• Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Srijeda, 11 Srpanj 2018

DOK NAS KREDIT NE RASTAVI #14

Napisao
Ocijeni sadržaj
(8 glasova)
DOK NAS KREDIT NE RASTAVI #14 foto: irishtimes.com

Kuhinjske fronte
Neki dan sam pričao s frendom. Kupio je stan, a mlad je. Nema ni trideset. I ne cvili. I tu je totalno drugačiji od drugih.
Ne znam koji se klinac događa s tim mladima, ali baš vlada neka rezignacija, neka pasivnost, neka čudna atmosfera u smislu da se nitko nije spreman uhvatiti se u koštac sa životom i svim onim što život donosi.


Kaže Vedran da je kupio stan zajedno s curom. Uskoro će valjda i svadba. I bio sam baš sretan zbog njega. Bio je u Iverpanu i birao fronte za kuhinju. Čovječe, fronte za kuhinju. Pa to je super.
Sjetio sam se odmah gospoje i sebe kad smo krenuli u zajednički život. Bili smo fakat mladi, ja sam imao dvadeset, a ona malo više. Ne bi bilo fer da sad napišem koliko više jer ću onda vjerojatno dobiti jezikovu juhu, ali recimo da će za koji mjesec slaviti četrdeseti rođendan. Recimo.
Ona je još studirala, a ja sam radio u firmi u kojoj su uvjeti bili katastrofalni. Ali stvarno. Bila su trojica direktora. Pazi ti to. Ne jedan, ne dva pa su kao u kompi, nego njih trojica pa su dijelili pravdu. Na koncu kada je to sve odlazilo u tri nečega ostao je samo jedan. I ja. Bedak. A ono – prvi posao u struci pa misliš bit će dobro, bude se nešto promijenilo, ali nije. I te davne 2000. ja bih čak rekao da sam trpio - kako se to danas moderno kaže mobing. U ono vrijeme o tome se nije pričalo, nije se puno znalo, ali frajer je bio prvoklasni seronja.
I maltretirao je, ali brutalno. Zašto ovaj papir stoji ovako, a ne ovako. Zašto si ovo ovako, a ne onako. Zašto ovo, zašto ono. Došlo mi je da mu kupim onu knjigu Tisuću zašto – tisuću zato. Stariji će se sjetiti s nostalgijom spomenute knjige koja je stvarno odgovarala na brojna pitanja. Seronja ju nije pročitao.
Da se razumijemo, nemam nikakvu dijagnozu u smislu da sam nesposoban za rad, neinteligentan, ograničen, zaostao ili nešto deseto. Normalan sam po svim nekim parametrima i volim raditi i gdje god sam radio – davao sam sve od sebe. Ali ovaj je baš bio težak. Uz sve to kasnila je i plaća…mjesecima, a ja podstanar. I vječito mi je mahao radnom knjižicom pred nosom. Pa da popizdiš. I jesam. Srećom danas više nema radnih knjižica pa onda ovakvi bezveznjaci nemaju čime mahati.
U nekom trenutku moraš popizditi i krenuti dalje. Uzeo sam tu radnu knjižicu pa više nije imao čime mahati. I htio sam mu sasuti sve u facu što ga ide, ali nisam. Jer sam pristojan i mišljenja da uvijek vrag dođe po svoje. I došao je. Otkrili su da ima lažnu diplomu pa se povlačio po novinama, a na koncu je i firma propala. I ona druga koju je otvorio nakon ove prve je isto propala. Nisam sretan zbog toga. Kako je moja pokojna baka znala reći, meni ni u džep ni iz džepa, ali vrag je došao po svoje. I uvijek tako bude u životu. Postoje te neke kozmičke sile koje paze na te stvari. I to je dobro. Dobro se dobrim vraća, a i obrnuto.
Ali da je bilo teško, bilo je, a gospoja je još studirala.
I odlučili smo krenuti u zajedničku avanturu. S kuhinjama i svim ostalim popratnim stvarima.
Vedran je birao fronte u kuhinji, a neki dan je birao aparate za kuhinju. Opet sam ga ulovio u dućanu. A tako je to kad se kućiš. Vječito si po dućanima, gledaš, biraš… kalkuliraš. Tražiš gdje je što jeftinije ne bi li u zadanom budžetu ostvario svoj maksimum. I Vedran je pokazao da ima muda.

Ako te netko pita – ništa bez kredita
Kaže Vedran da je uspio nešto malo love zašparati, ali da je dig'o kredit. Bravo majstore. Tako treba. Od nekud treba krenuti pa makar ta prva postaja bila i banka.
Čovječe, kako ja ne volim banke, ali stvarno ne volim. A bez njih se ne može.
I ono malo simpatija što sam imao prema bankama nestalo je prije nekih desetak godina kada su oni ispali glupi, a ja nervozan i živčan.
Kupili smo polovni auto. I to neku jeftinjaru, neki Punto jer se eto pojavila potreba za još jednim autom. Jedan nam nije bio dovoljan. Auto danas fakat nije luksuz nego potreba. Pogotovo još ako imaš klince. Uglavnom, kad kupiš auto moraš državi platiti porez jer si eto kupio auto. Nema veze što je prvi vlasnik već platio porez. Ti moraš još jednom.
Nek' se nađe. Nek' se popuni proračun. Nek' ima predsjednica za odlazak u Rusiju.
Osim poreza, trebao sam platiti još nešto za policiju. Za novu prometnu ili nešto.
Putem internet bankarstva napravio sam dvije uplate. Jednu za državni proračun (živ mi i solventan bio) i jednu za MUP. Isprintam ja potvrde o transakciji i odem drugi dan na poreznu prijaviti da sam kupio auto, da sam kao pošteni građanin platio porez pa neka oni ubace u sustav da sam ja to platio i da me uvedu kao ponosnog vlasnika polovnog Punta pa da mi mogu onda još i jednom godišnje poslati uplatnicu za porez na motorna vozila jer eto imam auto. Bravo. Poreza nikad dosta.
I kaže teta na šalteru da mi ta potvrda nije dobra i da to ne može uzeti u obzir. WTF?
Zašto? pa sve piše, ispravan je broj žiro računa, dobar je poziv na broj, iznos je točan. Sve je ok, ali neda se teta. Sreća u nesreći pa su i tete na šalterima evoluirale. Nema više onih retro teta koje oko pojasa imaju omotanu vestu jer čuvaju bubrege dok se netom kuhana turska kava još puši iz šalice, a na prozoru s desne strane kutija s gablecom. I uredno su tete prije bile nervozne. Uvijek i zauvijek. Ne znam iz kojeg razloga. Svi možemo imati loš dan, ali tete na šalterima prije za dobar dan nisu znale. Vječito nervozne, ljute na sebe i cijeli svijet.
I na tebe. I umjesto da ti pomognu, još su ti odmogle i pokvarile ti cijeli dan. O izgubljenom vremenu da ne pričam, ali srećom to se promijenilo. U to sam se i uvjerio posljednjih par puta kad sam obilazio državne institucije. Stvarno promjena i to pozitivna. Ljubazne, susretljive, srdačne. Da  ne povjeruješ. Barem ove naše tete u Samoboru.
Ali potvrda uz svu ljubaznost nije vrijedila. Takvi su propisi. Ok, mislim si. Skoknut ću do banke pa to riješiti.
Uzmem broj pa čekam. I čekam. I naravno da je gužva jer u banci je uvijek gužva. I čekam.
I konačno dođem na red, tutnem teti potvrdu koju sam isprintao doma i zamolim ju da mi to ovjeri jer eto teta na poreznoj ne može mi to prihvatiti.
I u tom trenutku otišlo je sve k vragu.
Kaže teta da ne može ovjeriti. WTF po drugi put?
Pa zašto ne možete?
Ne mogu.
Pa zašto?
Ne mogu.
Ok, izvolite moju osobnu i karticu tekućeg računa. Molim vas da provjerite po prometima da li sam ja jučer uplatio u državni proračun taj i taj iznos i da li je s transakcijom sve u redu.
Jeste? I sve je u redu?
Ok, da li na ovom papiru piše da sam ja platio u državni proračun taj i taj iznos i da je sve prošlo ok?
Piše.
Da li su podaci koji vi vidite u svom sistemu isti kao i podaci na papiru koji sam vam dao?
Jesu.
Ok, pa gdje je onda problem? Ovjerite mi taj papir da mogu na poreznu.
Ne mogu.
Pa zašto ne možete?
Ne mogu, nije po propisima.

Pa malo mi je falilo da skočim preko pulta i polijem ju hladnom vodom. Protresem. Nabijem te na propise. Imao sam nestvarnu potrebu da joj nešto napravim.
Puk'o sam k'o kokica. Pa o kakvim to propisima pričaš ženo. Pa sve je jasno. Oko svega smo se usuglasili i fakat ne znam gdje je problem. Zovite mi šeficu.
Dolazi šefica nakon dvije minute, ponavljamo cijeli razgovor i ona mi prodaje istu priču. Pa dobro jeste vas dvije normalne. Jeste pušile istu lošu travu. Pile zajedno čaj od bunike.
U jednom trenu sam čak mislio da se radi o skrivenoj kameri. Ali nije bilo kamere. Skrivene. One su bile smrtno ozbiljne. K'o teta u vijestima iz kulture. Ona je bar simpatična. Ove dvije nisu bile.
Nisam ni ja više bio simpatičan. Ni miran, a ni pristojan. Nisam bio prost, ali nisam bio ni pristojan. Čak se i zaštitar nešto uzmuvao. Prestao je čačkati po mobitelu i ustao i gledao me. I ja njega. Rekao sam mu neka se smiri, da je sve ok, da sam samo popizdio i da nema potrebe za intervencijom.
Teta i njena šefica su me ignorirale, a ja sam raširio novine na pultu i nisam dao da nitko drugi dođe na red. Otišle su na drugi šalter, ja za njima. Nećete razbojnici.
Ostali ljudi u banci su počeli negodovati, ali su bili na mojoj strani. Čuli su o čemu se radi. Pobuna klijenata u banci. To te ja pitam. Samo nam još vile i baklje nedostajale.
Bio sam lud jer mi šefica nije dala nikakvo argumentirano objašnjenje zašto mi ne mogu ovjeriti potvrdu.
Zamolio sam ju da mi onda izda potvrdu na kojoj će pisati da mi ne mogu ovjeriti potvrdu o uplati koju sam napravio putem njihovog servisa internet bankarstva. Da su podaci u sustavu istovjetni podacima na papiru koji sam ja donio i da to oni ne mogu ovjeriti.
I kaže teta kako mi ne može dati potvrdu jer onda bi, da parafraziram „srala po vlastitom sustavu“.
Ma nemoj, dobro jutro. Jesi došla pameti? Bravo teta, bravo. Aplaudiram. Shvatila si bit.
Natezanje je trajalo skoro dva i pol sata. Zvale su one u centralu u Zagreb da vide što će s mojim izvanrednim slučajem.
Ma idite u…
Pa zamisli ironije, ja sam zbog njihovog glupog sustava i još glupljeg pravilnika od klijenta postao izvanredni slučaj.

A gdje je pečat
Cijela stvar završila je na način da je iz Zagreba stigao faks na koji su oni udarili žig. Faks koji sam dobio u ruku bio je identičan papiru koji sam ja donio.
Pa dobro tko je tu lud?
Teta na poreznoj je prihvatila ovaj novi papir koji je zbog činjenice da je došao iz Zagreba faksom dobio na vjerodostojnosti i težini.
Trebalo je još riješiti i policiju. Teta na šalteru rekla je da ovu potvrdu koju sam donio od kuće ne može prihvatiti. Nema pečata.
O zemljo otvori se. Otvori se i progutaj me i nikada me više ne vrati. Pa zar je sustav toliko u banani. Zar se ovo zaista događa. Pa zašto baš meni. Loša karma taj dan. WTF po treći put. A još sam i dva pješaka propustio jutros, pozdravio i susjedu koja je išla na posao i pustio gospođu u autu koju nitko nije želio pustiti da se ubaci.
Je*ote pečat da te je*o pečat sto puta. I opet u banku. Počeo sam hiperventilirati.
Upadam k'o kauboj u banku, ne uzimam broj jer meni više ne treba broj jer ću valjda opet biti izvanredni slučaj i odlazim direktno šefici.
Gleda me ljutito. Ona mene, ja nju.
Ja nju.
Ona mene.
Bez riječi joj dajem drugi papir, onaj za policiju.
Udara pečat na njega i bez riječi mi ga daje u ruke.
Ne vjerujem.
„Idite svi u neko mjesto“ teatralno izgovaram da me svi čuju. Ne spominjem tri vulve. Stvarno sam rekao „neko mjesto“.
I izlazim van.

U tom trenutku prestaje bilo kakva interakcija moje banke i mene. Moje osobne bankarke i mene.
U dva navrata sam još morao otići u banku. Jednom su me prisilili jer su mi zaprijetili da će mi onemogućiti sve ono čime se služim ako ne dođem i ne popunim neki upitnik. Ignorirao sam te pozive dugo jer jedino što mi je trebalo je net banking. Sve ostalo mi mogu uzeti. Gospoja je ionako imala kartice mog računa pa mi je bilo apsolutno svejedno što će mi uzeti.
Ali prokleta im duša bila, našli su način kako me dovesti u banku. Teta je rekla da će mi ukinuti net banking i to je bila moja zadnja linija obrane koja se urušila kao kula od karata.
Fu*k, fu*k, fu*k….
I još jednom sam nakon toga morao u banku, kada sam morao promijeniti „paket“. I ne bi išao, ali me gospoja prisilila. Ne mo'š protiv gospoje. Happy wife – happy life. A i obećala mi je sladoled poslije banke. Prodao sam se za kuglicu sladoleda od lješnjaka i pistacije. S preljevom.
Osjećao sam se jeftino.

Otišli smo u banku, upoznao sam tom prilikom i našu osobnu bankarku za koju sam zaključio da ima neku bankarsku povijest s mojoj gospojom. Za taj dio nisam ni znao i totalna je fora kad nakon desetak godina voljenu osobu i dalje otkrivaš. Imala je svoje mračne bankarske tajne.
Trebalo je izabrati neki paket usluga. Je*ote led. Dinamična lepeza, ovakva lepeza, onakva lepeza, ventilator. 5 u 1, 4 u 6. Klinac u palac.
Odabrali smo nešto od ponuđenog, gospoja je bila sretna. I naša osobna bankarka također. Ja nisam.
Dok smo ispunjavali te silne papire ispitivao sam tetu osobnu bankarku - našu, voli li svoj posao. Kako to da radi u banci, smije li plaću primati u nekoj drugoj banci ili mora baš na račun u banci u kojoj radi. Spava li mirno zbog kamata kojima deru nas klijente… itd. Gospoja se crvenila. Ja nisam.
Još malo pa sladoled.

I dalje nemam karticu tekućeg računa jer sam pri zadnjem dolasku u banku shvatio da je  moja nova kartica čekala na mene, ali je istekla stojeći tamo u nekoj ladici pa su ju poništili. I mogu dobiti novu ako želim, ali moram popuniti formular. Neću, ne treba mi. Stavite si ju negdje.

Najbolji začin u braku je hipotekarni kredit - i kvit
U nekom trenu u životu moraš odlučiti što ćeš. Ni gospoja i ja nemamo starce koji su ekonomski neovisni. Neovisni  k'o Todorić u Londonu, Mamić u Međugorju. Nemamo. Imamo starce koji su radnička klasa. Dio naših staraca je još ona generacija iz bivšeg sustava koja je radila na normu. Dok se još moglo raditi na normu. Danas rijetko gdje možeš raditi na normu jer proizvodnje nema. Ima nekih izdvojenih slučajeva, ali su zaista rijetki. Radi se na normu u Boxmarku, ali tamo je malo ozbiljnija psihijatrija.
Ne znam jeste li čuli za uvjete rada u Boxmarku. O moj bože. Pa ne možeš vjerovat' da je to istina i da je tako nešto moguće u srpnju 2018 godine. To je tema za neku drugu priču. Posebnu. Pa bolje da ne započinjem o Boxmarku jer ću se opet naživcirati, a u ovom trenu oko mene je totalni zen. Sjedim u Vodicama na terasi nekog kafića, pijem kavu i gledam more. I pišem. I nije mi do Boxmarka.
Na našu sreću ili nesreću, naši starci nam nisu ostavili niti stanove, niti kuće, a ni vikendice na moru što je ok. Takva je situacija bila i tu se ne može napraviti apsolutno ništa. Od cmizdrenja nema efekta. Treba se odlučiti i krenuti u akciju. Treba imati muda. Kao Vedran.
Situacija se posložila tako da smo trebali odlučiti da li ćemo živjeti u malom stanu nas četvero. Ili ćemo se kreditno opteretiti pa ćemo imati kuću i živjeti ipak komotnije. Prevagnula je i činjenica da ako se odlučimo za drugu opciju da će i naše dvije kćeri biti stambeno zbrinute. Danas - sutra.  Onda su još bile samo njih dvije. Uvijek se žrtvuješ za svoje klince jer ljubav prema vlastitoj djeci je koncentrat altruizma. I tu rasprave nema.
Odlučili smo mi podmetnuti svoja pleća ne bi li našoj djeci bilo bolje. Neka bar one imaju clean start nakon završene škole, dok se udaju. Neka se barem one ne brinu oko rješavanja stambenog pitanja. Pomučit ćemo se mi da se ne moraju one. Neka njima bude lakše. I ne žalimo za tom odlukom. Nimalo. Nismo požalili ni jednu ratu.
A ima još bezbroj. Fakat ih ima još more.
Formula bračnog uspjeha je jednostavna. Potrebno je samo kreditno se zadužiti i da si joj ti sudužnik, jamac platac, klinac palac. I voila, ponosni  smo vlasnici hipoteke na kuću. Zadnja rata će biti plaćena 2042. godine. To su još samo 24 godine. Još 288 rata i kuća je naša. Valjda ćemo biti živi onda kada ćemo dobiti papir da nismo više dužni.
Neki dan sam rekao da si moramo biti dobri još barem 24 godine, bar dok kredit ne otplatimo. Onda se smijemo i posvađati koji put. Do onda ništa. Idila, rozo, cvijetići i smajlići.
Neki ljudi maštaju o tome kako bi to bilo dobiti na lotu. Eto neki tip iz Samobora prošli tjedan dobio milju eura. Nisam ja.
Ovi koji  nisu dobili maštaju o tome kako bi to bilo kad bi dobili kamaru para i što bi s njima. Troše svaki imaginarni cent. Kupili su i imaginarne kuće i apartmane na moru, zatvorili kredite. Dali otkaz na poslu. A još uvijek su u svom dnevnom boravku. I to je ok. Maštati.
Mi ne maštamo na taj način. Mi kada želimo maštati, maštamo o tome kakav bi nam bio život bez kredita. Mmmmm. Bio bi. To maštanje ponekad  je i bolje od sladoleda od lješnjaka i pistacije. Ali kreda je naš izbor. Ne cendramo, samo maštamo.

I bankari su ljudi
Prije nekih par tjedana su gospoju zvali iz banke. Hitno i bitno. Obavezno se mora javiti. Uputili su čak i službeni dopis. Pa koji vrag je sad. Ja se tih banaka bojim. Gospoja je po žurnom postupku odjurila u banku vidjeti o čemu je riječ.
Da, i to se događa.
Javili su iz banke da će nam smanjiti kamatu na  kredit i da bi nam po novom obračunu mjesečna rata trebala biti manja za par sto kuna.
Je*ote, kakva prijelomna vijest. Stvarno breaking news. Za naš napeti kućni proračun ovakva vijest je udarna. Značajnija od sisa Maje Šuput ili gaća Lidije Bačić.
Naravno da smo morali u banku. Opet. Ovaj put u gospojinu. Budući da se radilo o dobroj stvari, gospoja me nije trebala podmititi sladoledom.
Odemo mi u banku, teta je isprintala jedno osamdeset i sedam raznih papira koje je trebalo potpisati. U duhu novih propisa o zaštiti osobnih podataka i GDPR-u teta me probala pitati želim li primati obavijesti o promotivnim ponudama banke putem sms-a i maila.
Hm. Želim, želim. Kako da ne. Jesi našla crkvu di ćeš se molit'.
Odrekao sam se te opcije k'o što se odričeš sotone i djela njegovih na krštenju ili krizmi.  
I pitam moja gospoja naivno svoju osobnu bankarku kako to da su se odlučili smanjiti kamatu. Kaže teta gospojina osobna bankarka da nam želi pomoći. Da je i ona čovjek.
Pogledom sam tražio kantu ili neku vreću jer sam dobio poriv za povraćanjem. Ej teta, ne pokušavaj mi prodavati floskule i zajebi demagogiju.
Ne vrijeđaj mi inteligenciju.
Da, jesi čovjek jer da si neki drugi sisavca ne bi mogla raditi u banci. Pa nisi jednootvor k'o čudnovati kljunaš, ali da to radiš zato jer smo ti mi baš simpatični – ne seri.
Rekao sam teti da cijenimo njeno htijenje da nam pomogne, ali da smo mi i te kako svjesni činjenice da mi s našim kreditom možemo otići u neku drugu banku pa su na gubitku onda oni, a ne mi. Da ne spominjem brutalno bolnu činjenicu bankarske matematike. O kakva sam primitivna naivčina bio. Ja sam zabrij'o da te kredit od 75 tisuća eura u konačnici košta nekih 79 tisuća. Pa sam na bolan način saznao da se kamata od nekih 5% obračunava godišnje na cijelu osnovicu za svo vrijeme otplate kredita. I da prvo vraćaš kamatu, a onda tek glavnicu.
I bio sam si glup onda. Fakat. Poslije i tup. Ali sam otupio u međuvremenu. Nisam matematičar, društvenjak sam.
Mladi Werther je bio kamilica prema meni kako sam ja patio. On je patio zbog Lotte, ja zbog banke. I još uvijek patim, ali plaćamo ratu. Idemo dalje.
I onda mi teta u banci prodaje priče o tome kako je ona čovjek. Aha. Jesi. I u našoj vladi su neki ljudi.

Budi kao Vedran
Da se vratim na početak priče. Vedran je odlučio uzeti stvar u svoje ruke. Vedran ima muda i to je super. Ne što Vedran ima muda nego što se odlučio pokrenuti. Mladi danas cmizdre, cendraju, sve bi da im se servira na srebrnom pladnju u bijelim rukavicama. E pa ne može. Ako vam roditelji nisu Todorići, Mamići ili vam ostavili u  nasljeđe puste nekretnine i lovu uhvatite se u koštac sa životom. Roditelji će vam pomoći uvijek, ali koliko mogu  i ako su prosječni, onda je ta pomoć ipak ograničena.
Nikada situacija neće biti idealna. Ako ćete čekati da oboje imate super posao sa supersonično dobrim uvjetima, da otplatite auto koji ste uzeli na kredu, ako čete čekati da se smanje cijene kvadrata i da se poklopi tisuću četiristo dvadeset i šest raznih faktora ne bi li postigli neki dobar balans koji bi vas potaknuo na akciju – zaboravite. To će se dogoditi nikad.
Krenite sami, riskirajte, probajte. Za svaku situaciju postoji rješenje. Uzmite stvari u svoje ruke.
Imam gomilu mladih frendova, parova koji hodaju po pet-deset godina, kemijaju nešto cijelo vrijeme, kombiniraju, čekaju, boje se. Proći će vam vrijeme. Ej, treba reagirati sada. Uostalom ako i dosegnete neke godine, nećete ni dobiti kredit. Za kredit moraš bit mlad, moraš biti zdrav k'o dren, lijep. Žene savršenih 90-60-90 proporcija, a muškarci moraju biti atletske građe i bez karijesa.
Reagiraj sada. Vedran bira kuhinjske fronte i ugradbene aparate za svoju novu kuhinju. Budi kao Vedran. Vedran radi od jutra do sutra, trudi se. Ima muda. Odlučio je. I to pozdravljam.
U Vedranu i njegovoj gospoji vidim sebe i svoju gospoju prije petnaestak godina. I ponosan sam na svog druga s faksa.
Gospoja i ja smo prve goste posjeli za plastični stol koji je bio u kompletu s četiri plastična stolca. Onaj komplet koji kupuješ za vrt. E, upravo takav komplet za nekih par sto kuna je bio naša prva blagovaona. I bila nam je super. I PVC stolnjak na istom tom stolu.
Mi nismo birali fronte. Mi smo prvu kuhinju kupili na akciji u Metrou za pišljivih 1200 kuna i bila je totalno retro, ali služila nas je desetak godina.
Bračni krevet nismo imali prvih godinu dana. Naš bračni krevet bio je njezin djevojački i moj mladenački čije smo noge čvrsto vezali špagama da se ne razdvajaju po noći. I nismo kupili spavaću sobu u kompletu. Uzeli smo tada samo krevet. Na šest čekova. I bili smo sretni.
Poslije su došli i nova kuhinja i kompletna spavaća soba. I hipotekarni kredit.
I bilo je teško, i biti će teško, ali uvijek se nađe neko rješenje. Samo treba krenuti. Biti hrabar i odlučiti se na prvi korak. I mi smo kratko dvojili, trojili, ali smo se odlučili. I ne žalimo. Moraš preuzeti inicijativu u svoje ruke i krenuti. Pa onda na štitu ili ispod štita. Dok ne probaš, nećeš znati. Ali nemoj da ti vrijeme prođe uzalud jer poslije ćeš se lupati po glavi.
Budi kao Vedran.

© 2018. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.