Četvrtak, 20 Svi 2021 17:50

OD JEDNOG RODITELJSKOG IZAZOVA DO DRUGOG. OD JEDNE EPIZODE DO DRUGE, ALI SVE JE DOBRO KAD DOBRO ZAVRŠI. #171

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
OD JEDNOG RODITELJSKOG IZAZOVA DO DRUGOG. OD JEDNE EPIZODE DO DRUGE, ALI SVE JE DOBRO KAD DOBRO ZAVRŠI.  #171 foto: Vedran Tolić

Postoje dani kad je teško biti roditelj. Svatko tko ima klince zna da se povremeno pojave trenutci kad je roditeljska uloga baš zahtjevna. Sve to ide u kompletu s odrastanjem i svaka djetetova dob nosi neke svoje specifične izazove.
Moram priznati da smo se gospoja i ja malo opustili. Uljuljkali se u tu neku kolotečinu kad je sve više-manje ok. Na epizode u kojima se istovremeno nađu hormoni – pubertet – tinejdžeri više ne reagiramo burno. Tek ponekad i to u trenutku kad pređu onu imaginarnu granicu za koju samo mi roditelji znamo gdje je jer oni ne znaju gdje je. Ili se prave da ne znaju i pokušavaju ju vrlo često pomicati, ali naša fleksibilnost nije beskonačna.
Red se mora znati. Točka.
Na tom polju sve je nekako ok. U granicama normale. Podnošljivo.


Ove starije bave se školom, izlascima i svemu onome što veseli jednu petnaestogodišnjakinju i jednu sedamnaestogodišnjakinju.

Najmanja pak po svom rasporedu. U vrtić, iz vrtića. Igranje s ekipom iz ulice i vječite rasprave na temu koliko je slatkiša dovoljno pojesti u jednom danu te zašto više ne može igrati igrice na maminom mobitelu. Konsenzus niti na jednu od ove dvije ključne teme za šestogodišnjakinju još nismo postigli jer kako ona kaže „mogu ja još“, a u tu njezinu tvrdnju uopće ne sumnjam.
Ponekad joj i zavidim na toj bezbrižnosti jer s moje točke gledišta, tako je lijepo imati šest godina.
Neki dan je, dok sam nešto kopao po zemlji u dvorištu bila tako vesela jer je u čarapama trčala po zemlji. I nije se zaustavila na trčanju. Skakala je u dalj, kopala sa mnom, valjala se po toj zemlji, a kad je vidjela da se ne uzbuđujem oko toga što je prljava od glave do pete, otpustila je sve kočnice i bila najsretnija na svijetu. I ja skupa s njom.

Zašto bih se uzbuđivao oko toga što je bila „zmazana kao svinja“ i pokvario joj veselje.
Ono pravo dječje veselje. Upravo onakvo kakvo treba biti. Iskreno, opušteno, bezbrižno.
Imamo tople vode, kadu, veš mašinu – nek' dijete uživa u trenutku jer takvi trenutci se pamte i ostaju trajno spremljeni u nekoj djetetovoj ladici lijepih sjećanja.
To su oni trenutci kad kao roditelj guštaš. Jednostavno se dogode. Bez najave.
Zagrle te neke nevidljive ruke sreće, ponosa, zadovoljstva i unutarnjeg mira. Kad vidiš kako je vlastito dijete sretno i ti kao roditelj si sretan.
To je jednostavno tako i to su oni lijepi trenutci koje ti kao roditelj stavljaš u svoju roditeljsku ladicu lijepih uspomena.
Nisam imao srca prekidati ovaj trenutak sreće i trajao je sve dok nas nije mrak potjerao u kuću jer sam znao da nas već drugi dan čeka jedan u potpunosti drugačiji scenarij.
Potpuno suprotan ovom dvorišnom.

Scenarij koji bi vrlo rado volio izbjeći, ali to tako ne ide. U kompletu s roditeljskom ulogu idu  lijepe i one manje lijepe epizode. Nemaš pravo izbora.
Možeš ponekad eskivirati pa neke stvari prebaciti na drugog roditelja, ali ovaj put raspored se posložio tako da sam ja bio „the chosen one“.
Dijete na jesen kreće u školu i bez obzira što do prvog školskog zvona ima još nekoliko mjeseci, trebalo je odraditi sve ono što se od budućeg školarca očekuje.
Gospoja je (slučajno ili ne – ne želim spekulirati) na sebe preuzela onaj ljepši dio upisa. Onaj kad dijete na sebe stavi čistu i pažljivo opeglanu odjeću „za van“, kad ga lijepo počešljaš i  dvaput provjeriš jesu li nokti čisti ili je negdje ostao neki crni trag.
Onaj dio upisa u školu koji si pofotkaš za uspomenu. Onaj koji odmah pošalješ i jednoj i drugoj baki na WhatsApp. Nek' se i bake vesele.

Mene Fortuna ovaj put nije pomazila i na moja nejaka pleća pao je onaj teži dio upisa. Medicinski.
Da stvar bude kompleksnija, zapalo me sve što se tiče bijelih kuta.
Liječnički jackpot – zubar, doktor i laboratorij.
Prošlo je već dosta godina otkad smo zadnji put upisivali dijete u osnovnu školu i opustili smo se. U potpunosti zaboravili na „radost“ koju klincima čini odlazak kod zubara ili doktora. Ove dvije su već velike, nema problema s njima i odrade sve što moraju, ali ova najmanja je specifična. Do prije nekih godinu, godinu i pol nije bilo nikakvih problema s odlascima zubaru ili kod pedijatra. Sve smo uvijek obavljali bez stresa, ali nakon što je završila u bolnici zbog rota virusa (znate kako to već ide – po defaultu subotom ili nedjeljom navečer) jednostavno ju je prebacilo. Kod zubara ni za lijek, kod doktora ni pod razno. Baš ono kad zagusti i pod uvjetom da je „neće pikat'“.

Dijete se jednostavno počelo bojati liječnika i što god ti njoj rekao ne možeš ju razuvjeriti. Čovječe, kakav stres.
Znaš da za početak moraš obaviti zubara što smo i obavili nakon što je zubarka prvo meni pregledala sve zube pa je i ona nekako pristala otvoriti usta. Ok - 1 od 3.
Kod doktorice je bilo sve u potpunom redu dok nije došao red za cijepljenje. Uf.
Odradili smo 1425 (slovima: tisućučetiristotinedvadesetipet) razgovora o tome kako će pregled izgledati te da se na kraju mora cijepiti. I to ne jednom već dvaput.
Prihvatila je, obećala sama sebi, a i nama da će biti hrabra. Sve je palo u vodu u onom trenu kad je medicinska sestra došla s bubrežastom zdjelicom u ruci. Pogled na dvije injekcije u trenu je izbrisao svu dotad prikupljenu hrabrost, ali što se mora – mora se.
Nije vikala, ali je glasno negodovala i pokušavala se izmaknuti dok smo se nas troje okomili na nju jednu. Jedno rame pa drugo rame. I gotovo.
Preživjeli smo, riješili smo i laknulo mi je. Lakše je bilo i njoj dok je u dućanu birala nagradu za hrabrost. Takav je bio dogovor. Ok  - 2 od 3.

Činjenicu da za nekoliko dana moramo obaviti i laboratorijske pretrage oboje smo ignorirali, ali na to nas je svakodnevno podsjećala uputnica.
Odbrojavali smo dane i stigao je dan za  l a b o r a t o r i j  (čitati polako i zamisliti neku scary glazbu u pozadini).
Sve je bilo ok dok smo se ujutro pripremali. Bilo je ok i dok smo se vozili prema Domu zdravlja. Imala je na desetke pitanja na koja sam strpljivo odgovarao i objašnjavao joj cijeli postupak jer sam je želio pripremiti koliko god je to moguće. Da ne bi bilo nekih iznenađenja. Tvrdila je kako je spremna i kako će biti hrabra. Ma to zlato tatino…to je stav.
Nitko od nas ne voli vaditi krv…u tome zaista nema ništa ugodno. Ja sam prvi koji će okrenuti glavu na stranu i čim prije otići.
Sjetio sam se frenda koji je istu proceduru prolazio sa svojim sinom prije desetak dana. Njegovo dijete bilo je hrabro. Bez ijedne suze, bez ijednog negodovanja…
Čovječe, kako sam bio ljubomoran.

Potajno sam se nadao kako će proći sve ok i bez ikakvih problema, ali prava drama uslijedila je kad je red došao na nas.
Sjela je na stolac, ljubazna tehničarka Jelena sve joj je objasnila, pokušala je maksimalno opustiti, stavila joj gumenu traku na ruku, pripremila iglu, ali uzalud jer Ida je odustala već puno ranije. U pomoć je došla još jedna tehničarka (hvala vam Nina), ali ni dvostruko nagovaranje nije urodilo plodom. Ok, pauza.
Ni opcija da sjedi meni u krilu nije upalila. Kad je trebalo izvaditi krv, ona je pokušavala izmaknuti ruku, a za razliku od cijepljenja, kod vađenja krvi treba biti potpuno miran.
Nema ništa na silu. Uzeli smo još jednu pauzu.
Proveli smo tamo više od pola sata, Jelena je skidala i navlačila nove rukavice, otvarala i bacala otvorene igle… Nina je dolazila i odlazila.
Trudio sam se biti maksimalno cool, a bio sam „sav u jednoj vodi“. Zaista ne pamtim kad sam zadnji put bio pod takvim stresom.

Situacija i dalje bez pomaka, a kad sam joj rekao da imamo samo dvije opcije od kojih je jedna izvaditi krv, a druga otići doma – nije htjela prihvatiti niti jednu ponuđenu.
Na svako moje pitanje što hoće i što je odlučila, ona je samo odgovarala „ne znam“.
Tehničarke su se čak pobrinule i dovele neku gospođu koja je isto čekala na vađenje krvi, a sve to kako bi Ida vidjela da nije ništa strašno i da ne boli.
Hvala nepoznatoj teti koja je preuzela ulogu laboratorijskog modela.
Ja sam samo želio to što prije obaviti jer sam znao koliko ljudi se vani već skupilo (jer uvijek je gužva u našem laboratoriju) i da me u nekom trenutku čeka „walk of shame“.  
Fakata sam bio na rubu, ali dao sam i njoj i sebi još jednu šansu jer ona nije niti plakala ni vikala. Bila je samo jako uplašena, ali ipak naginjala opciji da obavimo posao zbog kojem smo došli.

Postavio sam ultimatum, ponudio zadnju šansu. U nagovaranju su pomogle Nina i Jelena i ona je odlučila. Može – rekla je. Ok.
Skupila je hrabrost i sama sjela u stolac i za manje od pola minute sve je bilo gotovo.
Juhuuuuuuu. Ok - 3 od 3. Konačno. Gotovo.
Kakva velika pobjeda, velik iskorak i uspjeh u rano jutro. I sve to natašte.
Od srca hvala gospođi Jeleni i gospođi Nini. Ovakvu količinu strpljenja, razumijevanja i dobre volje već dugo nisam vidio. Kapa do poda i duboki naklon.
One su bile skromne i samo rekle kako je to njihov posao i da je sve u redu.
Je, u redu je, ali moglo je i ne biti u redu.
Zahvaljujući upravo njima, mi smo u fazi odrastanja napravili još jedan velik i značajan iskorak. Moje dijete pobijedilo je strah od igle. Od laboratorija i vađenja krvi.

Kad smo se vozili prema dućanu po još jednu sitnicu za hrabrost i sama je zaključila kako nije uopće nije bilo strašno i da sad zna za idući put.
Malo je reći da sam bio ponosan.
Svi roditelji koji su imali sličnu situaciju tj. dijete koje se boji znaju kroz što se sve mora proći ne bi li se neki strahovi prevladali.
Strah je strah. I mi odrasli se ponekad bojimo pa nema nikakvog razloga zašto se ne bi bojala i djeca. Uostalom, strah je vrlo individualna stvar jer mi ne možemo znati koliko se ona druga strana uistinu boji. Na djecu smo svi jako osjetljivi, a na vlastitu i više od toga.
I koliko god teško bilo njima u ovakvim trenutcima, teško je i nama.
To su ti dani kad je ponekad teško biti roditelj jer ti je žao djeteta, ali zato smo ovdje za njih. I zbog njih. Da pomognemo i budemo im potpora.

Teško nam je kad je i njima teško, a najsretniji smo kad su i oni sretni.
Tu smo za svaku epizodu. I onu lijepu i onu manje lijepu.
I jedne i druge sastavni su dio roditeljstva i njihova odrastanja
Od trenutka do trenutka, od malog iskoraka do onog velikog. Sve to brižno i pažljivo spremamo u ladice uspomena. Ne znam koji je idući izazov po redu i što nam se sprema, ali znam da smo tu. Bilo što drugačije ne bi bilo ispravno.

© 2021. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.