Nedjelja, 18 Srpanj 2021 11:51

BEZ OBZIRA NA SVE, NE ZABORAVIMO NA DIJETE U SEBI – CARPE DIEM #179

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
BEZ OBZIRA NA SVE, NE ZABORAVIMO NA DIJETE U SEBI –  CARPE DIEM  #179 foto: Vedran Tolić

„Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali.“ svima je poznata rečenica iz legendarnih Smogovaca.
Mislim da nema osobe koje nije čula za Smogovce i koja nije pogledala barem jednu epizodu.
Starije generacije, u koju ubrajam i sebe ako se uspoređujem u odnosu na svoje klince redovito su pratile sva uzbuđenja i zgode koje nam je donosila vesela ekipa zagrebačkog Naselka.
Sve epizode Smogovaca pogledale su i moje kćeri. Dao mi je netko jednom na nekom USB-u i znam da smo uživali svi. One premijerno i svidjelo im se, a gospoja i ja smo gledajući - s nostalgijom se sjetili nekih davnih i prošlih dana.


Bezbrižnih dana kad smo bili klinci ne znajući što nas sve čeka u godinama koje tek moraju doći. Ona još u svom zagrebačkom kvartu sa svojom ekipom, a ja u Samoboru sa svojom. Svatko u nekom svom filmu uopće ne znajući da će nam se putevi jednom sresti.

Tako to i treba biti u tim godinama. Kad si malen, ali velik.
Odnosno dovoljno velik da ne budeš malen.
Ove Hitrecove rečenice sjetio sam se neki dan dok sam zalijevao travu, a najmlađoj kćeri došao je prijatelj iz susjedne kuće na igru i kupanje.
Brčkali su se u malom bazenu koji smo složili iza kuće jer ljetne vrućine lakše se podnose uz dobro društvo i bazen. Koliko god on bio malen ili velik.
Prisluškivao sam njihov razgovor, a teme su bile bitne, vrlo važne i značajne.
Što će tko biti kad odraste jer u njihovim godinama (mali susjed ima sedam godina, a moja kćer šest) to je važno.
Planiraju budućnost, razmišljaju, razgovaraju. Bezbrižno, iskreno, dječje. Upravo onako kako se to od njih i očekuje.
Bez obzira što su mali i na pameti bi im trebale biti neke sasvim druge stvari, oni žele biti veliki. Odrasli.

Moja najmlađa će biti teta u vrtiću. Podijelila je s prijateljem svoje ideje za budućnost. On je njoj pokušao objasniti što će on raditi, ali našli su se u slijepoj ulici. Nisu znali kako se to zanimanje točno zove.
Uzalud je on njoj tumačio kako će crtati kuće i zgrade, a ona ga pokušala uvjeriti da će on biti slikar jer tko crta taj je slikar.
Dječja logika opravdano je bila na mjestu, ali svejedno to nije bilo to.
„Tata, kak' se zove onaj slikar koji crta kuće i zgrade?“ – viknula je moja najmlađa u nadi da ću riješiti ovu dječju zagonetku.
„Je l' mislite na arhitekta?“ – spremno odgovaram.
„Da, da. To je to. Arhitekt“ – pobjednički je potvrdio mali.
To je to. Misterij riješen. U kući imam buduću tetu u vrtiću, a mali iz susjedstva će biti arhitekt.

Fokus s važnih tema poput planiranja budućnosti u trenu se promijenio kad su me vidjeli s punim tanjurom narezane lubenice. Rasprava je krenula u sasvim drugom „egzistencijalnom“ smjeru. Hoće li im u trbuhu narasti lubenica ako pojedu koštice. Košpice, ako ćemo biti točni i odrasli, ali…
Čovječe, kako je divno biti klinac. Malen, a dovoljno velik.
Priznajem, bio sam malo ljubomoran na njih.
Davno je bilo to kad su se u glavama nas odraslih vrtjela ovakva pitanja i problemi. Sad smo na dnevnoj bazi suočeni s nekim drugim stvarima, ali svako vrijeme nosi neko svoje breme.
U pojedinim trenutcima lakše, u nekim drugim teže.
Posao, nedostatak posla, novac, računi, kašnjenje plaće, odgoj djece, puberteti, krediti, servisi i registracije, kolege, susjedi, pokvareni kućanski aparati, ljetne i zimske gume, briga o roditeljima, politika, razbijeni ekran mobitela, krštenja, upisi djece u srednju školu i fakultet, sahrane, produženje ugovora s mobilnim operaterom, osobna pred istekom, montiranje novih ormara s nedovoljno jasno napisanim uputama, odlasci u bolnicu na operaciju…

I ovaj niz mogli bi nastaviti do beskonačno jer taj niz ima svoj jednostavni naziv – život.
U tom „životu odraslih“ ono što ne smijemo zaboraviti ni staviti u drugi plan je činjenica kako bez obzira na to što smo odrasli ne znači da ponekad ne moramo biti dijete.
U tome da probudimo dijete u sebi ne sprječava nas ništa.
Ne mislim pritom da trebamo biti neozbiljni jer biti dijete uopće ne znači biti neozbiljan već jednostavno biti dijete.
Pokušati se što više približiti tom dječjem načinu razmišljanja. Bez previše kalkulacija, razmišljanja i promišljanja.
Odrasli su apsolutni prvaci u tome kako najjednostavniju stvar nepotrebno i beskonačno zakomplicirati.
Klinci uglavnom ne kompliciraju, prihvaćaju stvari onakvima kakvima jesu. Ne troše vrijeme na suvišno analiziranje nego koriste trenutak. Uživaju. Carpe diem.
Taj iskren način razmišljanja, guštanja u sitnicama i jednostavnom prihvaćanja nekih stvari kao da s godinama odrastanja nestane. Izgubi se negdje putem, pospremi u neku kutiju jer preko noći smo postali odrasli.

Slušam svoje prijatelje, poznanike, kolege i ljude koje susrećem. Svi oni imaju svoj ranije spomenuti niz i neki od njih se baš teško nose s tim svakodnevnim stvarima. Pogrbljenih leđa, ozbiljnih lica bez trunke optimizma i dječje iskre broje dane. Od ponedjeljka do petka. Od vikenda do vikenda. I tako godinama. Premalo se smiju.
Često je za njihovu situaciju kriv netko drugi, a kad čujem „Lako njemu, njoj ili njima. Imaju love, idu po kafićima i restoranima. Putuju.“ – često se i naljutim.
Trava je u susjedovom dvorištu zelenija i ostale varijacije na temu.
Da, postoje ljudi koji imaju više novca od tebe, mene, nas. Putuju, idu po restoranima, kafićima, ali ok. Neka. Njihova stvar. Nek' uživaju. Super. Ako je dobro njima, dobro je i meni.
Ne pokušavam preodgajati nikog, pogotovo ne odrasle ljude, ali sam mišljenja kako problem leži u tome što pojedinci previše gledaju okolo.

Ljudi su često nesretni i nezadovoljni zbog onog što nemaju, umjesto da budu sretni i uživaju u onome što imaju.
Zaborave na taj dječji i jednostavni state of mind. Ne kompliciraj i ne analiziraj previše. Probudi dijete u sebi. Iskoristi trenutak. Carpe diem, Hakuna Matata – lakše je.
Ne razmišljam o tome da ću ikad imati basnoslovno skup automobil, kuću na moru…, a još mi manje pada na pamet zbog toga se osjećati loše.
Ako nemam za cugu u kafiću – ostat ću doma i popiti kavu u dvorištu. Ide nam se negdje, ali financije ne dozvoljavaju. Ni prvi ni zadnji put. Još uvijek ne znamo hoćemo li na more ovo ljeto. Kako bude bit će. Mala će se kupati u bazenu, a mi ćemo već nekako.
Ima raznih događanja u gradu. Najavili su i kino projekcije na otvorenom. Ispeći ćemo kokice, uzeti dekicu i bit će ok.

Svi imamo život, svi imamo svoj niz. Često u tom nizu ne ide sve k'o po špagi i upravo zato moramo zadovoljstvo potražiti u stvarima oko sebe. I u njima nastojati maksimalno guštati.
Iskreno i dječje.
Jednom će to biti klopa u nekom restoranu, a drugi put fini, hrskavi i još vrući mali slanci iz kvartovske pekare.
Život jednostavno prebrzo ide, tempo u kojem živimo rijetko kad nam dozvoljava da usporimo, ali to ne znači da ne moramo guštati u malim stvarima. Onim opipljivim i nadohvat ruke.
Na nama je da pred većinu stvari pokušamo staviti pozitivni predznak, a iz svog iskustva znam da će biti bolje i lakše. Vječni sam optimist i to je nešto čega se neću nikad odreći.
Odrasli smo i nećemo se nikad više vratiti u bezbrižne dane djetinjstva. U one dane kad smo bili mali, a željeli smo biti veliki.

I eto nas. Veliki smo. Sa životom i nizom.
Ne zaboravimo probuditi i njegovati to dijete u sebi jer upravo to dijete u nama često će nam izmamiti osmijeh na lice.
Kao i meni sada dok gledam u narezanu lubenicu na stolu kojoj ću se posvetiti za koji trenutak. Nisam još odlučio što ću s košticama. Da mi ne naraste lubenica u trbuhu.
Sezona je lubenica.
Kad odrežete krišku, budite dijete. Prisjetite se ove dječje dvojbe.
U slast.

© 2021. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.