Nedjelja, 09 Svi 2021 09:29

I STARCI IMAJU PRAVO NA SVOJE GUŠTE - SKRIVAMO SLATKIŠE I GRICKALICE OD KLINACA I ZA SADA NAM DOBRO IDE #169

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
I STARCI IMAJU PRAVO NA SVOJE GUŠTE - SKRIVAMO SLATKIŠE I GRICKALICE OD KLINACA I ZA SADA NAM DOBRO IDE #169 foto: Vedran Tolić

Prošli tjedan u kući smo imali situaciju.
Situaciju koja je još uvijek ostala neriješena, nije se pronašao krivac, a ja sam i dalje neutješan jer ne mogu prihvatiti kako „nitko nije“.
Ne znam zašto, ali vikendom volim poslije ručka malo leć'. Odrijemati pola sata/sat. Horizontalni položaj me jednostavno zove, a ja poziv pristojno prihvaćam.
Paše mi, godi mi i ne odupirem se prepustiti tom poslijepodnevnom odmoru. Ne znam ide li to s godinama, ali znam da traje već godinama i ako je vikend neradni, nema mi ljepše nego se malo ispružiti.
Ono što u stopu prati poslijepodnevni odmor je nizak šećer kad se probudiš. Siguran sam da vam je poznat onaj osjećaj kad otvoriš oči, ustaneš i razmišljaš kako bi bilo dobro pojesti nešto slatko.


Keks, red čokolade (nikad jedan, ali…), neki kolač. Bilo što. Samo da je slatko i neka je to nešto slatko čim prije u ruci.
Na stranu sve priče o zdravoj prehrani – potpisujem, znam, trudim se, ali kad organizam traži nešto slatko, organizam treba osluškivati. I udovoljiti mu.

Znao sam da u kuhinjskom ormariću postoji kutija keksa. Onih finih, prhkih, zavodljivo uronjenih u čokoladu. Ni u trenu nisam posumnjao kako će to biti sasvim ok za namiriti nepresušne potrebe za šećerom. Otvorio sam ormarić i ugledao kutiju, a atmosfera u kuhinji bila je pomalo svečana.
Špaliri, fanfare…sve u kompletu. Nek' se okusni pupoljci raspamete, rascvjetaju od sreće i miline.
Kutija je već bila otvorena, a kad sam podigao poklopac – hladan tuš. Šok.
U kutiji su se nalazile dvije polovice keksa, a kad sam ih stavio jednu do druge, zajedno nisu činile jedan cijeli.
Kad ti se cijela koncepcija i vizija ugode sruši „iz jednog pogleda“. Strašno.
Sjetio sam se odmah Massima i refrena “iz jednog pogleda…ljubav se rodila i odvela te u neke tuđe i nemirne, al' sretnije ruke“. Otišli su i keksi u neke tuđinske ruke. Kakva tugica.
Istovremeno u glavi tisuću pitanja…tko može biti toliko drzak i ostaviti kutiju u kojoj nije niti jedan cijeli keks. Kak' možeš pojesti gotovo sve i onda mučki vratiti kutiju u ormarić. Gdje ti je bila pamet? Tko se može zadovoljiti s dvije polovice keksa? Tko?

Ne mogu shvatiti na koji način je razmišljala nepoznata osoba dok je vraćala kutiju natrag.
Sigurno će se netko razveseliti kad vidi da kutija nije skroz prazna. Bolje jedan nego nijedan.
Ma daj molim te…
U potpunosti promašen način razmišljanja jer tko može pojesti samo jedan keks i reći dosta. To je to, neću više.
Ja takvu osobu još nisam upoznao jer kekse ili ne jedeš uopće i ni pod kojim uvjetima ili kao i svi normalni ljudi – jedan, pa još jedan, pa još jedan…budem sad dva odjednom da ne uzimam po jedan…pa još jedan…'ajde još dva i dosta.
Pa se kroz par minuta vratiš po još jedan pri tom se tješeći kako se ovaj koji si odmah strpao u usta dok si uzimao taj po koji si se vratio ustvari ne računa.
Po meni je to jedini ispravan način.
I dok je Proustu u traganju za izgubljenim vremenom jedan keksić Madeleine bio dovoljan da se vrati godinama unatrag, kod mene su ove dvije otužne polovice samo izazvale osjećaj tuge i ljutnje.

Bilo je čak i pomalo bolno. Ne u onom fizičkom smislu kao kad bosonog malim prstom zakačiš stolić u dnevnom boravku već bolno na jednoj duhovnoj razini.
Čovječe, kak' sam ja bio tužan.
Ono što je još neobičnije u čitavoj ovoj priči s praznom kutijom keksa (ok, teoretski nije bila prazna jer je unutra ipak bilo tri četvrtine keksa, ali…) je činjenica kako se nije pronašao krivac.
Vjerujte mi da sam ispitao sve potencijalne krivce. Najstarija kćer nije, srednja nije, najmlađa nije, a nije ni gospoja. Da sve skupa bude složenije, na moj ionako niski šećer samo su mi utrljale sol i redom se sve snebivale, čudile i poprilično dobro odglumile šok i iznenađenje.
Jedina istina u tom trenutku bila je ta da netko od ukućanki ne govori istinu. Netko laže.
Na tragu isforsirane uzrečice „neka institucije rade svoj posao“ odustao sam s bilo kakvim daljnjim istražnim radnjama i izvidima jer sam bio svjestan da sam se našao u slijepoj ulici i da činjenicu kako je kutija prazna ništa neće promijeniti.

Morao sam posegnuti za skrivenim tajnim zalihama slatkiša. Onim zalihama koje gospoja i već godinama skrivamo od djece.
Da, moja gospoja i ja smo od onih roditelja koji skrivaju slatkiše i grickalice od djece.
To ne znači da naši klinci ne jedu slatkiše, grickalice i sve one „nezdrave“ stvari.
I te kako jedu. Takve stvari se u našoj kući svrstavaju u tri kategorije.
Prva kategorija su njihovi slatkiši i tu spada sve ono što im kupimo kad odemo do dućana. Svatko dobije svoje. Kao i slatkiši koje dobiju kad netko dođe u goste. To je njihovo i samo njihovo.
Druga kategorija su slatkiši i grickalice za široku namjenu. Sve to stoji u jednoj dubokoj i velikoj ladici u dnevnom boravku. Ta ladica je najotvaraniji komad namještaja u našoj kući i na dnevnoj bazi svatko barem jednom otvori ladicu. Baci pogled, ponekad nešto uzme i otiđe dalje. K'o u slučaju kad bez ikakvog razloga, ničim izazvan otvoriš frižider, pogledaš što ima unutra i zatvoriš vrata.

Ladica je apsolutna zvijezda u našoj kući i postaje „hot spot“ onih dana u mjesecu. Kad kućom zavlada kolektivni PMS i njih tri na smjenu rade inventuru ladice. Kopaju, roštaju, premještaju, traže.
Iskustvo me naučilo da po zvuku zatvaranja znam jesu li ili ne pronašle nešto što im odgovara. Kao lakmus papir isti taj zvuk daje mi znak je li uputno krenuti s nekim neobaveznim razgovorom ili je pametnije povući se negdje u osamu. Dok ne prođe kriza.
Ako kojim slučajem i pogriješim u procjeni i ne odem u osamu, a trebao sam, situaciju uvijek izvlači treća kategorija.
Treća kategorija slatkiša i grickalica je sve ono što gospoja i ja kupimo, spremimo na sigurno  i što je rezervirano za nas. Daleko od očiju djece.
Ne osjećam(o) nikakvu grižnju savjesti zbog toga. Ništa im ne fali i svega imaju dovoljno, a valjda smo i ona i ja zaslužili neku finu čokoladu ili grickalice. I mi volimo guštati. Svaka čast zdravoj prehrani, ali ponekad su mi štapići s kikirikijem draži od štapića celera. O usporedbi rižinih krekera i čokoladnih napolitanki da ne govorim. Sve u svoje vrijeme.

Moje i gospojino vrijeme je navečer jer ovo jutarnje ne mogu uzeti za ozbiljno. Prije svega jer taj jutarnji zen ne traje dugo.
Kava, neki keks, laganini… guštaš u trenutku jer znaš što ti sve donosi dan. Upijaš svaku sekundu jer znaš da neće dugo trajati.
Traje točno onoliko dugo dok se djeca ne počnu okupljati i u roku od stotinke sve ode u sasvim drugom smjeru. Gotovo. Game over.
Ima nas petero u obitelji. Na jednoj strani gospoja i ja, a na drugoj strani njih tri. Rijetko kad je u kući mir i tišina jer za obiteljsku dinamiku brinu se dvije tinejdžerke, a i ova najmanja ima svojih „trenutaka“. Ako imate klince, sve vam je jasno.
Zato iznimno cijenimo večer i sve ono što večer donosi. Kad se svi vrate iz škola, vrtića, treninga, obave pisanje zadaće, večeru, tuširanje…
Starije cure se povuku u svoje sobe jer su prestare da sjede s nama starcima, a najmanju preuzme umor. Po defaultu zaspi u boravku u nekom potpuno čudnom položaju koji prkosi svim zakonima fizike i vjerujem da bi instruktori joge također iskazali poštovanje.

U nekom trenutku sve sjedne na svoje mjesto. Kućom zavlada mir i možeš čuti tišinu. Ne preostaje ti ništa drugo nego strovaliti se u boravku i pomisliti – k o n a č n o.  
U stopu me prati gospoja i svatko kontemplira u svom kutku.
Ispruženi, umotani u dekicu - mir je. Ugodno nam je jer stiglo je naše vrijeme. Baš ono što ti treba nakon cijelog dana, a večer je rezervirana za naše rituale.
Razgovor, brainstormanje za idući dan, Gin Tonic ili Aperol i obavezno neka serija.
Za potpuni ugođaj odabiremo nešto iz „izloga broj 3“ i uzimamo nešto iz naše tajne bukse.
Još uvijek smo i dalje uspješni u skrivanju i tajna mjesta za sada odolijevaju svakoj potrazi.
Dogodilo se da smo se i mi znali iznenaditi jer smo neke stvari uspjeli sakriti sami od sebe.
Skroz je ok osjećaj kad se mijenja sezonska garderoba pa između šalova i rukavica pronađeš  čokoladu ili vrećicu tortilja čipsa. Radost je i veća ako nije prošao rok trajanja.

Balansiramo tako jer nema toga što „djeca termiti“ ne bi mogli slistiti.  
I roditelji imaju pravo na sitne gušte. Na svoje vrijeme. Zaslužuju to.
Klinci su zbrinuti – siti, napiti, oprani, u svojim sobama, a dan je nekim čudom prošao bez nekih napetosti na bilo kojoj relaciji.
Večer može početi.
Pijuckaš Aperol iz orošene čaše, žvačeš kikiriki u hrskavom tijestu, za sutrašnji dan sve je usklađeno i veseliš se novoj epizodi serije.
No, niti danas se ništa neće gledati jer nije prošla ni špica, a ona već spava. Situacija koja se dogodila već bezbroj puta. Epizoda koju sam već toliko puta pogledao.
Osjećaš kako i tebe polako uzima umor, trudiš se othrvati tom osjećaju jer si naletio na zanimljivi dokumentarac, ali ne ide… jednostavno toneš u san.
Zadnje čega se sjećaš je misao kako se nadaš da kad se probudiš nećeš imati želju za slatkim jer kutija je vrlo vjerojatno opet prazna.

© 2021. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.