• Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Ponedjeljak, 18 Lipanj 2018 21:07

KUNEM TI SE BOGOM, OSTAT(I) ĆU S TOBOM, ANDRASSY ANDREA - ANDREAAAAAAAA #11

Napisao
Ocijeni sadržaj
(11 glasova)
KUNEM TI SE BOGOM, OSTAT(I) ĆU S TOBOM, ANDRASSY ANDREA - ANDREAAAAAAAA #11 foto: index.hr

Dan žalosti
Prije dva utorka baš sam bio u bedu mada je utorak počeo uobičajeno dobro. Probudio sam se pet minuta prije nego što je mobitel trebao započeti sa zapomaganjem i pokušajem mog izvlačenje iz kreveta. Gospoja je već otišla na posao, a mala se nije popišala u krevet. Ju-hu.
To s pišanjem u krevet je nešto što proživljavamo sada već po treći put. Najstarija je pišala u krevet, ali prestala je u nekom razumnom roku. Ima već mjesec-dva.


Ma šalim se, nije fakat bilo nikakvih problema, sve u nekim normalnim parametrima, a parametri su navedeni u nekoj „Budite najbolji roditelji“ knjizi. Nismo mi to sami izmislili.
Za ovu srednju imam osjećaj da je iz pelena drito otišla na školjku i nekako mi ne zvoni da je bilo nekih urinarnih situacija. Zaista se ne sjećam. Prošlo je tomu već dosta kada je bila u toj fazi, ali grebem po memoriji i ne mogu prizvati sjećanje. Dakle, nije.
A ova najmanja piša za sve nas. Nema većeg veselja nego kad ju pokupiš u vrtiću pa ti teta uvali posteljinu jer se popišala. Pa navečer nakon svih rituala pred spavanje obeća da se neće popiškiti i da će se probuditi i reći: Mama, piški mi se.
Ne probudi se, ne obraća se materi -  popiša se u svoj krevet, pa ju gospoja presvuće i prebaci u naš krevet. Pa se onda popiša i u naš krevet. To ja nazivam mokraćnim jackpotom. 3/3, bravo mala.
Ima nešto u onoj da tko s djecom liježe, popišan se budi. Ne jednom, ne dva puta, ne… -mnogo puta, ali sve to ide u roditeljski staž.
A mala je esencija pozitive. Smije se cijeli dan, s osmijehom liježe, a s osmijehom i mokrih gaća se budi. I to tak' jako utječe na nas. Na sve.  I ne možeš se ljutiti na nju da napravi ne znam kaj.
Pa da si hladan k'o Željka Markić ili bezličan k'o Milan Kujundžić, ta mala ti mora istjerati osmijeh na lice. Ne mo'š bit' cool.

Uglavnom, jutro je bilo super i imao sam osjećaj da će dan biti baš ono dobar. Da će se sve biti ok, da neće biti nikakvih izvanrednih situacija na poslu i da ću sretan k'o osmaš zadnji dan škole otići doma. K'o student nakon zadnjeg ispita. K'o Ivan Pernar dok jede pizzu u Saboru i svađa se s Reinerom.
I skoro pa sve je bilo tako osim što je Andrea objavila svoju zadnju kolumnu. I baš sam zbog toga postao anksiozan.
Andreu sam upoznao prošle godine u sedmom mjesecu. Negdje između Posedarja i Svetog Roka. Naša obitelj vraćala se s mora, gospoja je suludo ubijala kilometre ispred nas – čovječe kak' ta žena vozi. K'o zmaj. I super mi je kad se živcira u prometu i krene psovati i sva se uzjoguni. To mi je mrak. I definitivno nisam od onih tipova koji misle da žene nisu dobri vozači. O jesu. I čuđenja nekih ljudi da kak' ja to dozvolim da me žena vozi; kao i Mamić – nabijem na falus.
Obožavam NE voziti kad idemo negdje. Mogu zafrkavati klince, mogu jesti štapiće s kiki rikijem, mogu igrati Candy Crush Sagu, mogu gospoju dirati po koljenu ili joj pomilkiti cicu (ne pred klincima naravno), mogu kopati nos – mogu što hoću. Mogu.
I ako misliš da je diranje cice vlastite supruge primitivno i nije u redu – probaj. Svidjet' će ti se.
I znam da će me gospoja prozivat' jer javno pišem o njezinim cicama. Ali pišem jer mogu. Možeš i ti gospojo o mojim cicama pisat' – neću se ljutit'. Ili o skrotumu. Isto se neću ljutit'. Samo nemoj o dužini. To je već rubno. Neke granice moramo postaviti. Ok? Pusa.  

I dok smo se vozili preplanuli i odmorni natrag prema kontinentu, djeca su pozaspala, gospoja je vozila i nešto mrmljala, ja sam naletio na Dnevnik gradske cure. Ona je to čitala svaki dan na plaži i vrištala od smijeha pa mi znatiželja nije dala mira.
I upravo u tom trenutku smo se upoznali Andrea i ja. Ne osobno, nego preko knjige. Nisam ženu u životu vidio uživo.

Ma daj ne blebeći gluposti
Knjigu sam pročitao od korice do korice jer i korice knjige su baš guba. Sva je neka šarena, totalno „grli“ i ona još u ruci drži neku veliku lizalicu. Baš ženska knjiga, ali eto, nisam znao što ću pa sam krenuo čitati. I skužio sam da je Andrea totalno cool. I u tom trenutku mi je porasla u očima. I to jako. Znao sam da ju gospoja prati po fejsu, instagramu, čita njezine kolumne, šalje mi linkove i sve sam to nekako ja popratio. Usput. Pročitao sam nekoliko kolumni kad sam ulovio vremena. Znao sam ju površno. Nakon pročitane knjige upoznao sam ju bolje. „Upoznao“ s navodnim znacima. Ponavljam - ženu nisam upoznao uživo. Ne poznajemo se.
I oduševila me u svakom pogledu. Po meni pogađala je uvijek u sridu.
I baš zato što sam bio toliko oduševljen toliko me je i pogodilo što se odjavila. Bez pripreme, bez upozorenja, jednostavno je nema više. Ono, sreća ne šalje poruku prva, o fejk smješku i kraj. That's it.
Kakva tuga. K'o trenutak kad na najtopliji ljetni dan teta u slastičarni kaže da više ne poslužuju i zatvori. I ne ližeš ništa.
Baš me to pogodilo jer je pružala radost. Radost - k'o dvije kugle sladoleda, lješnjak i pistacija s čokoladnim preljevom.
I netko je u komentarima na tu zadnju kolumnu napisao – nikad čuo, tko je uopće ta?
I tu sam popizdio.
Ta ima svoje ime. Zove se Andrea, ima i prezime. Andrassy.
Ok. Da se razumijemo. Nije Andrea Andrassy Angela Merkel. Nije ni Madonna, niti Marie Curie. Ali da je na ovom našem području poznata – je. Pa nismo mi Kina.
I ne možeš onda napisat' – nikad čuo. Jer jesi i jer lažeš.
Ne blebeći gluposti. Ako si već toliko informatički pismen i svladao si osnove služenja računalom i znaš ostaviti komentar na nekom portalu onda si čuo i za Andreu Andrassy. Osim što je pisala Dnevnik gradske cure na Indexu, možda si ju zapazio i na nekom stand up-u. Kuhala je i u Celebrity MasterChefu. Zaboravio sam s koliko uspjeha, ali znam da sam ju viđao u fertunu i s kuhačom u ruci.
Ako ti pak niti od tamo nije poznata, onda si ju zasigurno vidio na Novoj dok je pjevala u Tvoje lice zvuči poznato*.
Ako nisi gledao TLZP* jer ti to brane tvoja uvjerenja i skromni pogledi na svijet jer kakav je to show u kojem se muškarci oblače u žene i žene u muškarce i misliš da će to ozbiljno utjecati na tvoje mentalno zdravlje, a tvog neoženjenog četrdesetogodišnjeg sina k'o od stijene odvaljenog pretvoriti u morsku sirenu ili balerinu, onda bih tu stao. Potpisuj referendume i ok smo si, ali sada znaš tko je.
Možda ti je ona neprivlačna, možda te njezini tekstovi uopće ne interesiraju, možda ti se nije svidjelo kako pjeva. Možeš ju ignorirati, to je tvoje pravo. Može ti bit' nesimpatična i sve vezano uz nju pratiš istim interesom kao i odlazak u mirovinu općinskog načelnika neke zabiti u kineskoj pokrajini Hubei.
Ti to možeš i smiješ.
To je tvoje legitimno pravo i možeš se njime koristiti kada god ti želiš. Ne možeš ga nikada potrošiti, tvoje je vlasništvo i ne košta te ništa.
Sada si čuo i za Hubei. I isto tako te Hubei može ne zanimati kao ni Andrea Andrassy. Ali si čuo.

Cheescake vs. Mađarica
O ukusima se ne raspravlja. To već svi znamo i oko toga se možemo složiti. Ili se možemo složiti da se ne slažemo. Ali opet se slažemo oko nečeg.
Meni je Andrea genijalna. Ovu nedjelju sam se vraćao iz Budimpešte i u trenucima dokolice tramakavajući se u busu, ponovno sam pročitao knjigu. Eto već drugi put. Potrošio sam knjigu taman negdje dok smo prošli granicu. I opet sam se smijao. Na glas. Pa me poprijeko gledao i vozač i mladi par sa sjedala do mene.
Htio sam se uvjeriti da ne griješim. Da sam možda krivo zabrij'o. Da ona fakat nije ok, da piše bez veze, da je ovakva ili onakva.
I nisam se razuvjerio. Andrea je i dalje ostala onakva zbog čega ju volim i čak sam pronašao neke sličnosti – ni ja ne volim Željku Markić, živciraju me fake i negativni ljudi, volim čokoladne napolitanke, ne idem u crkvu. Za sve crkveno osviještene frendove, nemam problem s vjerom. S crkvom da, ali to je tema za neku drugu priču. I respektiram 147 posto vaš odnos s crkvom. Zaista.
Andrea je mlada curka, zgodna i po svemu sudeći multitalentirana jer žena kuha, pjeva, piše... I piše tako dobro.
Bilo je tih utoraka u zadnjih par godina kad jutro nije počelo k'o na filmu. Bilo je jutra kad je sve išlo u krivo, kad kasniš na posao, kad se na poslu dogodi gomila sranja, kad koliko god se trudio ne živcirati, pukneš k'o kokica, ostaviš mobitel na stolu u uredu i odeš na kavu. I to ne u kafić u kojem inače piješ kavu s ekipom s posla nego u neki kvartovski buffet jer znaš da te tamo neće nikad nitko pronaći. Bilo je i takvih utoraka. Pa se onda malo ispušeš, psuješ u sebi jer na glas nije pristojno, a i natapirane penzionerke koje izlaze iz Konzuma bi te vjerojatno s čuđenjem gledale i rekle ti da si prostak. I ne bi lagale u tom trenutku.
Vratiš se u ured, smiri se situacija, prošao te šiz i krećeš dalje. Jer moraš. A najradije bi otišao u tri…
Moraš - jer treba još otplatiti dvije rate violine, nešto više rata tehničkog i osiguranja za auto koje je btw. od ove godine skuplje jer je gospoja kresnula auto nekog penzića na Lidlovom parkingu pa si ostao bez bonusa. Nadam se da je bar taj put kupila lisnato s pekan orasima. Onda sve to skupa ima smisla.
Moraš – jer će srednja ove godine na maturalac, krizmani si kum malom od frendova, a i gospojina sestrična se udaje za koji mjesec.  I treba ići u Ikeu. Uvijek treba ići u Ikeu – ne znam otkud taj nagon (ne moj – njezin).
I kad shvatiš da moraš, primiš se posla ne bi li obavio sve do kraja radnog vremena, otišao doma i krenuo u drugi dio dana. Onaj ljepši.
Uloviš koji tren i za net pa malo prozujiš što ima pa se sjetiš da je utorak pa odeš na Dnevnik gradske cure. Pa čitaš.
I smiješ se, i sve je nekako lakše. Volim taj njezin stil, volim taj njezin „drito u bulju“ pristup. Volim i to što nema dlake na jeziku i što neki puta ima veća muda nego ja. I što od govna napravi pitu i što najbanalniju stvar učini fantastičnom i zanimljivom. Komplet okastih ključeva, žmigavac, pekmez.
Jedino ne kužim tu njezinu opsesiju tortom od sira. Obožavam sve što u sebi ima šećera. Volim jesti. I od svog mesa i povrća, najdraži su mi kolači. I torte. Stvarno ih volim i mislim da nema kolača koji ne volim.
Ustvari ima, ne volim cheesecake.
Posao mi je takav da mnogo putujem - obišao sam gomilu hotela što kod nas što vani, odradio ne znam koliko korporativnih evenata gdje se uvijek fino jede i pije. I probao sam sigurno dvadesetak sirnih torti. I u ni jednoj nisam pronašao ono nešto. Sorry, ali nisam. S raznim kremama, šumskim „voćima“ i inim dodacima, ali ne. Jok. Ne ide.
Pojedem, ali sam nakon torte sa sirom onako – niti oduševljen, niti razočaran.
K'o Jandrokovićev izraz lica dok  stoji iza leđa svih dosadašnjih premijera koji daju neku izjavu za neku televiziju.
Ali ako se ne raspravlja o ukusima, onda se ne raspravlja niti o okusima.
Ja volim pitu Mađaricu. To mi je top. Kad smo već kod pite Mađarice, imam frenda Mađara, pravog pravcatog. Jednom dok smo pili neko mađarsko pivo, pridružila nam se i njegova žena pa sam ju pitao da li ona zna raditi pitu Mađaricu.
Gospođa Mađareva žena je u mene gledala sa stotinu upitnika iznad glave. Uvjeravala me da oni takav kolač nemaju. Mislio sam da se možda dogodio „lost in translation“ trenutak, ali nije. Bogu hvala na googleu, potražio sam kolač i pokazao joj sliku.
Uslijedilo je razočaranje.
Oni taj kolač zovu Pet kora i za njih je to tek neki bez veze kolač koji nema baš neki zvjezdani status. Radi se tu i tamo. K'o one nedjelje dok si bio klinac pa je stara rekla da će napraviti neki kolač pa ti posluži biskvit s jogurtom popikan trešnjama. S košticama. Posipan štaub šećerom. Žvačeš ga onako mlakog i nisi sretan. Nimalo.

Komentari kao klistir
Prošle srijede utorci su opet počeli dobivati na smislu jer iza utorka uvijek, ali uvijek dođe srijeda. Nema tog utorka i neće ga biti da iza njega ne dođe srijeda.
I srijeda je bila ok, nije bila gužva na poslu i bilo je vremena za kavu s ekipom u kafiću u kojem inače pijemo. Ovo inače pijemo mi nekak' ne ide uz kavu. Repeat.
Bilo je vremena i za kavu u našem omiljenom kvartovskom kafiću. Ofucano, ali skužili smo se.
Bilo je vremena i za net. Sva sreća pa je započelo prvenstvo u nogometu pa svi portali samo o tome pišu. Smanjen je  broj Mamića, sisa Maje Šuput i Željke Markić. Ne povezivati sise i Željku Markić. Ako si vizualan tip kao i ja, riskiraš erektilnu difunkciju. Ali pojavila se Lidija Bačić kako pjeva navijačku pjesmu. I Maja Šuput koja je u Beču pratila tekmu i napravila nešto nezamislivo jer „i to smo dočekali“ – nastup je odradila u tenisicama. Ok. Sve je vezano uz navijanje.
U gomili sportskih vijesti, naletio sam na članak i o Andrei. Ovaj put na drugom portalu. I znatiželjno sam kliknuo. I baš se razveselio. Eto, promijenila je firmu, ali nije branšu. Radi isti posao, ali za drugog poslodavca. Piše.
I to tako dobro.
I to mi je totalno popravilo i utorak i srijedu. Nastavlja pisati dalje. Potpisujem, lajkam.
Ispod članka, tj. uvodne kolumne ima i sekcija za komentiranje što je ok, ali uglavnom se trudim ne čitati komentare jer se sve svodi na Hrvate i Srbe, ustaše i partizane i bla bla.
Ne znam što me je ponukalo da skrolam po komentarima, ali sam opet požalio. Mene stvarno i to ozbiljno, brine stanje nacije jer mi ne ide u glavu otkud u ljudima tolika količina gnjeva, mržnje, prezira, nepoštivanja, negativne energije.  
Od nekih osamdesetak komentara samo njih nekolicina je bila afirmativna, pozitivna, a ostali su samo bacali svoje nagomilane frustracije. Da za svaki shit komentar dobiju kunu vjerojatno bi bili bogataši.
I to je bio okidač za ovaj tekst. Za ovu srijedu sam imao u planu nešto sasvim drugo, ali je*i ga, ne ide uvijek sve po planu.
Stajem u obranu Andree Andrassy. Na prvu liniju.
Sudeći po pročitanim komentarima, Andrea je nebitna, smara, nema nikakvog smisla za pisanje, Staljin je mala beba za nju, čast onima koji su pročitali do kraja, ima tešku oseku u glavi.
Što je uopće teška oseka.  
Nadalje – tekstovi su joj na razini osnovne škole, izlizana je, dodijala itd.
Na nekom drugom mjestu sam pročitao da „ovaj pod hitno treba dečko“. Referirajući se vjerojatno na one priče kako je neka ženska „nedoje*ana“ pa da bude manje živčana se treba dobro…
Gle, taj način razmišljanja smo već prerasli. I imaš sreće što si u zadnjem trenu svoju ženu osvojio toljagom i odvukao ju u pećinu.
Živimo u moderno doba, Andrea možda ima dečka, možda ima i dva. Možda i ta dvojica znaju jedan za drugog. Možda ima i curu. Ako i nema nikog, uvijek može otići u DM i kupiti intimni masažer i ne biti nedoje*ana.
I siguran sam da ju ovakvi komentari ne je*u i ti komentari ju smaraju, izlizani su, dodijali su joj…
Žena radi ono što voli, živi od toga što radi ono što voli. Od toga plaća račune, kupuje intimne masažere i cheescake. I to je super. I divim joj se zbog toga.
Ako tebi ne paše, smara te i sve ostalo, uvijek imaš stvar izbora, ne otvoriti, ne čitati, ne komentirati, ne dopustiti da ti digne tlak.
Napisao sam u uvodnom tekstu da uvijek postoji onaj X u gornjem desnom čošku. Nitko ti ne brani da ga klikneš.
Neki dan sretnem frenda, nismo se vidjeli neko vrijeme pa mi kaže kako čita one moje „pizdarije“ i da mu nije to baš nešto. Pa ok. Ne moraš i sve je ok. I dalje smo si dobri k'o što smo i bili.
I draga Andrea – hvala što nisi odustala, hvala što nisi prestala, hvala što će utorci i dalje biti ok jer iza njih uvijek dođe srijeda. Ne smaraš, nisi se izlizala i nisi mi dodijala.
Ostajem s tobom. I na novoj adresi.
Možda zavolim i cheescake. Ako naletim na neki koji će mi biti baš ok, javim ti.

© 2018. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.