Upriličili smo malu svečanost. Spontanu i iskrenu jer će nam se nakon tri duga mjeseca ponovno pridružiti majka i supruga koja je u prethodna tri mjeseca bila uglavnom učiteljica.

Možemo se složiti oko toga kako je ova nastavna godina bila drugačija. Potpuna suprotnost onomu na što smo navikli, a koncept online nastave bio je nešto s čim su se prvi put susreli svi oni koji su posredno ili neposredno u nastavu bili uključeni.
Bilo je izazova, stresa, suza, smijeha, ali bitno je da je – gotovo.
Još uvijek aktualna resorna ministrica u nekom intervjuu izjavila je kako su svi scenariji za početak nove nastavne godine spremni – pa i onaj koji se tiče online nastave.
Nadam se da tog scenarija neće doći jer nisam siguran jesmo li spremni na još jednu rundu.
Nema te internetske opcije i nikad neće postojati aplikacija koja može zamijeniti pravu nastavu. Onu koja se odvija u školi, s pločom i kredom, a ne putem ekrana. Neka sam sto puta staromodan, ali djeci i učiteljima je mjesto u školi.

U kući imam tri školarke od kojih se dvije školuju, a gospoja školuje. Jedna kćer ide u srednju, a druga je upravo završila osnovnu i sad, s odmakom od nekoliko dana mogu zaključiti kako smo imali sreće što kao roditelji nismo imali apsolutno nikakvih problema s online nastavom. Ponekad su nas došle pitati za mišljenje, savjet i to je bilo to. Nismo osjetili niti imali ikakvih problema zbog nastave na daljinu za razliku od nekih koji su imali određenih problema i sretan sam zbog toga.
Pričam s prijateljima, susjedima koji imaju školarce i  svatko od njih ima svoju priču, a online nastavu odrađivali su s više ili manje poteškoća. Neki su se baš teško nosili s ovim načinom poučavanja. Uz posao provodili su još i brojne sate ne bi li pomogli svojoj djeci s nastavom, zadaćom…i vjerujem da im nije bilo lako, ali sad je gotovo.

Pojedinci imaju zaista lijepo iskustvo i sretni su što se u kratkom roku našla dobra alternativa koja je zamijenila školske klupe dok su oni drugi jako ljuti. Na učitelje, ministarstvo, ministricu, sustav, a po njihovu mišljenju, svi su podjednako krivi, za ovaj citiram „fijasko od škole i maltretiranje djece“.

Nemam namjeru ulaziti u analizu tko je u pravu, a tko u krivu i tražiti krivca jer situacija je specifična od slučaja do slučaja, a mnogo je faktora koji su izazvali (ne)zadovoljstvo. Ponajprije mislim da to ovisi i o dobi učenika. Online nastavu nije isto doživio prvašić koji je tek zakoračio u taj čudesni svijet škole kao ni njegov prijatelj koji je već četvrti razred. Drugačiji pristup i viđenje svega imali su na jedan način oni koji su viši razredi, a na potpuno drugačiji način s online nastavom suočili su se srednjoškolci. Vjerujem da bi i studenti imali svoje mišljenje o ovakvom načinu poučavanja.

Ono o čemu mogu imati svoje mišljenje su učenici osmog razreda i djelomično srednjoškolci. Samo zato jer sam online nastavu imao priliku pratiti iz prvog reda. I to podjednako učeničke „boljke“ kao i ove učiteljske.
Moje obje kćeri su nastavnu godinu završile s odličnim uspjehom. I to gotovo s 5,0 prosjekom. Ova mlađa ima četvorku iz fizike, a starija iz povijesti.
Da – iz povijesti. Pitao sam ju samo ima li obraza pogledati mater u oči?
Gospoja je btw. profesor povijesti. Totalni smijeh u kući na ovu temu i sad imamo štofa za zafrkanciju.

Razgovarao sam neki dan s kolegom s posla pa me pita jesam li ponosan na njih?
Pa naravno da jesam, prošle su s pet i koji roditelj ne bi bio ponosan na takav uspjeh, ali bio bih podjednako ponosan na njih da su ocjene i lošije.  
To ne znači da toleriram nerad i lijenost. Ne, ne i ne. Osim škole nemaju nikakvih drugih obveza, zdrave su i izvolite u školi biti solidne. Prije svega moraju biti pristojne jer to mi je bitnije od ocjena, ali realno, izgovor za gomilanje loših ocjena u školi – nemaju.

Nismo ni gospoja ni ja od onih roditelja kojima su ocjene važne i koji inzistiraju na peticama jer smo još davnih dana objasnili kćerima kako uče za sebe, a ne za nas. Uspjeli smo im plastično dočarati situaciju kako će sukladno uspjehu u školi, osnovnoj i srednjoj, fakultetu ako se odluče na nastavak obrazovanja nakon srednje škole – moći birati više ili manje.
Bolje ili lošije plaćen posao. Koje su im opcije sa završenom srednjom, a koje s fakultetskom diplomom u džepu.  
Izbor je na njima.

Na nama roditeljima je samo podržati ih i biti im potpora. Bez obzira na sve, svi smo čekali da dođe kraj. I došao je.
Kao roditelj sam zadovoljan jer su moje kćeri online nastavu iskoristile na najbolji mogući način. Na koncu, to je vidljivo i u njihovim ocjenama.
Isto tako, znam kako su pojedini učenici u potpunosti ignorirali nastavu, profesore…
Okružen sam prosvjetarima i iz prve ruke znam kako neki nisu bili u stanju po dva mjeseca poslati niti jednu zadaću. Oglušili se na poruke svojih razrednika i učitelja.
Kad usporedim takvo ponašanje sa svojim kćerima koje su se svakog jutra ustajale ne bi li bile spremne za online nastavu, koje su na vrijeme slale sve zadaće, maksimalno se trudile i u potpunosti bile predane nastavi – ovakvu učeničku indolentnost ne mogu shvatiti.
Ne razumijem. I ne želim razumjeti jer opravdanja za lijenost nema.

Prije svega jer mislim da je online nastava išla na ruku učenicima i zašto onda situaciju ne iskoristiti na najbolji mogući način. Kad ti već ide na ruku.
I među djecom ima onih koji misle „kako ćemo – lako ćemo“, bilo je onih koji su pokušavali muljati, varati i kako će se na nepošten način izvući.
Vjerujem da je nekima to čak i pošlo za rukom – nekima ne. Da se razumijemo, nije to na tragu kad te profa ulovi sa šalabahterom za vrijeme kontrolnog. Neke epizode o kojima sam imao prilike čuti su bile baš pretjerane. I žalosti se me što su klinci s četrnaest/petnaest godina skloni ovakvim nefer varijantama i koji misle kako je taj obrazac ponašanja ispravan.

Na kraju godine neki učenici imali su obraza tražiti učitelja da im na temelju prosjeka 2,7 zaključi četvorku kao konačnu ocjenu.
Pa dobro kak'?
Pojedinci kao da nemaju obraza ni srama, a ako ga i imaju, ne koriste ga onoliko koliko bi trebali – nažalost.
Svakome na njegov brk.
Svoju djecu odgajam na način kako je fair play jedini ispravni način. Možda je taj, pošteniji put, duži i s više izazova, ali jedini ispravan i oko toga rasprave nema.
Svjestan sam kako smo mi i naša djeca, na dnevnoj bazi svjedoci kako mnogi ne razmišljaju na taj način, ali ja ne mogu, ne znam i ne želim drugačije.
Ostavlja to ponekad gorak okus u ustima, ali svatko se mora pogledati u ogledalo.
Oni koji su bili vrijedni i za vrijeme normalne nastave, nastavili su tako i u ovoj novoj online varijanti. Oni koji i inače love krivine, lovili su ih i sada.
Izbor je bio na učenicima samima. Točka.   

Bez obzira na sve, dočekali smo kraj nastavne godine. Drugačije, izazovnije, nepoznatije…  Svatko se od nas s njom nosio na najbolji mogući način – učitelji na svoj, učenici na svoj, a mi roditelji na svoj. Vjerujem da smo iz čitave ove situacije i nešto naučili. Saznali smo mnogo o našoj djeci, učiteljima naše djece, o nama samima.
Nadam se da ćemo iz cijele ove „ne ponovilo se“  priče izvući i poneku pouku.
Bilo kako bilo, gotovo je. Zadnje zvono je odzvonilo i stiglo je vrijeme za odmor i opuštanje.
Iskoristite ga na najbolji mogući način i napunite baterije.
Uživajte.
Sve to pod uvjetom da u kući nemate dijete koje je završilo osmi razred pa vas čeka „radost“ oko odabira srednje škole i upisa.
Mi imamo, ali to je već tema za neku novu priču…