Srijeda, 28 Listopad 2020 11:30

NAIZGLED SU BILI SKLADNA OBITELJ, NE ZNAMO ZAŠTO JU JE UBIO #140

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
NAIZGLED SU BILI SKLADNA OBITELJ, NE ZNAMO ZAŠTO JU JE UBIO   #140 foto: Vedran Tolić

Bez obzira što su u posljednje vrijeme sve vijesti vezane uz epidemiju korona virusa, a posljednjih desetak dana porastom broja zaraženih te vijesti još su  i intenzivnije, u Hrvatskoj se događaju i druge stvari.
Nažalost loše, ružne i mučne.


Prošlu srijedu ubijena je jedna žena. Ne samo žena već i majka dvoje djece.
Presudio joj je vlastiti suprug, a da čitava stvar bude tužnija, suprug je bio policajac.
Bio - jer nakon ovog groznog čina, presudio je i sam sebi.
Ne mogu se pomiriti s činjenicom da je bio policajac. To je zanimanje koje između ostalog uključuje zaštitu života i pružanje osobne sigurnosti ljudima.
I svaki put kad pročitam neki članak u kojem je policajac istovremeno i nasilnik, a bilo je nedavno nekoliko takvih slučajeva, teško mi je.
Da se razumijemo, niti jedno zanimanje ne amnestira obiteljsko nasilje, tu nema nikakve rasprave, ali policajac bi ipak trebao biti neki „role model“ pa zato, barem meni osobno, ovakve priče izuzetno teško padaju.

Brojke ne idu u prilog obiteljskom nasilju u Hrvatskoj. Usporede li se prvih osam mjeseci prošle i ove godine, ovisno o tome kako se iščitavaju podaci, prekršajno je prijavljeno manje slučajeva obiteljskog nasilja, ali… broj kaznenih prijava (ne prekršajnih) obiteljskog nasilja kojih je prošle godine bilo 708, ove godine bilo je 1005 što upućuju na to kako se ipak radi o znatnom porastu.
Do nedavno se obiteljsko nasilje uglavnom prijavljivalo kao prekršaj, a sad se većinom prijavljuje kao kazneno djelo koje se samim time i strože sankcionira.
Bez obzira na to, prema dostupnim podacima, na jedno prijavljeno obiteljsko nasilje dolazi deset neprijavljenih i to je poražavajuća činjenica.
Nema podataka je li  kod ovog nedavnog slučaja bilo ranijih prijava ili ne. Takvi su i najgori jer kad pročitam „od ranije poznat“ kao da potvrđuje da mjerodavne službe nisu obavile posao kako treba.
Imamo još jedan novi slučaj koji je završio s najtužnijim mogućim ishodom i koji će postati dijelom crne statistike obiteljskog nasilja u Hrvatskoj.
Ona 37 godina, on 43. Sve to pred očima dvoje malodobne djece.

O obiteljskom nasilju premalo se govori, a po svemu sudeći ono se događa svakodnevno. Imao sam poznanicu koja mi se povjerila u jednom razgovoru i rekla kako ju je muž nekoliko puta udario. Ona mu je svaki put oprostila.
Zbog braka, djece, okoline jer što će ljudi reći.
„Ma samo me ošamario, nije strašno…obećao je da se to više neće ponoviti jer sam mu zaprijetila da ću uzeti klince i otići“ – govorila je tada. Po treći put.
Razmišljala je o tome da ode i ja sam joj rekao neka ode jer idući put možda neće ostati „samo“ na šamaru. Bila je situirana, imala je alternativu i mogla je reagirati.
Ne znam kakva je situacija trenutno s njima jer su odselili iz Hrvatske i nismo u kontaktu, ali sam bio šokiran kad sam za to čuo jer sam poznavao i nju i njega. I zaista nikad ne bih rekao da je on to kadar učiniti.
Imam potpunu netoleranciju na bilo kakav oblik nasilja, a ovo obiteljsko, na relaciji muž-žena je najgore. Dići ruku na vlastitu ženu po meni je apsolutni poraz na svim poljima.
Ljudskim, emotivnim, moralnim, obiteljskim, zdravorazumskim…
Nema tog razloga, ne postoji okidač, nema tog ludila ili neuračunljivosti koji bi me natjerali na to udarim vlastitu suprugu.
Bračni život odnos je prepun dinamike i pred partnere se u bračnom životu postavljaju brojni izazovi i prepreke. Neki se s njima nose dobro i lako ih premošćuju dok neki ne mogu pronaći način za ponovno uspostavljanje bračnog balansa.
Nismo svi jednaki, svi imamo, mane,  vrline, emocije, a kad se u sve umiješaju i sebičnost, ljubomora, posesivnost - dolaze problemi.
I da se ne znam što dogodi u braku, a stotinu je mogućih razloga za neravnotežu bračne sreće i akumulirano nezadovoljstvo, ljutnju, bijes – ženu se ne udara nikad.
N i k a d.
Točka.
Razgovaraš, slušaš, razumiješ. Potražiš stručnu pomoć ako ima nade da se stvari poprave ili jednostavno odeš ako više ne ide i ne možeš prijeći preko nekih stvari, ali ne tučeš vlastitu suprugu, ne ubijaš majku vaše djece.

Biti razveden u današnje vrijeme nije sramota i bolje je biti sretno razveden nego u nesretnom braku u kojem u konačnici pate i odrasli i djeca.
Pojedinci to nažalost ne mogu shvatiti i očito se ne mogu se pomiriti s činjenicom da bi mogli biti ostavljeni pa imamo ovakve tužne priče. Zašto se odlučuju na ovakve radikalne poteze ne znam. To će bolje razumjeti i sa stručne strane moći objasniti psiholozi i psihijatri.
Ja ne mogu.
Teško je danas znati što se događa unutar zidova i zatvorenih vrata drugih obitelji, a pored kojih svakodnevno prolazimo. Zidovi ne govore. Samo zatomljuju…obiteljske svađe i viku, nasilje, suze.
I koliko god nam naizgled sve djelovalo idilično, mislimo da poznajemo neke ljude, možda smo u krivu. Možda unutar četiri zida naših susjeda postoje problemi i odvija se drama.
I za ovaj par iz Zagreba je netko od susjeda rekao kako su djelovali kao sasvim normalna i skladna obitelj, nedjeljom redovito odlazili u crkvu i nikad prije nisu čuli da se svađaju niti je dolazila policija i ne znaju zašto je to napravio.

Drugi pak, oni koji su malo više poznavali čitavu situaciju izjavili su kako je on bio čudan i bolesno ljubomoran i da je zbog toga bilo dosta problema. Žena je navodno govorila kako će napraviti nešto i jednom otići, ali to jednom nažalost nije došlo.
Iza ove mučne, teške i žalosne priče ostaje dvoje djece koji su svemu ovomu svjedočili i preko noći ostali bez roditelja. Ne želim ni razmišljati koliku traumu će to na njih ostaviti, ali se nadam da će uz stručnu pomoć moći uspjeti nastaviti dalje i želim im svu sreću ovog svijeta u budućnosti.
Je li se sve ovo moglo spriječiti? Pitanje na koje ne nalazim odgovor.
Da je reakcija možda bila ranije, možda bi se izbjegao ovakav scenarij. Teško je znati i nažalost se sada ništa više ne može promijeniti.

Kao ni ranije spomenutu činjenicu koja se neće tako brzo promijeniti kako na jedno prijavljeno dolazi deset neprijavljenih nasilja u obitelji.
Ne znam koji su razlozi zašto žene trpe nasilje -  to znaju one same i najmanje što im treba je bilo čije osuđivanje i to ne treba raditi. Nemamo to pravo.
Gledam na sve ovo i kao suprug i kao otac triju kćeri. I njih u budućnosti očekuje život odraslih, a ako budu željele, neke od njih će se udati, zasnovati obitelj.
Možda čak i imati probleme u braku.
Iz tog razloga podržavam svaku kampanju, a sve ih je više u posljednje vrijeme, koje progovaraju o ovoj temi. I to na način kako nitko ne treba i ne smije trpjeti nasilje te kako svako nasilje treba prijaviti.
Bilo ono tjelesne, psihičke, spolne ili ekonomske prirode.

Srećom, postoji velik broj službi koje žrtvama nasilja mogu dati potporu i zaštitu.
Naravno, ništa bez podrške ostatka obitelji koji mogu pružiti utočište i nadu.
Mi se svi zajedno možemo nadati kako će statistika pokazati mnogo bolje rezultate. I jedan jedini slučaj je jedan slučaj previše, ali barem da se sve pokrene u pozitivnom smjeru.
Zbog svih onih koji trpe nasilje i njihove budućnosti.
O obiteljskom nasilju treba govoriti bez zadrške i što je moguće više kako bi ovakve ružne vijesti o nasilju u obitelji čitali što manje.

© 2020. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.