• Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Srijeda, 18 Srpanj 2018

NEOPISIVO #15

Napisao
Ocijeni sadržaj
(5 glasova)
NEOPISIVO #15 foto: Vedran Tolić (www.vedrantolic.com)

Inspiracija nije zaje*ana stvar
Neki dan sam se sreo s frendicom nakon dužeg vremena. Nije bilo vremena za kavu jer smo se sreli u prolazu, ali smo porazgovarali nekih desetak minuta. Uz ono neizostavno, kako muž/žena, djeca…kad ćemo se konačno vidjeti svi na okupu jer eto nismo svi zajedno popili kavu već više od tri mjeseca dotakli smo se kratko i mog bloga. Čita me i to mi je super. I pohvalila me. I to mi je isto bilo super. Naravno da ti je uvijek drago čuti pohvale.
Nisam ja cijepljen ni protiv kritika – da se razumijemo, ali moraju biti konstruktivne.
Ne mo'š srat po meni bez razloga. Mislim možeš, ali ako ne sereš konstruktivno ne doživljavam te.

Za sada je ipak više ovih dobrih komentara i pohvala, tu i tamo neki „meni se to ne sviđa“ ili „predugačko je to i ne da mi se čitat'“. I to mi je ok. Sve je stvar izbora. Ne sviđa se ni meni Željka Markić pa ju ponekad moram ugledati na televiziji. I trudim se da mi to - meni negledljivo lice - ne pokvari dan. Pa promijenim program. Jer mogu birati. Možeš i ti.
No, pita mene Sandra - otkud mi inspiracija? I bojim li se da će mi ponekad nestati inspiracija.
I fakat nemam neki pametan odgovor na to pitanje, ali tema za pisanje stvarno ne nedostaje. Nekako sam se nastojao distancirati od politike i aktualnih političkih tema. To je kao bilo neko moje razmišljanje, ali jednostavno ne možeš protiv njih. Pisati ću o svemu, ali ne o politici. Ali ne mogu protiv njih.
Je*ote, ima ih beskonačno mnogo i ne mogu ne reagirati, ne mogu ne napisati ni riječ o nekoj temi jer ti svakodnevno daju štofa za more priča.
I nastojao sam se boriti protiv toga, ali eto, pojavili su se i Dalićka, i Borg skupina, i Kujundžić, i ministar Pavić. Provukao se tu i Andrej i Merzelica. Dok je takvih glumaca na našoj sceni i bezbroj predstava koje izvode – mislim da s tog političkog spektra straha nema. I dok je Željke Markić. Ma nema straha da se neće imati o čemu pisati.
Hvala bogu na svjetskom nogometnom prvenstvu pa smo gotovo čitavih mjesec dana bili pošteđeni politike i političara, ali opet nije ništa prošlo bez „precjednice“ jer kao što je Karamarko teatralno uzviknuo nakon izbora mi „imamo preeeec - jednicu“. Precjednicu koju smo morali gledati uz naše Vatrene. Precjednicu koja se fura na free hugs. Možemo sad o tome da li se opustila previše ili ne. Je li ju ponijela atmosfera pa je pretjerala ili je pak trebala zadržati distancu. Možemo, ali nećemo. I znam da se precjednica ne piše tako, piše se predsjednica, ali meni je ovo baš ok. Isto k'o i Marijana Perinić koja imitira precjednicu. I fakat je genijalna u tome. Čekam neki njezin navijački video na tu temu. Show.
A što se tiče naših nogometaša, pa o tome se već toliko pisalo da bi bilo deplasirano bilo što konstruktivno nadodati. Nema tih riječi kojima se može opisati ono što su nam pružili, ali moram malo.

Vatreno praznovjerje-vatreno ludilo
Inače ne pratim nogomet u smislu klubova i njihovih tekmi. Pratim samo kad igra repka. I ovo prvenstvo sam pratio sve utakmice naših nogometaša. I bogu hvala - tekmi smo se nagledali.
Nekako se potrefilo da smo prvu tekmu gledali kod nas. Došli su Neno i Dijana s klincima i svi skupa smo gledali tekmu. I pobijedili.
Onda smo se dogovorili i za drugu tekmu da dođu kod nas. I opet smo pobijedili.
Pa treću.
Onda smo već opasno zabrijali na to da ako ćemo promijeniti lokaciju jer Neno i Dijana su nas zvali da dođemo gledat' tekmu kod njih – da ćemo izgubiti.
Pa smo odlučili da nećemo ništa mijenjati. Da mora sve ostati isto. Da moramo gledati kod nas. Da Neno mora imati svoju navijačku majicu, a da ja moram imati svoju. A gospoja svoju na britele, možda zeru premalu, ali navijačka je. No hard feelings gospojo – volim te.
Da Nika mora ispeći kiflice i da je to recept uspjeha. Totalno praznovjerje oko nogometa, totalno ludilo oko nogometa. Čovječe, mi smo fakat zabrijali da ako nešto promijenimo da će se i u rezultatu nešto promijeniti. I koliko sam shvatio oko tog praznovjerja nismo bili jedini. Nismo bili usamljeni u tome. U razgovor s ekipom skužio sam da i ostali briju na nešto, imaju neke svoje rituale pa mi je bilo lakše. I odlučio sam ništa ne mijenjati. Čak ni majicu oprati. Nije se usmrdjela, ali veš mašinu nije vidjela.
Ovo svjetsko prvenstvo je stvarno bilo za pamćenje.
Skužio sam to nakon kad smo prošli u četvrtfinale. Neno i ja smo i dalje sjedili na istim mjestima i trudili se ne živcirati previše, a gospoje su pizdile. One su u pojedinim trenucima šizile više od nas. Moja gospoja koja inače psuje samo kad putujemo na more i dok ona tom prilikom vozi (e to trebate čuti – bez obzira koju tablicu imaju i iz koje zemlje dolaze – diskurs je uvijek isti. I tu prestajem s daljnjim opisivanjem), gospoja je psovala u nekoliko navrata. I to konkretno. I Dijana se bogme isto uzjogunila. Babe (od milja) su bile pregenijalne. Bilo ih je totalno zanimljivo promatrati. Kako su se živcirale, ustajale, hodale, negodovale… mrak. Babe (od milja opet) su bile zakon. Mi papci smo sjedili i filozofirali. Pametovali….jesmo se i mi naživcirali, daleko od toga, ali imam osjećaj da smo bili više cool od njih. Nisam siguran da li je to za pohvaliti se ili ne, ali tako je bilo.
Neka naših baba (od milja).
U pojedinim situacijama tjerali smo Dijanu na WC jer se dogodilo nekoliko puta da taman dok je otišla na WC smo dali gol. Pa u pojedinim trenucima kada nije bilo pomaka u rezultatu, u našu korist naravno, tjerali smo Dijanu na WC.
Ali ne moram – uvjeravala nas je.
Dijana – piša ti se. Molim te da odeš na WC. I ne žuri se.

Iznad svih – Hrvatska, i suza u oku
Imam tu sreću da sam ’98-e imao već neke godine. 18 da budem precizniji i kao danas se sjećam svjetskog prvenstva. Sjećam se i dočeka naših nogometaša. Taj dan sam bio na radiju, poslijepodnevna šihta i nisam mogao na Trg Francuske republike nego sam jumio u studiju, a kolega se javljao iz Zagreba s dočeka. I bio sam ljubomoran na njega. I nije bilo kao danas sve te silne tehnologije koja ti omogućuje da uživo vidiš što se događa. Bilo je drugačije, ali ta energija je bila ista kao i na ovogodišnjem prvenstvu. I to smo prenosili putem radija. I bili totalno u tome.
Imam osjećaj da je ove godine cijelo to ludilo bilo još izražajnije. Stvarno je Hrvatska disala na jedan drugačiji način. I to tako lijep, i tako prekrasan.
Vraćao sam u srijedu iz Vodica. Taj dan smo igrali tekmu. I to jako bitnu tekmu. Znate i sami. Naravno da smo sve unaprijed dogovorili. I lokaciju gledanja, i sve ostalo što uz to ide. Ja stižem do tekme sigurno. I to je najbitnije. Letjeti ću ako treba, ali zbog tog praznovjerja ne smijemo ništa mijenjati. I nećemo.
Dok sam se vozio, taman negdje oko Bosiljeva na radiju je bio prilog iz Sočija. Prilog je bio o našim navijačima koji su došli na tekmu podržati našu repku.
Čovječe, pa ljudi su došli od svukud. Iz cijele Hrvatske, a bogme i iz cijelog svijeta. Bio je jedan navijač, naš čovjek. Ma ustvari nebitno je li Hrvat, Slovenac, Malezijac. Navija za Hrvatsku. Rekao je kako je stigao iz Hong Konga. Ej, iz Hong Konga.
Radi u bankarskom sektoru, ali dao je otkaz u firmi i otišao u Rusiju. Čovječe.
Da ne govorim o sinu kolegice iz ureda. Nakon prve dvije ili tri tekme se vratio u Hrvatsku pa se opet uputio za Rusiju. Avionom do Sankt Peterburga pa onda vlakom do Sočija. Trenutak spoznaje – vožnja vlakom traje 37 sati. Pa frajer je lud. To je entuzijazam, to je potpora.
Ej, o čemu mi pričamo. Pa može li bolje? Može li luđe? A koliko je takvih priča. Pa ljudi su se zaduživali da odu u Rusiju. Nadam se da će se moći financijski zatvoriti nakon svega. I totalno ih kužim. I ja da sam mogao - bih otišao.
I nakon radijskog priloga od nekih pet minuta gdje su navijači navodili otkud su sve pristigli - pustili su Moju domovinu.
Ja sam bio gotov.
Naježio sam se u tom trenutku kao nikad do tad za vrijeme ovog prvenstva, a oči pune suza. Ponijelo me. I to jako. I trebalo mi je neko vrijeme se priberem. Ruku na srce, rijetko plačem, rijetko mi zasuze oči, ali ovo prvenstvo je bilo…
Ma bilo je neopisivo.

Rakiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiitiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiić
Da su neke utakmice bile prava drama i na rubu infarkta – bile su. Pa produžeci, pa penali. Pa je*ote koliko stresa. Planina stresa i na kile potrošenih živaca.
Za penale da ne pričam. Trgali su nam živce iz sekunde u sekundu. Da stvar bude još bolja, nismo mi jedini u kvartu gledali tekmu. Svi su gledali. I prvi susjedi. I to pokraj otvorenog prozora. I u tom trenu smo postali svjesni činjenice oko kašnjenja TV signala.
Mi smo gledali na običnoj telki, a oni preko nekog operatora (MAX TV, B net, VIP… - nemam pojma – nebitno), ali su oni rezultat vidjeli valjda pola sekunde prije nas.
Priprema se izvođenje penala, Suba je spreman na golu, sudac ga još dodatno upozorava, Rakitić se narihtava, zvižduk. Čekamo, Rakitić kreće, a susjedi u deliriju. Vrište, viču, deru se. A na našoj telki Rakitić je tek ispucao. Pa da popizdiš. Je*em ti delay da ti je*em delay sto puta. Rakiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiitiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiić.
Onda smo gledali susjede, a ne našu telku. Jer oni su znali prije. Pa da ne povjeruješ.
O tome što se sve izdogađalo na terasi te srijede – ma da vam ne pričam. Poderali smo glasnice, fučke i trube. Ne da nas je ponijelo nego nas je odnijelo.
Ne u toj mjeri k'o onog tipa koji je kroz prozor bacio dvosjed. Još uvijek se pitam zašto?
Kužim da te ponese, ali ok. Baci čašu u zrak, poderi majicu, skači, poljubi Željku Markić – ma ne, toliko te baš ne može ponijeti.
Ali baš da te ponese toliko da baciš dvosjed kroz prozor – ne kužim. Dobro da nije palo na nekoga. O čovječe. Ili da mu žena nije bila prva na dohvat ruke. Stvarno su to bili ludi dani.
O nedjelji da ne pričam. Ali to je bila tekma koju smo gledali onako neopterećeno. Jer smo znali da ćemo biti najmanje srebrni, ako ne i zlatni.
Ok, nismo osvojili zlato. Ispalo je tako kako je ispalo. Manđi se nije posrećilo, ali je poslije odradio popravni, Pitana je sudio tako kako je sudio, Perišiću se dogodilo to što se dogodilo i VAR nas je koštao glave. Ok. Tu smo gdje jesmo. Možemo lamentirati o tome do sudnjeg dana, ali sve je iza nas. U konačnici rezultat je bitan i on određuje pobjednika. I mi smo srebrni, a ustvari smo zlatni. Ma što zlatni, platinasti. Razloga za slavlje je bilo milijun.
I platinasti smo, i Modrić je proglašen za igrača prvenstva. I podijeljene su medalje. I precjednica je izgrlila sve redom. I poljubila pehar. I svi smo sretni.
Bilo mi je tako žao naših dečkiju kad su se javljali poslije tekme. Na njima se vidjelo da su stvarno u bedu. I baš sam bio tužan. Hrvatska i svi Hrvati u njoj, a i svi Hrvati izvan nje, i svi oni koji navijaju za Hrvatsku su bili presretni, a oni su bili tak' u bedu. Ma taj njihov bed te instantno baci u bed.
Kužim ja da su im je zlato izmaklo za dlaku, i da smo pehar zaslužili više mi nego Francuzi. Kad smo kod Francuza, super mi je bila fotka koja je kružila putem mobitela, a odnosi se na države rođenja francuske repke. Kongo, Mali, Kamerun, Gvineja, Togo, pa opet Mali, Senegal…
Pa ja sam više Francuz od njih. Bio sam u Parizu, volim francusku salatu, probao sam parizer, volim kroasane, francuski krumpir bi mogao jesti svakodnevno, ali ponavljam, tekma je završila tako kako je završila, oni imaju zlato, mi imamo platinu.
Dečki su bili u bedu, a bez razloga. Iz njihovih izjava netom poslije tekme dalo se iščitati da se osjećaju kao da su razočarali navijače. Ma halo? Pa jeste se vrući hladne vode napili pa vam je loše. Smirite se. Nemojte krivo brijat'. Pa vi ste napravili čudo.
I to takvo čudo koje će ostati upisano zauvijek. Postali ste dio hrvatske povijesti. Ne samo nogometne. Hrvatske povijesti.
Nakon ’98 opet podigli ljestvicu za jedan stupanj više. Kamo sreće da za četiri godine opet bude ovakav uspjeh.
Napravili ste ono što nitko do sad nije napravio. Nemojte biti tužni, niste nikoga razočarali. Dapače, napravili ste ono što nikome u posljednjih dvadeset godina nije pošlo za rukom. I pitanje je hoće li netko ikada uspjeti napraviti ono što ste vi napravili.

Dalića za predsjednika
Zanemarimo na trenutak sjaj medalje. Srebrni, zlatni, brončani. Nebitno. Bitno je da su Englezi četvrti. Možda sam malo zločest, ali baš mi je drago da ih je Belgija poslala doma bez ičega. Bahatili su se, bili su bezobrazni i napuhani i to im se obilo u glavu. Više sreće drugi put. Ovaj put se pehar ne vraća doma. Šalicu čaja u ruku i plačite.
Nebitna je boja medalje koju su dečki donijeli doma. Mogla je biti i zlatna, a mogla je biti i brončana. Plava, žuta, zelena – tak' svejedno.
Ono što je bitno u cijeloj priči je to što su dečki napravili za Hrvatsku. Oni na ovo svjetsko prvenstvo nisu išli zbog love. Oni love imaju i više nego što im treba. I za sebe i za deset naraštaja iza sebe. Redom svi igraju u velikim klubovima i plaćeni su dobro. I to je u redu. To je nagrada za sav njihov dosadašnji trud, za sva odricanja, za sve žuljeve, za sve muskulfibere, za sve udarce koje su primili i sve ozljede koje su liječili. Za sve žute kartone koje su dobili i sve kornere koje su ispucali.
Oni su ovaj put igrali za sebe, za svoje i za nas. Za Hrvatsku. I to im je bio glavni motiv.
Ako se opet vratim na ’98. i sada dvadeset godina kasnije i na tehnologiju koja je strelovito evoluirala u ta dva protekla desetljeća, oni su i te kako dobro znali što se događa u Hrvatskoj. I kako se navija u Hrvatskoj. I te slike su ih nosile. Iz tekme u tekmu. Iz produžetka u produžetak. Iz penala u penal.
U ponedjeljak naši heroji su se vratili iz Moskve. Pričalo se o dočeku, pozivalo se na doček, ali ono što se dogodilo u ponedjeljak u Zagrebu je... To je… neopisivo.
Ovakav nacionalni naboj, ponos, duh zajedništva – nešto nestvarno.
Na pamet mi pada samo nekoliko stvari – samostalnost Hrvatske, Oluja i povratak nogometaša iz Francuske te sada već davne ’98.
Ne pamtim kada je Hrvatska bila ovako ujedinjena. Ne pamtim kada se posljednji put osjetilo ovo što se osjećalo posljednjih nekoliko tjedana, a kulminiralo je u ponedjeljak. To je bila eksplozija hrvatske pozitive, hrvatskog duha i hrvatskog jedinstva.
Zaboravili smo na lijeve i desne, purgere i Dalmatince, narodnjake i rokere, na one za i i na one protiv. Sve je to ostalo po strani i Hrvatska je disala kao jedno biće. Pola milijuna ljudi se okupilo na dočeku naše reprezentacije. Ej, pola milijuna. 500 000. Pa može li bolje od toga? Može li se to uopće i ikada nadmašiti.
I nema veze što su od aerodroma do trga putovali toliko dugo. Ljudi su ih čekali. I pozdravljali. I bili su zajedno.
Nisam bio u Zagrebu u ponedjeljak, putovao sam iz Beča prema Zagrebu, ali na mobitelu se sve vidi. I vidio sam. I gledao sam. I nisam mogao doći sebi od slika koje sam vidio. Zvao sam frenda da ga pitam pa kaj se to događa u Zagrebu? Je li to moguće?
Rekao je samo –neopisivo. Pratio sam prijenos na mobitelu, a svakih par minuta su me prolazili trnci. Od glave do pete. Naježio sam se u tih nekoliko sati valjda bezbroj puta. Nevjerojatno je kako su ti dečki zahvaljujući nogometu ujedinili Hrvatsku. I onda neka netko kaže da je nogomet ovakav ili onakav, da je to samo sport u kojem jedanaest tipova trči za loptom. Ma daj zaje*i. Nogomet je na ovom svjetskom prvenstvu, barem za Hrvatsku nadišao samo taj sportski trenutak. I te kako nadišao.
Nogomet se definitivno još jednom potvrdio kao najvažnija sporedna stvar na svijetu. A isti taj nogomet napravio je to da smo zaboravili na sve svakodnevne brige i probleme, a možemo se složiti da ih ima gomilu. Za izvoz.
Skucali nešto love, pozvali frendove k sebi, ispekli neko meso na roštilju ili otišli na neki trg i gledali tekme. Družili se, živcirali zajedno i slavili. Ali bili smo zajedno.
I pokazali koliko smo veliki kada je trebalo odati počast našim nogometašima. I stari i mladi, i lijepi i oni malo manje lijepi. I oni koji nogomet vole jako i oni koji ga vole malo manje. Od 7 do 77. Od Istre do Slavonije, a i preko granica lijepe naše.
Slika koju smo u ponedjeljak poslali daleko u svijet zauvijek će ostati zapamćena. Pokazali smo koliko smo veliki, a opet tako mali. Čitav svijet sada je čuo za Hrvatsku i ono što su Hrvati kadri učiniti za svoje nogometaše. A taj osjećaj zajedništva, taj osjećaj neke nove i drugačije snage, te trnce koji su nas prolazili za vrijeme čitave ove nogometne bajke nećemo nikada zaboraviti.
I cijeli taj spektakl na trgu bez bezličnih političkih figura. Ma prekrasno. Samo oni. I Hrvatska. Ujedinjena.
I to treba cijeniti. Pokazali smo da možemo biti zajedno i to je nešto što treba cijeniti. I na krilima tog zajedništva, te neke nove snage pokazane nakon toliko godina čekanja nadam se da će se konačno nešto pokrenuti u toj lijepoj našoj. Zajedničkoj.
A što je s ostalim gradovima? Ništa manje spektakularno ni ništa manje lijepo nisu pružili svi ostali gradovi iz kojih dolaze naši nogometaši. Hrvatska od granice do granice ujedinjena u slavlju i zajedništvu. Nacionalnom ponosu.
Da se Dalić i ekipa sada kandidiraju na izborima, uvjeren sam da bi pobijedili sa 110%. Dalića za predsjednika, a dječake po ministarstvima. I mišljenja sam da bi taj posao obavljali mnogo bolje od dosadašnje političke klike. Pokvarene, korumpirane i lažne. I siguran sam da bi ta nova vladajuća garnitura imala bezrezervnu potporu građana. I možda bi se stvari pokrenule na bolje.
Do onda možemo još malo uživati na valovima ove sveopće pozitivne histerije i euforije oko naših nogometaša. Možemo i moramo jer svakodnevnica već polako gleda iza ugla. I čeka. Uživajmo dok još traje i neka ovaj after traje još barem godinu dana. Neka nam barem još naredna godina bude ovako dobra. Sretna, ispunjena, drugačija, a tako pozitivna.

Vrijeme (ni)je na mojoj strani
Da se vratim na početak priče. Inspiracija. Otkud, do kud, do kad?
Stvarno ne znam. Ne bojim se ja za nedostatak inspiracije. Uvijek se ima o čemu pisati. Veći mi je problem vrijeme jer vremena nema onoliko koliko bi neki puta želio da ga bude. Svakodnevne obveze te melju, ulovi u te žrvanj. I ne stigneš. Neki puta se tema nametne jednostavno sama od sebe.
Ako ću biti iskren, za ovu srijedu sam imao potpuno drugu ideju. Doživio sam prosvjetljenje u jednom trgovačkom centru prošli petak i bio je onaj trenutak – to je to. Imam temu za iduću srijedu, ali o tome danas niti riječi.
Otišle su misli u nekom drugom smjeru jer jednostavno sam morao barem na neki način odati poštovanje našoj repki. Jer oni su to zaslužili. I bili su fantastični. I hvala im za to.

Ono što mene uvijek brine je vrijeme. Srijedom ide novi tekst i uvijek se nadam da će me vrijeme sažvakati. I danas isto panika cijeli dan. Na putu sam već zadnjih nekoliko dana, obveze od jutra do kasno navečer i jednostavno ne stigneš. A moraš.
Ali opet se nekako sve posloži. Eto, sjedim u hotelskoj sobi na Plitvicama. Vani je ugodno i hladan zrak ulazi kroz prozor. Sat pokazuje da je 22:45. I pri kraju sam i to me čini baš sretnim jer je još uvijek srijeda. Stigao sam. I neću failati. Ne smijem. Gotovo pa tri i pol tisuće riječi su tu.
Otvaram fantastično rashlađeno pivo i sve nekako ima smisla. Željko, hvala za pivo.  
I gospoja mi upravo šalje poruku na viber da je srijeda. Ma bez panike, gotov sam. To je to.
A i tema za iduću srijedu je tu.
Kuhinjski bojler, teta s velikim cicama i trenutak za pamćenje uz Mohito. Ako se opet nešto ne promijeni. A tako je to. Teško je puno unaprijed planirati, ali treba biti dosljedan.
Do onda laganica, odmor. Break.

© 2018. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.