Utorak, 14 Travanj 2020 10:11

KARANTENINI DNEVNICI - IZVUCIMO NAJBOLJE #108

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
KARANTENINI DNEVNICI - IZVUCIMO NAJBOLJE #108 foto: Vedran Tolić

Kad bi barem mogli stisnuti delete
Više ni ne pamtim koliko smo dana već kod kuće. Tjedan, dva. Mjesec.
Ulovim sam sebe kako ponekad ne znam ni koji je dan, a ni datum.
Prošli petak pričao sam s frendom pa smo si zaželjeli ugodan vikend.


Vikend… Ha?

Nekih navika se teško odviknuti, ali vikend nam je posljednjih dana skoro svaki dan.
Barem većini nas koja ili ne radi ili radi od doma.
U ponedjeljak je bilo točno dva tjedna otkad sam zadnji put bio u uredu. U onoj sam skupini koja radi od doma.
Taj rad od doma ne bi se baš i mogao zvati radom – uglavnom odgovaranje na mailove - njih čak dvanaest do sada, a i za to već gotovo da imam šprancu „Hvala, na vašem mailu. Primili smo vaš storno, svjesni smo situacije, čekamo neke bolje dane…hvala na razumijevanju…“-nastavi niz do beskonačno.
Uz sve skupa - sad je ionako već beskrajno dugi dan produžen za dodatni sat. J
Juupiiiiiiiii.

Mi ljudi ponekad znamo biti čudni, kad smo na poslu – često maštamo o nekom dugom godišnjem, danima kad ne moramo raditi apsolutno ništa, biti kod kuće, ne skidati se iz pidžame cijeli dan, jednostavno „gljiviti“.
Sad kad su nam ovakvi dani prisilno došli – maštamo o poslu, gužvi, užurbanosti, stresu, rokovima… - vjerujem da bi svi vrlo rado potpisali i složili se oko toga kako bi bilo prekrasno stisnuti „delete“ na cijelu ovu situaciju i nastaviti točno na istom onom mjestu gdje smo stali sredinom ožujka.
Samo da nismo doma, a jesmo – i moramo biti.

Pitanje je samo koliko dugo će ova situacija trajati?
Nitko ne daje procjene, ali imam osjećaj da ćemo još i u travnju biti #ostanidoma.
Bed u ovoj cijeloj situaciji mi je samo to što nemam posla, nemam što raditi, a naviknut sam na vrlo užurbanu svakodnevicu.
Jedan posao, drugi posao, treći posao – uvijek nešto. Tako sam naučen, tako je već godinama - volim to i nedostaje mi ta dinamika.

Od Masterchefa do Života na vagi
Moji ukućani svi imaju nekog posla – gospoja radi u školi i ne pretjerujem, ali ona satima i satima sjedi za računalom i radi materijale za svoje učenike.
Bojim se već za njezino zdravlje, osim što već pogrbljeno hoda - bojim se njezinog pogleda.
Nisam siguran škilji li već od silnog gledanja u monitor ili me ljutito gleda – pa provjeravam sam sebe da nisam nešto krivo napravio.
Meni je taj pritisak neizdrživ…?

Čitam po portalima dosta negativnih komentare pojedinih roditelja oko online nastave, škole na televiziji, kako su klinci preopterećeni, kako je situacija neizdrživa…
Ljudi bacaju „hejt“, a neki baš nemaju mjere.
Cijela ova situacija svima je nova, i učenicima i učiteljima, a od dizanja tenzija nitko nema koristi, stoga stanimo malo svi na loptu – i iz svega izvucimo najbolje.
Imam jednu kćer u srednjoj školi, jednu u osnovnoj – po meni stvar funkcionira bez ikakvih problema.
Kao i prije, pojave se povremeno kad im nešto nije jasno, pomogne im se, objasni i to je to.
Vjerujem da je roditeljima s djecom u nižim razredima ipak teže, ali gdje ima volje ima i načina.

I dok većina mojih ukućana ima zanimaciju, imaju se čime baviti – ja sam po pitanju obveza ostao usamljen.
Kažu stručnjaci kako u ove dane kad smo svi u svojevrsnoj karanteni/samoizolaciji treba pronaći neku zanimaciju pa sam se ja uhvatio kuhanja.
Pečem kolače, pečem kruh svaki drugi dan, kuham pomalo – i baš guštam u tome.
I ide mi sasvim solidno – čak sam i podijelio jedan recept na fejsu.
Ne znam što će biti po pitanju mog stalnog posla kad se sve danas, sutra vrati u normalu, ali sve više vjerujem kako budućnost u kuhinji - imam.
Osim što imam budućnost u kuhinji, do kraja karantene imat ću i trideset kila viška.
Bila je dobra ona fotka „Početak karantene počeo je kao Masterchef, a završit će kao Život na vagi“.

Ona se ljuti oko veša, a mi samo slušamo upute
Ne znam kako kod vas, ali u našoj kući se jede od jutra do sutra. Kuhinja radi od 0-24.
Rekla je gospoja da nam kuhinja počinje ličiti na menzu, ali svi smo doma i sve obroke jedemo doma. #ostanidoma
Non stop se nešto kuha, jede, gricka, žvače, a ono čemu se i dalje ne mogu načuditi je činjenica koliko ženska djeca mogu jesti.
Čovječe…ako su nečemu sto posto predani, onda je to klopa.

I u ove dane – kad se u dućan ide jednom tjedno – sve im paše. Smanjili su se prohtjevi za kerefekama. Ne pitaju, ne biraju. Sve je dobro. I čajni kolutići su zakon, a i palačinke s pekmezom imaju prolaz.
Dosta vremena provodimo za stolom jer sad su svi obroci zajednički – doručak, užina, užina prije ručka, ručak, popodnevna užina, večera. Navečer grickalice uz neki film ili seriju.
I guštam u tim trenutcima jer inače nemamo mogućnost toliko vremena provoditi zajedno.
Sve se vrti oko hrane, a za vrijeme doručka razgovaramo o ručku, za vrijeme ručka planira se večera i tako u krug. Prehrambene perpetuum mobile.

Povremeno se doda nešto na popis za dućan pa kad se bude išlo – da se ne zaboravi.
Kad smo kod dućana – najviše pati punica, ona baš jako voli skoknuti po špeceraj, a na spomen dućana reagira k'o ja na krpice sa zeljem ili knedle sa šljivama. #samoljubav
Izjavila je optimistično u jednom trenutku da bi i ona otišla do dućana.
Prijedlog odbijen odmah.
Rekao sam joj da nema šanse jer je protivno svim preporukama, rizična je skupina i moramo se ponašati odgovorno. Pritom sam u zafrkanciji dodao kako ju moramo čuvati ovih dana više no ikad jer „računamo“ na njezinu penziju. Po svemu sudeći mi ćemo u firmi na minimalac.
Išao sam u dućan neki dan i bio zadovoljan da se novih pravila ljudi pridržavaju.
Nose rukavice, maske. Strpljivo čekaju na ulaz, dezinficiraju ruke pri ulasku – sve po preporukama, ali osjećaj nimalo ugodan.
Gledaš ljude oko sebe, svi s maskama, u rukavicama – baš jedan neugodan osjećaj. Nestvaran.

Gospoja je u međuvremenu prekinula naš razgovor čudeći se kako nam je opet uspjelo napuniti košaru za prljavi veš.
Ja joj tvrdim da je to nemoguće, ona tvrdi da je to moguće i ako joj ne vjerujem – mogu slobodno doć' objesit' veš kaže ona.
Čudi se tome kako se količina veša obzirom na to da nikud ne idemo i da smo uglavnom po cijele dane u pidžami ili trenirci ne smanjuje.

Nije mi jasno što se ona sad toliko čudi kad s televizije non-stop ponavljaju o održavanju osobne higijene. Pa mi samo slušamo upute.
Ne stigne gledati pressice jer je za kompom cijelo vrijeme. Ja pratim i onu u 9, i onu u 16. I vijesti – sve gledam.

Vidio sam ženu Rambo
Svakodnevica nam se okrenula u potpunosti i živimo na jedan potpuno drugačiji način. Neki kukaju kako im je situacija u ovoj izolaciji teška, kako se ne slažu baš najbolje s ukućanima i ne znaju koliko dugo će još moći živjeti na ovaj način.
Vjerujem kako će ova situacija u kojoj smo se svi neplanirano našli - utjecati na brojne odnose.
Bračne, obiteljske, prijateljske…veze.
Neke će možda i popustiti pod pritiskom, ali i u ovoj situaciji treba nastojati pokušati izvući ono najbolje.

Iskreno, ne pamtim kad smo nas petero bili toliko dugo zajedno. I to čitavo vrijeme.
Eventualno za vrijeme godišnjeg odmora ili na nekom vikend putovanju.
Inače ne stignemo jer svakodnevnica to ne dopušta.
Ako nastavimo ovako kako smo krenuli, mislim da ćemo iz svega ovog izaći još više povezani, skloni još većem međusobnom razumijevanju, uvažavanju, poštovanju.
Bez obzira što smo dosta kompaktna obitelj, u ovoj situaciji upoznajemo se i povezujemo još više. I sretan sam zbog toga.

Svemu je dosta kumovao i potres koji nas je protresao i tek smo se neki dan koliko toliko vratili u normalu. Pod normalu mislim da su se cure vratile u svoje sobe jer su zbog potresa do petka sve zajedno boravile u dnevnom koji je tih dana bio dnevni boravak, spavaća soba, škola, igraonica, kantina, vešeraj, teretana...

Bez obzira što neprestano jedemo, nastojimo biti tjelesno aktivni. Ja ionako nastojim redovito vježbati – imam neki orbitrek u kutu sobe pa se rekreiram.
Zbog zdravlja i održavanja kondicije.
Najstarija kćer redovito trenira karate, pa još neke rekreacije kroz tjedan – nešto… i njoj teško pada nemogućnost treniranja pa vježba doma.
Neki dan mi je došla raditi društvo. I dok sam ja vrtio svoj orbitrek, ona je na telki pustila neki video i vježbala punih 45 minuta.
Bez stajanja.
Ja sam bio u šoku. Pojam vježbanja preko televizije meni je i dan danas Vesna Mimica i Dobro jutro Hrvatska.
Sorry, star sam.

Gospođo Mimica, uz dužno poštovanje, sakrijte se - ova žena Rambo ubija.
Čovječe, punih 45 minuta ludila.
I još cijelo vrijeme priča, objašnjava, nabrijava te – „gimme sixteen more baby, come on, let's go…do you feel that muscle“.
Ma dam ti za uho, a ne još 16 jumpin jackova s pregibom, raznoškom i čučnjem istovremeno.
Jeanette Jenkins – imate moje dužno poštovanje, ali ja s vama vježbao ne budem.
Blaženi kardio…i ritmična škripa moja sprave. Ona me smiruje, gđa. Rambo unosi mi nemir.

Kad si sretan ne lupi dlanom o dlan – plati ratu kredita
Nisam nikad pomislio da ću biti sretan zbog stambenog kredita koji ćemo gospoja i ja otplaćivati zauvijek. Hvala banci na „friendly“ kamati pa smo otplatu glavnice tek ovlaš zagrebali, ali život u kući ima svoje prednosti, a prije svega to je dvorište.
Zbog ove najmanje jer se dijete može negdje igrati, ona je trenutno bez obveza.
Njezin jedini posao je biti dijete.
Ljuljačka, bicikl, lopta.

U ove dane ni velikim curama igra u dvorištu nije strana. Odemo u dvorište pa se igramo svi zajedno. Dodajemo se loptom. Konstatirali smo da ih imamo ukupno pet od kojih su upotrebljive dvije. Sasvim dosta.
I sretan sam zbog trenutaka kad sam vani sa sve tri svoje kćeri i igramo se sat-dva baš opušteno. Bez obzira što su dvije tinejdžerke – uvjerio sam se kako mogu privremeno biti bez mobitela i funkcionirati bez fejsa, instagrama, tiktoka.
Još kad im isfuram gumi gumi jedan dan – ma ludilo.

I društvene igre koje su do sada uglavnom skupljale prašinu postale su fora. Imamo neki dječji Pictionary pa navečer uglavnom odigramo po nekoliko partija, a ova najmanja nas beskrajno nasmijava. Ja sam pogodio brokulu koju mi je nacrtala, a za brokulu koju je crtala druga ekipa rekla je da izgleda kao ruka sa šest prstiju. Nečiji likovni ego bio je pogođen pa je došlo do prekida igre, a pobjeda se pisala nama. He he.

Idemo svi zajedno dan po dan. Čekamo vrijeme kad će se sve vratiti u normalu.
Partiju po partiju. Igru po igru.
Držimo se svi skupa u ovoj situaciji.

Ja razmišljam što još sve treba napraviti po kući.
Preko vikenda sam očistio perlatore na slavinama, skinuo tapete i ofarbao spavaću sobu, punici popravio vrata ormara, a sitnih poslova po kući je bezbroj. Uvijek nešto.
Na red je konačno došlo i sve ono toliko puta odgađano.
Sve ono „budemo“ sad je došlo na red.
Ma, sve će bit' ok.

Izvlačimo iz ove situacije ono najbolje što možemo. Dok smo zdravi i dok se slažemo – ne brinem za ništa. Da je drugačija i izazovna – je, ali ponavljam, nastojimo izvući ono najbolje.
Puno više se družimo, puno više se smijemo. Drugačiji smo.
Zajedno smo svi u ovome i samo zajedno možemo dočekati kraj ove situacije.
Do onda - ostajemo doma.
Dan po dan. Partiju po partiju.

© 2020. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.