Subota, 10 Srpanj 2021 18:14

KAD TI POJEDINCI POKVARE DAN – I DALJE MI NIJE JASNO ZAŠTO LJUDI ZABORAVE NA PRISTOJNOST I LJUBAZNOST #178

Napisao
Ocijeni sadržaj
(3 glasova)
KAD TI POJEDINCI POKVARE DAN – I DALJE MI NIJE JASNO ZAŠTO LJUDI ZABORAVE NA PRISTOJNOST I LJUBAZNOST  #178 foto: Vedran Tolić

Načelno nisam tip od kukanja i cendranja. Ne volim se čak ni žaliti ako to nije nužno potrebno. Uvijek sam za onu drugu varijantu. Onu kad je potrebno nešto ili nekog pohvaliti. Nemam problem teti na šalteru zahvaliti na susretljivosti ili trgovcu na ljubaznosti i trudu. Cijenim taj neki svaki mali angažman koji ljudi naprave da bi se ti osjećao bolje i ugodnije. I sam radim s ljudima, u uslužnom sektoru i svjestan sam koliko je upravo takav pristup bitan.
To je nešto što bi trebalo biti pravilo, a sve je češće iznimka. Nažalost.


Mislim da bi svijet bio puno ugodnije mjesto kad bi svi više koristili i upotrebljavali  elementarnu pristojnost. Barem to, ako ne i više od toga.

Prošli tjedan sam se ugodno iznenadio jer sam dogovarao nešto s jednom gospođom. Neko gostovanje, nešto. Nebitno za kontekst o čemu je riječ.
Već na prvi pristigli mail zaključio sam kako se s druge strane nalazi izuzetno pristojna osoba, a ako nešto volim, volim pristojne ljude. Fine i ugodne ljude.
Ljude koji imaju neku dobru vibru.
S kojima i komplicirane stvari postanu jednostavne i s kojima ti je gušt raditi i surađivati. Ide sve onako glatko – baš kako bi i trebalo ići. Bez nepotrebnih tenzija, napetosti, stresova, nedorečenih stvari i upitnika koji ostaju visjeti u zraku.
Takve ljude bih volio susretati više no što ih realno susrećem, ali što je tu je. Ne možeš baš uvijek utjecati na sve.

I kad god je prilika, potrudim se takvim ljudima jasno dati do znanja kako to što rade – rade dobro. Neka ne mijenjaju ništa jer svojim ponašanjem nekome nesvjesno poprave dan. Hvala im na tome.
Postoje i oni drugi ljudi. Oni koji ti dan pokvare zato jer se njima jednostavno ne da.
Ljuti i nervozni na cijeli svijet od ranog jutra. Otkad otvore oči pa dok ne legnu u krevet. I tako iz dana u dan, zarobljeni u tom svom začaranom krugu iz kojeg ne znaju ili ne žele izaći. Zapitajte se koliko puta ste se susreli s neljubaznim, nepristupačnim, ponekad i pomalo bahatim osobama.
Uglavnom na mjestima gdje takve osobe trebaju više tebi nego ti njima.

Određena funkcija kao da im daje moć, a činjenica kako ih ti trebaš više, kao da im daje nepisano pravo da se ponašaju onako kako se ponašaju, a ne ponašaju se lijepo.
No, bilo bi nepošteno reći da su svi takvi. Nisu. Srećom.
U toj masi ima i onih koji svoj posao rade onako kako treba. Upravo onako kako se radi kad radiš s ljudima.
Ponašaš se ljudski.
Mogu shvatiti loš dan, glavobolju, nepovoljnu bio prognozu, niski tlak ili šećer, svađu s nekim od ukućana, pogreban auto na parkingu ispred zgrade – sve je to ok, ali pokušaj probleme ne nositi na posao. Ili se potrudi da tvoje privatne stvari ne utječu na nas. Izravno ili neizravno. Ostavi ih na ispred vrata radnog mjesta na kojem radiš. I svi sretni.

Meni je iz balansa izbacila neki dan referentica u banci. Prvo preko posrednika odnosno preko moje gospoje, a zatim sam bio debalansiran i osobno.
Gospoja je otišla do banke po neke informacije oko kredita. Tako je kako je. Jedni smo od onih koje veće životne stvari rješavaju kreditom. Budući da smo već prestari za zlatnu mladež, a starci nam nisu gazde i lica s naslovnica – uzdaj se u se i u svoje kljuse.
U upitnu kreditnu sposobnost i matičnu banku.
Onaj stambeni koji ćemo otplaćivati skoro do mirovine se podrazumijeva. S njim smo se već naučili živjeti. Kad se osvrnem oko sebe i pogledam što smo si stvorili, nije mi žao niti jedne jedine plaćene rate.

U konačnici, nešto i ostavljamo iza sebe pa se možda naša djeca neće trebati toliko mučiti ako se ne odluče sreću potražiti izvan granica Lijepe naše.
Hrvatska realnost. Kako za većinu prosječnih obitelji, tako i za moju.
Uglavnom, prodali smo stari auto i moramo kupiti nešto novije. Ne novo već novije. Bilo bi lijepo da je „ispod čekića“, ali uvijek krećem od one kako se možeš pokriti točno onoliko koliko ti je dugačak poplun.
Za noviji auto fali nam love, ispod jastuka i madraca nema ništa. Nije baš da smo tamo ikad čuvali novac, ali praznovjerno smo bacili oko. Možda nekim čudom nešto nađemo, ali brus. Tek pokoja iskorištena papirnata maramica i nekoliko gumica za kosu.

Taj naš stari auto prodali smo na potpuno čudan način.
U vožnji, na putu za Korčulu i siguran sam kako mi se isti scenarij oko prodaje auta neće nikad više dogoditi.
Čovjek je zvao u rano ujutro na neradni dan. Već u pola devet ujutro…hitno mu je. Mi na putu. Auto u Samoboru, a mi negdje između Šibenika i Dugopolja.
Pokušavam odgoditi susret na idući tjedan, ali ne. Hitno je. Zamolio sam frenda neka pričeka čovjeka u žurbi pa nek' mu pokaže auto jer hitno je.
Toliko hitno da je čovjek nakon sat vremena bio kod auta, pogledao, ostavio novac i otišao.
Riješili smo papirologiju nekoliko dana kasnije kad sam se vratio, ali da je čudno – čudno je.
Barem smo izbjegli onaj prodajem/kupujem ogledni folklor. Neki tip je došao prije par tjedana gledati auto, obilazio oko njega kao mačak oko vruće kaše. I ne može se prestati čuditi kako auto star 14 godina ima pokoju ogrebotinu. Takvim radosnim optimistima uvijek otkrijem tajnu gdje kupiti auto u savršenom stanju, a kad ih uputim u najbliži auto salon neki se čak i naljute. Uglavnom, stari smo auto prodali jer čovjeku je bilo hitno. ?!?

Do novog/novijeg auta nije problem ako imaš lovu.
Donijeli smo odluku kako ćemo uzeti neki mali nenamjenski kredit i gospoja je otišla u moju banku po informacije. Koliko možemo podići, koji su uvjeti, kamate, rokovi otplate i sve ono što zanima prosječnog budućeg dužnika.
Ona ima račun u drugoj banci, ali zato u mojoj banci ima punomoć i u bilo kojem trenutku može raspolagati čitavim mojim bogatstvom.
U ovih dvadeset i jednu godinu koliko smo već zajedno bezbroj puta je odlazila u moju banku – podizati novac, polagati novac, preuzimati kartice, rješavati dječju štednju – ma sve. Apsolutno sve jer ja u banku idem samo kad je to nužno, a to je u prosjeku jednom u tri/četiri godine. Ne volim banke, njihova pravila i cijeli taj sustav.

Volio bih kad mi mogli nekako živjeti bez banaka, ali to je u današnje vrijeme jednostavno nemoguće. Isplata plaće, kartice, krediti – hoćeš/nećeš, moraš biti klijent.
Gospoja je i ovaj put, kao i tisuću puta prije, na sebe preuzela odlazak u moju banku, ali gospođa s bankarskog šaltera nije joj htjela dati informaciju koji iznos nenamjenskog kredita bih ja mogao dobiti u odnosu na moju plaću.
Tu strašno čuvanu tajnu, najpovjerljiviju od najpovjerljivijih informacija nije mogla saznati.
Tu informaciju može dobiti samo vlasnik računa.
Fensi mramorne pločice (plaćene novcem klijenata btw.) ispred šaltera broj pet – otvorite se.
Zove me moja gospoja iz banke i kaže mi kako gospođa sa šaltera tu informaciju ne da. Uzalud što sam ja na drugoj liniji.
Ne može. N e  m o ž e.

Popizdio sam.
Može uplatiti milijardu nečeg sad na račun, može podići lovu sa svih mojih računa i računa od klinaca. Nije da su neki iznosi, ali može.
Sve to može, ali dobiti informaciju oko kredita – ne može.
Uz sve to, teta je bila pomalo bahata, nesusretljiva, neljubazna i obraćala se onako iritantno s visoka. Ponašala se upravo onako kako se ljudi koji rade s ljudima ne bi trebali ponašati.
Bankarska pravila moje banke – stjeram vas...
Mene je službenica razljutila preko telefona, a moju gospoju za šalterom.
Jedino je valjda bankarka bila sretna. Upisala je još jednu pobjedu. Ne kužim? Koja je poanta?
Baš sam bio ljut i nije mi palo na pamet osobno otići u banku niti po informaciju oko nenamjenskog kredita, a još manje realizirati kredit. Gospoja je to preuzela na sebe.

Drugi dan sam otišao u svoju banku položiti novac koji je gospoja putem kredita podigla u svojoj banci. Teti na šalteru sam, dok je brojala novac, rekao da je to novac od kredita koju smo digli u drugoj banci i u kratkim crtama prepričao jučerašnju epizodu.
Pokušala je opravdati kolegicu – „ma možda je bilo loš dan“, „možda se ona i vaša supruga nisu dobro razumjele“, možda…
Možda ili ne, rekao sam joj kako na ovaj način tjeraju klijente od sebe.
Što zbog pravila koja mi iz „nebankarskog“ sektora teško možemo razumjeti, što zbog ponašanja.
Pokušao sam joj objasniti da su zbog kolegice izgubili jedan nenamjenski kredit koji smo podigli u drugoj banci i nek' si izračunaju koliko su izgubili jer smo kredit uzeli u drugoj banci. Bankarske naknade, izračuni i sve ostale administrativne stvari koje odrađuju banka vrlo rado naplati, a o kamatama na kredite da ne govorim. Znam da sam ja u bankarskom moru samo kap, ali sam i klijent.

Fakat mi je prekipjelo jer moja banka me već toliko puta razočarala i ovo je bila kap koja je prelila čašu. Zamolio sam je neka mi objasni proceduru zatvaranja svih mojih računa jer mi je dosta. Game over.
Tražio sam i mail adresu od voditeljice poslovnice jer joj želim poslati mail pritužbe. Ne volim se žaliti, ali što je previše, previše je.
Pokušala me odgovoriti od svih mojih nauma, ali nisam se dao. Gotovo.
Bio sam maksimalno pristojan, smiren, bez ijednog povišenog tona jer ne volim drugima kvariti dan zato što sam ja ljut. Uostalom, nije gospođa na šalteru kriva, ona samo radi svoj posao.
Da pokuša popraviti i izgladiti cijelu situaciju još je izrekla i jednu potpuno krivu rečenicu.
„Ma dajte si još malo razmislite. Ja vas poznajem i znam da vi možete puno podnijet.“.

I bila je u pravu. Mogu puno podnijeti. To sam joj i rekao, ali sam nadodao kako to ne znači da i „moram podnositi“. Ne moram i ne želim.
Pogotovo u ovakvoj situaciji gdje se izgubio odnos banka-klijent. Oni kao da zaboravljaju tko ih financira i na čiji račun žive.
Sjetio sam se i one kako je „kupac uvijek u pravu“.
Ne umišljam si i ne pridajem si na bilo kakvoj važnosti. Niti očekujem da me se tretira na bilo koji drugačiji ili neki posebni način. Ne, jer za to zaista nema potrebe.
Elementarna pristojnost i minimum ljubaznosti sasvim su dovoljni. Pogotovo u ovakvim situacijama. Ništa drugo ne tražim.
Neki to nažalost često zaboravljaju pa vam zbog nekih svojih razloga pokvare dan.
Ja sam se još jednom uvjerio kako upravo od tih stvari nikad neću odustati jer ljubaznost, maniri, pristojno ponašanje i osmijeh ne koštaju ništa.
Nemojte zaboraviti ni vi jer osim što ćete se osjećati bolje, vrlo vjerojatno ćete nekom popraviti dan.

 

© 2021. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.