Nedjelja, 19 Rujan 2021 08:52

KAD TI DOĐE DA POŠALJEŠ SVE U NEKO MJESTO I PITAŠ SE „KOJA JE OVO DRŽAVA?“ #188

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
KAD TI DOĐE DA POŠALJEŠ SVE U NEKO MJESTO I PITAŠ SE „KOJA JE OVO DRŽAVA?“ #188 foto: Vedran Tolić

Dođe mi ponekad da pošaljem sve u neko mjesto, spakiram kofere, obitelj i odselim. Negdje gdje je država država, pravo pravo, a pravda pravda.
Negdje gdje se zna kako su postavljene stvari i kako funkcionira sustav. Gdje se zna tko pije, a tko plaća. U neku zemlju u kojoj se neću pitati „koja je ovo država“ i koja me svojim potezima neće natjerati do ruba. Do ruba psihičkog pucanja ili do ruba suza.
Razmišljam kako bi izgledao život u nekoj drugoj državi u kojoj je svaki segment države posložen onako kako treba. Točan, ispravan, pravedan i moralan.



Pri tom ne razmišljam o ekonomskom aspektu tj. u smislu nemogućnosti mladih da nađu posao i da za taj posao budu adekvatno plaćeni. Rješavanje stambenog pitanja, visoke kamate na kredite i sve ostale brige koje muče mlade po završetku školovanja i koji upravo zbog tih razloga odlaze „trbuhom za kruhom“ preko granice. O toj temi bi se moglo beskonačno mnogo pisati. Nažalost.
I te kako sam svjestan svih tih problema jer sam i sam prolazio kroz njih, prolazit će kroz njih moja djeca danas-sutra.
U potpunosti sam svjestan trenutka u kojem živim kao i svih okolnosti koje me okružuju. Kao i sve nas koji živimo u Hrvatskoj. I te kako smo svjesni. No, ne predajemo se. Još uvijek smo ovdje u nadi da će jednom biti bolje.

Odgovor kad će i hoće li to jednom doći nitko ne zna. Sama ideja oko toga u kojem trenutku bi sve stvari mogle sjesti na svoje mjesto potpuno je imaginarna. Iluzija.
Znam da ima država u kojoj je situacija mnogo gora jer „u zemljama Afrike i srednjeg istoka bi vapili da imaju standard kao mi u Hrvatskoj“, (Plenković, 2018.) i nekima je teže nego nama u Lijepoj našoj, ali isto tako znam da postoje države u kojoj je sve puno bolje. Vjerujem da bi onima na vlasti bilo draže da se uspoređujemo s onima koji su „lošiji“ od nas, ali ako kao društvo ne stremimo prema naprijed, prema uređenijem i boljem – sve zajedno nema smisla.

Zanesem se ponekad i razmišljam kako su mi dragi oni trenuci kad je barem prividno sve ok. Bez situacija koje te trenutno bace u očaj. Veseliš se jer znaš da neće dugo potrajati. Taman kad se uljuljkaš u to neko lažno „sve je ok“ – potrude se i brzo te vrate u stvarnost.
Tešku, mučnu, tužnu, tragičnu. Ponekad i tragigrotesknu.
Sjetite se međimurskog župana kojeg su uhitili zbog primanja mita. Nije primanje mita u hrvatskoj politici nepoznat pojam i nešto što bi nas trebalo šokirati jer smo nažalost već navikli. Primanje mita sramotno je samo po sebi. Svjedočili smo kako neki možda sram i imaju, ali ga uopće ne koriste. Biti na političkoj funkciji i završiti u pritvoru zbog deset tisuća kuna teško je definirati. To je tužno.

Tužna je i poražavajuća činjenica kako župan bez obzira što je priznao krivnju i dalje ima podršku javnosti.  Nepoznata gospođa u vijestima izjavila je kako i dalje vjeruje u svog župana. Uz njega je jer nije uzeo puno. Samo deset tisuća.
Nije ona jedina koja ne vidi ništa sporno u tome jer većina anketiranih bez obzira na sve, svog župana podupire.
No, bez brige. Priča ima završetak sretniji i od završetaka u diskutabilnim salonima za masažu. Župan se vraća u Hrvatski sabor. Da ponovimo gradivo, Hrvatski sabor – predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Hrvatskoj.
I sve po zakonu. Čisto i ok. Ne postoje nikakva ograničenja koja bi to onemogućila.
Župan si, primiš mito, priznaš krivnju i nikome ništa. Promijeniš fotelju i nastaviš dalje. Upitne čistoće debelog obraza donosiš zakone i krojiš sudbinu ostalima.

Županovo koketiranje s Uskokom palo je u drugi plan jer jedna druga vijest pokazala je svu nagomilanu tugu hrvatskog pravosuđa.
Visoki kazneni sud jednom je muškarcu optuženom za slučaj višestrukog silovanja sedmogodišnje pokćerke smanjio kaznu s nepravomoćnih 14 na 11 godina zatvora.
Svoju odluku obrazložili su na način da je Županijski sud u Dubrovniku koji je i donio prvu presudu, kao olakotnu okolnost propustio priznati sudjelovanje u Domovinskom ratu.
Da, dobro ste pročitali. Kazna je smanjena za tri godine i to je napisano u obrazloženju.
Vijest je to koja je šokirala hrvatsku javnost i teško je na ovakvo nešto ostati miran i pribran.
Utječe na tebe kao čovjeka, roditelja. Ispuni te istovremeno tugom, očajem i bijesom.

S punim pravom mnogi od nas pitali su se kako je to moguće? Zar je to zaista istina?
U kojoj i kakvoj mi to državi živimo?
Nažalost, moguće je. I sve po zakonu, a budući da je odluku donio Visoki sud, sve po visokom zakonu.
I kad pomisliš da je hrvatsko pravosuđe doseglo svoj vrhunac upitnih i diskutabilnih odluka, isto to pravosuđe tvoju utopističku misao pretvori u balon od sapunice koji u jednom trenu samo nestane. Kao da ga nikad nije ni bilo.
Bez obzira na činjenicu kako je sve po zakonu, meni kao prosječnom građaninu ovakva odluka je poražavajuća i apsurdna, a Visoki sud potrudio se ljestvicu pravosudnih apsurda podići još više.

Detalji slučaja iz Dubrovnika su grozni, a na sve što ima veze s djecom sam hipersenzibilan jer sam roditelj triju kćeri i ovakve vijesti me baš pogađaju i potresu. Sudske odluke još i više.
Da čitava stvar bude još tužnija, u tročlanom sudskom vijeću koje je donijelo ovu odluku sjedile su tri sutkinje. Žene. Za koje u nekim svojim razmišljanjima očekujem da će u ovakvim delikatnim slučajevima kada se radi o višestrukom silovanju djeteta biti mnogo strože i da će pokazati barem malo empatije.
Nema mjesta empatiji i subjektivnosti u pravosuđu, neki će reći, ali po meni ova odluka o smanjenju kazne jednostavno nije u redu.
Osuđeni muškarac je izjavio kako sebe smatra „djelomično krivim“ jer da njegova žena nije bila odsutna dok je zlostavljao pokćerku „do svega ovoga sigurno ne bi došlo“.

Ne mogu razumjeti kako netko može izjaviti da je za silovanje vlastite sedmogodišnje pokćerke djelomično kriv. Ne možeš za silovanje biti djelomično kriv. Muškarac je svjesno napravio nešto za što je sigurno znao da je potpuno pogrešno. U svakom smislu.
Ne radi se o slučajnosti i kaznena djela koja se odnose na seksualno zlostavljanje djece i žena zaslužuju najstrožu kaznu.
U ovakvim slučajevima ne bi smjele postojati olakotne okolnosti jer zdrav razum nalaže da niti jednu takvu „olakotnu okolnost“ nije potrebno tražiti, a kamoli uzeti u obzir.
Sudjelovanje u Domovinskom ratu ne može i ne smije biti olakotna okolnost u počinjenju bilo kojeg kaznenog djela, a najmanje može biti olakotna okolnost u slučaju silovanja sedmogodišnje pokćerke.

Poštujem što je muškarac sudjelovao u ratu kao što i poštujem svakog branitelja koji je dao svoj doprinos za Hrvatsku. Nema dvojbe kako svaki branitelj osim poštovanja svakog od nas zaslužuju i brojne druge povlastice. Na neke već i imaju pravo. Zasluženo i opravdano. Taj popis vjerojatno bi se mogao i proširiti, ali o tome trebaju odlučiti oni koji u svojim rukama imaju tu moć, ali to ovaj put nije tema.
Teško je probaviti činjenicu da sudjelovanje u ratu može utjecati na izricanje ili ublažavanje kazne. Pogotovo kad se radi o ovakvim groznim djelima.
Sedmogodišnja djevojčica nakon svega mora pokušati nastaviti normalno živjeti. Ukoliko je to nakon ovakvog traumatičnog iskustva uopće i moguće.
Kao čovjek, kao roditelj – najiskrenije se nadam da je.

Bilo bi lijepo kad bi mogli vratiti vrijeme i neke stvari jednostavno izbrisati. Kao da se nikad nisu dogodile, ali nažalost jesu.
Kako ostati pribran i miran? Kako onda ne biti ljut na državu? Kako ne biti razočaran u pravosuđe?
Ponekad imam osjećaj kao da nam se rugaju. Smiju u lice.
Teško je to sve prihvatiti, a sve u svjetlu činjenice da bi nam život u ovoj našoj maloj, ali toliko lijepoj zemlji mogao biti predivan.
Nadam se kako će u nekom trenutku sve sjesti na svoje mjesto i da će Grgićeve riječi iz „Neka cijeli ovaj svijet“ postati stvarnost.
Ako ne za našu generaciju, onda barem za generaciju koja tek dolazi.
Stvarnost koju će živjeti i u toj stvarnosti uživati.
Stvarnost u kojoj će sve biti onako kako treba.
Stvarnost u kojoj se neće trebati pitati – koja je ovo država?

© 2021. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.