Nedjelja, 27 Rujan 2020 08:38

NASTAVNA GODINA TEK JE POČELA I VEĆ „NE VALJA“, ALI POKUŠAJMO IPAK MALO IZDRŽATI #133

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
NASTAVNA GODINA TEK JE POČELA I VEĆ „NE VALJA“, ALI POKUŠAJMO IPAK MALO IZDRŽATI  #133 foto: Vedran Tolić

Prvi tjedan nastave je iza nas.
Nova nastavna godina dočekana je s nikad više nestrpljenja, nikad više upitnika i neodgovorenih pitanja.
Početku škole podjednako su se veselili apsolutno svi uključeni u ovaj tako bitan i delikatan proces. Onaj najvažniji – obrazovni.  


Veselili su se učitelji, roditelji i klinci.
Svi su jedva dočekali da započne jer ne smijemo zaboraviti na detalj da se svi oni nisu vidjeli gotovo pola godine. Ej, pola godine. Ne tjedan ili dva. Pa čak i mjesec.
Ne.  
Pola godine školski su hodnici bili prazni, a dvorišta škola pusta i sablasno tiha.
Što zbog prelaska na online nastavu, što zbog školskih praznika.
I svi su se zaželjeli jedni drugih jer jedini ispravan način za školovanje je onaj – u školi.
Nema tog internetskog alata koji može zamijeniti nastavu uživo. Međusobnu interakciju, spontane upadice razrednih fakina i smijeh čitavog razreda, pomalo prozirne isprike zašto netko nije spreman odgovarati i nespretni pokušaji spašavanja čitave situacije ne bi li u imeniku ipak bila zabilježena pozitivna ocjena.

U datim okolnostima online nastava bila je jedino moguće rješenje, ali djeci i učiteljima mjesto je u školi i oko toga se svi možemo složiti jer sve ostalo nije ispravno.
Nije prirodno.
Izazove koje je pred učenike i roditelje stavila online nastava ne treba spominjati. Neki su se u svemu super snašli, a neki su završili razred s dosta stresa, potrošenih živaca i mišlju u glavi „ne ponovilo se“.  
Znam da nekima uopće nije bilo lako. Pogotovo ako su roditelji radili pa su po povratku s posla morali zajedno s klincima uhvatiti se u koštac i s online nastavom.
Za dobrobit svih i ja ću se složiti – „ne ponovilo se“ mada smo imali sreću i naše su se dvije školarke s online nastavom „našle na prvu“ i snašle s novom situacijom.
Početak nove nastavne godine bio je znak da će se stvari barem djelomično vratiti u normalu. Klinci u školu i iz škole, a roditelji na posao i s posla. Popodnevni i večernji sati trebali bi biti za zajedničko obiteljsko vrijeme koje ne mora nužno biti rezervirano isključivo za obrazovanje.

Krenula je nova nastavna godina, drugačija o svih dosadašnjih, a ovisno o školi, nastava se održava po A ili B modelu.
C model je onaj koji smo već iskusili i koji većina nas ipak ne priželjkuje.
Ne znam kako vi, ali ja sam bio uvjeren kako će početak nastave bez nekih „situacija“ potrajati barem mjesec dana. Da će sve biti i u redu i koliko toliko normalno.
Prevario sam se ni više ni manje nego u čitava tri tjedna.
Već u prvom tjednu nastave isplivalo je nekoliko „gorućih problema“, ali najveći problem su pogađate - maske.
Preporuka je takva da ukoliko nije moguće napraviti dovoljan razmak između učenika djeca moraju nositi maske. Vjerujem da fizičku distancu u učionici nije moguće održavati u većini škola jer su učionice male i projektanti škola koje su se gradile prije nekoliko desetljeća nisu znali za koronu. S novo izgrađenim školama situacija je ista – nedovoljno prostora.

Maske su postale kamen spoticanja već prvi dan nastave. Pojedine škole, gradovi, županije za svoje učenike pripremile su platnene maske što je ok iskorak i inicijativa ako mene pitate, ali…
U nekoliko škola učenici su dobili  maske neadekvatne veličine i odmah panika od strane jednog dijela roditelja.
Objektivno, takve stvari se događaju, greška prilikom naručivanja, greška prilikom isporuke…greška prilikom izrade…netko nije provjeravao veličinu maski…netko je mislio da je to sve standard… Nekoliko je mogućih razloga, ali tu smo gdje jesmo.
Greška je, sudeći prema medijima ispravljena u najkraćem mogućem roku, ali svejedno je dio roditelja odlučio dići pobunu protiv škole/ravnatelja/župana…

Ne razumijem čemu bunt i toliki revolt jer većina nas je ipak vlastite klince poslala u školu s maskama koje smo im mi roditelji dali. Kupovne medicinske ili neke homemade varijante – nešto smo im dali. Još mi je manje jasno koji scenarij bi zadovoljio nezadovoljne u ovom slučaju jer famozno je to kako uvijek netko ima nešto protiv.
I ja se kao većina pitam štite li uopće platnene maske? Ne zbog straha nego zbog tolike količine informacija na ovu temu, a kojima smo svakodnevno bombardirani. Teško je sve to pratiti i znati što je ispravno, a što krivo kad ono što je vrijedilo jučer ne vrijedi više danas…

Što se maske na licu tiče - poštujem pravila. I meni maska na licu ne odgovara, ne osjećam se ugodno dok ju nosim, ne dišem punim plućima, magle mi se naočale, znoji mi se lice… Gomila je razloga zašto mi maska na licu smeta i ide mi na živce, ali ako je maska na licu uvjet da sa svoje dvije kćeri obavim kontrolu kod liječnika u Vinogradskoj – maska je na licu.
Ne protestiram, ne njurgam…
Pravila su jasna, hoćeš u bolnicu s kćerima – masku na lice.
Nosim masku tamo gdje se od mene traži da ju nosim. Uđem, obavim i idem dalje.
Ne ocjenjujem ustavnost odluka stožera kad trebam uzeti sirup u ljekarni za najmlađu kćer, a gospođa iza pulta ljekarne „treba“ da ja u ljekarni nosim masku.
Uvijek se sjetim da ima onih koji masku na licu nose cijeli dan – ista ta gospođa u ljekarni, doktorica u bolnici koja je osim moje dvije kćeri taj dan pregledala i čitav niz drugih pacijenata. Gdje su svi oni ostali koji također moraju nositi maske cijeli dan – prodavači u dućanima, konobari, vozači autobusa, knjižničari… Ako mogu oni, mogu i ja.

I onda pročitam kako su u jednoj šibenskoj školi roditelji napali ravnatelja i učitelje.
Upali su u školu, vrijeđali i radili nered, a sve zbog maski.
Osim šibenske epizode, pojavljuju se i razne inicijative, peticije…protiv nošenja maski u školama. Ok, demokratsko društvo to omogućuje, ali mislim da se neće promijeniti ništa već se samo nepotrebno dižu tenzije u ionako napetoj situaciji.
Slažem se kao i svi roditelji da klincima nije sreća sjediti cijeli dan u školi s maskama na licu i pridržavati se čitavog niza nedovoljno jasnih i često zbunjujućih uputa i mjera. Od skraćenih školskih satova, određenog vremena kad smiju do WC-a, nemiješanja razreda prilikom užine, hodanja po označenim smjerovima kretanja pa do neizlaska iz učionice za vrijeme odmora.
Nisu te mjere osmislili ravnatelji i učitelji – oni ih samo provode i u ovom slučaju bijes roditelja krivo je usmjeren.
Donose se preporuke na nacionalnoj razini koju se potom prenosi na lokalnu razinu, lokalna pak delegira dalje. Loptica odgovornosti samo se prebacuje.
I ja bih bio sretan da moji klinci mogu sjediti na nastavi bez maske. Kažu moje cure da nije neka sreća s tim maskama i da bi bilo bolje bez njih, ali privikle su se.
Mogu izdržati i u školi su sa svojim prijateljima i to im je bitno. Željni jedni drugih konačno su zajedno. Nakon pola godine jedva su dočekali vratiti se u školu.
U školu odlaze s entuzijazmom i veseljem, a prepune dojmova vraćaju se iz škole te nam prenose što se sve događalo taj dan. Na trenutke, sve je kao nekad.

Na zaboravimo na učitelje. I njima je u cijeloj ovoj situaciji podjednako teško. I oni nose maske, a pritom još moraju i nekoliko sati pričati.
I oni su kao i klinci, podjednako zbunjeni u svemu ovome. Provode mjere i preporuke ne zato što su to osmislili oni već zato što moraju. I njima je kao i nama roditeljima jasno kako donesene mjere po školama neće spriječiti širenje virusa jer klinci se druže i prije i poslije škole (vrlo vjerojatno bez maski), putuju zajedno do škole, treniraju zajedno izvan škole.
Već nakon prvog tjedna neke škole imaju učitelje u samoizolaciji, čitave razrede – kod nekih je nalaz pozitivan i neminovno je kako će ovakvih slučajeva biti sve više i više u nadolazećim danima. Virus, bio on virus gripe, rota virus ili korona virus se širi i to je svima jasno.
I ukoliko će nošenje maski to barem djelomično smanjiti – ja sam s tim ok.

Na stranu tisuću i jedna teorija oko korona virusa, postoji li ili ne postoji – odrasli smo ljudi sposobni na ovu temu imati svoje mišljenje i stav. Ovakav ili onakav. Ne preispitujem i ne osuđujem ničija uvjerenja.
Kad smo kod uvjerenja, među prijateljima i u obitelji imam onih koji su jako flegma na tu temu kao i onih koji se jako boje. Između ostalog i moja majka koja je u rizičnoj skupini.
Nije došla vlastitoj unuci na rođendan. Broj novo zaraženih je velik, boji se.
Što se mene tiče, ukoliko moje nošenje maske bude barem malo utjecalo da se sve ovo skupa što prije završi i da svi ponovno zajedno sjednemo za stol – ne dvojim po pitanju maske.

Ukoliko nošenje maske tamo gdje se to od mene traži u nekom narednom razdoblju može utjecati na to da se nakon šest mjeseci konačno vratim na posao i radim – ja sam s tim ok.
Ako je nošenje maski za vrijeme nastave opcija koja će normalnu (u učionici) nastavu maksimalno produžiti, moja djeca su s tim ok, moja gospoja koja radi u školi je s tim ok, ja sam s tim ok.
O (ne)učincima nošenje maske na zdravlje neću jer nisam liječnik i ne razumijem se u tu problematiku. Mogu samo suditi kao prosječni nositelj iste - i da, nema rasprave oko toga da mi je lakše funkcionirati bez maske, ali…
Čemu već prvi tjedan nastave raditi probleme jer škola je tek počela i svi koji u nju ulaze su u jednoj potpuno novoj, drugačijoj i nepoznatoj situaciji. Treba i školi dati malo vremena. Uostalom, postoje već neke najave da će u slučaju „povoljne epidemiološke situacije“ u pojedinim školama ukinuti obvezno nošenje maske.
Po meni upravo zbog toga ne treba odmah reagirati na prvu, ispoljavati nezadovoljstvo. Polako.
Dajmo svima malo vremena, neka škola u školi potraje maksimalno dugo ne bi li barem nakratko imali osjećaj da se stvari koliko toliko ipak vraćaju u normalu.

© 2020. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.