Petak, 11 Prosinac 2020 16:35

MALA ZEMLJA VELIKIH PODJELA I ZLOČESTIH LJUDI #148

Napisao
Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)
MALA ZEMLJA VELIKIH PODJELA I ZLOČESTIH LJUDI  #148 foto: Vedran Tolić

Posljednjih nekoliko mjeseci, usudio bih se čak reći od početka cijele ove situacije s koronom, u društvu pomalo kipi. Kao da je na štednjaku puna zdjela vrućeg ulja pa uslijed visoke temperature par kapi padne na štednjak koje se zapale.
Ponekad tih par kapi izgori u nekoliko sekundi, a ponekad izazovu pravi požar.
U društvo se uvukla neka kolektivna napetost i neizvjesnost i društvo nam je postalo lako zapaljivo.


Ne čudim se što su ljudi napeti jer od početka pandemije živimo na jedan zaista neuobičajen način. Način života s kojim se nitko ne miri jer budimo iskreni, teško se pomiriti.
Svatko od nas pogođen je ovom situacijom na sebi svojstven način i svatko od nas ima nekoliko ili čitav niz razloga zašto je ljut na cijelu ovu situaciju. I svi ti razlozi su legitimni jer nitko od nas ne voli biti bezrazložno nezadovoljan. Ako nekoga baš i veseli takvo stanje vjerujem da je pravi trenutak za posjet liječniku. I to specijalistu.

I sam također imam čitav niz razloga za nezadovoljstvo i ljutnju zbog cijele situacije jer mi se život doslovno okrenuo naopako od prvih dana korone što je bilo, sad mogu već reći, poprilično davno. Bila je sredina ožujka i posljednjih devet mjeseci živim na način za koji nisam uopće zamišljao da je moguć, ali ispostavilo se da je. Moguć, realan i prisutan.
Da sam ljut – jesam. Da čekam da što prije sve završi – čekam. Prvi sam u redu.
Situacija nije pogodila samo mene već neposredno i članove moje obitelji. Ne želim ići u detalje jer nemam namjeru cviliti i ne želim ispasti patetičan ili izazvati nečije žaljenje.
Ne, s novonastalom situacijom suočili smo se najbolje što smo mogli i ok je.
Borimo se i ne predajemo se.
Uostalom, kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore, a gdje ima volje ima i načina.

Svatko od nas trpi na neki način. Neki su djelomično ostali bez posla, drugi su ostali bez posla i završili na burzi, treći strahuju zbog gubitka posla i s neprestanim unutarnjim nemirom prate situaciju.
Neki strahuju zbog zdravlja jer su u rizičnoj skupini i boje se.
Dio ljudi ima članove obitelji u domovima za starije i ne mogu im otići u posjet. Zagrliti ih i biti s njima.
Roditelji ne mogu biti s djecom u bolnici, budući očevi ne mogu prisustvovati porodu.
Netko je nekog zauvijek izgubio i još uvijek ne može pronaći utjehu.
Svatko od nas ima neku svoju priču i s njom se nosi na ovaj ili onaj način.
Kao da nije dovoljno što živimo u izazovnim vremenima, nego nas i dalje prati breme podjela.

Podjele u društvu ne postoje od jučer i nije Hrvatska jedina zemlja koja se suočava s podjelama. Svaka zemlja ima svoje teme i specifičnosti koje dijele društvo.
Koliko god da smo mala zemlja, po broju podjela jako smo veliki.
Imam osjećaj kako kod nas nikad neće prestati podjele na lijeve i desne, Hrvate i Srbe, ustaše i partizane, torcidaše i boyse, crvene i plave, za i protiv prava na pobačaj, homofobe i nehomofobe, za vjeronauk u školama i protiv vjeronauka u školama, one koji vjeruju u cjepivo protiv korona virusa i one koji ne vjeruju… i ovaj niz bi se mogao nastaviti do beskonačno.
Društvo bez podjela ne postoji i neminovno je da u društvu postoje oni koji su za i oni koji su protiv. To ide zajedno kao prst i nokat i nemoguća je misija da se apsolutno svi jednoglasno slože oko neke teme.
Pluralizam mišljenja je nešto na što gledam kao benefit i vrijednost modernog društva.
Pričam s kolegicom neki dan upravo na tu temu i sve prisutniju mržnju i zločestoću koja iz tih istih podjela proizlazi.
Pravo na vlastito mišljenje je pravo na vlastito mišljenje. Neotuđivo, rekli bi pravnici. I točka.
Svaka daljnja rasprava na ovu temu bila bi suvišna.
Oko nečeg se možeš i ne moraš složiti. Možeš i reagirati, iznijeti svoje mišljenje – zašto se ne slažeš s nečim ili nekim, ali u sve ove rasprave sve više se uvlači upravo ta spomenuta mržnja, zločestoća.
Sve to zajedno boldano neprimjerenim rječnikom i vrijeđanjem.
Internet je postao nepresušno vrelo za brojne rasprave na svaku od gore navedenih tema.  Meni je sasvim u redu da postoji mjesto na kojem možeš slobodno komentirati i iznijeti svoje mišljenje ili stav. To nam je omogućio razvoj tehnologije kao i sve blagodati modernog i digitalnog društva u kojem uživamo.
Ponekad preletim preko komentara ispod članaka objavljenih na nekim portalima ili društvenim mrežama. Čovjek zaista može svašta pročitati. Ima tu zanimljivih komentara, duhovitih opaski, različitih stavova (što podržavam), ali i zabrinjavajuće mnogo negative.

I to ne bilo kakve negative već one najgore. One koju pojedinci izvlače iz najskrivenijih dubina svoje negativne duše. Zločeste i obojane mržnjom.
Kad pročitam neke komentare ne mogu si objasniti i ne mogu razumjeti (i ne želim) što je to što iz ljudi izvlači ono najgore.
Banalna stvar poput pitanja jedne žene u jednoj grupi komu se obratiti i zna li netko  „gdje kupiti psa određene vrste, ali s pedigreom“ pokrene lavinu i zapali mase. Određeni broj ljudi krenuo je napadati ženu jer zašto kupuje psa s pedigreom pored toliko napuštenih životinja.
Ima li osjećaja, razmišlja li o jadnim životinjama koji čekaju udomljenje…samo su neka od pitanja pojedinaca da bi na koncu završilo s opakim moraliziranjem i preispitivanjem „kakav je čovjek ustvari ta žena?“.
Pa dobro, kad i gdje točno je sve otišlo u krivom smjeru?
Žena je pitala gdje kupiti psa s papirima. Ništa više.
Kako je to završilo na tragu filozofskih rasprava o poželjnim osobinama čovječnosti, što čini čovjeka čovjekom i kakav bi čovjek u suštini trebao biti?
Ne znam što bi Ciceron rekao na ovu temu - ima li „čovjek“ udomljenog ili kupljenog psa?
?!?

Što je tema osjetljivija, to su komentari ružniji. Jednoj ženi koja je „za pravo na pobačaj“ druga žena je poželjela „da umre na isti onaj način kao što i umire to dijete koje bi ubila“. Parafrazirao sam ovaj citat jer je uključivao čitav niz ružnih i pogrdnih riječi od kojih bi se loše osjećao samo da ih i pretipkam.
Čovječe…zašto?
U kojem trenutku osjetiš potrebu svom neistomišljeniku poželjeti smrt.
Mogu razumjeti da te nečiji stav, postupak ili mišljenje ljuti, digne ti tlak, učini te nervoznim, ali ima li gore od toga nego nekome poželjeti smrt. Ne želim niti razmišljati što bi bilo iduće. Grozno, strašno i tužno.
Samo zato jer se s nekim razilaziš u mišljenju. Ja uvijek krećem od toga kako se možemo složiti oko toga da se ne slažemo.
Neki dan sam razgovarao s punicom na temu cjepiva i cijepljenja. Zaključili smo kako se razilazimo u mišljenjima. Punica ima pravo na svoje mišljenje, ja na svoje. I bok. Točka. Svaka daljnja rasprava na tu temu je nepotrebna. Ona je meni i dalje najbolja punica, ja njoj i dalje najbolji zet.

Koliko god je naša kućna rasprava na temu cjepiva benigna i mirna, toliko je ova na internetu grozna, žestoka, beskrajno dugačka, ružna, iscrpljujuća i zabrinjavajuća.
I raspravama na ovu temu ima onih koji vješto sakriveni iza nicka drugima žele kraj.
Kraj u najgorim mukama i bez odgovarajuće liječničke skrbi.
O čitavoj salvi uvreda i neprimjerenog rječnika ne želim…i toga je previše.
Pitam se ponekad kakvi su to ljudi? Ne znam zašto, ali pokušavam ih shvatiti. To ne znači i razumjeti. Samo shvatiti.
Koji je to state of mind koji te natjera da razmišljaš na ovakav - najgori i najružniji mogući način.
Kako ti ljudi funkcioniraju u svakodnevnom životu? Kakvi su roditelji, partneri, kolege na poslu, vozači u prometu… Na koji način razmišljaju, kakve knjige čitaju, kakvu glazbu slušaju?
Svi mi imamo neke probleme u životu, ali kakve probleme imaju ovakvi pojedinci?
Vjerujem da postoji neki razlog zašto pojedinci akumuliranu negativnu energiju, zatomljeni gnjev i mržnju ispoljavaju na ovakav način, ali sam i dalje mišljenja kako ovaj način nije ispravan.
Šteta je što tog razloga možda nisu svjesni ni oni sami. Da jesu, vjerojatno se ne bi ponašali ovako kako se ponašaju. Ne bi pisali ovakve stvari koje pišu.

Stručnjaci bi mogli dati neku svoju ocjenu i mišljenje ovog novog trenda u Lijepoj našoj. Maloj zemlji velikih podjela i zločestih ljudi.
Jedino pozitivno u cijeloj ovoj priči je činjenica kako je ovakvih ružnih komentara manje od ovih koji to nisu. No, za mene je i jedan komentar previše.
Ne mora online komentiranje nužno biti pozitivno. Može biti i drugačije - ljutito, suprotnog stava i mišljenja…sve je dozvoljeno i sve mi je ok. Sve dok se ne pojave ovi „najgori od najgorih“ komentara.
Vrijeđati nekog i poželjeti mu najgore samo zato jer razmišlja drugačije za mene je u potpunosti neprihvatljivo. Bilo i bit će.
Svjestan sam kako moderno vrijeme sa sobom nosi i moderno breme koje na svojim plećima svi moramo nositi.
Neki se nažalost s tim teško nose i kao da i dalje tapkaju u srednjem vijeku.
No, nova godina možda donese i neke pozitivne promjene pa ćemo sve manje biti svjedoci ovakvim raspravama u internetskim bespućima.
U vremenu kad je poželjno biti „negativan“, ja i dalje želim da smo svi pozitivni.



© 2021. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.