Nedjelja, 02 Kolovoz 2020 10:56

TU SMO GDJE JESMO - NE DAJ SE NINA, A NE DAJTE SE NI SVI OSTALI. JA NEĆU. #127

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
TU SMO GDJE JESMO - NE DAJ SE NINA, A NE DAJTE SE NI SVI OSTALI. JA NEĆU.  #127 foto: Vedran Tolić

Prošli tjedan jednostavno nisam stigao pratiti vijesti i dnevna društvena događanja. Nije bilo vremena za preletjeti portale, skrolati po news aplikacijama na zaslonu mobitela.
Pri kraju sam s nekim projektom, rokovi su se približili i nisam imao vremena.


Ponekad to pritiskanje mute na sve ono što se događa i nije toliko loše. Shvatiš da se i Zemlja dalje vrti, dani i sati prolaze, a ti si u nekom svom filmu i dobro ti je.
No, u nekom trenutku sustigne te sve ono što si propustio i izgubljeno nadoknadiš u vrlo kratkom roku. Želio ti to ili ne.

Ako sam dobro shvatio, a mislim da jesam, Nina Badrić postala je hrvatski „problem“ broj jedan. Gotovo da nema portala koji nije spomenuo Badrićevu i čitavu lavinu koju je njezina izjava pokrenula.
Na prvu, tek površnim čitanjem brojnih naslova ispada da je Nina izjavila kako je gladna jer zbog situacije s virusom ne može raditi.
I upravo tu u cijeloj priči, leži čitavi problem – površno čitanje, površno slušanje…
Naglasak je na površno. Negdje kao da se izgubilo čitanje i slušanje s razumijevanjem.
Moramo biti iskreni, mediji su također ti koji snose dobar dio krivice jer upravo naslovima koji vrlo često nemaju veze sa sadržajem koji se ispod tog naslova može pročitati, dovode mnoge u zabludu.

Tako je u zabludu dovedena i gospođa iz okolice Bjelovara koja je pozvala Ninu da dođe na njezinu njivu vaditi krumpir za nadnicu od tristo kuna po danu.
Ovaj gospođin komentar nisam shvatio kao pruženu ruku pomoći Nini i ostalim glazbenicima već kao podbadanje i svojevrsno ruganje, a ako je gospođa imala zaista dobre namjere, sorry gospođo, ja to nisam tako shvatio.
I nije trebalo mnogo da se uzburkaju duhovi.
Za medijsku pompu potrebna je Nina, gospođa i trideset hektara krumpira. I svi oni koji nisu shvatili bit samo zato jer su letimično pročitali ili pogledali naslove.
Čudi me količina hejta i negativnih komentara koja se poslije pojavila. Cijenim tuđe mišljenje uvijek, ali ne moraš biti bezobrazan i prost.
Pojedinci kao da hrane svoj ego i liječe komplekse kad imaju mogućnost na nekog se, bez biranja riječi, olakšati pa makar to bilo i virtualno.
Meni je, moram priznati, bilo teško povjerovati da je Nina Badrić izjavila kako je gladna.
Nešto tu jednostavno ne štima i bio sam uvjeren kako se opet radi o površnosti i dovođenju u zabludu pa sam otišao pogledati tu Nininu izjavu da pokušam shvatiti gdje je problem.

Da se razumijemo, nemam namjeru braniti Ninu i „držati joj štangu“ iz razloga što ja nisam njezina publika, ali ju cijenim kao glazbenicu i čitav njezin rad. Imali smo prilike upoznati se, odradili smo i nekoliko intervjua prije xy godina, a čak sam bio i na nekoliko njezinih koncertima. Ne svojom voljom već u pratnji gospoje koja je veliki fan i ja mogu samo zaključiti kako Nina svoj posao odrađuje fantastično dobro. Isto kao i Jelena Rozga, na čijem sam koncertu također jednom imao priliku biti.
U pratnji i čekao sam da koncert što prije završi.
Objektivno, koncert je bio fantastičan, Cibona je bila krcata i publika je baš uživala, a to što ja nisam, to je isključivo moja stvar i ne bi bilo ok da govorim bilo loše i ružno protiv jedne ili druge.

Nina ima svoju publiku, ima svoje pjesme, stoji iza svog rada i budimo iskreni, prisutna je na sceni već tridesetak godina. To je nešto što treba respektirati bez obzira volite li Ninu ili ne.
Budući da žena živi od svog rada, a to je glazba, osvrnula se na trenutnu situaciju jer većina glazbenika trenutno ne radi. Nije Nina jedina. Većina glazbenika trenutno je „na čekanju“.
Ne mogu razumjeti čemu toliko prosute žuči i negativnih komentara na njezinu izjavu.
Da, žena je prokomentirala situaciju vezanu uz glazbu i glazbenike. To joj je posao i bilo bi čudno da komentira „nedovoljno jasne natječaje za potporu proizvođačima šećerne repe“.
Svakome su njegovi problemi najveći pa tako i glazbenicima njihovi problemi u novonastalim okolnostima i s poslovne strane - iz perspektive šefice, direktorice, managerice, osobe koja iza sebe ima tim ljudi – objasnila je u kakvoj situaciji se trenutno nalaze.
Gdje je problem?

Ne brinem ja za Ninu kao ni za većinu glazbenika tog kalibra jer vjerujem da neke zalihe imaju ili bi barem trebali imati. Nije Nina u „problemu“. U „problemu“ su svi oko nje.
Nema koncerata, svirki i svi oni koji od tog posla žive, a to nisu samo glazbenici odnosno oni koje vidimo na pozornici već čitav niz ljudi koji radi u event industriji trenutno su bez posla, a samim time i bez primanja i mogu razumjeti da im nije lako.
Uostalom kome je danas lako? Je l' vama lako?
Dva moja prijatelja ostala su bez posla. Vodstvo firme u kojima su radili je bez obzira na dugogodišnji staž jednostavno reklo – game over.
Snalazi se kako znaš i umiješ. Tko te pita.
Frendovima koji su u braku smanjili su plaće, i njemu i njoj.  Snalaze se nekako jer nemaju izbora nego se snaći i prilagoditi.
I nisu oni jedini koji su se našli u problemima.
Velik je broj nas koji i te kako osjećamo ekonomske posljedice korone samo naš glas nije toliko glasan i ne odjekuje toliko daleko.  
Medalja uvijek ima dvije strane pa poznajem neke koji zbog korone rade bolje no ikad, ali to je uvijek tako. Dok jednom ne smrkne drugom ne svane.

Mogu i ja cviliti jer je korona dohvatila mene i moju obitelj. Turistička branša od koje živim već dvadesetak godina također je pogođena krizom. I te kako pogođena.
Nama je doslovno sve stalo i za dva tjedna bit će točno pet mjeseci kako ne radimo.
Vlasnik firme nije svima podijelio otkaze. Firma nekako preživljava, još uvijek sam na platnoj listi, a pitanje je dokad.
Iz dana u dan pitam se što će biti sutra, kroz tjedan dana, mjesec/dva.
I meni su pali mjesečni prihodi, stambeni kredit i broj djece je ostao isti, a klinci jedu svaki dan. Briga njih za koronu, epidemiju, smanjenje plaće…treba na jesen kupit udžbenike za školu. Srećom pa je gospojina plaća ostala ista.
Maksimalno smo stegli remen, radimo rebalans kućnog budžeta svaki drugi dan i svaku kunu prije nego ju potrošimo pet puta preispitamo.
Nije lako i neće biti lako, ali borim se jer nitko nam drugi neće pomoći, ako si nećemo pomoći sami sebi. Ne očekujem da će netko drugi riješiti moje probleme.
Hvatam neke poslove sa strane, uložio sam vrijeme u neki novi projekt, trudim se i ne predajem se. Kaplje nešto sa strane.
Bila je čak i neka opcija za branje jagoda krajem ožujka na par tjedana. S frendom sam trebao ići brati jagode za 200 kuna po danu, ali se na kraju izjalovilo – kiša uništila pola uroda pa nije trebalo toliko ljudi. Je*i ga. Shitt happens. Kiša happens.

Drugi frend mi je rekao kad su te jagode bile aktualne da sam lud „ić brat jagode“.
Ne kužim? Zašto?
Zar je bolje ležati kod kuće i imati nula kuna ili pak okrenuti neku lovu i biti koliko toliko miran da ćeš imat taj mjesec za ratu kredita.
Vremena su takva kakva jesu i moramo se prilagoditi novonastaloj situaciji.
Kao što sam ranije napisao, svakom su njegove brige najveće pa tako i meni moji.
I jednom i drugom frendu koji su ostali bez posla – njima su njihove brige najveće.
Neki zbog korone u financijskom smislu imaju velikih problema, neki tek malo, a neki nimalo.
Kako god bilo, i dalje je mnogo nepoznanica i neizvjesnosti, ali morat ćemo se prilagoditi. Mijenjati zanimanje u konačnici ako za to bude potrebe. Pa nije ni to smak svijeta niti scenarij koji nije izvjestan.
Bez obzira u kojem sektoru radili.  U turizmu, ugostiteljstvu, prijevozu ili svirali u bendu nekog pjevača.
Nijedan posao nije sramotan ukoliko se pošteno radi.
Svoje mjesto pod suncem, ako želimo normalno živjeti i ako se tako karte poslože, morat ćemo pronaći.
Makar to bilo i na polju krumpira u okolici Bjelovara.  



© 2020. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.