Nisu nam ovo prvi upisi u srednju školu jer imamo već jednu kćer u srednjoj, ali ovi upisi bili su više stresniji i s više neizvjesnosti. Kako za nju tako i za nas.
Starija kćer je to riješila nekako bezbolno, imala je opciju A i opciju B. I tu je cijela priča počela i završila. Nije bilo većih problema, a ni toliko stresa.

Srednja si je za srednju zapikirala farmaceutsku. Budući da te škole nema u Samoboru, ima u Zagrebu i nije to nikakav problem jer mi iz Samobora ionako gravitiramo prema Zagrebu cijeli život. Sportske aktivnosti, škola, fakultet, ekipa, izlasci, prve i zadnje ljubavi – odlasci u Zagreb su uobičajena stvar.
Ne znam koliko vas ima klince s kojima ste već odrađivali upise u srednju, ali za one koje to tek čeka – u današnje vrijeme sve je online. Postoji sustav u koji će se vaše dijete prijaviti, odabrati pet škola, postaviti one škole koje su prvi/drugi/treći izbor i to je uglavnom to. Dalje sustav sve radi sam. Sustav radi za vas. Ili protiv vas. Sve ovisi s koje strane gledate.
Moderno – nema se što za reći. I u skladu s vremenom u kojem živimo.

Kad se samo sjetim svojih upisa - kakva su to krasna vremena bila.
Bez konstantnih pritiskanja refresh opcije ne bi li vidio gdje si u vremenu i prostoru.
Kako stojiš? Kotiraš li dobro? Jednostavno si predao papire u dvije škole i čekao rezultate.
Ono što se nije promijenilo u odnosu na vrijeme kad sam se ja upisivao u srednju jest to da i današnji klinci, u ovom slučaju moja vlastita djeca, pojma nemaju što upisati.
Do nekoliko tjedana prije kraja osmog razreda kad god bi ih pitao što će upisati, uvijek je bio onaj head & shoulders trenutak i odgovor – ne znam.
Nisam se mogao ljutiti jer u njihovoj dobi ni ja nisam znao. Zaista.
Frend Josip i ja smo se odlučili za školu dan prije nego što je trebalo predati papire.
To je bilo vrijeme kad se škole nisu birale putem interneta, već je neka od dnevnih novina imala poseban prilog s popisom svih srednjih škola, uvjetima, datumima upisa…
Slab Wi-Fi bio nam je apsolutna nepoznanica. Od novina prljavim prstima listao si taj prilog i razmišljao o budućnosti. Htio, ne htio – morao si.

Teške su to odluke za jednu četrnaestogodišnju ili petnaestogodišnju glavu. Razdoblje kad klince u to doba opako šora pubertet, divljaju hormoni i teško je za očekivati da će sjesti i ozbiljno promišljati o tome koju školu upisati, što danas-sutra raditi, na koju stranu se usmjeriti.
Budućnost koja iako je u tom trenutku još jako daleko, puše za vratom.
Ovdje je i mora se o njoj odlučiti.
Meni je to bio velik pritisak, pritisak je bio mojim klincima, a vjerujem i velikom broju osmaša koji su se našli u istoj situaciji.
Nešto se upisati mora. Realno ne mora jer srednja škola nije obavezna, ali…
Ja sam imao sreću pa sam se nekako našao u srednjoj, uspio čak i vrlo brzo nakon srednje pronaći posao u struci. Ostao u turističkoj branši i danas. Dvadeset i dvije godine nakon završene srednje škole.
Nisam siguran hoće li i moje kćeri imati tu sreću. Najstarija, koja je krenula mojim stopama po pitanju srednje škole već sad, nakon završenog drugog srednje ima ideje za fakultet koji nema apsolutno nikakve veze sa školom koju je upisala, ali i to je legitimno. Ako ima neke druge ambicije i snove, samo naprijed. Sama sebi je istodobno i najveći prijatelj i neprijatelj po tom pitanju.
Ona bira. Kao što je odabrala i srednju školu.
I gospoja i ja smo od onih roditelja koji ne žele nimalo utjecati na odabir srednje škole naše djece jer ne želimo da nam u nekom trenutku bude servirano „vi mi niste dali da upišem ono što želim“.
Jok. Not gonna happen. Taj film ne želimo gledati iako sam čuo za jedan slučaj gdje roditelji nisu dozvolili vlastitom djetetu da upiše obrtničku školu. Dijete želi biti monter centralnog grijanja i klimatizacije, ali roditelji se s tim ne slažu. Pa zašto? Što je loše u tome? Ako to želi, zanima ga. Imat će posla, novca… Ne mogu razumjeti taj roditeljski potez.
I super je što dijete zna što želi.

Znam da ima nekih klinaca koji već u šestom ili sedmom razredu znaju što će upisati. Imaju viziju i nemaju problema oko upisnih dilema. Svaka čast. Respect.
Ne mislim da smo nešto pogriješili u odgoju jer naša vlastita djeca nisu bila sigurna što upisati - to je jednostavno tako i to je problem koji muči većinu njihovih vršnjaka.
Jedino što me u cijeloj ovoj upisnoj priči ljuti je to kako je posložen sustav jer postoje neke stvari koje ne mogu razumjeti. Neke stvari nisu mi logične i kao takve će ostati.
Kćer je željela upisati ranije spomenutu farmaceutsku, ali bez obzira što je sve razrede prošla s odličnim uspjehom, ne bi uspjela. Imala je i par bodova više od famoznog bodovnog praga, ali bilo je i onih koji su sve razrede prolazili s 5,0 za razliku od njezinog ne tako zaokruženog prosjeka. Kao roditelj ne mogu biti ponosniji jer mi je dijete sve više razrede osnovne škole prošla s odličnim. Pa što više očekivati od djeteta. Stvarati pritisak da mora biti 5,0. Ne pada mi na pamet. Znaju da uče za sebe, a ne za nas.
Posljednjih godina navala je odlikaša i bez obzira što si odličan, ima i odličnijih, a ti ne možeš upisati željenu školu. Mo'š se samo pomiriti s tim jer takva su pravila igre.

Možda ne možeš upisati željenu školu u Zagrebu, ali postoje farmaceutske škole i u drugim gradovima. Split, Rijeka, Varaždin, Karlovac. Naša kći se čak i složila s idejom da bude u učeničkom domu i Karlovac nam se zbog blizine nametnuo kao super opcija.
Kad je u famozni sustav kao prvi izbor stavila Karlovac, eto nje na broju 13. Upada bez problema. Genijalno.
Nije mi jasna ta stvar s bodovnim pragom. Ista škola, farmaceutska, u Zagrebu ima bodovni prag 71, a u Karlovcu 65. Zašto?
Ista škola, isti predmeti, isti program…ne kužim uopće tu shemu s bodovnim pragom, a kamoli razliku u bodovnom programu iste škole od grada do grada ?!?
Čemu bodovni prag? Ako znaš da za pojedinu školu po predmetima imaš npr. 73 boda, a na popisu vidiš da si daleko ispod crte – prekriži s popisa i idi dalje. Čemu komplicirati.

Kad pokušaš upisati školu u drugom gradu jedina opcija je učenički dom. Ne znam tko si može financijski i logistički priuštiti život u drugom gradu jer treba iznajmiti stan, a i dijete s 15 godina ne može živjeti samo. Mi ne možemo svoj trenutni život okrenuti naglavce, a niti to financijski podržati pa smo krenuli s rješavanjem doma. Čak su i gospoja i mala otišle do Karlovca vidjeti gdje je dom, gdje je škola. Onak', informativno.
U školu upada, za dom je dijete spremno, ali…
Da se u dom upisati lako, upisao bi se svatko. Nažalost ne.
Naletjeli smo na još jednu administrativnu nelogičnost. U dom primaju osamnaestero djece, predaš papire i čekaš. Rezultati će biti objavljeni u petak u 14 sati.
To u prijevodu znači da dijete sigurno upisuje željenu školu, ali postoji mogućnost da neće dobiti dom, a u slučaju da izvisi s domom, ne može apsolutno ništa više promijeniti što se tiče odabira škole na ljetnom roku jer sustav više ne nudi mogućnost promjene…nego može samo čekati jesenski rok. Pitanje je hoće li na jesen imati što za izabrati.

Ta opcija bila nam je suviše riskantna jer varijanta da upiše školu, a ne dobije dom ne rješava ništa. Naprotiv, samo će beskonačno mnogo zakomplicirati ionako već kompliciranu situaciju.
Srećom pa je to shvatila i ona i nakon što smo odvagnuli sve razloge za i protiv, odlučila je promijeniti svoj odabir i upisati gimnaziju. Nije bila sretna zbog toga, ali život ponekad nije fer. U to se ovom prilikom uvjerila na vlastitoj koži. Objasnili smo joj kako to nije ni prvi ni zadnji put da će ju život podsjetiti kako ponekad stvari nisu fer.
Od zagrebačkih tzv. elitnih gimnazija odustala je jer bez obzira što je odlična, ima ne samo odličnijih, već i onih supersonično odličnijih pa u te škole upisuju odlikaši s 80+ bodova.
Ni ta cijela fama oko tih „elitnih“ gimnazija mi, moram priznati, nije sasvim jasna.
Gimnazija je gimnazija, predmeti su svugdje isti, udžbenici su svugdje isti. Gradivo koje se uči identično je. Sumnjam da klinci iz „elitnih“ gimnazija izlaze mnogo pametniji od onih koji idu u gimnazije koje nisu tako razvikane.
Količina znanja koju će klinci kroz školovanje upiti, bez obzira u koju školu išli je na njima samima i isključivo njihov izbor.

Čitava saga s upisima konačno je gotova i to je iza nas. Na koncu je upisala gimnaziju u Samoboru i na tih nekoliko tjedana čitava obitelj stavlja delete.
Ponekad nas je i glava zaboljela od silnih kombiniranja, čekanja da se sustav ažurira što je btw. svakih sat vremena i iščekivanja novih rang listi. Ako nije gledala stanje ne mobitelu, gledala je na kompjutoru, vječito provjeravala i svaki put nas redovito obavještavala. Izmjenjivale su se epizode iskrene euforije i sreće s epizodama tuge i suza…
Žao ti je vlastitog djeteta, ali…tu smo gdje jesmo.
U nekom trenutku pojavi se kod njih taj „imam 15 godina i ozbiljna sam“ trenutak pa smo joj upravo u jednom takvom objasnili da ako i nakon završene škole i dalje bude jako željela farmaciju, postoji farmaceutski fakultet i njezine želje, snovi mogu biti ostvareni.
Gdje je problem? Nema ga – sve je u njezinim rukama. Volji i htijenju. Pisao sam prije nekoliko mjeseci kako sam upoznao jednu gospođu koja je s pedeset i kusur godina upisala fakultet i završila ga u roku. I ja sam upisao faks s 28 pa ga uz dva posla i tada dvoje djece završio u roku. Sve se može, a gdje ima volje ima i načina.
Jesen polako dolazi, a s jeseni i nova školska godina, ali još uvijek je ljeto. Ljetni praznici.
Ove godine nešto su kraći zbog upisa, ali ljeto je u našoj obitelji tek neki dan počelo kao i sve radosti koje isto to ljeto donosi.
Za početak donosi - godišnji.
?