• Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Utorak, 31 Srpanj 2018

IZGUBLJEN U SHOPPINGU #17

Napisao
Ocijeni sadržaj
(6 glasova)
IZGUBLJEN U SHOPPINGU #17 foto: lisagillbestyle.com

I konačno godišnji
Dočekao sam i godišnji. Ponedjeljak je navečer i u našem malom selu pored Nina u 22:12 je ugodnih 28 stupnjeva. Je*ote. 28 stupnjeva u pola jedanaest navečer. Ok, znam koje je godišnje doba i treba biti toplo jer je ljeto, ali ne treba baš biti ni 28 tako kasno navečer. Fakat ne treba. I cvrčci su već umorni od silnog cvrčanja. Ne gase se. I njima je vruće.

Neka bude preko dana vruće dok se ljudi kupaju i bave se plažnim aktivnostima, ali navečer nek' bude ugodnih 18-19. Imam osjećaj da bi za tu opciju potpisali svi u našem selu. Pa baš da ti i deka zatreba preko noći nije bed.
Ne moraš palit klimu pa te i teta od koje si iznajmio apartman gleda s više ljubavi nego mađarske susjede kojima klima gori od 0-24. Jedan pritisak više na daljinski od klime i odmah manje ljubavi. Pa ti biraj o'š se hladit' ili ćeš ostati zapamćen kao dobar gost pa ćeš iduće godine dobiti i popust.
To što sam na godišnjem ne amnestira me od pisanja. Ne ne.
Gospoja je ugrijala ostatak bolonjeza od ručka i skuhala još tjestenine pa smo se u deset navečer onako fino svi još i najeli. Ma di ćeš bolje. Pa sam sad punog želuca sjeo na terasu i uhvatio se tipkovnice, a ostatak ekipe karta. Omiljena razbibriga na moru. Mobilni internet su cure potrošile još prije par dana, a do novog mjeseca i obračunskog razdoblja ostalo je još tri dana. Čovječe, tri dana. I u trenutku kad nema interneta, nema snapchata i ostalih online pizdarija shvate da je sasvim ok prošetati selom, otići na sladoled, pročitati knjigu, kartati… Ma čudo jedno.

Znoj mi lagano curi niz leđa, točno osjetim kako se izdajnički curak slijeva niz kralježnicu, a u mislima sam s predzadnjom pivom koja se eto već osmi dan hladi u frižideru. Ma 'ko ga je*e. Jednom se živi. Piva je prekrasno hladna. Nema gore od tople pive i hladne žene. Pivo mora biti hladno kao vještičja duša ili kao što bi rekao frend, hladna kao kurvino srce. Inače doživljaj nije potpun. Tko misli drugačije neka me argumentirano ispravi.
Otvaram pivu. Dajte mi trenutak.
O da, to je to. I taj trenutak kad si baš onak' žedan i dođe ti da makneš pivo pa u prvom šusu mazneš pola pive. E to je žeđ, e to je osjećaj. Volim pivo po ljeti.
Distribucija plinova
Da se razumijemo, u frižideru nisu bile dvije pive, bilo ih je više u početku, ali se zaliha lagano prazni. Diskretno podrigujem da me susjedi Mađari ne bi baš čuli – kartaju na terasi do, pa da ne bi poslije pričali da su Hrvati ovakvi ili onakvi. Nekulturni, podriguju i te sheme.
Kad smo kod podrigivanja, baš sam se vratio s puta pa sam se odmah drugi dan pridružio gospoji i curama.
Na putu sam proveo dvanaest dana s četrdeset i kusur Tajvanaca. I to penzionera. Oni su ok. Mali i simpa. Vječito se smiješe i kimaju glavom.
Jedini za*eb kod tih kulturoloških razlika između nas i njih je u distribuciji plinova. Mi višak plinova distribuiramo diskretno pa kad moraš podrignut ili prdnut odeš negdje sa strane i obaviš to u miru. Ako si u nekom društvu, a sila te baš natjera onda se nadaš da nitko neće čuti ili ako je riječ o prdcu, onda se isto nadaš da će to biti tiho i da ljudi u blizini pate od lagane anosmije pa neće osjetiti ništa.
Tajvanci s distribucijom plinova nemaju apsolutno nikakvih problema, a ni diskrecijom. Oni podriguju i prde kako bi rekao moj dragi kolega Željko – bez je*emti.
I fakat je tak. Znamo svi da drugačije kulture, drugi narodi imaju i drugačije običaje, ali to znaš, a onda se na svojoj koži, na svom uhu i na svom nosu uvjeriš da je to fakat tak'.
Na prvu smo se malo čudili jer smo mislili, možda im je pobjeglo, ali smo vrlo brzo postali svjesni da im ne bježi i prestali se čuditi. I sve je ok dok smo na otvorenom, negdje po gradu  pa to nekako ishlapi u masi, ali dok si u zatvorenom, onda baš i nije neka sreća. Podriguju i prde i oni stariji i oni mlađi, i muško i žensko. Simfonija. Ma sto čuda.
Budući da su nas učili da je pristojno poštivati razlike, mi smo bili pristojni. Nismo čak ni išli za onom, ako ih ne možeš pobijediti – pridruži im se. Spremno smo branili naše boje i nismo distribuirali s njima.

Kad ti niskotlačni bojler prouzroči visoki tlak
Ostao sam dužan još nastavak priče o kupnji bojlera jer riknuo nam je kuhinjski bojler u zadnjoj priči pa je trebalo ići po novi.
Bili smo u Samoboru u dućanu i nije bilo bojlera kakav trebamo, ali je Kruno rekao da ima u njihovom dućanu u Areni. Trebao sam još otići po par stvari u Arenu pa mi je gospoja predložila da se nađemo u petak poslije posla u Areni pa obavimo sve što treba. Između ostalog kupimo i bojler. Sve o istom trošku.
U Areni smo se našli u 16:30. Minuta +/- sasvim nebitno. I odemo u Elipso po bojler. Na netu sam vidio da imaju, Kruno je provjerio u sustavu i rekao da ima tri komada u Areni i sve ok. Gorenje TEG 10 U. To je rješenje za sve naše probleme. Topla voda je već davno otkrivena, treba ju samo spojiti.
Požalio sam nakon pet minuta što smo otišli. Prije svega trebaš čekati desetak minuta da ti se netko obrati i koliko god da su neki puta dosadni po dućanima pa te non stop ispituju mogu li ti pomoći, toliko te tamo ignoriraju. Nađemo mi dio dućana s bojlerima pa odmah pitam dječačića imaju li niskotlačni bojler od deset litara model taj i taj.
Preko falusa mi kaže da ima i ponosno lupka po izloženom modelu i viče – to je to. Evo ga.
E dečko lažeš. Bojler po kojem udaraš nije niskotlačni nego je visokotlačni, nije podpultni nego je nadpultni, nije od deset litara nego je od pet litara. Pa čovječe, zaje*o si tri od tri. Bravo majstore. Lagano mi raste tlak.
Pokušavam ga educirati i objasniti mu da je u krivu, ali ne da se na prvu. Pa mu pokazujem naljepnicu na bojleru koja slikovno prikazuje da se bojler montira iznad slavine, a ne ispod nje i oznaku od 5 l koja po svemu sudeći označava kapacitet. Pa se bedasto smješka i kaže da mora provjeriti u sustavu. Ma bravo. Sad mi tlak još više raste.
Sjeda za kompjuter, lupka po tipkovnici pa kaže da nema. Pa je*ote kak' nema kad je Kruno rek'o da ima. Sreća pa sam screenshot-o pa mu pokazujem što mi treba pa si daje još malo truda. I govorim mu da je Kruno rekao da ima.
Bingo.
I pronalazi on u sustavu informaciju da bi trebalo na skladištu biti još tri komada, ali da mora otići u skladište. Ok, pa nisam ni očekivao da ćeš bojler izvaditi iz džepa. Pa nisi Sport Billy. Stariji će znati tko je Sport Billy i koja je to faca bio. Mlađi – guglajte.
I kaže kako misli da je to možda neki stari i potrgani bojler koji nije za prodaju. Stari moj, ne znam ja kakav je, ni kaj ti imaš na stanju, ali da - molim te idi u skladište i provjeri. Hvala.

Čekam desetak minuta, a gospoja i mala šeću po dućanu. Vidim ih na drugom kraju kako bauljaju nešto oko police s depilatorima i gospoju kako pokušava pridobiti pažnju barem jedne od tri prodavačice koje su se okupile kod fenova za kosu pa si lagano ćaskaju.
U tom trenu stiže i mali s bojlerom. Pobjedonosno ga nosi i kaže kako je gance novi. Ma nemoj srat'. Obično imam prokletu navadu doći u dućan kupiti nešto novo i dati se nagovoriti na kupnju nečeg starog. Kaže još da mora provjeriti da li je sve u redu pa prtlja još oko te kutije, ne zna kako ju otvoriti pa mu pomažem. I fakat je bojler gance novi – potvrđuje on još jednom. Maestralno.
Odlazim na blagajnu i bježimo iz dućana glavom bez obzira. Kaže gospoja da je gledala neki super depilator – laserski. Neko apsolutno čudo tehnike. Zadnji tehnološki izum u borbi protiv dlaka. Philips Lumea – čudo za dlake za tri i po soma kuna, ali kako su joj prodavačice pružile totalni ignore – nije se odlučila. Ma bravo gospojo. Za tri i po soma kuna očekujem barem malo truda prodavača. Ne umišljam si da sam neka veličina, ali kupac je kupac. Radim i sam u uslužnom sektoru. S ljudima. U neposrednom kontaktu. I znam koliko je taj pristup važan. I ako ti već mislim ostaviti pola plaće za uređaj koji laserski uništava dlake – posveti mi barem tri i pol minute. Meni, gospoji – whatever. Nekome tko je spreman dati kamaru para za uništavač dlaka.

Edukacija, edukacija, edukacija
I nije prvi put da failaju u ovom dućanu. Prije par mjeseci smo mijenjali sudoper. Ovaj stari je bio već za otpis pa smo se odlučili za fensi šmensi varijantu i kupili onaj granitni. Informiraš se, gledaš, istražuješ. Provjeravaš po dućanima gdje je isti taj sudoper jeftiniji i nađeš najbolju varijantu – i po cijeni i po lokaciji. Ima u dućanu u Samoboru i ne trebaš po sudoper jahati do Zagreba. I našli smo model koji nam odgovara po boji, dimenzijama i svim ostalim željenim parametrima i kaže gospoja kako će popodne skoknuti po to, ali…
Je*i ga, ne može bez ali.
Ne može taj sudoper koji mi želimo jer on ima rupu na krivoj strani tj. ne možemo ga okrenuti onako kako mi želimo pa me zvala iz dućana sva u panici da kaj sad. A ništa, kupi onda onaj drugi model koji ima rupu na nama potrebnoj strani.
I nije mi dao vrag mira jer mi nije išlo u glavu kako je moguće da sudoper za koji u katalogu piše da može biti i lijevi i desni ima unaprijed napravljenu rupu i ne može biti onako kako ti hoćeš nego mora biti onako kako prodavač kaže. Uzela je na kraju onaj koji ima rupu na nama željenoj strani, ali doći će tek sutra. Ok. Doći ćemo sutra. I sudoper. I mi.
I došlo je sutra, i otišli smo po sudoper. Ja sam se još malo informirao i rekao tipu kad smo došli da nam je dao skroz krivu informaciju i da se fuc*in sudoper može okrenuti na koju god stranu želiš, a rupu si probušiš sam na strani na kojoj ti je potrebna.
I mislite da ga je bilo sram. Niti najmanje. Gled'o me tupo k'o tele u šarena vrata. Ni najmanju emociju nije pokazao. Slijegao je samo ramenima. Head and shoulders. Ma daj molim te.
Odemo na blagajnu platiti sudoper i pitam usput tipa zna li kojim slučajem da li je sifon u paketu sa sudoperom da ne dođem doma, krenem montirati pa skužim da nema sifona. A već su večernji sati pa će biti problem. Bez sifona ništa. Isti onaj osjećaj kad se nabrusiš na dvije šnite kruha i Linolade pa skužiš da Linolade više nema. Satrali ju klinci još prije tri dana. Tugica.
Kaže tip da sifon nije u kompletu. N i j e.
Ok, mislim si, otići ćemo negdje kupiti sifon pa da imam sve što mi treba. I opet mi vrag ne da mira jer si nekako mislim ako kupiš već sudoper za soma i nešto kuna onda očekuješ da su ipak u kutiju i stavili sifon. Sifon je od plastike, nije od 14-karatnog zlata ukrašen swarovski kristalima pa je guba proizvođač vjerojatno riskirao i tih par kuna i ubacio sifon zajedno sa sudoperom.
Zamolim tipa za skalpel i otvaram kutiju. Sudoper je unutra, a gle čuda – ispod sudopera i cijeli komplet koji uključuje sifon i sve ostale stvari potrebne za montažu.
Najradije bih mu bacio sifon u glavu. Pa je*ote sifon da te je*o sifon. Pa zar je moguće da si na dva bitna pitanja oko sudopera uspio pasti na oba. Ako već prodaješ stvari daj se potrudi pa se educiraj malo oko toga. Ja si u svom poslu takve greške ne mogu priuštiti. Ok, svi griješimo, ali ti si zlato moje usr'o motku skroz. Pa zar je u današnje vrijeme interneta kada su sve informacije dostupne na nekoliko klikova toliki problem provjeriti neku informaciju. Ja svoje klijente njegujem kao najosjetljiviju biljku i dajem 110 % jer od njih živim, a ti na dva pitanja odgovoriš krivo na dva pitanja. Ili ti nije stalo do posla ili pod hitno mijenjaj posao jer u ovom se baš ne snalaziš.
Starija teta na blagajni se ispričavala, nudila neke zamjene…bla bla… Sad je kasno gospođo, kuhinja je već na pola vani i mi moramo večeras složiti taj sudoper. Prošla baba s kolačima, a u vaš dućan ćemo ući opet – nikad.

Sve što nisam znao o rastu sisa – saznao sam uz pomoć Americana
Kad smo već bili u Areni red je da se obiđu još neki dućani. Nema veze što smo se okupili na tom svečanom mjestu zbog bojlera i četiri potkošulje. Trebalo je otići još nešto pogledati. Kaže gospoja – dok smo već tu. Ma naravno.
Otišli smo u Desigual jer su već krenula sniženja i gotovo sve je sniženo nevjerojatnih 50 %. Pa čovječe – takva prilika se ne propušta.
Gospoja gleda tamo po nekim klajdama, torbama i ostalim stvarima, a ja bauljam po dućanu i čekam.
U nekom trenu neka druga gospođa s kćeri šeće dućanom i ponosno govori svojoj kćeri – „Ej, pa ovo šareno bi bilo super za Moniku.“.
S naglaskom na „ovo šareno“.
Došlo mi je da se ošamarim i provjerim jesam li dobro čuo ili koji klinac. Pa je*o vas led gospođo -što u Desigualu nije šareno. Pa niste ušli u Black & White store. Jeste li možda još pod utjecajem zadnjeg nastavka 50 nijansi sive.
Nisam modni znalac, znam onoliko koliko sam naučio uz odlaske u shopping zajedno sa svojim babama, ali znam da u Desigualu nema ništa jednobojno. Taj dućan vrišti od šarenila. Silovanje cijelog spektra boja. Eksplozija boja i to svih mogućih nijansi i kombinacija. Ona priča iz hippy pokreta – uzeo sam LSD i vidio šarenilo. E točno tako zamišljam to šarenilo. Desigual šarenilo = LSD šarenilo. Nadam se da ćete pronaći nešto šareno za Moniku i da će Monika biti sretna. O je*ote.
Ovo šareno – pa nemreš vjerovat'.
Kad smo već kod educiranih prodavača, gospoja se zapiknula za neke Desigual natikače, ali nema broja. Njoj treba broj 41. Rekao sam da ću pogledati negdje po putu po drugim Desigual dućanima jer sam znao da ću na put. Zaključak, broja 41 nema u Beču, nema u Budimpešti, a nema ni u Bratislavi. Nema ni u Pragu, ali tetovirana prodavačica (u skladu s radnim mjestom) u dućanu u Pragu je rekla da nema jer se te natikače proizvode do broja 40. Ok. Znači, nisu samo u Hrvatskoj cijepljeni protiv neznanja. Problem je globalne prirode. Ma zakon.

Otišli smo do još do Tezenisa kupiti par potkošulja jer po to smo i došli. I po bojler.
Nađem ja te potkošulje i stanem u red na blagajnu. Juri gospoja sva zadihana i u ruku mi gura naramak grudnjaka.
Pitam ja gospoju da zašto non stop kupuje grudnjake. Imam osjećaj da svaki put kad dođe iz dućana ima i dva tri grudnjaka u vrećici. I brijem da ne brijem. Dođe račun od Americana i svaki mjesec na njemu i nekoliko stavaka Tezenis. I svaki put grudnjaci. Pa dobro kaj jedete grudnjake.
Ali educirala me gospoja – djeca su u pubertetu, razvijaju se i rastu im cice. Pa su im onda prateći rast grudi, potrebni i odgovarajući grudnjaci. O čovječe. Jesem ti pubertet, i razvoj, i sise, i Tezenis…

Strah u Massimo Dutti-u
Obišli smo još neke dućane. Ubij me ako znam koje i ubij me ako znam zašto. Nije mi jasna ta ženska ljubav prema shoppingu. Primjera radi – kaže gospoja da mora otići po hlače. Pa odemo u neki centar i onda najmanje tražimo hlače, a gledamo sve ostalo. Nije mi jasna ta logika, a koliko sam shvatio identičan način razmišljanja prenijela je i na ove dvije već pomalo modno osviještene. Jednom su njih dvije trebale do Arene, ali gospoji nešto nije bilo dobro pa sam se ja žrtvovao za tim. Živce sam ostavio doma i otišao s dvije kćeri u Arenu. Stoički sam podnio sve odlaske u sve dućane u tom pohodu i to je trajalo nekoliko sati, a vrhunac je bio u nekom dućanu (nemam pojma kako se zove), ali znam da je imao ogroman trosjed za „one koji su u pratnji“ što me iskreno razveselilo pa sam sjedio i čekao da njih dvije isprobaju sedamstodvadestišest različitih kombinacija. Do mene je sjela neka ekipa curica (sedmi/osmi razred) i raspravljale su o menstruaciji. I tu raspravu o menstruaciji su digle na jedan uzvišeni nivo. Koja ima redovitu, koja ima neredovitu. Koja koristi ovakve uloške, a koja onakve. Kojoj je procurilo prošli tjedan na kemiji, a koja se izgovara na tjelesnom da ima mengu, a ustvari nema…
Tu sam rekao dosta.
Obavijestio sam svoje cure da čekam u birtiji uz kavu i novine pa neka me zovu u nekom trenu kada im budem potreban.

Otišli smo i u Massimo Dutti. Čovječe – pa to je prestrašan dućan. Gospoja je otišla tražiti neki kaput jer zimski kaput se kupuje usred ljeta. Kad je vani skoro pa četrdeset stupnjeva, onda se kupuje kaput. WTF?!? Šutim – ne negodujem. Ja sam totalni dudek što se tiče shoppinga pa mogu samo biti kuš. Gospoja valjda zna.
U tom dućanu sam osjećao uplašeno. K'o srna kad se nađe na cesti pa ju zabljesnu farovi automobila koji juri prema njoj suludom brzinom.
Bio sam u strahu i u bedu. Sve tete prodavačice odjevene su u crno – sve do jedne. Izgledaju kao agenti iz Ljudi u crnom. Da stvar bude bolja – svaka u uhu ima i slušalicu i cijelo vrijeme govore nešto u šiframa. Neke brojeve – nešto. Kao neki klan. Pa dobro koji se vrag događa?
I  hodaju unezvjereno od jedne strane dućana do druge. Sjedim u nekoj fotelji i ne mogu se prestati čuditi. K'o da netko s njima igra fliper pa se odbijaju od jedne strane do druge i usput uvijek poprave neku majicu, vestu, košulju. I cijelo vrijeme izgovaraju brojke u te svoje aparate. I koja god da prođe pored mene gleda me u čudu. Čude se meni k'o pura dreku. Gledaju me kao da sam neki vanzemaljac. Totalno blesavi osjećaj – pogledom tražim gospoju i ne nalazim ju – hvata me panika i nervoza. Bojim se otet će me ove žene u crnom. Prodat' po kili ili nešto. U sebi vičem – G O S P O J O.
Idemo – čujem odnekud i eto nje. My super hero spašava situaciju. Pusa.
Ja tamo više ne ulazim. Nema tih para. Ja se tih teta bojim.

Totalno bezokusni Mojito
Izlazimo van i gospoja spominje Mojito. Yeah baby. To je to. Može. Idemo. Lagana cugica, malo se osvježimo pa idemo dalje. Ova najmanja je i dalje super. Veselim se Mojitu k'o Plenković novom blindiranom automobilu s mini barom za nekoliko milja kuna.
Čovječe, pa za te pare u mini baru mora biti i Mojito. Kad god poželiš. I sladoled od pistacije i lješnjaka.
Posljednjih nekoliko mjesec opako smo se navukli na Aperol – ne znam zašto, ali svaku drugu večer (ustvari svaku, ali svaku drugu ne zvuči tak' jako cugerski) pijemo Aperol.
I onda je Dijana na neku tekmu dofurala zmiksani Mojito u termosici – savršeno ohlađen. Živjeli.
Pa smo se zaljubili u Mojito i sretan sam što ćemo sada sjesti u kafić i zveknuti po Mojito. Možemo nakon toga još nekoliko sati po Areni. Nema frke. Samo da malo dođem sebi.
Krećem prema kafiću, skeniram prazan stol – kad me ona zaustavlja i blijedo me gleda.
Pa di ćeš – pita me.
Pa idemo na Mojito – odgovaram i ubrzavam korak prema slobodnom stolu. Ok, je malo blesavo piti Mojito u shopping centru, ali Mojito je Mojito. Pa bio on i u Areni.
Ma ne. Ne idemo na Mojito, nego idemo u Mohito – parira ona meni.
O zemljo, otvori se. Nećemo piti Mojito – idemo u Mohito. Trenutak prosvjetljenja pa tugica. Kak' da ja znam da Mojito i Mohito nisu ista stvar – pa izgovara se isto. Mohito. Je*em ti J da ti je*em J.

A u Mohitu – ludilo. Gužva k'o na afteru na Zrću. Muvana, svira mjuza, žamor. Dinamika.
U Mohitu je isto sezonsko sniženje i ženske kupuju sumanuto. Ne znam po kaj smo mi došli, ali našao sam neku slobodnu fotelju, mala je sjela do mene pa smo se igrali s Pepa svinjom i Elsom ili Anom iz Frozen-a. Nemam pojma koja je Elsa, a koja Ana, ali jedna od njih dvije je bila s nama.
Gledam žene u Mohitu. U jednom trenu sam mislio da su kolektivno uzele neku drogu. One su bile izvan sebe. U nekom svom - meni totalno neshvatljivom shopping filmu.
Posebno se istaknula jedna gospođa koja je bila sva u šljokicama. Ona je šljaštila od glave do pete. Da sam skinuo naočale i udaljio se nekih pedesetak metara  - ma to je to – to nije gospođa – to je reflektor. Unbefuckinlievable - nešto. A na crno/zlatnoj majici (jedno tri broja premaloj) imala je broj 54. Gospođo, vi ste davno prešli 54-u i zaista ne znam što radite u ovom dućanu.
To je jedna od onih teta koja se ne može pomiriti s tim da stari. Gospođo – stari ste. Niti izgledom niti figurom ne možete više parirati ovim curkama koje kupuju po Mohitu jer izgledate pomalo smiješno. I odjećom i količinom šminke koju ste nabacali na sebe. Ljudi vas gledaju i malo vam se podsmjehuju. Ali ne, ona si je baš zapikirala neku majicu. Da - sa šljokicama čudna li čuda i svaku, ali baš svaku prodavačicu koja je prošla ispitivala je da li su svi brojevi izloženi jer njoj baš treba neka veličina koje nema vani. I uvijek je dobila isti odgovor, ali bila je uporna. Izgubila se poslije u masi. U svojim platformama – sa šljokicama. Mislim si opet, ako nju to veseli – tko sam ja da sudim.
Bila je i jedna curka s jako velikim cicama – ali fakat velikim. Njoj je na majici pisalo Guess Los Angeles i nosila je te svoje cice kroz cijeli dućan. Nije kupovala ništa, ali imam feeling da je svoje cice nabijala na nos ostaloj ženskoj čeljadi po Mohitu. I svi su ju gledali. Više sise nego nju. Ok. Svatko ima svoje veselje.
Bila je tu i neka koja se nije mogla odlučiti oko kratkih hlačica. Ne bih to nazvao hlačama jer to definitivno nisu bile. Minimalno utrošeno tkanine za odjevni predmet. Tek toliko. Da joj prekriju maternicu. Gledala je, prebacivala iz ruke u ruku. Dizala u zrak, rastezala, okretala, proučavala studiozno, provjeravala šavove – dala si je truda baš onako.
A hlačice su koštale 49 kuna. I kad se odlučila za model, onda je uzela pet komada istih i otišla u garderobu. Ej, pet komada. Pa kaj ćeš s pet komada. Pa znaš koji broj nosiš. Uzmeš još eventualno jedan jer nisi sigurna u veličinu, ali kaj će ti pet komada. Rekao bih da nije sigurna u svoje dupe pa dvoji. Čak niti ne dvoji u svoje dupe – ona nije u dvojbi, nije ni u trojbi - ona je u petojbi.
Dugo sam bio jedini muški u Mohitu, a onda se ukazao drug u nevolji. Ušao je neki dečko s curom pa hodao za njom poslušno u tišini. Života mi moga, njegova cura je hobotnica. Ona je shopping Kraken. Stvarno. U roku od mikro sekunde ona je samo skidala stvari s polica suludom brzinom, a on siroče je u rukama imao sedamnaest vješalica. Prebrojao sam dva puta. Sedamnaest vješalica. I to u roku dok kažeš Mojito. Ne Mohito nego Mojito.
I bilo mi ga je žao jer su krenuli prema garderobi. Ona je isprobavala, on je hodao po dućanu, mijenjao veličine i šizio. Točno se na njemu vidjelo da je lud k'o šiba i da pizdi, ali šuti. Mora da su friško u vezi kad ima toliko strpljenja. A i vjerojatno će ona prespavati kod njega doma. Hm.
Meni je fotelja bila zakon. I Pepa prase i Elsa ili Ana. I ova najmanja. Baš smo se fino naigrali. Gospoja je ubola par stvari i otišli smo. I konačno smo gotovi. O čovječe.
Bilo je već skoro pa devet sati navečer. Samo četiri i pol sata za potkošulje i bojler. Po to smo  došli. Je*i ga. A od Mojita ni listić mente, a kamoli sve ostalo.
Inače izbjegavam odlaske u shopping sa svojim ženama. Volim ih sve redom neizmjerno, ali radije ne idem. Ne shvaćam tu logiku i nemam baš previše strpljenja.
Meni kad nešto treba odem, znam po što idem i obavim to u roku od najviše pola sata. I to je to. Game over. Mission accomplished.
Neka žena u shoppingu. Neka uživaju. Ja sam radije kod kuće. Odmaram.
To mi dođe k'o neki neplanski break. I ne žalim se... Sjedneš, složiš Mojito i uživaš.

© 2018. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.