Nedjelja, 02 Kolovoz 2020 10:49

PITAM SE KAKVA SU TO VREMENA DOŠLA KAD AGRESIVNOST, TUČNJAVE I UCJENE POSTAJU DIO SVAKODNEVICE – ALI NE GUBIM NADU #125

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
PITAM SE KAKVA SU TO VREMENA DOŠLA KAD AGRESIVNOST, TUČNJAVE I UCJENE POSTAJU DIO SVAKODNEVICE – ALI NE GUBIM NADU   #125 foto: Vedran Tolić

Ne znam u kojem smjeru sve skupa ide, ali ovaj u kojem je krenulo nimalo mi se ne sviđa.
Kao da nas zahvaća kolektivno ludilo. Ne sve, bogu hvala, ali pojedinci se teško nose s trenutnom situacijom.
Moram priznati da se pomalo čak i bojim jer ovo kao da je tek početak. Kao da su ovakvi slučajevi tek u povojima.


Iskreno se nadam da sam u krivu, da se grdno varam jer ako nam se i mali dio društva pretvara u protagoniste ovakvih epizoda, nije dobro i neće biti dobro.

Ne znam jeste li čuli/pročitali/vidjeli vijest iz Crikvenice od neki dan. Kako to uopće komentirati. Sumrak čega.
Zdravog razuma, pristojnosti, poštivanje starijeg od sebe.
Činjenica da su dvije mlade žene napale stariju zato jer ih je upozorila na održavanje distance je tragična. Žalosna, ali brutalno realno opisuje stanje svijesti i duha pojedinaca.
Sve zbog maske na licu.
Starija gospođa je prozvala dvije mlađe, zamolila ih da se malo odmaknu i pitala ih zašto ne nose zaštitne maske na licu.
Okidač je opalio. Bum.
Dvije žene su fizički nasrnule na nju.
Dvije mlađe na stariju.
Zbog maske.
Strašno.
Ta starija gospođa mogla je biti moja mama ili punica, vaša mama ili baka…
Pa kakva su to vremena došla?

Ako se vratimo malo unatrag, prije svega nekoliko mjeseci svjedočili smo situacijama kad su se ljudi tukli i čupali za kosu zbog toalet papira.
Ej, zbog toalet papira. Ni dan danas, s odmakom od tri mjeseca mi nije jasan taj fenomen
gomilanja toalet papira.
Ne kužim, ne mogu shvatiti. Koristiš toalet više zbog bolesti? Epidemije korona virusa?
Nije rota virus da sjediš na WC-u čitav dan pa je potrošnja papira povećana, ali ok.
Mogu razumjeti da netko voli imati neku rezervu kod kuće. I mi imamo. Petero nas je u kući, uvijek imaš koju kilu brašna, nekoliko litara ulja i mlijeka viška. Prašak za veš, omekšivač za rublje i juhu iz vrećice, ali tog imaš komad-dva, ne paletu.
Imaš točno onoliko da kad usfali ne trebaš juriti u dućan, uzmeš ovaj rezervni i
samo dopuniš popis za iduću kupnju.
Ovo s toalet papirom ostaje kao još jedan neriješen misterij, a tučnjava zbog istog još veća.
Tukli su se onda, tuku se i sada.
Onda zbog toalet papira, sad zbog epidemioloških preporuka i maske na licu.

Ne znam kako vi gledate na tu cijelu priču s nošenjem maski na licu?
Imam jako dobrih prijatelja koji su u velikom strahu oko cijele priče s koronom, a isto tako imam i dobrih prijatelja koji su totalno indiferentni prema svemu.
Srednja kćer je imala krizmu prošli vikend, okupilo se manje društvo kod nas na ručku. Bili smo vani, na terasi…na zraku jer neki se ne boje, a neki ne.
Pojedini članovi obitelji nisu željeli doći – korona. Kreću se na raznim mjestima zbog posla i ne žele nam prenijeti virus. Nisu pozitivni, ali su odgovorni prema nama i oprezni.
Ok sam s tim.
Vlastiti brat koji ne živi u Hrvatskoj, ali je došao, nije me htio zagrliti, pružiti ruku – korona kaže. On se čuva.
Zato me šogorica srdačno izljubila i izgrlila.
Sve ok.
Poštujem i jedan i drugi izbor.
Odrasli smo ljudi, svatko ima svoju glavu za razmišljanje i ako je netko u strahu zbog virusa ne pada mi na pamet nekome držati lekcije. Kao ni onom koji je flegma.

Pričao sam s prijateljicom neki dan. Ona ne želi nositi masku i pronašla je rješenje.
Izbjegava odlaske u zatvorene prostore, naručuje online, kupuje na tržnicama, štandovima i našla je način kako funkcionirati na svakodnevnoj bazi, a da pritom ne mora nositi masku na licu. Meni je to super varijanta, ali uvijek je bilo - da gdje ima volje ima i načina.
Iskreno, i mene maska strahovito smeta.
Išli smo neki dan gospoja i ja do dućana, nakon desetak minuta bilo mi je dosta svega. Želio sam samo izaći van.
Bitan detalj u cijeloj priči su i naočale. Tko je nosio naočale u kombinaciji s maskom – zna o čemu pričam. Uzalud savjeti koje sam pročitao na internetu. Meni se naočale i dalje magle, a u kombinaciji s otežanim disanjem – količina minuta koje sam spreman provesti na taj način svedena je na minimum.
Dogovorili smo se da ćemo odlaske u dućan svesti na najmanju moguću mjeru. Smetaju nas maske, a moraš ih nositi jer te u protivnom ne žele pustiti u dućan i to je to. Pravila su pravila, slagali se mi s njima ili ne, moramo ih poštivati.

Na stranu sad priče o zakonima, propisima, ustavnim pravima – sve to stoji, ali uzalud sve to kad ne možeš u dućan ili se moraš satima pravdati nekom voditelju dućana, zaštitaru.
Došao si po špeceraj, želiš što prije kupiti što moraš i vratiti se doma.
Čovjeka su prije malo više od tri tjedna na zagrebačkom glavnom kolodvoru privela trojica policajaca jer nije želio staviti masku na lice. Bilo je natezanja u vlaku jer strojovođa nije želio krenuti dok svi putnici nisu stavili masku. Bunili su se putnici jer im se žurilo…sve do dolaska policije. Bacili su ga na pod kao zadnjeg kriminalca, stavili mu lisice i priveli ga pred očima vlastitog djeteta koje je u šoku promatralo „novo normalno“.
Sve je više agresivnih ispada.

Prošli četvrtak na splitskim ulicama potukle su se dvije djevojke.
Djevojke se nisu posvađale, verbalno sukobile, sočno izvrijeđale jedna drugu.
Ne.
Cure su se tukle.
Ležale na pločniku i tukle se. Onak' – zaprav'.
Za tu vijest bi ostali uskraćeni da se nije, kao i uvijek, našao slučajni promatrač koji umjesto da je krenuo smirivati situaciju, uzeo je mobitel i snimao iz svog automobila.
Ne krivim slučajnog prolaznika koji nije reagirao, ružni detalj u cijeloj priči je taj da je pored dvije djevojke zapetljane u borbi na parteru, stajala treća.
Nečija prijateljica sigurno jest.
Potpuno mirno gledala je kako se ove dvije tuku. Bez ijednog znaka da ju ova u potpunosti neprirodna situacija smeta, uznemirava, pogađa. „Mrtva hladna“ stajala je sa strane kao da se apsolutno ništa ne događa.
Ne razumijem, kak' možeš biti tako mirna prema agresiji. Mogućnošću da ti (u ovoj konkretnoj situaciji) prijateljica nanese ili joj budu nanesene lakše ili teže tjelesne ozljede.
Prošlo je i par prolaznika doslovno na pola metra od ove dvije na podu. Jedva da su i pogledali.
Razumijem da ih se ne tiče, ali ne možeš biti tak' hladan na tučnjavu dviju djevojaka.
Nije ok.
Da je bar netko nešto doviknuo, pitao… Ništa, nula, zero.

Nervoza se posljednjih mjeseci očito kod nekih samo sakuplja pa u nekom trenutku preraste u agresiju i to mi se nimalo ne sviđa.
Svi smo malo zabrinuti, ponekad i nervozni, ali to ne znači da moramo biti agresivni. Ne.
Možemo se složiti kako živimo u vrlo izazovnim vremenima.
Epidemija je izravno ili neizravno pogodila većinu nas.
Moja dva prijatelja ostala su bez posla u proteklih deset dana, većini nas smanjeni su prihodi…naučeni smo živjeti s manje love. Ok, odrekli smo se nekih stvari. Pazimo na svaku kunu.  Svi smo u nekim problemima i svakom su njegovi problemi najveći.
Svi imamo neke svoje razloge zbog kojih bi jednostavno mogli puknuti. I ok je povremeno popi*diti jer jednostavno se nakupi – i treba to izbaciti iz sebe, ali ima toliko načina na koji možeš izbaciti akumuliranu negativnu energiju. Agresivni ispadi nisu jedan od tih načina,  odnosno ne bi trebali biti.

Na tragu svakodnevnih vijesti o otkazima, smanjenju plaća, zatvaranju tvornica, obrta… potpuno je normalno biti zabrinut i preispitivati što će biti kroz par mjeseci jer o budućnosti treba razmišljati. Živom u materijalnom svijetu u kojem se većina stvari plaća novcem.
Režije, gorivo, hrana, odjeća… ništa se ne može dobiti zbog osmijeha ili lijepih riječi.
Potreban je novac.
Na tragu ovih „novo normalnih“ vremena, neki do njega žele na lakši način. U zagrebačkom Sigetu neki vozači su dobili ucjenjivačke poruke ukoliko žele da im auto ostane neoštećen.


Katastrofa. Pa što je ovo?
Ne znam kako vama, ali meni ne djeluje kao nečija šala jer napisane upute su vrlo jasne.
Mislim da se nitko od vlasnika koji je pronašao ovu poruku nije osjećao ugodno. Ne možeš ostati miran nakon ovakve poruke.
Netko želi oštetiti tvoj auto. Auto za koji si morao raditi, možda se i odreći nekih drugih stvari, otplaćivao si ga nekoliko godina na krediti. Sasvim nebitno koštao on tisuću kuna ili pedeset tisuća eura. Platio si ga svojim vlastito zarađenim novcem.
On je tvoje vlasništvo, a ova poruka je ucjena.
Nadam se da će nadležne institucije odraditi posao u najkraćem mogućem roku.

Izazovna vremena su stigla. Optimist u meni tjera me na razmišljanje kako se radi o tek nekoliko izdvojenih slučajeva i kako ovakve epizode neće postati češće i uobičajene.
„Novo normalne“.
Ne želim to ni prihvatiti, a ni vjerovati u to.
Kosi se sa svim mojim načelima, a vrijeme i izazovi koji su tek pred nama pokazati će kako će sve to izgledati danas, sutra.
Kroz mjesec-dva.
Svima nam je na određeni način teško i svi smo u istoj situaciji i moramo se nositi s izazovima. Nema garancije da će biti lako jer toliko je mnogo nepoznanica, ali...
Dokle god je nas, „po starom normalnih“, ne gubim nadu.





© 2020. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.