Utorak, 18 Kolovoz 2020 17:37

KAD PLAŽA POSTANE SVIJET U MALOM I PRETVORI SE U VRELO ZANIMLJIVOSTI #130

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
KAD PLAŽA POSTANE SVIJET U MALOM I PRETVORI SE U VRELO ZANIMLJIVOSTI  #130 foto: Vedran Tolić

U našoj kući odlazak na more je događaj sezone. Vjerujem kao i kod svih onih koji nemaju svoju nekretninu ili rodbinu na moru koja rado prima rođake s kontinenta usred ljeta na tjedan ili dva.
To je jednostavno tako. Nama s kontinenta odlazak na more je baš velika stvar. Kad se tome još pridoda i činjenica da si na godišnjem odmoru nakon dugo vremena, to je dobitna kombinacija.


Neimanje vlasničkog lista koje potvrđuje da imaš apartman, kuću, vikendicu ima i prednosti i mane. Ovaj put o prednostima.
Prije svega, možeš svako ljeto birati gdje ćeš na more. Ok, možeš mijenjati svoju ljetnu destinaciju i ako imaš nešto svoje na moru, ali to onda baš i nema neke ekonomske računice.
Ovako, biraš gdje ćeš.

Mi smo se naljetovali svugdje. Po hotelima, apartmanima pa čak i u kampu. Nekoliko godina smo imali i kamp kućicu na Pagu i bila je to ok opcija dok nije postala ekonomski neisplativa pa smo se vratili rentanju apartmana. Pogotovo kad su došli klinci i kad su napunili šest godina jer onda više nema super popusta koji pojedini hoteli nude za klince. To nam je postalo nedostižno, a sad dok su dvije kćeri 12+, a ova najmanja šest, odlazak u hotel postao je utopija. Ne cvilim zbog toga da me se krivo ne razumije, ali peteročlana obitelj s prosječnim primanjima od kojih četiri osobe plaćaju punu cijenu smještaja, a peta s djelomičnim popustom, tjedan ili deset dana hotela si ne može priuštiti.
Može, ako narednih nekoliko mjeseci ne jede, ne pije, ne plaća režije, rate kredita…, ali treba i normalno živjeti kad se vratiš s mora.

Ovako po apartmanima od destinacije do destinacije na našoj obali. Do nedavno smo uvijek ciljali mala mjesta i u lijepim sjećanjima nam je ostala Grebaštica, Žaborić, Sevid, Vrsi..., a posljednje dvije godine smo na Krku. Baška je naša ljetna destinacija i još uvijek se privikavamo na ovakav stupanj urbanosti.
Pisao sam prošli tjedan o tome kako se neki par baš uzrujao zbog gužve na plaži. Opće je poznato da u Baški nećeš pronaći mir i tišinu. Na glavnoj plaži u Baški veća je gužva nego na Cape Crossu koju su kolonizirali južnoafrički tuljani krznaši. Na plaži je doslovno „tuljanijada“.
Ne znam za koje točno gradove i regije su u vijestima govorili kako pate zbog nedostatka turista, ali Baška to definitivno nije. More ljudi.
Čak smo jednu večer i htjeli prošetati malo po centru, ali nepregledna kolona ljudi nije bila nimalo primamljiva. K'o kad izlaziš iz dvorane nakon nekog koncerta. Gužva, gužva, gužva.
Nadam se da slike večernjih šetača kao ni gužve na plaži neće doći do Capaka jer bi mu moglo pozliti. Capak na aparatima.
I ove mjere Austrije, Italije, Slovenije kao da nisu nimalo dotakle turiste. I dalje su tu. Guštaju na plaži.

Baš ima mnogo ljudi i gužva na plaži je nešto s čim se moraš pomiriti. Ručnik do ručnika, čovjek do čovjeka - igla na plažu više ne bi stala.
Meni to ne smeta jer se ionako rano ustajemo i spustimo na plažu dok još nije gužva i dok još ima mjesta. Mogu se bez problema isključiti i guštati.
Ili pak promatrati tu silinu različitosti koja je istovremeno na plaži. Koliko ljudi, toliko čudi.
Toliko različitih navika, toliko različitih obrazaca ponašanja i baš je zanimljivo promatrati sve što se oko tebe događa.
To ne znači da se nepristojno buljiš, ali zbog tolike koncentracije ljudi i „najgušće gustoće naseljenosti“ ne možeš ne vidjeti. Hoćeš, nećeš – u okruženju su i primjećuješ što se oko tebe događa i taj šušur i količina zanimljivih ljudi meni je super. Ima raznih situacija i svaki par, svaka obitelj, svaka škvadra na plaži ima iza sebe sigurno neku zanimljivu priču.

Vela plaža bašćanska obiluje živopisnim likovima.
Zanimljiv mi je bio jedan mladi par (dvadeset i koju godinu) za koji sam shvatio da ne znaju plivati, ali to ih nije spriječilo da guštaju na moru. Sunčali su se, uživali, a kad im je bilo vruće, ušli su u more. On do iznad pasa, ona samo do koljena pa su poslije sjedili u plićaku i baš im je bilo ok.
Fora je bila i jedna obitelj čija je starija kćer bila jako ljuta jer je morala sa starcima na more. Nisam mogao u potpunosti razaznati brije li „darkersku briju“ ili se više fura na gothic, ali da je odskakala na plaži, odskakala je. Crnokosa tinejdžerka furala je svoj bunt i na plaži. Bezvoljno je sjedila pod suncobranom u crnim tenisicama, crnim tajicama i Celtic Frost majicom. Uz sve to i neizostavna u crno obojena kosa, blijeda put i apsolutna nezainteresiranost prema svemu što se oko nje događa.
Drago mi je što moje cure vole more i sve što ide u paketu jer mrzovoljna tinejdžerica na godišnjem je nešto što mi se ne uklapa u sliku obiteljskog godišnjeg odmora.

Zrakom se miješaju mirisi pomada za sunčanje različitih faktora zaštite s daškom mirisa prženog ulja s obližnjeg kioska koji prodaje lepinje i palačinke. Taj olfaktorni ljetni trenutak na tren kvari prodavač kukuruza.
Kukuruz, kukorica, mais… rečenica koja se može čuti na gotovo svim plažama, a u istom tom trenu gomila dječjih glava sinkronizirano se okreće u smjeru prodavača. Prvi pogled je usmjeren prema prodavaču, a drugi, onaj molećivi prema roditeljima.
Nakon par sekundi gledam malog Talijana kako veselo žvače svoj klip, a na ručnik slučajno  ispalih nekoliko zrna ljuti njegovu majku.

Talijani su poznati da ljetuju u grupama. To je tako i to svi znaju. Nedaleko nas nije bila grupa već se formirala prava mala zajednica. Velika i mnogobrojna obitelj Talijana koju čine čak četiri generacije uživaju svaki dan. Kartaju, slušaju glazbu, smiju se, guštaju. Pred kraj dana i zapjevaju. Jučer su fenomenalno zaokružili dan na plaži s O sole mio.
Lijepu sliku pokvarila je jedna baka. Nonna Sofia baš je uništila trenutak. Nisam siguran je li baš Sofia, ali Sofia je jedno od najčešćih talijanskih ženskih imena pa neka nonna bude Sofia.
Razmišljam kako ovo napisati „lijepo“ mada nije bilo, a da vam ne pokvarim dan.
Sofia je malu nuždu obavila sjedeći u kupaćem kostimu na svom stolcu za plažu.
Fuj…grozno. Da, i mi smo mislili da nam se učinilo, ali to je učinila dvaput.
Ne kužim. WC na plaži je udaljen trideset metara od mjesta gdje je sjedila. Plaća se pet kuna, ali je uredan i čist. Odeš, obaviš i vratiš se, a ak' baš nemaš kovanicu za WC, pa more je tu. Uđite, zaplivajte, obavite… Neće nitko znat'. Ostatak obitelji ili nije vidio ili je ignorirao.
Zakaj piškite dok sjedite i to još u društvu Sofia? Fakat nije u redu. Još veća enigma mi je trenutak nakon što je bila gotova. Ustala je, otišla do mora, sagnula se i namočila ruke u more. Kao da ih pere. ?!?

Velike i napućene plaže su svijet u malom. Divno.
Osim već spomenutih Talijana, oko nas Nijemci, Mađari, Poljaci, Česi, Slovaci, Slovenci, Austrijanci…najmanje smo mogli čuti hrvatski.
Ono što se vjerojatno nikad neće promijeniti je činjenica kako pojedinci nisu bili pažljivi na satu geografije. Nisu shvatili koncept plime i oseke, ali to im je postalo jasno kad su ostavili stvari tik uz more pa po povratku poslije podne shvatili da su im ručnici potpuno mokri.
Je, fora je ležati na ručniku dok ti stopala oplakuju valovi, ali nije fora kad moraš osušiti ručnik potpuno mokar od morske vode.
Ima i onih koji i dalje uporno odbijaju prihvatiti savjete stručnjaka oko toga kad treba izbjegavati sunce pa dolaze na plažu u podne. Mogu razumjeti mlade kojima je svejedno, ali ne mogu razumjeti roditelje s djecom. Djecom u pelenama. Doći na plažu u podne s klincima starima godinu dana, po meni je neodgovorno, ali…

Kad smo kod klinaca, mali klinci su zakon. Ispred nas je bila jedna obitelj iz Češke koji su imali i jednu simpatičnu jednogodišnjakinju. Genijalno je to što s malim klincima ne postoje jezične barijere. Jedan osmijeh je dovoljan da se skužite i imate neku interakciju. Maloj Čehinji se svidjela moja gospoja pa joj se cijelo vrijeme smješkala i ispuštala neke dječje zvukove „aaaa“, „oooo“, a kad je gospoja uzvratila – mala je bila presretna i taj razgovor je trajao i trajao. Drugi dan kad je došla malena na plažu, prvo je sumnjičavo promatrala gospoju, a kad je na „aaaa“ dobila isti gospojin odgovor, to je bilo to. One su si frendice.
Još je jedna mala genijalka osvojila plažu. Imam osjećaj kao da je prije tri dana prohodala, ali to ju nije spriječilo da izađe iz mora i sama odšeće do svog ručnika. Korak naprijed bosim nogama po kamenčićima, dva unatrag. Odbijala je maminu pomoć, ali je imala je volju i bila je beskrajno simpatična. Kad je stigla do ručnika, pobjedonosno sjela i glasno ispustila onaj zvuk olakšanja „haaaaa“ - nitko nije ostao ravnodušan. Izmamila nam je svima osmijeh na lice i u trenutku svima ukrasila dan.

Kud god da se okreneš, nešto se događa. Neki kartaju, neki igraju picigin, nekim curkama nije problem potrošiti preko pola sata za # fotku. Neke starije gospoje zaboravljaju da gravitacija čini svoje i da toples možda nije najsretnija varijanta za obiteljsku plažu.
Neki se muče s napuhavanjem svih silnih plažnih rekvizita koji zahtijevaju ili dobra pluća ili pumpu. Neki su pak jako žedni.
Potpuno je jasno da za vrijeme boravka na suncu treba unositi dovoljno tekućine i mnogi se toga i pridržavaju. Pozdravljam, ali ne mogu shvatiti kako u devet ujutro već možeš navlačiti pivu iz staklene boce. Jutrošnja scena bila je zanimljiva. Par, blizu pedesete, do koljena u moru, on još s torbicom na ramenu, svaki sa svojom bocom od pola litre.
Gledaju svoje dijete kako pliva.
Kak' možete bit tak' jako žedni u devet ujutro?
Volim i ja popiti pivo, ali devet ujutro je ipak malo prerano koliko god da doručak bio jak.
Svega ima…

Svaki dan donosi nešto novo i meni je taj kolorit bezgranično zanimljiv.
Drugačiji, inspirativan i baš onakav kakav treba biti – morski.
Sutra je novi dan i treba u njemu uživati. Iskoristiti svaki trenutak jer dan po dan, sat po sat – godišnji se polako bliži kraju.

© 2020. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.