bavljenje klincima uključuje tisuću i jednu stvar.
Svi koji ste roditelji – znate o čemu pričam. Uvijek nešto, a to „uvijek nešto“ ponavlja se iz dana u dan. Ne poznaje vikend, praznik, dane godišnjeg odmora.
Tek uz male promjene ovisno o dobi djeteta, a kako ima nešto u onoj „mala djeca mala briga, velika djeca velika briga“ već sam se uvjerio.
Klinci vole red, zahtijevaju brigu. Naši su, volimo ih najviše na svijetu, ali to ne mijenja podatak da se u 58% obitelji djecom bavi isključivo žena.
Djeca nisu samo majčina ili samo očeva već zajednička i potrebna im je pažnja, ljubav i angažman oba roditelja.
42% muškaraca po tom pitanju ne radi ništa…pasivno promatraju, a klinci će u nekom trenutku odrasti i otići. Nekima će tada biti žao jer vrijeme zaista brzo leti i ne može se više nikad vratiti, a šteta je propustiti dragocjene trenutke provedene s vlastitom djecom.

Ne znam u kojem se trenutku muškarci odluče ne baviti se kućanskim poslovima. Ne bih rekao da je stvar lijenosti mada sigurno ima i takvih pojedinaca. Neki se možda boje da će biti manje muškarci, a više papučari ako spreme prljavo suđe ili usisaju stan, a taj strah je potpuno bezrazložan.
Možda dio problema leži i u stereotipima te u odgoju i načinu odrastanja.
Brižne majke nisu dozvoljavale da njihovi sinovi rade bilo što po kući.
Moja mater nije bila takva. Ne znači to da nije bila brižna već je dio kućanskih poslova prebacila na mene i brata. Žena je radila u tvornici. U smjenama, na traci, loveći normu.
Nakon osmosatnog teškog fizičkog radnog dana vjerujem da joj nije bilo do usisavanja i ostalih kućanskih stvari pa smo taj dio radili mi.
Nisam onda imao problem s tim, a s kućanskim poslovima nemam problem ni danas.

Dapače, bio sam i zahvalan na tom iskustvu jer u trenu kad sam počeo živjeti sam, bio sam spreman. Ništa mi nije bio problem i sve sam znao.
Kuhanje, pospremanje, pranje i peglanje odjeće… Nemaš izbora, moraš jer samo se neće.
I nakon što sam se oženio i nakon što su došli klinci i dalje znam što su kućanski poslovi i sudjelujem u njima. Ja sam u onih 16,6%.
Iskreno, ne da mi se. Fakat mi se ne da. Nikad mi se ne da i vjerujem kako nitko ne uživa u kućanskim poslovima. Bez obzira na spol, mislim da nema kućanskih poslova koje te čine sretnim. Postoje samo oni kućanski poslovi koji ti padaju ili teže ili malo teže.
Veseli te onaj krajnji rezultat jer svi volimo kad je pospremljeno. Ja prvi.
Kako u posljednje vrijeme uglavnom radim od kuće, volim kad u vidnom polju nema stvari koje me smetaju. Zdjelice od grickalica, prljave šalice, čaše, tanjurići…pokoji par dječjih čarapa.

Nemam OKP. Nisam ne znam kakav čistunac, ali volim da je pospremljeno. Postoji ta neka razina Fengshui-a koja dok radim mora biti zadovoljena. Ugodnije mi je tako. Ne bode me nered u oko, a i radna učinkovitost mi je tada bolja.
Možda je to sve u mojoj glavi, ali ok.
Isto tako potpuno mi je prirodno pospremiti kuću. Uglavnom sam kod kuće i osjećao bih se loše da gospoja po povratku s posla mora pospremati kuhinju ili dnevni boravak jer naradi se
žena na poslu.
Najmanje što mogu učiniti za nju je da kad dođe s posla, dođe na pospremljeno.
Još jutros je rekla kako će kad dođe s posla peglati. Petero nas je u kući, nakupilo se. Mislim da je fer od mene da ovaj dio oko kuhinje i boravka riješim ja. Imat ćemo više vremena za neke druge stvari. Otići ćemo do grada na kavu…pogledati neku seriju…
Meni je to potpuno normalno i svakodnevno. Za 83% muškaraca nije.

Postoje i kod nas u kući muško-ženski poslovi i neke stvari koje radi isključivo ona ili isključivo ja. Meni je apsolutna tlaka sve vezano uz veš. To (od)radim baš kad moram. U ovih dvadeset zajedničkih godina mislim da sam samo jednom peglao za cijelu obitelj. Klinci su još bili mali, a gospoja je ležala s upalom pluća. Odradio sam. Morali smo biti čisti i uredni.
Košnja trave je posao koji radim isključivo ja kao i neke druge stvari oko kuće. Montiranje namještaja, bušenje rupa za police, slike i karniše, sitni popravci na autu, zamjena utičnica, vodokotlića, čišćenje sifona, soboslikarski i građevinski radovi po kući...
To je moj dio, ali i u tim poslovima pomažemo si koliko možemo.
Živimo zajedno, odgajamo djecu zajedno, otplaćujemo kredite zajedno pa i kućanske poslove, a i sve ostale radimo zajedno.
Bilo što drugačije po meni ne bi bilo ispravno.
To tako ide u braku jer brak nije jednosmjerna ulica.
Neki će reći kako je moja žena sretna jer sam ja takav. Vjerujem da je, ali i ja sam sretan jer je ona upravo takva kakva je.
Dolaze mlađe generacije i možda će se neke stvari po pitanju kućanskih poslova promijeniti.
Statistika će možda biti bolja. I za žene i za muškarce.
Uostalom, u dvoje je ljepše – zar ne?
U dobru i zlu, u peglanju i pospremanju, u košnji trave i zamjeni vodokotlića.