Nedjelja, 04 Listopad 2020 14:22

NARUŠENI „UGLED LOKALA“ MOŽDA ĆETE I VRATITI, OBRAZ NIKAKO #136

Napisao
Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)
NARUŠENI „UGLED LOKALA“ MOŽDA ĆETE I VRATITI, OBRAZ NIKAKO #136 foto: Vedran Tolić

Taman kad pomislim kako je gornja granica ljudske gluposti dosegnuta, demantiraju me. Uvjere me kako se ta imaginarna ljestvica diže sve više i više i ono što je najžalosnije u čitavoj priči, uvijek se pojave oni koji tu granicu nastoje, a nekim čudom i uspiju prijeći te dokažu kako može i gore.


I pitam se gdje je ta gornja granica? Koliko ona visoko može ići?
Ne znam jeste li čuli za sramotnu priču iz Zadra. Prema dostupnim informacijama, konobar je majku i djevojčicu koja ima Down sindrom potjerao iz kafića jer mu djevojčica „narušava ugled lokala“.
Pročitati ovako nešto u 2020. godini je poražavajuće, a nakon ovakve vijesti, šokiran sam, tužan i razočaran.
Nije u ovom slučaju samo u pitanju ljudska glupost. Ovo je potpuni nedostatak ljudskosti, empatije, osjećajnosti, pristojnosti, uvažavanja, topline…
Izostanak svih onih prekrasnih osobina koje nas ljude čine ljudima.
Na vidjelo su izašle sve one loše osobine i za ovakav postupak konobara teško je pronaći opravdanje. Ne nalazim ga, nema ga.

Najgori mogući oblik ružnog ponašanja, zločestoće, nerazumijevanja, diskriminacije…nazovimo to kako god, ali ostavlja gorčinu u ustima i grč u želucu. Otkud uopće hrabrosti i obraza konobaru prići stolu gdje je sjedila majka sa svojom prijateljicom i kćeri te ih potjerati van. Jer mu djevojčica „narušava ugled lokala“.
Pa baš da ih je i zamolio najljepšim i najpristojnijim mogućim tonom na svijetu – poruka je i dalje jasna. Vi i vaše dijete u ovom kafiću niste poželjni.
Narušavate nam ugled lokala.
Užas, sramota, katastrofa, tuga…
Zemljo otvori se…
Nadam se da će se nakon ove epizode i konobar i vlasnik lokala preispitati, pogledati u ogledalo i barem malo zacrvenjeti. Štetu koju su si nanijeli je nemjerljiva, a što se ugleda tiče – dvojim kakav će biti nakon ovakve epizode.
Netko je napisao „u kakvoj to zemlji živimo?“. Zaista. I ja se pitam. U kakvoj to zemlji živimo kad se majka i dijete s Down sindromom izbacuju iz kafića zbog narušavanja ugleda. Reputacije, imidža.

Kakav je to lokal koji radi selekciju gostiju? Što će biti dalje?
Dozvoljeno samo za određene grupe ljudi koji zadovoljavaju određene standarde konobara i/ili vlasnika?!
Mi smo kafić u koji smiju samo zdravi, mladi, lijepi, zgodni, bogati, fino odjeveni…jer na to se furamo, takav nam je imidž. Držimo do reputacije.
Ne mogu shvatiti i ne želim shvatiti jer mi je ovaj postupak i dalje neprihvatljiv.
Uvijek idem od one – ne radi nekom nešto što ne bi želio da netko radi tebi.
Još mi teže pada ako to gledam s roditeljske strane jer djeca su djeca. Pa bila ona i s kromosomom viška. Naprotiv, ta su i posebnija i potrebno im je što više integracije u društvo, a ne ovakvi sramotni postupci pojedinaca.
No, uvjerio sam se i sam kako pojedinci nemaju razumijevanja za djecu. Pamtim situaciju kad mi je nepoznata žena u dućanu rekla da izađem van jer joj je išlo na živce zato što je moja najmlađa kćer cendrala zbog žvakaća koje joj ja nisam htio kupiti, ali to je ništa prema ovom slučaju iz Zadra.
Žena iz dućana je bila nervozna i nepristojna, a konobar iz Zadra je zaboravio na sve već ranije spomenute najljepše ljudske osobine i ponio se tako kako se ponio.
Hrvatska stvarnost, listopad 2020.
Upotrijebio bih možda i neke grublje riječi, ali ne želim. Ne želim se spustiti na taj nivo.
To bi mi narušilo ugled.

Sjetio sam se situacije od prošle godine.
Sjedili smo u uredu kolegica i ja, bilo je ljeto i vrata ureda bila su širom otvorena. U jednom trenu u ured je ušao dječak od nekih 7-8 godina. Došao je do kolegičinog stola i zagledao se u zidni sat. Par sekundi nakon njega ušla je i majka koja se počela ispričavati i objašnjavati nam kako njezin sin ima autizam, voli zidne satove i ako nam nije problem da dopustimo da njezin sin samo malo gleda u naš uredski zidni sat.
Ne da nam nije bio problem, nego smo rekli gospođi da u drugoj prostoriji imamo još jedan zidni sat i ako želi možemo pokazati i taj. Pokazali smo joj gdje se sat nalazi i odvela je sina koji je dvadesetak sekundi u tišini gledao u sat.
Gospođa je pri odlasku bila na rubu suza, iskreno nam zahvaljivala što smo njezinom sinu dopustili da gleda u naš sat i što nismo burno reagirali jer je već doživjela neugodne situacije.
I kolegici i meni ovo je bila jedna potpuno nova situacija s kojom se nismo još nikad susreli, ali naša reakcija bila je spontana i prirodna.
I ona ima djecu, i ja imam djecu. Pa kako drugačije reagirati u ovakvoj situaciji. Ako ne možemo pomoći – nećemo ni odmoći.
Ni u jednom trenu nismo dvojili kako reagirati, jednostavno imaš potrebu olakšati majci čitavu situaciju i razveseliti dijete.  

Prošlo je više od godinu dana, a ponukan ovom zadarskom pričom ponovno sam se prisjetio i gospođe i jednog dječaka i našeg uredskog zidnog sata.
Razmišljam i o majci djevojčice s Down sindromom.
Koja je samo željela popiti kavu sa svojom prijateljicom i kćeri, a na koncu je doživjela ovo što je doživjela.
Nije poznato kako je na sve ovo reagirala majka, ali da sam se ja našao u takvoj situaciji, vjerujem da ne bih reagirao mirno i staloženo. Ne bih mogao i teško da bih ostao potpuno cool.
Upoznao sam nekoliko parova koji imaju djecu s posebnim potrebama i znam koliko je njihov život drugačiji. Podređen djetetu gotovo od 0-24. S mnogo izazovnih i stresnih situacija i ta briga nije tek neka privremena situacija koja će jednom proći. Neće.
Dijete s posebnim potrebama zahtjeva neprestanu brigu i mnoga roditeljska odricanja. I koliko god da roditeljima ponekad zna biti teško, ljubavi im za vlastitu djecu ne nedostaje. Nikad - jer ona ne poznaje granice.  Iznimno cijenim i poštujem roditelje djece s posebnim potrebama jer znam što sve moraju iznijeti na vlastitim leđima.
I kako onda ne biti ljut kad čuješ za ovakvu tužnu priču? Kako ostati cool?
To jednostavno nije moguće.
Iskreno se nadam kako nikad više nećemo imati prilike pročitati ovakvo nešto. Zbog svih roditelja djece s posebnim potrebama i njihove djece jer djeca su djeca. Bez obzira na broj kromosoma.  

© 2020. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.