• Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Utorak, 21 Kolovoz 2018

DIGITALNA DŽUNGLA #20

Napisao
Ocijeni sadržaj
(5 glasova)
DIGITALNA DŽUNGLA #20 foto: pixabay.com

Ej curica – nije je*eno super
Život u digitalno doba i nije baš neka špica. Ne pričinjava mi to neko osobito veselje. Ok, možda sad i pretjerujem, ali ponekad bih se želio vratiti u ono bezbrižno vrijeme kada nismo znali što je to mobitel, internet, mail i sve ostale stvari kojima smo danas bombardirani sa svih strana i to gotovo čitav dan. Od prvog do zadnjeg trena. Od trljanja krmeljavih očiju ujutro, do kasnih večernjih sati kada provjeravaš je li alarm navinut za sutrašnje jutro.

 

Isto to jutro kada ćeš krmeljavih očiju tražiti mobitel ne bi li isključio isti taj alarm koji si provjerio sinoć pri tom negodujući što je jutro došlo tako prokleto brzo i kako definitivno moraš promijenit zvuk alarma jer ovaj te strahovito čini nervoznim.
Složit ćemo se da nema alarma koji će te ujutro učiniti sretnim. Pa baš da ti i Adele osobno ujutro tiho pjeva na uho – nećeš biti happy.
Sad će dio vas sigurno misliti kako je sve to stvar osobnog izbora, kako ne moraš imati sve te silne aplikacije na mobitelu. Kako ne moraš robovati svoj toj tehnologiji. Kako je tvoj izbor hoćeš li imati profil na fejsu, instagramu, twiteru, snapchatu i ostalim on line varijacijama.
I to je istina, ali krenimo od toga kako danas više nema glupih mobitela. Svi su prokleto pametni, znaju svaki tvoj korak, prate te putem GPS-a, lociraju te, proučavaju te što pretražuješ na netu i imam osjećaj da je svaki tvoj touch na mobitelu zabilježen. Totalni Big brother. I to ne onaj reality koji s gnušanjem odbijamo gledati jer nam je dosta plejade wannabe nekih čudnih likova diskutabilne prošlosti i još upitnije budućnosti.
O BB biserima mogli bi raspravljati satima. To gledaju i klinci ako im roditelji dozvole i onda su nekim čudom u selekcijskom postupku od svih kandidata na televiziji pojave ovi - „creme de la creme“. Neki zaslužuju malo ozbiljniji pregled kod psihijatra, ali vjerujem da je bilo i ok likova. Nisam pratio pa ne znam, ali pitam se kavi su bili ostali kandidati ako su nam ovakve poslužili. Pa tko odlučuje o tome?
Ili je bitno da ih je većina bar na neki način malo „pomaknuta“ pa će biti zanimljivije gledateljima. Neće. Barem meni ne. Smeta me što takvi likovi postaju uzor mladima. Slušam u tramvaju razgovor dvije cure kako je neka iz BB-a napravila sise, a čube ima sigurno od prije jer nema šanse da su joj to prirodne i kako radi kao animatorica u nekom klubu i zarađuje masnu lovu. I kak' je to citiram: „je*eno super“.
Ej, curica – nije. Nije je*eno super.  Ajde dođi doma i pitaj starce jel' to je*eno super.
Imam tri kćeri i ne bih htio da moje cure rade sise i čube i da ih hrani posao animatorice u nekom klubu. To mi nekak' nije cool.
Ne moraju biti doktorice znanosti, niti astrofizičarke, ne moraju niti pozavršavati fakultete i biti turbo uspješne. Ne patim od toga, ali ne moraju baš niti raditi sise i čube.
Upisati će ono što će htjeti, raditi će ono što će htjeti, ali neka bude čestito i pošteno. I biti ću jako happy ako im za posao neće trebati sise i čube.
Ako pojednostaviš cijelu priču i još imaš žensku djecu onda su male sise i tanke čube – recept za roditeljsku sreću.
O je*te led. Pa kakva su to vremena došla.

Ubodi mobitel na 36 (slovima: tridesetišest) rata
To je onaj dio koji me smeta u ovoj današnjoj medijskoj đungli. Ta gomila totalno krivih inputa koji mladi percipiraju kao nešto je*eno super. Gledaju te spodobe na televiziji, hvataju se tih čubatih i sisatih i onda su im takve uzori.
Neki „role model“. Totalno krivo.
Ja svojima nisam dozvolio gledati Big brother. Druga djeca su gledala, moja nisu. Čak su u par navrata i negodovala zbog toga, ali uvijek imam jače argumente.
Ona stara „dok si pod mojim krovom…“ – i meni je to strašno išlo na onu stvar kad su ju moji starci koristili, ali to je valjda svevremenska rečenica koja se samo prenosi s generaciju na generaciju. Živjela „dok si pod mojim krovom…“
Moja djeca gledaju samo ono što je odabrao Đelo Hadžiselimović i ponekad ako su jako dobre im dozvolim da pogledajuTV kalendar.
Ok, sad i ja serem. Nije baš tako, gledaju i moje ponekad nešto što ja ne bih mogao probaviti ni uz kantu sladoleda od lješnjaka i pistacije, ali ako procijenim da je nešto baš negledljivo – onda ne dam. Pa kome pravo, kome krivo.
Ovoj najmanjoj damo i mobitel pa zna gledati crtiće na you tube-u. Znam da će se neki roditelji sada zgroziti jer to je protivno svim new age načelima odgoja – ali je*i ga, tko prizna pola mu se prašta. I da, mogla bi mala cijeli dan buljiti u mobitel, ali joj ne damo. Kad kažemo da je dosta onda je dosta. Malo cvili, ali za tri sekunde eto već skače po trampolinu. I sve je super.
Ovaj Big brother i slične reality kombinacije koji nam serviraju definitivno nije nešto što me veseli, ali uvijek i odgovorno tvrdim da se o ukusima ne raspravlja i neka me neko argumentirano razuvjeri – ljepota je u očima promatrača. Pa ti gledaj što ti paše – ja nemam ništa protiv. Ako me nešto smeta, bogu hvala na daljinskom – sve je rješivo dok kažeš keks.
Da se vratim malo na ovu big brother shemu. Ne na ovu koju gledamo na televiziji već na ovu koja nas prati. Neku Big Brother shemu u maniri Alfreda Hitchcocka.
Prati svaki naš klik, svaki naš touch, svaki naš posjet nekoj web stranici. Taj prokleti telefon fakat je pametan. Zato i košta valjda toliko. Eto, izašao neki dan Samsung 9 Note – cijena prava sitnica, tek par lipa manje od deset tisuća kuna. Ej, deset somova za mobitel. I to daju na 36 rata. Mobitel otplaćivati na tri godine?!? WTF. Pa gospoja i ja kad smo auto kupovali smo uzeli kredu na pet godina. I tom prilikom smo kupili novi auto. U salonu. Ej, povucimo paralelu, novi auto na pet godina i novi mobitel na tri godine. To je još bilo dok se nismo  zakopali u otplatu stambenog kredita. Novi auto smo uzeli na pet godina. Da ne bi mobitel otplaćivao na tri godine. Pa nisam se pozdravio sa zdravim razumom. I ne mogu se načuditi onima koji se za tu opciju odvaže. A takvih je gomila. Meni neshvatljivo, ali tko sam ja da sudim.
Pa to je čudo. Vjerujem da je mobitel čudo, ali za deset somova taj mobitel mora i na posao umjesto mene. I raditi još gomilu drugih stvari koje čovjeku izazivaju ugodu.
Gledao sam prije par mjeseci po netu koliko košta trampolin. Mala navalila na trampolin. I trampolin i trampolin. Ne ispunjavamo sve dječje želje, ali u mnoštvu tih želja – za trampolin smo se odlučili. I pretražujem ja navečer po netu ponude, cijene, mogućnosti otplate. I onda su me poslije trampolini pratili na svakom koraku. Što god da sam otvorio na mobitelu, na kompu u firmi, na gospojinom mobitelu – trampolini su iskakali na svakom uglu. K'o Jadranka Kosor u jeku predsjedničke kampanje 2005. I bilo me strah tih nekoliko tjedana. Imao sam osjećaj da će me u trenu nepažnje napasti neki trampolin. Fakat je bilo zastrašujuće. I ne samo s trampolinom. Sa svime je tako. Što god da potražiš na netu – bam – tvoj  pametni telefon ti to servira danima poslije.
Jednom sam guglao Željku Markić – da vam ne pišem što je bilo poslije. Bio sam traumatiziran, a i kolegi s posla sam trebao objasniti dosta toga kad sam mu posudio mobitel da nešto pogleda. Imam osjećaj da ga nisam baš razuvjerio oko nekih stvari. Ne mo'š je se riješit' k'o gljivica na noktima. Onda sam guglao Rihannu pa je Željku zamijenila Rihanna. Kakvo osvježenje – k'o fantastično balansiran i brutalno dobro rashlađen Mojito. Živjeli.

Vatrica/kotlovnica – kaj ?!?
Od svih tih „budimo si virtualni frendovi“ najveća enigma mi je i dalje snapchat. Mi starci ne koristimo snapchat. Da se razumijemo, najstarija kćer koja je nedavno napunila petnaest godina brutalno me osvijestila rekavši mi kako fejs koriste samo starci. Ej, ja imam trideset i osam i ne laprdaj jer bi mogla i ne ići van ovu subotu. Ok? Smanji doživljaj.
Dobio sam i objašnjenje kako mladi, urbani, oni koje prate trendove itd. nisu više na fejsu jer je to za starce. Fosile, gerijatriju, penzionere.
Ok, neka sam ja social media fosil, ali snapchat mi i je dalje nejasan. Nemam profil na snapu i nemam baš neku želju imati ga u budućnosti. Nije mi jasan. Pokušao sam iznuditi neki uvod u snapchat, ali ništa. Nula, zero.
Jedino što znam o snapchatu jest to da se tamo uglavnom objavljuju slike – tipa, sad sam na plaži i super je vrijeme pa ubaciš to na snap i da tamo iste te poruke kad ju druga strana pročita – nestaju. I današnji mladi se dopisuju slikovno – ne tekstualno. Teško je napisati nekoliko rečenica i stisnuti send. Ili ne daj bože nazvati i pričati. Otvarati usta i proizvoditi smislene zvukove – ma bože sačuvaj. Ja sam star. Neki dan mi je bio rođendan i šalje mi Vedran poruku kako je usr'o stvar jer me zaboravio nazvati, a baš je imao namjeru nazvati me jer ja sam old school i ja ću cijeniti poziv. Ali nije, zaboravio je. Tko mi je kriv kad sam star, i old school. S 38 godina. O je*ote led. Old school.
Vedrane – sve je ok, nemoj se živcirati, samo ljubav.
Snapchat kaže sam za sebe da je to „najbrži način za podijeliti trenutak“. Ok? Ne želim ga dijeliti tako. Pa neka sam sto puta star i old school.
I kod Snapa postoji još neka fora s vatrom. Ti i tvoj virtualni frend skupljate vatrice. Ne kužim, ne znam, neuk sam, ali znam da ima nešto s vatricama. Whatever.
I fora je s milijun i kusur filtera za fotke. Možeš bit mačka, pas, panda, robot i još cijela gomiletina dodatnih filter piz*arija pa se fotkaš i šalješ to svom frendu. Pa onda te slike nestanu u nekom trenu, ali imaš vatrice. Što više vatrica to bolje. Navodno.
Hvala, k'o da jesam. Dragi moji zemaljski i virtualni frendovi, volim vas sve i šaljem vam virtualnu lomaču. Ovako. Bez snapa.

Zvati ili ne zvati – pitanje je sad
Na neki neobični način ona stara vremena bila su bolja. Ako si imao sreće, imao si u kući telefon. Mi smo telefon dobili kad sam krenuo u srednju školu. I to je stari morao potegnuti neke veze preko firme da doma dobijemo telefon. Zamisli čuda, imati telefon. Toliko apstraktno kad usporediš s današnjom situacijom. Danas odeš u neki dućan – tehnologija je toliko otišla da ne moraš čak niti provlačiti karticu – samo mahneš i u tren oka otplaćuješ mobitel na 36 rata. I onda te to pametno čudo prati. Uvijek i zauvijek. Svugdje. Čak i na šekretu.
Prije je stari potezao veze za telefon. Danas sa školjke naručuješ stvari za par dolara s ebaya ili igraš Candy crush sagu. Fakat sam old school.
I taj telefon je imao posebno mjesto u kući. Imao je posebnu policu samo za sebe, ispod njega najbolji bakin tabletić, olovka i blok papira. I imenik s najbitnijim brojevima.
Čovječe, broj od stare s posla pamtim još i danas. Nazovi taj i taj broj, pa onda interni pa….traži politirnicu pa čekaj dok me pozovu. To su bile upute. I zovi samo u tri slučaja: ako gori kuća, ako je netko završio u bolnici ili ako je netko umro. Inače ne zoveš. Ne usudiš se. Jer znaš da ćeš popit kaznu ako zoveš zbog trivijalnih stvari. Jednom smo se buraz i ja pošorali doma pa mi je buraz u žaru borbe razbio glavu. Nije jako. Nije trebalo čak ni šivati.
Otišli smo sami do doktorice. Kajganićka me pokrpala i došli smo doma. Pa smo javili staroj. I nije bilo dobro.
Idući put kad sam si sam razbio glavu (da – i to mi je uspjelo), ali sam taj put pao s drveta opet smo otišli kod Kajganićke. I opet me pokrpala. Samo tri šava. I nismo zvali staru. Pa je bilo dobro.
Starog nismo zvali na posao. Tako hrabri nismo bili.
Neki dan se mala bubnula s nečim. Poslala mi je sedam fotki otekline na viber i whatsapp, zvala me na mobitel sedam puta i dva puta u firmu. Nakon toga mi je i poslala mail i usput tagirala na fejsu. Nisam se javio isto nanosekunde pa je istu proceduru uputila gospoji pa me onda i gospoja zvala nekoliko puta. O čovječe. Uglavnom, dijete je ok. Ništa zabrinjavajuće. Nismo čak ni o doktoru razmišljali.
Prije je stara s balkona viknula ručak samo u jednom slučaju: pet minuta nakon trenutka kada je rekla moramo biti doma, opranih ruku za stolom. Onda isto nije bilo dobro.
Danas kada je vrijeme ručka dozivamo se na sve moguće načine. Vičemo po kući k'o neandertalci, urlamo. Šizimo. Ali uzalud kad su djeca nabila slušalice u uši pa ne čuju. Pa šalješ onda poruke na sve moguće načine, old school SMS, viber, whapp. Ako ne reagiraju, ljutito odlaziš pa vičeš po sobama nek' se udostoje spustiti na ručak.
Takva su vremena došla.

Pulsno biranje
Uz srednju školu idu i neke prve simpatije, ljubavi i ostale stvari koje srednjoškolske dane čine puno zanimljivijim od kulturno povijesne baštine ili politike i gospodarstva. Isuse kad se sjetim profe iz gospodarstva. Nezanimljiv predmet učinila je još nezanimljivijim. Više uzbuđenja ima u radijskom prijenosu vezenja goblena za muškarce amatere iz nekog doma umirovljenika.
Ma kakva politika i gospodarstvo. Za vrijeme srednje jedino što je bilo bitno su cure. Butre, komadi, djevojke, trebe. Svakojakih naziva, ali nikad pogrdnih je bilo za drage nam pripadnice nježnijeg spola.
I ako ti je već zapela za oko neka koja ti nije dala mirno spavati bila je prava umjetnost doći do njezinog broja telefona. Ako si bio te sreće pa je imala starog koji je potezao veze pa je i ona imala telefon. Onda si znao da ima smisla boriti se za taj milijun kuna vrijedan papirić s brojem telefona.
Budući da smo bili papci, nedovoljno samouvjereni ili već neki sedamdeset i peti razlog – nismo bili dovoljno hrabri direktno pitati za broj. Uvijek je to išlo onako okolo/naokolo. I ako si imao sreće, tvoja frendica je bila baš super frendica od frendice te tvoje potencijalne cure pa si išao linijom manjeg otpora i ispipavao teren. Pa si kroz nekoliko dana, tjedana uspio doći do broja pa su krenuli razgovori. Na fiksni telefon.
Mi smo  doma imali onaj telefon koji je imao brojčanik na okretanje pa si gurao kažiprst u ono nešto (nemam pojma kako se to stručno zove – valjda brojčanik) i osluškivao si zvuk. I to ne bilo kakav zvuk.
Zvuk pulsnog biranja i danas mi je u uhu. Ovi mladi koji su na snapu pojma nemaju što je zvuk pulsnog biranja. Nemaju osjećaj što je to kada je linija zauzeta…satima. Nikada neće osjetiti uzbuđenje kada telefon konačno zazvoni i hladan tuš kad se na telefon javi njezin stari. Hladan tuš. O je*ote led. To je fakat loš osjećaj.
I mladi danas neće znati kako je to kad ti buraz, stara, stari iz druge sobe digne slušalicu na drugi aparat povezan na istu liniju pa ti kažu da je dosta jer „tko će platit račun“ pa ti je bed jer taman si ju htio pitati da se sutra nađete poslije škole. Fu*k.
A jednom kad si se uspio dogovoriti onda je to bilo amenovano, zabetonirano i nije bilo šanse da se bilo što promijeni. Dogovarao si se tri dana unaprijed i to je bilo to. Ma kakve dodatne provjere i poruke.
Moje cure danas su nervozne kada pošalju nekom poruku pa vide da je druga strana pročitala poruku, a još nema odgovora. Stručan termin snap generacije za to je „sino/sinala mi je poruku, ali još se nije javio/la“.
Pa daj ti reci kud smo mi otišli. Čudo jedno od te tehnologije.
U toj digitalnoj džungli koju nosi moderno vrijeme svatko mora pronaći neki svoj put. Pomalo je kaotično i zbunjujuće, ali je tu i kroz njega moramo koračati. Ovo je samo jedan pomalo nostalgični tekst o nekim drugim vremenima kada nismo toliko robovali tehnologiji i bilo je sve nekako jednostavnije. Ili možda nije. Tko će ga znati. Teško je od šume raspoznati drvo. Postali smo robovi tehnologije, mobitela i svih silnih gadgeta, ali ima to i gomilu prednosti. I te kakvih prednosti. O da. Veselja napretek. O tome neki drugi put. Do onda take a break.

© 2018. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.