Nedjelja, 24 Siječanj 2021 08:45

NA KUĆNOM BROJU 30 ŽIVI BAKA ZORKA – POTREBNI STE JOJ #154

Napisao
Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)

Baka Zorka živi u zabačenom selu u okolice Petrinje.
Sama je.
Društvo baki Zorki rade dvije mačke i par kokoši.
Kuća bake Zorke dobila je crvenu naljepnicu.
Baka Zorka nema čizme, dovoljno odjeće i hrane.
Baka Zorka ima bezgraničnu toplinu, veliko srce i iskrenu zahvalnost.
Baka Zorka ima nas.



Priče o potresom pogođenim područjima i dalje su ovdje. Iz dana u dan.
Kao i slike koje nam mediji svakodnevno prenose. U podnevnim vijestima, dnevnicima, večernjim vijestima.
Slike koje malo koga ostavljaju ravnodušnim, a priče i sudbine ljudi koji iza njih stoje jako utječu na svakog od nas. I dalje o njima razmišljamo.
Oko cijele ove situacije postavljamo si na stotine pitanja na koje nažalost još uvijek ne nalazimo odgovore. I pitanje je hoćemo li ih ikad i pronaći.
Bez obzira što će za koji dan biti gotovo mjesec dana od potresa – situacija je i dalje ozbiljna, ljudi su i dalje u problemima. Ljudi i dalje trebaju pomoć. Vas, mene…nas.
Ljudi trebaju ljude.
Hoće li ta pomoć biti od strane države, Crvenog križa, vojske, volontera, civilne zaštite – nebitno. Treba im pomoć u bilo kojem obliku, a svatko od nas može se uključiti na jedan od bezbroj mogućih načina.
Netko će spakirati i poslati odjeću i obuću, netko hranu.
Netko će uplatiti koju kunu te pomoći na taj način.
Netko će se odlučiti i otići u Petrinju volontirati.
Netko će …

I za koji god način pomoći se odlučite, nećete pogriješiti jer ljudi iz Petrinje i svih okolnih područja bit će vam zahvalni.
Nas nekoliko odlučilo je prihvatiti poziv za volontiranje koje je uputio naš gradski, samoborski Crveni križ. Sastali smo se dva dana prije polaska, pokušali zapamtiti što je više moguće informacija i u četvrtak u jutarnjim satima krenuli prema Petrinji.
Sjedaš u auto s ljudima koje prvi put u životu vidiš, pitaš se što te čeka u Petrinji, kako će sve to skupa izgledati, kako stvari funkcioniraju na terenu...
Što ćemo raditi te hoćemo li biti korisni ljudima kojima je pomoć potrebna i koji nas čekaju.
Jedino što nam je preostalo je bilo pouzdati se u Tanju koja je jedina od nas već bila u Petrinji. Iako smo se svi upoznali tek to jutro, vrlo brzo smo svi „kliknuli“ i shvatili kako imamo mnogo zajedničkih prijatelja, poveznica, priča.
Uz Tanju, u autu je bilo i troje prekrasnih mladih ljudi.
Patricija, Antonela i Filip bili su dio našeg tima i bez obzira što su od Tanje i mene mlađi gotovo pa dvadesetak godina uvjerio sam se kako nema straha za „svijet“ ako na ovakvim „mladima svijet ostaje“.

Po dolasku u Petrinju otišli smo na tzv. Pigik, mjesto gdje se smjestio Crveni križ i mjesto otkud se koordiniraju sve potrebne akcije. Tamo je čitav niz ljudi, izmjenjuju se kamioni, kombiji, sve je užurbano i na prvi pogled djeluje sve pomalo kaotično, ali zna se tko što radi.
Dio naše ekipe raspoređen je na slaganje humanitarnih paketa jer količina svih vrsta donacija koje su stigle iz čitave Hrvatske i inozemstva, a koja i dalje pristiže u Petrinju mjeri se u tonama.
U istom tom skladištu sve donacije se sortiraju i potom se slažu paketi – higijenske potrepštine, hrana, paketi za djecu. S jedne strane skladišta dolaze donacije, a s druge strane dolaze svi oni ljudi kojima je pomoć potrebna i dobivaju pakete koji im trebaju.
Odjeća i obuća ne pakira se u pakete već se dijeli ponaosob ovisno o tome kome što treba.
U skladištu je kao u košnici. Radi se od ranih jutarnjih do kasnih večernjih sati i odbijam sve one tvrdnje kako se ne radi.
Pozivam svakog tko ne vjeruje da se priključi barem na jedan dan. Par ruku uvijek dobro dođe. Umjesto širenja negative putem tipkovnice, uključi se – volontiraj.
Vojska, volonteri Crvenog križa i civilne zaštite – svi oni rade.
I te kako rade.

Tanju i mene poslali su na drugu lokaciju – novu lokaciju Crvenog križa, rukometno igralište u Vatrogasnoj ulici. Mjesto gdje građani mogu doći po svoj topli obrok i mjesto otkud se distribuiraju topli obroci za područje Petrinje i okolice.
Budući da smo imali auto, postali smo mobilni tim za dostavu obroka. Ljudi i lokacija je mnogo, treba ih obići što prije i nema vremena za duge razgovore i objašnjavanja. Ukrcaš auto do maksimuma i voziš po adresama koje dobiješ.
Ni Tanja ni ja nismo iz Petrinje, ne poznajemo Petrinju, a još manje okolicu.
Snaći ćete se – govori nam Danijel dok zatvara gepek i lupa po autu dajući nam znak da krenemo.

Uz pomoć tehnologije i ljudi koje smo pitali za upute - snašli smo se.
Tanja je navigirala, ja sam vozio.
Nema veze što su upute ponekad bile „Gora – kod crkve“, „negdje na Banovini – zovi Dejana“, „Pecki – kod mosta“, „uplakana baka u Ulici 6. kolovoza“ – sve smo pronašli.
Nije bio problem ni pronaći Sajmište, Novu Drenčinu, Mošćenicu, Budičinu, Jošavicu… kao ni čitav niz adresa u samoj Petrinji.
Ljudi su čekali svoj topli obrok, a mi smo bili ti koji smo ga morali dostaviti što je prije moguće kako bi topli obrok bio topli.
Tanja nas je zbog posla morala napustiti nakon drugog dana, a na njeno mjesto stigao je Alan koji se uklopio u našu ekipu kao da se svi poznajemo već godinama, a ne tek nekoliko sati.
Od trećeg dana cijela samoborska ekipa prebačena je u „Vatrogasnu“. Dio je preuzeo zaduženja oko pripreme i podjele obroka, a Alan i ja nastavili smo s dostavom.

Nikome nije ništa bilo teško, nitko se nije žalio na umor, hladnoću (a vjerujte mi da je bilo hladno) i količinu posla.
Kao i čitav niz volontera koji se tamo našao, svi su bespogovorno i predano radili.
U šatoru nas je bilo iz čitave Hrvatske, volonteri iz Crvenog križa koji su bili tamo zajedno s nama dolazili su od Korčule pa do Slavonskog Broda.
Nismo zapamtili imena jedni drugih, ali to je ionako bilo manje važno. Zvali smo se po gradovima – „ajmo Požega, požuri…“, „Korčula – kreći“, „Gospić – idete nakon idućeg kombija“…

Mi smo zbog auta koji je imao pogon na sva četiri uglavnom išli na teško dostupna mjesta. Redom su se izmjenjivali snijeg, uzbrdice, makadam, blato.
Na putu za Pecke naletjeli smo i na zatvorenu cestu zbog radova, ali smo uspjeli nekako zaobići radove kroz jedno dvorište – hvala gospođi što nas je propustila.
Kuće često bez kućnih brojeva, a ako i postoje, nisu nužno po onom pravilu „neparni brojevi s lijeve, a parni s desne strane ulice“.
Vozeći se od jedne do druge lokacije susretali smo brojne službe – policiju, vojsku, civilnu zaštitu, HGSS, vatrogasce, Crveni križ… svi su u velikom poslu. Ruše dimnjake, postavljaju mobilne kućice, donose pomoć, statičari rade procjene…
Kimneš ili mahneš u prolazu kao znak podrške i ideš dalje.
Tražiš, pitaš, gledaš…i tako u nedogled. Od ulice do ulice, od sela do sela.

Ponekad i zalutaš jer si umjesto lijevo skrenuo desno. I sretan si što si zalutao jer te put odvede do stare i derutne kuće pred kojom u snijegu stoji starija gospođa i u čudu nas gleda. Kažemo baki tko smo, koga tražimo i usput ju pitamo je li jela.
Nije – odgovara.
Vadimo topli obrok iz auta i nosimo joj dvije porcije.
Hoda polako kroz snijeg u kroksicama…
Alan i ja gledamo se u čudu jer vani je -5.
Na rubu suza zahvaljuje nam i ispituje nas hoćemo li i sutra doći. Moli nas da joj donesemo čizme. Hladno joj je ovako – dodaje.
Baka ne zna koji broj čizama joj treba. Misli da će joj broj pet biti dobar. Gledamo kroksice – na njima piše 40/41. To nam je dovoljno – stavljamo na popis.  
Pitamo ju treba li joj još nešto, a ona sramežljivo govori kako bi joj dobro došlo i malo hrane koja može stajati, topla odjeća…grijalica ako ima koja viška…

Taj dan smo na broju trideset upoznali baku Zorku i bio je to susret koji ću vjerojatno pamtiti do kraja života i koja je na sve nas ostavila dubok dojam.
Upoznali smo staricu na čijem se licu vidi kako je život nije štedio i koja se teško kreće uz pomoć štapa.
Baku čija je kuća nakon potresa dobila crvenu naljepnicu.
Trenutno je zbrinuta jer su joj dobri ljudi s Pelješca poklonili kućicu. Nije to ni kamp kućica, niti stambeni kontejner već neka mala montažna kućica od kojih 6-7 kvadrata. Dovoljno da unutra stane krevet, stol i kuhalo. Ništa više od toga.
Nadam se kako će ovo privremeno rješenje što kraće biti privremeno jer živjeti na ovakav način nije ljudski. Nije ispravno i ne smije postati trajno rješenje.
Jednostavno ne može i ne smije.
Teško je baki Zorki bilo i prije potresa, a sad joj je još i teže.
Nije baka Zorka jedina koja živi na ovakav način jer vozeći se svim tim selima teško je ostati miran i staložen kad vidiš na koji način ljudi žive.
Starci, uglavnom sami, pogrbljenih leđa od tereta teškog života.
2021. godine.
Samo 60 kilometara udaljeni od glavnog grada i svih nama dostupnih blagodati koje uzimamo zdravo za gotovo.
Tamo kao da je vrijeme stalo prije nekoliko desetljeća.

Istovremeno si tužan, ljut, razočaran – preplavi te čitava bujica različitih emocija jer jednostavno je nemoguće ostati miran. Oči ti se napune suzama, gutaš knedle i pokušavaš ostati miran i staložen dok bi se iznutra najradije raspao.
Ne možeš i ne smiješ.
Odgađaš to za kasnije jer ima još mnogo adresa koje treba obići.
Upoznao si već i ljude koje si obilazio prethodnih dana. U Željezničkoj živi stariji gospodin koji je davnih dana na radničkim igrama u Samoboru pobijedio u šahu i pjevuši nam „Samoborci piju vino z lonci“. Moraš paziti dok ulaziš u dvorište da ne pobjegnu kokoši.
U Kučerinoj je teško pokretni stari bračni par koji se voli šaliti i kojem smo dan ranije oko pola sata slagali grijalicu koju smo donijeli. Upute nedovoljno jasne i nedostatak alata, ali uspjeli smo – ljudima je toplo.
U sivoj kući je obitelj koja ima koronu – pripremili su stol u dvorištu na kojem možemo ostaviti hranu. Viču s prozora da ne idemo blizu. Paze na nas, mi na njih.
Istovremeno razmišljaš idemo li danas u Rumlerovu i imaš li u ruksaku kekse ili čokoladu jer je bakica dan ranije tražila nešto slatko. Tanja joj je jučer ostavila svoje kekse. Ništa drugo nismo imali pri ruci.

Svako dvorište, svaka kuća, svaka osoba ima neku svoju priču. Razvesele se kad nas vide, kad malo s njima popričamo. Oni koji žive sami pozivaju nas na kavu i rakijicu, nedostaje im društvo.
Ostao bih vrlo rado, ali Alen me zove – moramo dalje.
Dok se vozimo razgovaramo o baki Zorki i istovremeno radimo popis svih stvari koje ćemo joj sutra odnijeti ne bi li joj barem malo olakšali situaciju u kojoj se našla.
Na kraju dana odlazimo u skladište i stavljamo u auto sve što joj treba. Hranu, higijenske potrepštine, odjeću. Sve ono što joj treba, a što je stiglo kroz donacije. Možda smo za baku Zorku spakirali vrećicu riže, paket brašna, bocu ulja ili toplu vestu koju ste baš vi nesebično dali. Hvala svima koji već jeste i koji ćete tek pomoći.
Pronašli smo za baku Zorku i potpuno nove, još zapakirane čizme. Donacije neke tvornice.
Sve smo to drugo jutro odnijeli baki Zorki, a kad nas je vidjela sa svim tim stvarima bila je presretna. Sve dok nije ugledala čizme. U tom trenutku počela je plakati, a dok joj je Alan pomagao da se preobuje samo je govorila „Bog vas blagoslovio djeco…, baba nikad u životu ovakve čizme nije imala, Bog vas blagoslovio djeco…dat ću vam oraha-nosite doma, djeco moja“.
Grli nas baka Zorka i plače od sreće, a mi se trudimo ne zaplakati s njom.

Treba ti malo vremena da se smiriš, dođeš sebi jer emocije su prejake.
Gledaš u baku Zorku i sjetiš se kako ljudi u Petrinji staju u red za topli obrok već u 11:15 bez obzira što podjela kreće tek u podne.
Puknuo bi najradije jer znaš kako se istovremeno negdje iz topline čitavog obiteljskog doma ili pod svjetlima televizijskih reflektora vode žestoke rasprave je li ispravno Banija ili Banovina.
Jesu li bolji obroci bili oni koji su kuhali kuhari volonteri ili ovi koje poslužuje Pleter.
Mislim da su ljudima koji stoje u redu i čekaju možda i jedini topli obrok koji će taj dan pojesti ovakve rasprave sasvim nebitne.

Ne bi trebale biti bitne niti nama.
Jedino što bi nama trebalo biti bitno su ljudi.
Ljudi iz reda za topli obrok.
Ljudi iz Željezničke i Rumlerove.
Ljudi iz Kućerine i Jošavica.
Ljudi iz Petrinje, Siska, Gline i svih potresom pogođenih područja.
Bitna je baka Zorka i sve druge bake i djedovi koji žive sami. Ima ih mnogo i čekaju da ih netko obiđe, a trebat će ih obilaziti još dugo jer stvari se nažalost neće promijeniti preko noći.
Zato smo mi ovdje.
Da im pomognemo na ovaj ili onaj način jer svaka pomoć je dobro došla.
Imaš li mogućnosti, uključi se. Volontiraj. Ispuni prijavnicu.
Jedan dan – jedan dan. Nekoliko dana – nekoliko dana. Ljudi će to znati cijeniti.
Sretan sam što sam sa svojim velikim ljudima – Tanjom, Antonelom, Patricijom, Filipom i Alanom mogao pomoći barem malo.
Pet dana je jednostavno proletjelo. Bili smo nikad prljaviji, nikad umorniji, ali nikad ispunjeniji.
Hvala im.
Kao i svim volonterima koji nesebično pomažu. Bez razmišljanja, bez kalkulacija.
Kombiniramo već kad ćemo opet na teren jer znamo da smo ljudima potrebni.
Podjednako potrebni i na Baniji i na Banovini.

 

© 2021. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.