Nedjelja, 02 Svi 2021 09:46

DIVLJANJE, ALKOHOL, NEISKUSTVO – DRŽEĆI VOLAN U RUKAMA ISTOVREMENO DRŽE SVOJ ŽIVOT, A NEPOSREDNO I TUĐI #168

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
DIVLJANJE, ALKOHOL, NEISKUSTVO – DRŽEĆI VOLAN U RUKAMA ISTOVREMENO DRŽE SVOJ ŽIVOT, A NEPOSREDNO I TUĐI #168 foto: Vedran Tolić

Čekam to neko razdoblje kad će proći nekoliko vikenda, a da nećemo morati čitati o tužnim pričama s hrvatskih cesta.
Nažalost takvo razdoblje se nije još poklopilo, a iz tjedna u tjedan crne vijesti samo se nižu.
Kombinacija mladosti, neiskustva i alkohola za neke je tragična, a brojne obitelji iza ovakvih vijesti ostaju zavijene u crno.
Imali smo situaciju iz zagrebačke Dubrave. Snimka je zastrašujuća i sva sreća da nitko nije stradao. Slučajni prolaznici zaista su imali veliku sreću jer vrlo lako je nesreća mogla završiti uz nekoliko izgubljenih života.


U ovom slučaju nije bila riječ o mladom vozaču ili vozaču bez iskustva jer čovjek koji je upravljao vozilom ima 67 godina. Bez obzira na vozačko iskustvo, prema nekim informacijama bježao je s mjesta nezgode koju je skrivio prije.
Pobjegao s jednog mjesta i ubrzo napravio potpuni kaos na drugom mjestu. Rekli bi neki – sustigla ga je karma. Karma ili ne, dobro je da je završilo tako kako je.

U nesreći kod Knina prošli tjedan dvoje mladih izgubilo je život, a jedan mladić zadobio je teške ozljede.
Postoje nesreće i nesreće.
Ova iz okolice Knina splet je nesretnih okolnosti jer je na automobil u kvaru naletio drugi. Iz policije kažu – do nesreće je došlo zbog neprilagođene brzine.
Život se preko noći potpuno promijenio za tri obitelji.
Jedan vozač iz okolice Nove Gradiške nedavno je presudio sam sebi. Vozio je 186 kilometara kroz naseljeno područje, nije bio vezan, a pritom je još koristio mobitel kojim je snimao  vožnju. Kolnik je bio sklizak, sletio je s ceste i jedan život je ugašen.
Detalj koji je ovu nesreću učinio još bizarnijom je i činjenica kako 31-godišnji vozač nije imao vozačku dozvolu.
I u ovom slučaju sreća je da nije nitko drugi stradao. Neka bakica koja se vraćala kući iz posjeta susjedi, dijete koje se vozilo na biciklu.
Sva sreća.

Ne mogu shvatiti tu potrebu snimanja mobitelom dok manijakalno juriš cestom.
Voziš se 186 na sat kroz naseljeno područje usred bijelog dana i uz sve to još se i snimaš.
Ne kužim. Što radiš s tom snimkom?
Ta snimka bi trebala nekog zadiviti? Koga?
Ne očekuje nitko da zadiviš djevojku recitirajući prvo pjevanje Ilijade i Odiseje. Ili prijateljima u jednom dahu izdiktiraš svih 64 decimala broja PI.
Nitko to ne očekuje, ali ne moraš se baš niti snimati dok divljaš po cesti i snimkom pokušati zadobiti nečiju naklonost ili simpatije.
Nije slučaj sa snimkom iz Nove Gradiške prvi koji se pojavio u javnosti.
Bilo je slučajeva, 240 na sat po magistralnoj cesti iznad Dubrovnika, 230 na sat u Golfu po Aveniji Dubrava…
Očito postoji neki trend tog snimanja. Meni i dalje potpuno bespotreban, neshvatljiv, a o opasnosti koje iz takvog neodgovornog ponašanja proizlaze da ne govorim. Osim što ugrožavaš sebe, ali to je tvoj izbor – opasnost si za druge sudionike u prometu. To nije njihov izbor.

Ulovio sam se kako u posljednje vrijeme baš intenzivno razmišljam o vožnji, automobilima, sigurnosti u prometu, nezgodama…
Najstarija kćer krenula je u autoškolu i za koji mjesec i sama će početi voziti. S roditeljske strane osjećaji su mi podijeljeni. Kao prvo, sretan sam jer dijete više nije dijete…raste…odrasta. Postaje velika. Mlada žena - koliko god mi roditelji uvijek imamo percepciju da su naši klinci i dalje mali. Nisu.
Dobit će vozačku dozvolu i osim godina koje sa sobom donose punoljetnost, vozačka u ruci također na jedan način mlade uvodi u svijet odraslih.
S druge pak strane znam da niti jednu večer nećemo mirno zaspati sve dok se ne vrati iz večernjeg izlaska. To tako valjda ide.
Sjetim se sad i svoje stare koja mi je davnih dana, dok sam ja dolazio u gluho doba noći i čudio se što je budna i čeka, rekla kako će mi biti sve jasno kad ću imati vlastitu djecu.
Jasno mi je.

I ovako strepim kad ode van i kaže da će je netko od frendova dovesti doma. Ima u ekipi već nekolicinu njih koji voze i nije im problem odvesti im prijateljicu što je sasvim ok i lijepo od njih. Ne znam tko su ti dečki, ne znam koliko dugo voze, a niti kako voze.
Popiju li možda samo cugu-dvije dok su vani jer „neće im biti ništa od dvije pive ili dva mala jegera“ i neće više jer - voze.
Ili su odgovorni i ne piju uopće jer voze.
Ne znam. Ne poznajem ih.
Ne osuđujem, ne želim generalizirati i ne mislim da su svi ovakvi ili onakvi i siguran sam kako u ekipi ima potpuno ok dečki.
Možda i onih koji vole malo stisnuti papučicu gasa nakon nekoliko bambusa. Kao što sam napisao – ne poznajem ih.
I to neznanje stvara jedan neobjašnjivi unutarnji roditeljski nemir.
Znam da sam nemiran sve dok ne dođe doma. I svaki put joj dosadno trubim neka ni pod kojim uvjetima ne sjeda u auto s nekim tko je pio.
Nek' me nazove u bilo koje doba noći i doći ćemo po nju. Bez ikakvih dodatnih objašnjenja i isprika. Nazovi i dolazimo.

Tako malo je potrebno da se dogodi nešto loše. Sitnica.
Samo jedan jedini trenutak nepažnje, samo jedna kriva procjena dovoljna je za nesreću. To znamo svi koji vozimo i koji na dnevnoj bazi sjedamo u automobil.
Automobila je u prometu sve više, a auti su sve brži, bolji, jači i u prometu zaista možemo vidjeti svašta. Ne znam jeste li od onih koji se na tuđe vozačke ispade uznemiravaju jako ili malo, ali oni su tu. Neminovni. Idu ruku pod ruku od prvog automobila. Kao i prometne nezgode.
Vozim preko dvadeset godina i do sad nisam skrivio ni jednu nezgodu, nisam platio ni jednu kaznu za neki prometni prekršaj, a nemam niti jedan kazneni bod. Nije poanta u samohvali već činjenici da sam vrlo rano naučio što znači nastradati u prometu.
Pokupio me na zebri dok sam bio klinac jedan od onih koji divljaju.
Bolnica, dug oporavak, djelomična amnezija…
Za vrijeme srednje škole u prometnoj nesreći život je izgubila moja prijateljica iz zgrade.
Sam sebi sam obećao da ću jednom kad počnem voziti, voziti odgovorno.

Trudim se da mi vozački staž i dalje ostane ovakav kakav je i sad. Svjestan sam kako to ne znači da neću u budućnosti i ja pogriješiti. Nema garancije jer sitnica je dovoljna.
Pokušavaš dohvatiti mobitel iz torbe jer netko uporno zove, mijenjaš stanicu na radiju, na sekundu se okreneš ne bi li uzeo nešto sa stražnjeg sjedala.
Nezgode se događaju i događat će se.
Na nama je da damo svoj maksimum kako bi ih minimizirali.
I koliko god se ti držeći svoj volan trudiš voziti po propisima tu su oni koji iste te propise uopće ne doživljavaju. Nažalost, u prometu ne ovisiš samo o sebi već ovisiš i o svim ostalim sudionicima i nikad ne znaš tko će se naći s druge strane. U nesreći su glavni akteri uvijek dva ili više vozila, a krivac za nesreću najčešće je samo jedan.
Jedan je dovoljan da u roku od sekunde uzme tvoj život ili život tebi drage osobe.

Sjetimo se 22-godišnjaka koji je prije tri godine na Aleji Bologne zanemario ograničenje brzine od 50 na sat i Mercedesom vrijednim 800 000 kuna dostigao čak 195 na sat i skrivio nesreću u kojoj su život izgubile dvije osobe, a jedna osoba teško je ozlijeđena.
Sud je izrekao kaznu u trajanju od četiri i pol godine i slaba je to utjeha za obitelji koji su ostali bez svojih najmilijih.
Životne su to tragedije koje nikog ne ostavljaju ravnodušnim i samo akumuliraju gorčinu i ljutnju jer teško je prihvatiti da je nečiji život ugašen zbog nečije nepromišljenosti.
Divljanja na cesti ili vožnje pod utjecajem alkohola.
Ne mogu razumjeti roditelje koji mirno gledaju kako im dijete vozi auto, a znaju da nije položio vozački. Kako to možeš dozvoliti? Koji je to način razmišljanja i rezoniranja kad ne vidiš ništa sporno u činjenici da je tvoje vlastito dijete bez vozačke dozvole kupilo automobil i vozi? Kako???

Za sve ovakve slučajeve rekao bih da krivnju podjednako snose svi.
Pojedini roditelji u kojima je normalno da njihovi klinci voze bez dozvole.
Policija koja nedovoljno često radi kontrole na cestama. Ne mislim da ne rade, ali trebalo ih biti više.
Država koja je za prometne prekršaje prepisala nedovoljno visoke novčane kazne.
Sustav koji još uvijek nažalost dozvoljava da se na neke stvari zažmiri jer „netko poznaje načelnika ili šefa policijske postaje“.
Pravosuđe koje one koji skrive nezgodu ili nesreću minimalno kažnjava.
Najveći teret snose vozači sami i njihova je odgovornost neupitno najveća.
Posebice mladi i neiskusni jer oni su ti koji odlučuju na koji način će i pod kojim uvjetima voziti.
Mi roditelji smo ti koji ćemo s „vozačkim odgojem“ nastaviti posao instruktora u autoškoli.
Broj održanih lekcija u ovom slučaju nikada ne može biti dovoljan jer ulozi su preveliki.
Držeći volan u svojim rukama drže svoj život, a neposredno i nečiji tuđi.

© 2021. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.