Četvrtak, 09 Srpanj 2020 07:37

KAKO BITI COOL KAD SE POLITIČARI ŠEĆU OKOLO, A RODITELJI NE MOGU U POSJET VLASTITOJ DJECI U BOLNICI? #123

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
KAKO BITI COOL KAD SE POLITIČARI ŠEĆU OKOLO, A RODITELJI NE MOGU U POSJET VLASTITOJ DJECI U BOLNICI?  #123 foto: Vedran Tolić

Dobro došli u novi tjedan. Tjedan bez predizborne kampanje, tjedan bez digitalnog silovanja raznih političkih opcija. Kampanja je s trgova i ulica preselila u svijet ekrana.
Televizijskih, računalnih, ekrana mobitela.
Prošli četvrtak dogodila mi se nestvarna situacija. Reklama jedne stranke, u stotinku sinkronizirana, se istovremeno vrtjela na televiziji i zaslonu mog mobitela. U najmanju ruku -scary i osjećao sam se baš čudno. Neugodno.


Pišem ovaj tekst u subotu, izborna je šutnja i ne znam tko je pobijedio na izborima. Imamo li premijera, već definiranu vladu ili ćemo u narednim danima, tjednima, mjesecima, svjedočiti postizbornim kuhinjama. Čekati sve dok potencijalni budući (novi/stari) premijer ne bude prikupio dovoljno potpisa, teatralno se poklonio predsjedniku koji će u maniri kralja lavova, visoko u zrak podići novog mandatara i predstaviti ga narodu.

Ukoliko ste kao ja, vizualni tip, ova scena bi kod vas mogla izazvati neugodu, da ne upotrijebim neku grublju riječ, ali već godinama nam pojedini političari izazivaju neugodu.
Na neugodu smo se već nažalost navikli.
Nemam namjeru prozivati crvene ili plave. Žute ili zelene. Narančaste ili šarene. Podjednako sve garniture uzrokuju neugodu. I one koje su bila na vlasti, ova koja još uvijek jest i ona koja će se na tron tek uspeti.
Zahvaljujući trenutnoj situaciji s epidemijom i politikom, koja po mom mišljenju, dirigira rad stožera oko svih mjera i preporuka kojima nas bombardiraju, petak navečer bio mi je pokvaren, a gorčinu osjećam i danas.
Politika, stožer… opet su izazvali neugodu.
Neugodu koja ti na trenutke ne da disati.

U moru sadržaja koji se dijele po društvenim mrežama, naletio sam na nekoliko video klipova roditelja koji su s javnosti podijelili svoje nezadovoljstvo.
Bijes, tugu, očaj, ljutnju, nemoć.
Još i sad su mi u glavi Ivanove rečenice koji je očiju punih suza javno prozvao stožer zbog odluke da roditelji ne mogu u posjet svojoj djeci koja su na bolničkom liječenju.
Nebitno je li riječ o odlukama ili preporukama.
Nebitno.
Bitna je tužna činjenica kako roditelji ne mogu do svoje djece koja su na odjelima raznih bolnica prepuštena sama sebi.

Nije mi namjera umanjiti značaj medicinskog osoblja za koje vjerujem kako nastoji upotpuniti tu prazninu malim pacijentima, ali roditelj je roditelj.
Mama je mama.
Tata je tata.
Nema te igračke, knjige, medicinske sestre, liječnika, koji može zamijeniti roditeljski zagrljaj. Miris, glas, toplinu.
Ivan je pričao o jednoj sceni iz bolnice kad je na odjelu gledao u petogodišnju/šestogodišnju curicu koja je stajala na rubu na kreveta i neprekidno dozivala mamu.
Mama, mama, mama…mama, mama, mama…
Koja nije dolazila.
Strašno. Da ti srce pukne na pola i potom se raspe u tisuće malih komadića.
Jedna od korona činjenica je ta kako je roditeljima onemogućen posjet vlastitoj djeci u bolnici. Zbog epidemiološke situacije i mjera koje je propisao stožer, a kojih se bolnice moraju pridržavati.
Kažu isti ti koji gledamo svaki dan na televiziji kako se moramo naučiti na novo normalno.
Ne, ne i ne. Tisuću puta ne.
Milijun puta ne. Milijardu puta ne.
Na ovo normalno ne pristajem i ne mogu prihvatiti. Kao niti jedan roditelj.
Identična stvar je i s rodiljama jer neke bolnice trenutno ne dozvoljavaju pratnju na porodu. Bio sam na porodu svih svojih kćeri i uskratiti pravo ocu prisustvovati rođenju svog djeteta, a pritom bit i potpora svojoj supruzi u najsretnijem trenutku jednostavno nije ispravna i ne mogu prihvatiti se ne može pronaći neko rješenje.

U potpunosti mogu razumjeti ljutnju roditelja jer nema goreg osjećaja nego kad ti je dijete u bolnici.
Gospoja i proživjeli smo tu situaciju sa srednjom kćeri kad je bila stara svega tri mjeseca. Morala je ostati u bolnici nekoliko dana. To je bilo „sretno vrijeme“.
Bez korone, bez stožera, bez mjera. Zabrana i ograničenja. Bez novog normalnog.
Jedan od roditelja je mogao biti s djetetom u sobi od jutra do navečer, ali ne i preko noći.
Tih nekoliko noći toliko su mi se urezale u memoriju da ih pamtim i danas. Kao da su bile jučer, a prošlo je već petnaest godina.
Po dolasku iz bolnice, legli smo u krevet, ali nismo spavali ni gospoja ni ja. Ležali smo u tišini svatko na svojoj strani kreveta i pokušali zaspati, ali nije bilo načina kako se prisiliti da zaspiš.

Toliko toga ti se vrti u glavi, a san je nešto o čemu ne razmišljaš.
U glavi ti je samo tvoje tromjesečno dijete, toliko malo, krhko i ovisno o tebi.
Ne govori, ne može reći što joj je, što treba.
U glavi ti je situacija u kojoj se nalazi.
Vizualiziraš bolničku sobu, metalni krevetić i razmišljaš.
Plače li? Je li gladna? Je li zaspala? Kakva joj je pelena? Je li joj ispala duda? Može li vidjeti plišanu igračku koju smo joj stavili na rub kreveta ne bi li se barem malo osjećala kao doma? Ne kod kuće. Kuća je kuća, ali dom je dom.
Plaši li se? Mala je, hoće li te zaboraviti do sutra ujutro?
Dolazi li sestra iz noćne smjene redovito u sobu? Je li kasno nazvati i provjeriti je li sve u redu?
I tako do jutra. Ustaješ prije alarma i krećeš prema bolnici sat vremena prije nego što bi trebao, ali želiš biti prvi. Ući u sobu čim ti dozvole i biti sa svojim djetetom. Zagrliti ga, ispričati mu se što si ga „ostavio“, nadoknaditi svaku izgubljenu minutu. Zaplakati.
Izmjenjuješ se s gospojom na smjene, sve do zadnje minute. Dok sestra ne kaže da je vrijeme posjeta gotovo. S grčem u želucu odlazite doma. U susret još jednoj neprespavanoj noći.

Imali smo sreću što je to bilo vrijeme kad su posjete bile moguće. I što je to iza nas.
Trenutno posjete nisu moguće. Ne u svim bolnicama. Neke su omogućile, ali i jedno
jedino dijete koje zbog propisanih mjera nema priliku vidjeti svoje roditelje je previše.
Na televiziji je jučer u vijestima bilo rečeno kako su zabranjene posjete nekim roditeljima čije je dijete u terminalnoj fazi.
Kao da sama dijagnoza nije dovoljno tužna, nego se roditeljima još i brani boravak s vlastitim djetetom.
Može li gore od toga?
Može li patnja roditelja biti još teža i mučnija?
Nema načina na koji bih si mogao objasniti ovu strahotu od odluke i preporuke stožera.

Svjestan sam kako se Hrvatska kao i čitav svijet bori s korona virusom, kako je bolest ovdje, kako bolnice i zdravstvene ustanove moraju biti opreznije od ostalih, ali za neke situacije iznimke bi ipak trebale postojati.
U potpunosti mogu razumjeti svakog ljutog roditelja koji ne može u posjet svom djetetu dok s druge strane stožer donosi upitne odluke i mijenja ploču svakih nekoliko dana. Teško je razabrati što je poželjno, a što ne.
Nositi masku, ne nositi masku, dva metra razmaka, metar i pol razmaka, karantena, samoizolacija. Tko mora u samoizolaciju, a tko ne mora.
Premijer koji je bio u kontaktu s osobom za koju se ispostavilo da je pozitivna na virus ne mora biti u samoizolaciji, a ako slučajno dođete iz „nepoželjne“ države morate u samoizolaciju na četrnaest dana. Premijer može šetati gdje god želi, a roditelj u posjet bolesnom djetetu ne može. Ako premijer može biti iznimka, to može biti i svaki roditelj kojemu je dijete na bolničkom liječenju.

Nije premijer jedini koji se oglušio na preporuke koje očito za pojedince vrijede više, a za neke manje. Čitav niz političara se u ovo predizborno vrijeme ponašao „po epidemiološkim preporukama“ vrlo neodgovorno.
Na mnogo mjesta se smije – u bolnicu se ne smije.
I to je ono što smeta svakog promatrača sa strana. To je ono što izaziva ljutnju kod svakog roditelja koji ne može do svog djeteta.
Izaziva neugodu.
Ministar Beroš je izjavio kako je ekspertna skupina zaključila kako roditeljima posjete treba omogućiti, ali samo na 15 minuta.
15 minuta?????
15 minuta?????
Kao roditelj mogu samo reći – sramotno za ekspertnu skupinu.
15 minuta?????

Sva sreća pa vam je samo minuta dovoljna da potpišete peticiju koju je pokrenula Udruga Roda, a kojom se hitno traži ukidanje ovakvih mjera i kako je tema roditelja kao pratnje i boravka uz hospitalizirano dijete - potreba.
Vjerujem kako se oko toga možemo svi složiti.
1 minuta je dovoljna.
Uključi se.

© 2020. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.